Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru na Njegovim neizmjernim blagodatima.
Zamolimo Ga da nas počasti da Njegove blagodati spoznamo kroz njihovo trajanje, i da nas Gospodar zaštiti od dana kada ćemo blagodati spoznati zato što smo ih izgubili.
Salavat i selam Njegovom Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici, vrlim ashabima. Gospodaru naš, ništa nije lahko osim onoga što ti učiniš lahkim, pa Te molimo olakšaj nam samo ono što je dobro za nas na oba svijeta.
Uz Allahovu, dž.š., pomoć družimo se sa hadisima Resulullaha, s.a.v.s., koje je zabilježio imam Nevevi u svojoj maloj, ali značajnoj zbirci. Suština čovjekovog života je da zna zbog čega nešto radi. Poznata je predaja u kojoj se kaže:
مَنْ صَدَقَ مَعَ اللهِ صَدَّقَهُ اللهُ
”Ko bude iskren prema Allahu, Allah će mu potvrditi iskrenost.”
Koga je Allah, dž.š., poživio, uočio je ljude koji su priželjkivali imetak i govorili da ako im Allah podari imetak, dijelit će na Njegovom putu.
Hvala Allahu, dž.š., vidimo na stotine ljudi koji su takvi.
Jedan imućan čovjek je jedne prilike kazao da nakon petnaest godina biznisa kojim se bavio, sve ono što je stekao tim biznisom nije vrijedno, osim ako nije spreman udijeliti zarađeno radi Allaha. Kada imamo ovakve ljude u čaršiji, svjesni smo da naš identitet ima budućnost.
Prije nego osvijetlimo i navedemo prvi hadis kojeg je imam Nevevi odabrao, a koje je Resulullah, s.a.v.s., ostavio, kao vrelo sa kojeg se napajamo, sjetimo se još jednom da poslanici nisu ostavljali dinare i dirheme, već znanje i vrijednosti, a onaj ko živi ovo znanje i vrijednosti, živi nasljedstvo Božijih poslanika. Nisu ostavili iza sebe kule i gradove, već vrijednosti koje su izgradile škole i univerzitete, koje su izgradile bolnice i ustanove za jetime. Ulema kaže: ”Cijeli svijet će živjeti u slijeđenju, ili moćnika ili poslanika. Moćni će vladati ljudskim vratovima, a poslanici ljudskim srcima. Moćnici će živjeti da uzmu od ljudi, a poslanici da daju ljudima.” Uzvišeni Gospodar kaže:
يَوْمَ يَتَذَكَّرُ الْإِنسَانُ مَا سَعَىٰ.
”Na taj dan (preseljenja) sjetit će se insan šta je radio.”[1]
Prije nego legnemo u postelje, prisjetimo se da smo se taj dan trudili i radi određenog cilja umarali. Zamolimo Allaha, dž.š., da nas za taj trud nagradi, bez obzira o kojoj se vrsti djela radilo, da trud bude u cilju stjecanja halal opskrbe, odgoja naše djece, ili u bilo koje dobro sa kojim je Gospodar zadovoljan.
Prvi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:
عَنْ أَمِيرِ المُؤْمِنِينَ أَبِي حَفْصٍ عُمَرَ بْنِ الخَطَّابِ رَضِيَ اللهُ تَعَالَى عَنْهُ قَالَ: سَمِعْتُ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ: إِنَّمَا الأَعْمَالُ بِالنِّيَّاتِ، وَإِنَّمَا لِكُلِّ امْرِئٍ مَا نَوَى، فَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ إِلَى اللهِ وَرَسُولِهِ فَهِجْرَتُهُ إِلَى اللهِ وَرَسُولِهِ، وَمَنْ كَانَتْ هِجْرَتُهُ لِدُنْيَا يُصِيبُهَا، أَوِ امْرَأَةٍ يَنْكِحُهَا، فَهِجْرَتُهُ إِلَى مَا هَاجَرَ إِلَيْهِ.
