Piše: Rasim Belko

Dakle, 80 zastupničkih mjesta pripada manje više strankama sa sjedištem u Sarajevu i ponekoj manjoj stranci koja se također deklariše kao probosanska/bošnjačka politička opcija. Čemu onda kontinuirano laganje javnosti da je HDZ na nivou FBiH nezaobilazan politički faktor. Jer, od tih 80 mandata tri stranke mogu činiti komotnu većinu od 53. To su SDA, SDP, DF, pridruži li im se još neka, kao što je recimo SBiH sa svoja četiri mandata, to je više nego dovoljno za funkcionisanje ovog doma.

Otud i čudi kontinurano i nadasve licemjerno bacanje prašine u oči građanima Bosne i Hercegovine. Posljednji je to učinio lider Stranke za BiH Semir Efendić koji je sinoć u emisiji Centralni dnevnik Face TV bio eksplicitan da se bez HDZ ne može i u Predstavničkom domu. Poručuju nam to i mnogi drugi iz sarajevskog političkog bazena.

Špekulisanje o neophodnosti i neizbježnosti HDZ-a dolazi iz svih stranaka s različitim brojevima – šestorka, osmorka i slično. Čak se o moranju ulaska u kombinatoriku s HDZ-om u Predstavničkom domu FBiH upuštaju i kantonalni delegati, koji apsolutne veze s tim nemaju.

Stoga sve i izgleda kao projektovana laž, osmišljena u kontinuirani spin koji treba da ubijedi narodne mase kako je Čović neizbježan i kako se tobože s njim mora, a oni kao eto ne bi. Lažu, naravno. Jer, niti moraju niti je neizbježan.

Ono što posebno zabrinjava jeste prepuštanje kontrole postizbornih dogovora tom Čoviću, koji je Federaciju a uveliko i državu blokirao protekle četiri godine. Tako se stranke koje se navodno zalažu za građansku i demokratsku Bosnu i Hercegovinu utrkuju ko će se prije ponuditi HDZ-u. Bojim se da će se uskoro utrkivati i sa ponudama ko će mu prije ispuniti zahtjeve koje postavlja.

A jedan od tih zahtjeva svakako će biti Izborni zakon. Neodlučnosti i nesposobnost sarajevskih stranaka da se suprotstave opasnim političkim zahtjevima Čovića i dale su prozor kroz koji nam je Schmidt nametnuo oktobarski paket promjena Izbornog zakona. Čović će sada dobiti i posljednju slagalicu iz svojih maksimalističkih zahtjeva tokom pregovora. A to je trajno osiguravanje mjesta u Predsjedništvu za HDZ BiH. Iz tog smo razloga i slušali poruke da je DF nepoželjan. Danas ih se zove, kako bi bili dio platforme koja će Čoviću isporučiti Izborni zakon. Jer, to bi bilo lakše objasniti, da ne kažem slagati narodu.

Na Čovićeve zahtjeve smo navikli. Ali, u posljednje vrijeme vidimo i poruke da su na to spremni i oni koji sebe nazivaju građanskom i ljevičarskom političkom opcijom. Tako se Čoviću dodvorava i poručuje kako bi se pristalo na izbor Predsjedništva BiH kroz neke parlamentarne procedure. I sve to u situaciji kada je HDZ najslabiji u zastupničkom dijelu vlasti i samo zahvaljujući Schmidtovim odlukama pliva u etničkim domovima. Umjesto da ga se satjera u kut, da i on počne pristajati na kompromise zarad razvoja države, daje mu se apsolutna kontrola postizbornih kombinatorika, a slijedom toga i političkog života države nakon formiranja vlasti.

Je li jedan od razloga kontinuiranog spinovanja o nezbježnosti HDZ-a ekstremna potreba da se zasjedne na pozicije i preuzme vlast? Moglo bi biti. Jer, još jedan oblak političke prašine bacaju nam u oči kada kažu da dogovore prave na nekim programskim osnovama. Na kantonalnom nivou imamo riješene dvije enigme. U Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu dobili smo konture buduće vlasti. Program nismo, ali imena za fotelje jesmo. Uveliko se preciziraju imena i za druge kantone, raspoređuju pozicije za Federaciju, a još niko nije spomenuo inflaciju, energetiku, zaustavljanje egzodusa mladih, političku strategiju za NATO i EU… Obećavaju mnogo toga, ali napisano je malo. Skoro ništa. Potpisano još manje.

Jer, baš bih volio vidjeti hoće li Čović potpisati program u kojem je obaveza da se recimo u prve dvije godine mandata na državnom nivou riješe pitanja državne imovine. To ni njemu ni Miloradu Dodiku ne odgovara, a izgleda niko ih iz Sarajeva neće ni pozvati na to. Ista je priča s većinom mogućih zahtjeva koji će doći iz Sarjeva. A i zašto bi Čović poštovao program kada mu se jasno reklo i odlaskom na noge pokazalo da je neizbježan faktor. Što bi on ispunjavao, njemu se treba ispunjavati, on je bitan. Čuo je to desetinama puta iz svih stranaka koje hoće u vlast s njim.

Treći ključ dešifrovanja strategije političke laži da se bez Čovića ne može je u diplomatskim krugovima koji očito imaju nalog da ustroje ovu državu tako da ona nikada ne bude funkcionalna. Tako će je još dugo moći držati kolonijalnim zecom, kojeg usmjeravaju tamo gdje im je želja. Pojedine stranke sarajevskog političkog bazena najdirektnije su ovisne o Ambasadi SAD-a. Ambasador Michael Murphy direktno se uključio u postizbornu kombinatoriku, šalje poruke, proglašava heroje i oglašava krivce, a neposlušne zivka i posjećuje valjda da ih ubjeđuje kako je Čović neophodan, a platforma koja ga takvim cijeni jedini ispravan put.

Politička kriza u Bosni i Hercegovini je jedina konstanta svih dosadašnjih godina. Njeno okončanje teško će biti izvodivo u konglomeratu sarajevskih stranaka s HDZ-om na čelu. Kriza sigurno neće proći, ali je sve očitije da će proći posljednji šaraf u stvaranju treće etničke jedinice, Čovićevog entiteta. A onda nam ni SAD ni cijeli svijet neće moći pomoći. Jer, nećemo samo biti kolonija kojom se diriguje na daljinski, nego i država čiji put određuju susjedi koji će zbog sarajevske neizbježnosti Čovića imati kontrolni paket, piše Patria. 

A građani Bosne i Hercegovine postat će taoci vlastitog izbora. Taoci konglomerata laži koji misli da je subjekat odlučivanja, a zapravo je objekat s iluzijom subjekta! Neka Bog čuva Bosnu, jer mi je očito sačuvati ne možemo!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove portala Cazin.ba.