Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Zašto su Arapi tako nemoćni?

Published

prije 1 godina

on

Zastrašujućih 11 dana u maju, svijet je gledao paklenu kišu nad najvećim svjetskim zatvorskim logorom na otvorenom, poznatijem kao Gaza. Ošamućeni, preživjeli dok krvare puzali su iz ruševina, to su već iskusili. Svi znaju da će se ova tragedija ponoviti. U dalekim arapskim gradovima, kao i ovdje u Pakistanu, ljudi su sumorno gledali neometano televizijsko bombardovanje izraelskim mlaznjacima. Ali najviše što su uspjeli bili su nekoliko ispraznih rezolucija i nekoliko nemoćnih demonstracija na kojima skandiraju parole gazeći izraelsku zastavu.

Šta Izrael s devet miliona ljudi – između polovine i trećine stanovništva Karačija – čini Golijatom biblijskih razmjera? Na drugoj strani, uprkos njihovom nevjerovatnom naftnom bogatstvu, zašto su 427 miliona Arapa pigmeji međunarodne politike? Arapi GCC-a (Savjet za zaljevsku saradnju) bez sumnje mogu da kontrolišu ono što se dešava u nekoliko miskinskih zemalja poput Pakistana; njihove lidere mogu istog momenta pozvati u Rijad i poslati nazad s vrećama pirinča kao nadnice za poslušnost. Ali pred Izraelom – koji ima gotovo nula prirodnih resursa – arapski kraljevi i šeici moraju da stoje pognute glave.

Krivite Zapad ako želite, a posebno Ameriku. Međutim, od 2000. do 2019. godine naoružanje koje su Izraelu isporučile zapadne sile (SAD, VB, Francuska, Španija, Njemačka) bilježi visokih 9.6 milijardi dolara. Ali u tom dvadesetogodišnjem periodu isti dokument pokazuje da je ovaj iznos zasjenilo oružje koje su isti dobavljači prodali Saudijskoj Arabiji (29.3 milijarde dolara), UAE (20.1 milijarda dolara), Egiptu (17.5 milijardi dolara), Iraku (9.1 milijarda dolara) i Kataru (6 milijardi dolara). Pa ipak, ovo skupo oružje će pružiti slabu zaštitu ako Izrael ikada odluči da ponovo napadne arapske zemlje. Iako je koalicija od devet zemalja pod vođstvom Saudijske Arabije stvorila humanitarnu katastrofu u Jemenu, ona se raspada protiv odrpanih snaga Hutija, koje podržava Iran.

U redu, onda okrivimo Palestinu za nesretno arapsko nejedinstvo. U ovome ima istine: Arapi su zaista žestoko podijeljeni. Ali kad nisu bili? Otprilike , period od 634. do 750, jedini je period u historiji kada su bili ujedinjeni. Zatim, nakon što je Naser pobijedio u Sueckom ratu protiv Britanije, Arapi su se ponovo kratkoročno ujedinili, euforičan trenutak. Ali, ovo jedinstvo nije učinilo ništa da spriječi njihov odlučujući poraz u arapsko-izraelskom ratu 1967. godine, onom koji je zauvijek promijenio granice. I dok bi prijatelji i aktivisti za Palestinu – uključujući i mene – voljeli da vide kako Fatah i ​​Hamas smanjuju jaz razlika, to ipak ništa neće suštinski promijeniti.

Tajna snage Izraela nije skrivena u njegovom naoružanju. Umjesto toga, ova država koja se još uvijek širi i još uvijek je kolonizatorski aparthejd, koristi istu moć koja je omogućila šaci Engleza iz 18. stoljeća da koloniziraju čitav indijski potkontinent. Podsjetimo se da, vladajući nad 200 miliona starosjedilaca tokom 250 godina, Britanija ni u jednom trenutku  nije imala više od 50.000 bijelih vojnika na indijskom tlu. Iako su im bolji pištolji i topovi dali prednost, zapravo, njihovo stvarno i ne baš tajno oružje, bilo je mnogo jače.