”Prenosi se od vođe pravovjernih Ebu Hafsa Omera ibn el-Hattaba, Allah sa njim zadovoljan, da je rekao: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Djela se cijene prema namjerama i svako će dobiti ono što je namjerio (nanijjetio). Pa, čija hidžra (preseljenje) bude Allahu i Njegovom Poslaniku, njegova hidžra je Allahu i Njegovom Poslaniku. Čija hidžra bude radi dunjalučke koristi ili zbog žene da bi je oženio – njegova hidžra je zbog onoga što je naumio’.”[2]
U posljednjem dijelu hadisa Resulullah, s.a.v.s., čak i ne ponavlja da mu je hidžra zbog dunjaluka ili žene, već da je njegovo ono što je nanijjetio (namjerio). Ovaj hadis se nalazi u skoro svim hadiskim zbirkama. Osnova u čovjekovom odnosu prema Allahu, dž.š., jeste da čovjekovo djelo vrijedi onoliko koliko mu vrijedi nijjet (namjera). Ono što ne prihvata da se pomuti je čovjekova namjera. Moramo tražiti svojim djelima, riječim, dijeljenjem imetka, prisustvom, studiranjem, džumom – zadovoljstvo Allaha, dž.š., Jedinoga.
Ulema nas uči kako ovaj hadis ulazi u sedamdeset različitih ogranaka poznavanja islama. Zbog toga nije čudno da je imam Nevevi i drugi alimi upravo ovaj hadis stavljaju prvim u svojim zbirkama.
Time nas uče dvije važne stvari: prvo, da su učenjaci znali ovaj hadis staviti na prvo mjesto da bi najprije sebe odgajali, a drugo je da kada bi čitali neku knjigu koju je napisao musliman ili muslimanka, sjetili bi ga se dovom.
Danas imamo ljude koji uzmu knjigu koju je napisao jedan od muslimana i žele da razumiju tu knjigu, a ne prouče dovu za autora knjige.
Ulema nas također uči da je ovaj hadis jedan od četiri hadisa koji bi svaki musliman trebao znati.
Prvi je, ”Djela se cijene prema namjerama”, drugi je ”Halal je jasan i haram je jasan, a između toga su sumnjive stvari kojih se treba čuvati”, zatim ”Onaj ko u vjeru unese nešto što nema utemeljenje, to je odbijeno”, i posljednji je nažalost najčešće zanemaren ”Od ljepote čovjekovog islama je da ostavi ono što ga se ne tiče”.
Mnogo je lijepih izreka vezano za prvi hadis u zbirci imama Nevevija, odabrali smo samo jednu, od imama Ebu Davuda, istaknutog hadiskog učenjaka.
Jedne prilike je kazao: ”Napisao sam svojom rukom pedeset hiljada hadisa. Čovjeku su za njegovu vjeru dovoljna četiri: ‘Djela se vrednuju prema namjerama’, ‘Halal i haram su jasni’, ‘Od ljepote čovjekovog islama je da se kloni onog što ga se ne tiče’ i četvrti je, ‘Vjernik neće biti istinski vjernik dok svme bratu ne bude želio što želi i sebi’.”
Paradoksalno je da na kraju neko kaže, oni su ljudi i mi smo ljudi.
To je u načelu tačno, ali su oni ljudi prema svome trudu vrijedni!
Koliki je samo trud i napor napisati svojom rukom pedeset hiljada hadisa! Nakon nekoliko stoljeća neko će kazati čak sa nipodaštavanjem ”šta je taj i taj znao”, a nije imao priliku pedeset hiljada hadisa pogledati, kamoli ih rukom napisati.
Treći hadis u jezgrovitoj poruci imama Ebu Davuda posebno je bitan. Resulullah, s.a.v.s., nas njime upućuje – ostavi se onoga što te se ne tiče! Sada govorimo o njegovoj metodi odgoja. Najviše ljudi upada u grijehe zbog zanimanja onim što ih se ne tiče. U nekim predajama se spominje da pojedini vide trn u oku svoga brata, a ne vide stablo koje je u njihovo oko ušlo. Baviti se svojim obavezama, svojim zadacima, nečim konkretnim kako bi doprinijeli društvu – vjernički je pristup. Četvrti hadis posebno dotiče vjernike – vjernik neće biti istinski vjernik dok ne bude želio drugome što želi sebi, o bilo kojem insanu se radilo, jer se ne spominje tačno da li se odnosi na vjernika, ili onoga ko nije. Ova četiri hadisa sasvim su dovoljna čovjeku kao glavne smjernice u vjeri. Naša srca, ako želimo biti istinski vjernici, moraju biti ona koja žele dobro svakom insanu. Čovjek koji nema takvu želju, mora preispitati svoj iman, da li se na pravi način odnosi prema onome čime ga Gospodar duži.
