Piše: Rasim Belko

Milorad Dodik potpuno je u pravu kada kaže da je ovakva Bosna i Hercegovina dugoročno neodrživa. Država Bosna i Hercegovina s dvije politički prilično autonomne administrativne cjeline, nastale lažnim mirovnim ugovorima na krvavoj zemlji kao okončanje oružane agresije ima sve manje šanse da preživi što Dejtonski mirovni sporazum bude duže trajao. Jer, taj sporazum je odavno izlapio, skoro pa potpuno izgubio smisao. Njegovi kreatori odavno su se našli u ćorsokaku nemogućnosti da iznađu bolju vodilju za Bosnu i Hercegovinu. U pravu je kada kaže da su se geopolitičke prilike značajno promijenile i svi oni kojima je stalo nakon dešavanja posljednjih godina imaju razloga za zabrinutost zbog izjave “čekam geopolitičke prilike da otcijepim RS”.

Smjer kojim se kreće geopolitika u aktuelnom trenutku vrlo brzo bi mogao iznjedriti mogućnost da separatisti širom svijeta krenu u realizaciju svojih snova, a to je upravo ono što nam Dodik poručuje ovih dana. Za razliku od zemalja koje obično imaju jednu separatističku snagu koja ih želi pocijepati, Bosna i Hercegovina ima dvije unutarnje separatističke organizacije, ali i s obje strane granice susjede s višestoljetnom hegemonističkom ambicijom cijepanja njene teritorije.

Nije agresija devedesetih bio prvi pokušaj, ali je bio najkrvaviji. No, nije bio ni posljednji, jer san o rastavljenoj Bosni na S i H dijelove nikada nije prestao, naprotiv, u početku mirovni sporazum, Dejton se ispostavio kao savršeno sredstvo za realizaciju tih snova. Kada prvobitni plan o trećini ubijenih, trećini raseljenih i trećini asimiliranih Bošnjaka (muslimana) nije uspio, prešlo se u nekoliko faza, od kojih su one koje sada živimo zapravo faze konkretne akcije na terenu ka podjeli Bosne i Hercegovine. Nekada su separatisti i njihovi hegemonistički upravitelji iz Beograda i Zagreba koristili priču o fundamentalistima, radikalnim teroristima, pokušavajući svijetu ogaditi bosanske muslimane, koji su ponajviše Bošnjaci i jedini istinski stub za koji je čvrsto vezana opstojnost Bosne. Kada su te priče demaskirane, prešlo se u fazu apsolutnog negiranja Bosne i Hercegovine kao države, njenog omalovažavanja i nipodaštavanja, kako bi svjetski centri prihvatili tezu o nemogućnosti njene opstojnosit. Opet je Dejton bio pogodno tlo za takvo djelovanje. Nakon toga uslijedile su akcije i poruke da je BiH državna zajednica, da je nastala dogovorom naroda koji su bili zaraćeni i te poruke slušamo i danas. Background svih tih priča je “sačuvati Dejton”, naravno u onom dijelu koji im služi da destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu na putu ka konačnoj podjeli.

U novoj, vjerovatno pretposljednjoj fazi prije pokušaja konkretizacije podjele BiH, zaziva se diplomatija i politika temeljena na religiji, dok se svakog Bošnjaka spremnog da iole odgovori separatizmu optužuje za pokušaje narušavanja sekularizma i slično. Tako smo nedavno imali Čovića kako poručuje da je u BiH osim hrvatskog naroda napadnuta i katolička vjera. Jučer je u sličnom maniru nastavio Milorad Dodik, poručivši iz entitetske skupštine da je “BiH dokaz da hrišćanska i muslimanska zajednica ne mogu zajedno”, te da je to dokaz da “BiH kao takva ne može opstati”.