To oružje je bio sistem organizovane misli zasnovan na racionalnom i sekularnom/svjetovnom pristupu životu, savremenom sistemu pravde i novom skupu društvenih odnosa. Ovo je održano i unaprijeđeno obrazovanjem iz doba prosvetiteljstva koje je odbacilo učenje napamet spisa, bilo ovosvjetskih ili onosvjetskih, već se fokusiralo na vještine rješavanja problema koristeći sistematsko, naučno razmišljanje. Izumivši moderna sredstva komunikacije poput željeznice i telegrafa, zabačeno ostrvo u Sjevernom moru moglo je zagospodariti carstvom nad kojim Sunce nikada ne zalazi.

Ukratko, imperijalna osvajanja pokazala su da um caruje, snaga klade valja – gorka istina koja je vremenom postala još gorča. Ali gdje se proizvode mozgovi? Očigledno u maternici, ali i u školama, koledžima i univerzitetima gdje se um oblikuje i izoštrava. Stoga ovih dana svi bruje s istom mišlju: popravite obrazovanje, jer to će izbalansirati društvo, uveliko umanjujući ili možda okončavajući nejednakosti moći.

Ah! To je mnogo lakše reći nego učiniti. Imati zgrade i učionice s nastavnicima jedno je, a izvuči potencijal iz učenika je potpuno drugo. Arapske zemlje su sa svojim ogromnim bogatstvom izgradile impresivne univerzitetske kampuse s dobro opremljenim laboratorijama i dobro opremljenim bibliotekama. Čak su uvezli profesore iz Amerike i Evrope. Ipak, bez većih rezultata. To je zato što su načini učenja oduvijek isti – i samo se malo, ako baš mora, mijenjaju.

Jednako kao i Pakistan, koji u stopu prati arapski model, zajedno sa abajama i džubama. Nijedan univerzitet ovdje nema knjižaru, centar za studente koji bruji od otvorenih debata i diskusija ili kino. Traženje filozofa ili visokokvalitetnog matematičara bit će uzaludno. Već 20 godina radovi i doktorati se mahnito objavljuju. Ali mišljenja sam da bi mnogi odlikovani „istaknuti nacionalni profesori“ Pakistana, sa stotinama istraživačkih publikacija, bili ocijenjeni kao neprikladni za predavanje u elitnoj izraelskoj srednjoj školi zbog nedostatka stručnosti.

Problem nije u genetici – Arapi imaju blistavu prošlost i vjerovatno su jednako pametni kao i Aškenazi Izraelci. Ali ove dvije grupe imaju različite odnose prema uspjehu i različite uzore. Dijete Aškenaza želi da bude Albert Einstein, Niels Bohr, John von Neumann, George Wald, Paul Samuelson, Gertrude Elion, Ralph Lauren, George Soros ili hiljadu drugih takvih imena koja ispunjavaju udžbenike iz fizike, filozofije, tehnologije, medicine i biznisa. Uporedite ovo s arapskim dječakom koji želi da bude Salahuddin Ejjubi i pakistanskim mladićem koji sanja da postane Ertugrul Gazi, koji jaše konja. Ne zna za Abdus Salama, našeg odbačenog nobelovca.

Živimo u surovom svijetu koji, naravno, moramo dati sve od sebe da učinimo manje surovim i humanijim. Ali stvaranje socijalno pravednog svijeta zahtijeva mnogo više od osude nasilnika i plakanja sa potlačenima. Umjesto toga, slabi se moraju ojačati. Ta snaga ne potječe od nafte ili nuklearnih bombi. Umjesto toga, ona izvire iz ljudskih umova, ali samo kad se taj vrhunski dar prirode na odgovarajući način podučava i obučava u sistemu sekularnih/svjetovnih vrijednosti koji njeguje i nagrađuje logičko razmišljanje, propitivanje i kreativnost.

Piše: Pervez Hoodhboy (Dawn / Dialogos)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

dialogos.ba

Povezane teme:

Svijet / Zanimljivosti

Trumpova prva odluka? Novi američki predsjednik izbacuje transrodne osobe iz vojske

Published

prije 41 minuta

on

25. Novembra 2024.

By

Donald Trump, novoizabrani predsjednik SAD-a, navodno planira potpisati izvršnu naredbu odmah nakon inauguracije 20. januara 2025., kojom bi transrodnim osobama bilo zabranjeno služenje u vojsci. Ova naredba bi poništila politiku predsjednika Joea Bidena i mogla bi rezultirati medicinskim otpuštanjem hiljada aktivnih trans vojnika.