Također, bitno je spomenuti za prvi hadis kojeg bilježi Imam Nevevi i ashaba koji ga je prenio, Hazreti Omera, r.a., o kojem smo mnogo slušali. Čovjek kada čuje takve detalje, vidi da je to vrhunac do kojih čovjek može doći u svom životu ako se trudi. Resulullah, s.a.v.s., je za Omera, r.a., rekao:
وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ مَا لَقِيَكَ الشَّيْطَانُ قَطُّ سَالِكًا فَجًّا إِلا سَلَكَ فَجًّا غَيْرَ فَجِّكَ.
”Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život – nije te šejtan sreo na nekom putu, a da nije pobjegao drugim putem.”[3]
Veličina kod Allaha je u pokornosti Njemu i nepokornosti šejtanu! Šejtan bježi od Omera, r.a., zbog njegove krajnje predanosti Allahu Jedinome.
Kada su plemeniti ashabi činili hidžru, Omer, r.a., je otišao do onih koji su zlostavljali muslimane i rekao im: ”Onaj ko želi da mu majka za njim zaplače, i da mu hanuma udovica bude i da mu djeca siročad budu, neka zna da ja odoh za Poslanikom u Medinu, pa ko želi neka me sačeka ako smije.” Jedina osoba koja je javno učinila hidžru bio je Omer, r.a.
Puno je detalja iz njegovog života koje bi bilo lijepo makar dotaknuti, kako bi malo razmislili. Pogledajmo kakav je bio ovaj insan kojeg je Resulullah, s.a.v.s., odgojio, a važio je za ashabe koji su značajnu ulogu u zajednici imali i prije primanja islama. Zato je Resulullah, s.a.v.s., rekao:
خِيَارُكُمْ فِي الْجَاهِلِيَّةِ خِيَارُكُمْ فِي الْإِسْلَامِ إِذَا فَقِهُوا.
”Najbolji od vas u islamu su oni koji su i prije dobri bili – ako vjeru pravilno razumiju.”[4]
Omer, r.a., je bio na nivou ministra vanjskih poslova za svoje pleme Kurejšija, svaku delegaciju bi on dočekao. Bio je pismen i imao je kvalitete. Kada islam oplemeni insana, oplemeni sve ono što mu je Allah, dž.š., dao. Kome je Allah, dž.š., dao imetak, kada dobije osjećaj da mu je Allah, dž.š., taj imetak podario, on oplemeni i najmanji dio imetka koji je zaradio, ako je na halal način stekao. Islam oplemeni onoga ko zna i ko je u poziciji da donosi odluke, te gleda da donosi odluke koje su ispravne.
Omer, r.a., je bio pravedan vladar. Istinu treba tražiti u činjenicama.
Kada je izaslanik vladara Perzije došao u Medinu da se sretne sa Omerom, zatekao ga je u hladu jednog drveta. Tom prilikom je kazao Omeru, r.a.: ”Omere, pravedan si bio pa možeš bez zaštite oko sebe spavati.”
Razumjevanje stvarnosti je također bitna Omerova, r.a., karakteristika. Zanimljiv je jedan detalj. Omer, r.a., je vidio jednu ženu kako tjera dijete da uzme koricu hljeba kako bi pojelo.
Kada je vidio i primjetio da bi dijete još uvijek moglo dojiti, upitao je zašto dijete ne doji.
Ona je ne vidjevši da je Omer, r.a., iza nje rekla kako Omer, r.a., daje pomoć, ono što se u današnjim državama naziva dječiji doplatak, tek kada dijete počne samo da jede, te hoću da dijete počne jesti samo.