Poslovično šutljiva patriotska, probosanska javnost nekako je mlako odgovorila na ovu poruku, baš kao i na onu jutrošnju Dodika Vučiću “dobro došli na svoje i među svoje” u Bijeljini. Jer, od tinejdžera  je možda i očekivati da Dodiku objašnjava da je fulio geografiju, od ozbiljnih političara očekuje se ozbiljan, smišljen i konkretan odgovor, što bi rekli jasna poruka da odbije od BiH!

Dodikova poruka o hrišćanima i muslimanima je očigledno dogovor sa partnerom Čovićem da se krene u buđenje križarske diplomatije, odnosno, diplomatije većinski katoličkih zemalja Evropske unije, ali i onih iz pravoslavnog svijeta koje nisu toliko glasne kao Rusija. Zagovaranje križarske diplomatije nije i ne smije biti tema koja će se provući ispod žita probosanskih politika zbog zauzetosti obavezama predizborne kampanje, a kao što su im se jučer provukli sporni zakoni u NSRS pa niko nije reagovao.

Jer, svako ko olako shvata priču o ugroženosti hrišćanstva od strane muslimana u jedinoj evropskoj zemlji gdje ti muslimani kroz svoju narodnost bivaju politički narod nije za politike i državnih institucija. . Samo neupućene treba podsjećati da u Danskoj i Nizozemskoj spaljuju Kur'ane, a da im sudovi to čak i ne uzimaju za kršenje zakona, podvodeći to pod slobodu javnog izražavanja. Samo laici i oni koji su zaostali u političkom razvoju ne shvataju suštinu poruka Viktora Orbana, jer on ne priča viceve niti govori ad hoc, riječ je o smišljenoj kampanji, koja se sada jasno prikazuje kroz poruke Čovića i Dodika. Kome nije jasno da EU više nije Unija čiste demokratije, ako je to ikada i bila, neka pogleda rezultate izbora u Švedskoj, neka vidi kakve politike se vode u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, neka vidi ima li razlike u odnosu spram muslimana između Macrona i Le Pen i neka se zapita je li stvarno EU toliko nemoćna ili je baš iz tih hrišćanskih razloga nespremna da u BiH bude odlučnija. Kome nije jasno, taj je zalutao u politiku.

I Dodik i Čović jasno znaju da ovdje nikada nije problem bio u odnosu hrišćana, muslimana i Židova, oni su odvajkada čuvali jedni druge dok se nisu pojavili prvi hegemonistički planovi u Srbiji, a potom i u Hrvatskoj. Od tog momenta krenuo je progon balkanskih, posebno bh. muslimana. Od tada su krenuli genocidi, mnogi zaboravljeni zahvaljujući političkim sistemima koje smo preživjeli. Nikada nije bio problem zajedničkog života, hegemonizam je taj problem rodio posljednjih 200 godina.

I zato, probosanska politika mora krenuti u aktivno razbijanje pokušaja buđenja te križarske diplomatije i politike. Jer, hegemonistički planovi ušli su u jednu od posljednjih faza realizacije. Ono Dodikovo “geopolitički povoljna situacija” je upravo to, priprema terena da zemlje s pravoslavnom većinom budu spremne priznati otcjepljenu Republiku Srpsku. Ista je suština Čovićevih poruka, piše Patria.

Izbori će biti završeni za nešto više od dvije sedmice, možda je to i previše vremena, ali od momenta kada oni prođu, svaki atom te probosanske snage morat će biti aktivno uključen u odbranu države od tih pokušaja. Vladika Porfirije izjavom da “nismo sigurni da se granice neće mijenjati u budućnosti”, samo daje naznaku, a ordenje SPC-a o vratu Vojislava Šešelja oslikava tu naznaku načertanijevskih snova. Mnogo se čekalo, separatističke i hegemonističke snage uveliko su se razmahale, svako drugo čekanje, mlako i nemušto reagovanje bit će uvod u kraj ove zemlje. Vrijeme je za probosansku akciju, pa nek separatisti reaguju. Obrnuto će biti pogubno!