Tokom svog prvog mandata, Trump je već pokušao uvesti zabranu trans osobama u vojsci, pravdajući to “velikim medicinskim troškovima i ometanjem”. Ta politika, usvojena 2019., ukinuta je pod Bidenovom administracijom.

Trumpova inicijativa dio je šireg plana za ukidanje prava LGBT+ zajednice, uključujući zabrane trans učenicima u sportu i korištenju toaleta prema njihovom rodnom identitetu te zabranu medicinske njege za transrodnu djecu. Ove mjere vjerovatno će izazvati pravne sporove.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Škola kod Zagreba: Domar pritvoren zbog seksualnog zlostavljanja djece, optužena i direktorica

Published

prije 1 dan

on

24. Novembra 2024.

By

“Policijski službenici Policijske uprave zagrebačke proveli su kriminalističko istraživanje nad 29-godišnjim zaposlenikom odgojno obrazovne ustanove, zbog sumnje u počinjenje ukupno tri krivična djela iz domene krivičnog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, te nad 48-godišnjakinjom, odgovornom osobom u istoj ustanovi, zbog sumnje u počinjenje krivično djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta i drugih ranjivih grupa ili postupanje protivno pravilima struke”, objavila je zagrebačka Policijska uprava.

“Po dovršenom kriminalističkom istraživanju, policijski službenici su osumnjičene u zakonskom roku predali pritvorskom nadzorniku, dok je posebni izvještaj dostavljeno nadležnom državnom tužilaštvu”, dodaje se u priopćenju objavljenom na internetskim stranicama PUZ-a.

Riječ je o domaru i direktorici škole. Domar je osumnjičen da je djevojčice pozivao u WC, pipkao, slao im fotografije svog spolnog organa i mamio da šalju gole fotografije, javlja Nova TV.

“Dijete je na parkingu izjavilo da ju je radnik škole seksualno uznemiravao u dva navrata i pipkao po spolnom organu. Uveo ju je prvi put u WC za osobe s invaliditetom gdje ju je pitao – hoćeš imati odnos sa mnom, na vulgaran način. Ona se uspjela izvući van iz te situacije, a drugi put ju je odveo u kabinet, tu joj je gurnuo ruku u gaćice”, ispričao je otac jedne djevojčice za Novu TV.

“Kćerka mi je poslije u razgovoru rekla da ju je tražio da slika svoje poprsje i da mu pošalje, da slika međunožje, da se slika cijela gola, da mu pošalje slike i da snimi video gdje ona sama sebe zadovoljava i da je on njoj slao slike svog spolnog organa. Dijete je jako u stresu, ne želi više ići u školu, ne želi imati kontakt ni s kim, potištena je, ne jede ništa”, nastavio je otac djevojčice.

Roditelji još jedne djevojčice kažu kako ju je mamio i pratio.

“Tokom devetog mjeseca su krenule poruke – šta radiš, kako si, možemo li se naći, hoćemo ići izlaziti van… A onda su bile također i golišave fotografije u boksericama od dotičnog. U školi ju je pipao za ruke, ona se morala istrgnuti, počela ga je izbjegavati”, rekli su roditelji druge djevojčice.

Djeca su se bojala i sramila išta reći. Na kraju su ipak na nagovor jedne djevojčice, koja nije bila žrtva, koja je samo htjela pomoći svojim prijateljicama, odlučili otići direktorici i sve prijaviti. Roditelji kažu da im direktorica nije pomogla, nego je sve pokušala zataškati.

“Pismeno su morali napisati neku izjavu šta se tačno dogodilo, da opišu cijeli slučaj sa svojim potpisom, škola kao takva nije kontaktirala roditelje. Znamo da je radnicima jasno iskomunicirala da se o tom slučaju dalje ne govori, da se roditelji ne zovu”, rekli su roditelji djevojčice.

Osim domara, pritvorena je i direktorica škole zbog sumnje da nije zaštitila djecu.

Klix

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Published

prije 5 dana

on

20. Novembra 2024.

By

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?

Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će  20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

akos.ba

Nastavi čitati
Advertisement

Najčitanije

✕