Omer, r.a., je sa suzama u očima kazao: ”Allahu moj, koliko sam muslimanske djece ubio nesvjestan šta znači kada majke odbiju od dojenja samo zato da bi dobile naknadu iz državne blagajne.” Za njega se spominje da je plakao noćima bojeći se da mu Gospodar nije odbio tevbu (pokajanje). Ubrzo nakon toga je donio odluku da svako muslimansko dijete koje živi u okrilju njegove države ima naknadu čim se rodi, bez obzira da li doji ili ne doji.
Hadis – djela se cijene prema namjerama – koji nam spominje imam Nevevi govori nam prije svega da pazimo svoje srce. Ulema to jezgrovito kaže:
قَلْبُكَ قَبْرُكَ.
”Kako ti je u srcu – tako će ti biti u kaburu (grobu).”
Kakvo je stanje kod insana u srcu, tako može očekivati kod Gospodara. Srce je glavni organ, zato je Resulullah, s.a.v.s., rekao:
وَإِنَّ فِي الْجَسَدِ مُضْغَةً، إِذَا صَلُحَتْ صَلُحَ الْجَسَدُ كُلُّهُ، وَإِذَا فَسَدَتْ فَسَدَ الْجَسَدُ كُلُّهُ، أَلَا وَهِيَ الْقَلْبُ.
”U tijelu ima jedan organ, kada je zdrav, cijelo tijelo je zdravo.”[5]
Kada je centar ljudskog odlučivanja i volje dobar, tada je sve dobro. Resulullah, s.a.v.s., uči nas da srca znaju pocrniti i postati u potpunosti bijela. Naučio nas je da kada čovjek učini zlo, u srcu se ucrta jedna crna mrlja, ili kada učini dobro, ucrta se bijela tačka. Na kraju pobijedi crnilo ili bjelilo, kako kaže u konačnici.
Čestiti ashabi su najviše pažnje posvećivali svom srcu. Jedan od velikana je kazao: ”Najduže sam se bavio time da moje srce želi ono što je dobro, da budem iskren. Ništa mi teže nije bilo. Dvadeset godina sam radio na tome da imam svijest da me Allah, dž.š., u svakom trenutku moga života vidi. I kada radim neko djelo da to radim radi Allaha, dž.š.” Kada su ga upitali šta je nakon tog perioda radio, odgovorio m je da je pokušavao sačuvati stanje koje je za dvadeset godina izgradio. Puno je onih koji će raditi, ali je iskrenost rijetka roba. Hazreti Omer, r.a., je imao običaj učiti dovu: ”Gospodaru počasti me da budem od onih kojih je malo.” Kada su ga upitali zašto uči takvu dovu, odgovorio im je: ”Zar ne čitate Kur'an, Gospodar kaže da je malo onih koji vjeruju, koji uzimaju pouku, koji su zahvalni…” Kada je jedan od čestitih ljudi uvakufio objekat za jetime, pozvao je jednog alima da progovori koju riječ, rekao je: ”Hvalim Allaha ovome insanu, jer ga je On počastio da ima imetak koji je odvojio da se u jednoj čaršiji vodi računa o onima koji su siročad, da se oni adekvatno zbrinu.”
Ono što nam je Gospodar naredio kako se navodi u kur'anskom ajetu je:
وَمَا أُمِرُوا إِلَّا لِيَعْبُدُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ.
”Ništa im drugo nije naređeno, osim da robuju Gospodaru, Njemu iskreno se okrenu.”[6]
Sav naš zadatak je sažet u ovom ajetu, a to je: robovati Gospodaru Uzvišenom kroz sve što u životu radimo, kroz nauku koju tražimo, kroz odlazak na posao koji imamo svakoga jutra, kroz druženje sa ljudima koje imamo, da robujemo Allahu, dž.š., u svemu što u životu uradimo, te da u tome budemo iskreni. Ulema kaže: ”Znaj da je iskrenost osjetljiva poput velike količine meda, ako jednu kap sirćeta staviš u stotinu kilograma meda, ta jedna kap može pokvariti sve ono što si teško sakupio.” Kur'anski ajet koji je natjerao jednog od ashaba da mu suze iz očiju poteknu je sljedeći:
مَنْ كَانَ يُرِيدُ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا وَزِينَتَهَا نُوَفِّ إِلَيْهِمْ أَعْمَالَهُمْ فِيهَا وَهُمْ فِيهَا لا يُبْخَسُونَ.
”Onaj ko želi život na ovom svijetu i njegove ukrase, Mi ćemo im dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti.”[7]
Na Ahiretu oni neće imati ništa, jer je njihova namjera bila ograničena na ono što je prolazno. Insan koji razmišlja o onome što mu je Allah, dž.š., dao, čini to na način kako nas ulema uči:
العَاقِلُ يَضَعُ مَالَهُ أَمَامَهُ وَ لَيْسَ خَلْفَهُ.
”Pametan stavlja svoj imetak i ono što je njegovo ispred sebe, nikako iza sebe.”
Jednog od velikana je upitala hanuma kada je bio na samrti i išao Allahu Uzvišenom, kakvi ga osjećaji obuzimaju. On joj je odgovorio da je njegova najveća nada što je u jednom ćošku svoje kuće proučio više od deset hiljada puta Kur'an. Blago li onome koji ima redovno druženje sa Kur'anom, ko redovno makar sedmično daje sadaku, ko jednom u mjesecu zijareti mezarje i zamoli Allaha, dž.š., da se smiluje onima koji leže tamo, a sutra ćemo i sami ležati na tom mjestu. Glavna poruka razumjevanja prvog hadisa u zbirci imama Nevevija treba da bude sljedeća: kada Allah, dž.š., želi robu Svome dobro, kao što stoji u hadisu – upotrijebi ga, a kako:
إِذَا أَرَادَ اللَّهُ بِعَبْدٍ خَيْرًا اسْتَعْمَلَهُ، قَالُوا: يَا رَسُولَ اللَّهِ، وَكَيْفَ يَسْتَعْمِلُهُ؟ قَالَ: يُوَفِّقُهُ لِعَمَلٍ صَالِحٍ قَبْلَ مَوْتِهِ.
”Otvori mu vrata dobrog djela, zatim dadne da na tome preseli.”[8]
Blago li onome ko čuva pet dnevnih namaza, onome ko stavi ruku na svoja prsa i zamoli Allaha, dž.š., da u tom mjestu ne bude zloba prema bilo kome od ljudi, onome ko redovno daje sadaku, jer on ne daje samo dok je živ, već do Sudnjega dana – jer mu nijjet nadilazi vrijeme. Da ga je Allah, dž.š., poživio do Sudnjeg dana, on bi tako činio, jer se djela cijene prema namjerama.
Iz ovog razloga bit će ljudi na Sudnjem danu koji nisu činili mnogo, ali će zateći mnogo. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: ”Allah prima vašu sadaku, pa kada dođete na Sudnji dan, vidjet ćete da će ta sadaka biti velika poput brda.”[9]
Ono što je bitno kada govorimo o prvom hadisu kod imama Nevevija je povod hadisa. Nakon što je Resulullah, s.a.v.s., citirao prvi dio hadisa, nije stao. Nastavio je dalje i spomenuo hidžru, a hidžra je zahtjevna, jer podrazumjeva ostavljanje domova i materijalnih dobara. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:
أيُّ النَّاسِ أشَدُّ بَلاءً؟ قَالَ: الأنْبِيَاءُ، ثُمَّ الأمْثَلُ فَالأمْثَلُ، يُبْتلَى النَّاسُ عَلَى قَدْرِ دِينِهِمْ.
”Najveća iskušenja će imati poslanici, zatim oni koji liče poslanicima, a onda oni koji liče onima koji liče poslanicima.”[10]
Kada razmišljamo o historiji Bošnjaka, gotovo da nemamo generaciju u pedeset godina, a da među nama nije bio ogroman broj muhadžira, da nisu od ničega započinjali. Ognjišta su bila razorena, a Resulullah, s.a.v.s., je prilikom povrtaka u Mekku zatekao svoju kuću prodanu od strane mušrika, te je odsjeo u šatoru određeno vrijeme. Ličimo u iskušenjima na poslanike, ali je Resulullah, s.a.v.s., spomenuo da hidžra koja bude radi Allaha i Poslanika, ona je radi Allaha i Poslanika. Ko je izašao iz svoga doma da sačuva svoju vjeru, život i čast, taj insan je muhadžir.
Resulullah, s.a.v.s., je čuo da jedan od ljudi ide putem hidžre zbog vjerenice koja mu je uslovila udaju za njega ako bude išao sa njima u Medinu, pa je zatim spomenuo drugi dio hadisa u kojem naglašava da je hidžra učinjena radi dunjaluka ili žene pripada toj namjeri. Zato je bitno spomenuti pojavu, a ne prozivati.
Ulema nas uči da postoje stvari koje se podrazumjevaju kada se ne spomenu. U drugom dijelu hadisa, Resulullah, s.a.v.s., nije želio da dva puta spomene riječ dunjaluk i žena (bračni drug). Kada je rekao da čija hidžra bude radi Allah i Poslanika, u tom dijelu je opet ponovio da je ona radi Allaha i Poslanika, jer ona (hidžra) ostaje sa insanom.
Jedna od najljepših stvari koju insan treba znati je da ono što učini radi Allaha ostaje sa njim. Ako nešto učini radi Gospodara, tada insan ima slast tog djela. Jedna od stvari koju ljudi sebi uskraćuju je nijjet prilikom činjenja djela. Kada sjednemo za stol da jedemo, nije dovoljno reći samo ”Bismillah”. To je minimum onoga što radimo prilikom jela. Kažimo tom prilikom: ”Gospodaru, moja namjera je da se jačam u dobru, da jedem hranu pa da budem produktivan, da činim dobro. Ne dozvoli Gospodaru da hrana koja uđe u mene bude razlog da nekome nanesem zlo.” Prvi predsjednik nezavisne nam domovine Bosne i Hercegovine, rahmetli AlijaIzetbegović je imao običaj kazati: ”Životinja je opasna kada je gladna, a čovjek kada je sit.” Važno je da zapamtimo, šta god budemo radili od dobra, trebamo se vratiti nijjetu. Ulema to naziva اِسْتِحْضَارُ النِّيَّةِ.
Pozvali su jednu čestitu osobu na džennazu, svi su odmah krenuli, ali on ih je zamolio da ga pričekaju par sekundi. Za trenutak se zamislio, te je krenuo. Kada ga je jedan od prisutnih upitao šta je tada učinio, kazao je kako želi pročistiti nijjet, kako bi ispratio nekoga ko je od ummeta Resulullaha, s.a.v.s., na Ahiret. Kada krenemo u posjetu roditeljima, održavamo prvu vezu koja je bitna, ili u posjetu rodbini, opet održavamo vezu koja je bitna, ali isključivo sa nijjetom da održavamo rodbinske veze, da pazimo roditelje, kako bi nas Allah, dž.š., milošću Svojom na ta vrata dženneta uveo.
Svaka namjera mora prethoditi djelu. To nikada ne smijemo zaboraviti. Ulema nas uči da će djelo biti dobro pod tri uvjeta: prvi uvjet je da imamo svijest o Allahu, dž.š., drugi je uvjet da imamo iskrenu namjeru, a treći je da ono što činimo bude ispravno. Jedan od velikih problema danas je što mnogi imaju ispravan nijjet na opominjanje nekog zla, ali je podigao glas na roditelje, što je jedan od najvećih grijeha. Nijjet mu je dobar, ali to nije dovoljno, jer je potrebno da i djelo bude ispravno. Ne može se desiti da uvrijedimo nekoga i tvrdimo kako smo imali iskren nijjet. Nemamo pravo na zloupotrebu položaja, uzurpiranje imetaka, pa od toga gradnju džamije. Slično ovome je da čovjek koji se bavi kamatom sagradi džamiju od tog imetka. U njegov nijjet nećemo ulaziti, to samo Allah, dž.š., zna, ali njegovo djelo nije ispravno, jer nije koristio halal imetak.
Hadis nas također uči da ne pomutimo svoje namjere bilo čime, posebno kada obavljamo namaz, jer kada ne osjetimo skrušenost u namazu, tada preispitujemo svoj nijjet. Ko stane pred Allaha, dž.š., a nadmeno to čini, pravi opasnu grešku, jer ne znamo da li je naš namaz primljen. Hvala Allahu, dž.š., koji nas je počastio da obavljamo namaz, koji nam je dao da osjetimo slast, pa Njemu na sedždu da padamo. Zato je važno da nijjet prilikom činjenja djela bude prisutan. Kada su jednog vaiza (predavača) upitali kako je lijepo govorio, on je odgovorio da osjeti da neku među prisutnim uči dovu da ga Allah počasti da nešto lijepo kaže. Onaj ko dođe na predavanje i gleda u greške, neće pronaći bereketa (Allahovog blagoslova). Prve generacije muslimana kada su išle da uče, molili bi Allaha, dž.š., dovom:
اَللَّهُمَّ أَخْفِي عُيُوبَ مُعَلِّمِي عَنِّي.
”Gospodaru moj, pokrij nedostatke moga učitelja od mene.”
Ako se budemo fokusirali na mahane, nećemo čuti ono što govori. Nijjet je veći od naših djela, jer se u predajama kaže:
نِيَّةُ الْمُؤْمِنِ خَيْرٌ مِنْ عَمَلِهِ.
”Vjernikova namjera je bolja od njegovog djela.”
Nekada je dijete bolesno, potrebna mu je pomoć, a ne možemo mu pomoći mnogo, jer imamo manji iznos imetka koji možemo udijeliti, a da smo mogli, udijelili bi puno više. Vidimo možda brata u vjeri koji je ostao bez posla zbog korupcije, vidimo mu suzu u oku jer nema posao, namjera da mu pomognemo je bolja od djela, jer mu nekada nismo u mogućnosti pomoći. Potrebno je imati velike i iskrene nijjete – namjere. Jedan od velikana nakon što je upitan zašto je velik broj ljudi na njegovim predavanjima, odgovorio je da je to zbog nijjeta i da zajedno sa tim ljudima čisti nijjete.
Također, spomenuo je da velik broj ljudi dolazi sebebom (uzrokom) jednog hadžije, jer je jedne prilike držao predavanje, a nije bilo nikoga. Kada je želio ustati i otići iz džamije ugledao je jednog hadžiju koji mu je dao išaret da ostane i podijeli hadis sa njim. Nakon određenog vremena bila je puna džamija, predavanja na kojima su prisustvovale hiljade ljudi. Bitno je u naš identitet unijeti svijest da nije dovoljno imati iskren nijjet, već to pratiti djelom sa kojim je Gospodar zadovoljan.
Bitna stvar koju moramo istaći je da budemo uvijek u stanju opreznosti, straha i nemira kada se radi o tome da li nam je djelo primljeno. Imam Šafija je rekao: ”Da znam da mi je Allah, dž.š., primio samo dva rekata, bio bih najsretniji čovjek.” Ovaj alim je hafiz u sedmoj godini života postao, ostavio iza sebe mnogo knjiga i učenika, i kada je upitan zašto ta dva rekata, odgovara: ”Allah prima samo od vjernika, to da mi je On primio dva rekata je pokazatelj da sam preselio sa potpunom vjerom.”
Razumjevanje naše stvarnosti i liječenja bolesti kod ljudi, zbog posmatranja stvari je važan segment. Ovo je vezano za Omera, r.a. On je drugi pravedni halifa, za njega je Resulullah, s.a.v.s., kazao da je vidio njegovu kuću u džennetu i pored nje jednu djevojku. Kada je Resulullah, s.a.v.s., upitao čija je to kuća, odgovorila je da pripada Omeru. Prestao je s njom Resulullah pričati, jer se sjetio kako je Omer, r.a., izuzetno ljubomoran. Kada je Omeru to ispričao Resulullah, s.a.v.s., Omer je zaplakao i kazao da je nemoguće da bude ljubomoran na Resulullaha.
Resulullah, s.a.v.s., je kazao kada se Uhud potresao, dotakao je Uhud i rekao: ”Uhude, smiri se, na tebi je Poslanik, Siddik i dva šehida.”[11] Ovo je bila mudžiza Resulullaha, s.a.v.s, a u tom trenutku su bili sa njim Ebu Bekr, Omer i Osman, r.a. Ovo sve navodimo radi jedne misli koja liječi svaku bolest u insanu i daje osjećaj da zna ko je, šta je i koji je njegov zadatak u životu.
Misao koju navodimo je sljedeća. Omer, r.a., onaj kojem je Resulullah, s.a.v.s., posvjedočio da je mumin i šehid, dolazi do ashaba kojem je Poslanik otkrio imena licemjera, prilazi mu i moli ga da mu otkrije da li je on lično jedan od munafika. Nije ga zanimao spisak ljudi, već je strahovao da on nije među njima. Hasan El-Basri je kazao:
لَا يَأْمَنُ النِفَاقَ إِلَّا مُنَافِقٌ وَلَا يَخَافُ النِفَاقَ إِلَّا مُؤْمِنٌ.
”Bezbijedan od licemjerstva je samo licemjer, a licemjerstva se plaši samo vjernik.”
Dva su izuzetno važna detalja u životu Omera, r.a. Kada su ga ranili, dali su mu da pije mlijeko. Kada je popio malo mlijeka, vidjeli su da ono izlazi na njegov stomak, jer je tu bio ranjen. Unutrašnji organi su mu bili oštećeni, te su znali da ne može preživjeti. Medicina tog vremena nije znala to izliječiti. U tim momentima, njegov sin Abdullah ga je uzeo u krilo, glava mu je bila na krilu njegovog sina, te mu reče: ”Odite kod Aiše, r.a., poselamite je i zamolite da mi dozvoli da me ukopaju pored Resulullaha, s.a.v.s., i Ebu Bekra, r.a. Ona je bila najpreča da se tu ukopa, jer Resulullah, s.a.v.s., joj je bio muž, a Ebu Bekr otac.” Ona je odgovorila: ”Poselamite zapovjednika vjernika, i recite da je on najpreči da se tu ukopa, mene neka ukopaju u Bekijji sa drugim hanumama Resulullaha, s.a.v.s.” Danas kada selamimo Omera na tom mjestu, to je dobro djelo Aiše, r.a.
Drugi detalj kojeg ističemo je onaj trenutak kada je njegova glava bila na krilu njegovog sina Abdullaha, a rekao mu je: ”Sine, spusti babi glavu u prašinu ne bi li se Gospodar Omerov smilovao Omeru.” Imao je strah od odgovornosti pred Gospodarem. Onako kako živimo, tako ćemo i umrijeti, a ko živi moralno, lakše će se nebesa urušiti, nego da taj insan preseli sa poniženjem. Allah, dž.š., takve insane čuva i časti. Trebamo biti ispunjeni ovim emocijama, ovim osjećajem aktivnog odnosa prema društvu, da posijemo dobro, učinimo dobro, pozovemo dobru i odvraćamo od zla. Oživljavajmo ovaj odgoj koji je Resulullah, s.a.v.s., prenio ashabima. Bili su velikani u koje su se svi mogli ugledati.
Zamolimo Allaha, dž.š., da njihov odgoj uzmemo, da čuvamo nijjete prije djela, da primi naša dobra djela i da budemo svjesni da licemjerstvo dolazi kao odsustvo iskrenosti, jer onaj ko se toga boji, on ne može optuživati i prstom pokazivati na druge ljude, Amin!
[1] En-Nazi'at, 35.
[2] Buharija, 1 i Muslim, 1907.
[3] Ahmed, Musned, 1581.
[4] Ahmed u Musnedu, 10295.
[5] Buharija, 52, Muslim, 1599.
[6] El-Bejjine, 5.
[7] Hud, 15.
[8] Ahmed, 12214.
[9] Buharija, 1410.
[10] Ahmed, 1481.
[11] Ahmed u Musnedu, 22811.
