Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Zašto uvijek ”tučemo” konja koji vuče, tj.radnika koji najviše radi!?

Published

on

Zašto uvijek tučemo konja koji vuče?
Ponekad se na poslu uhvatim kako stojim usred svega i pitam se kada smo točno došli do toga da je najlakše rješenje uvijek isto: onome tko radi, natovariti još malo. Onome tko je odgovoran, dati još jedan zadatak. Onome za koga znamo da neće reći ne, još jednu obvezu. Onome tko će se potruditi, još malo pritiska, jer, eto, on može. I tako svaki dan iznova, dok se onaj koji vuče polako ne počne pitati zašto uopće vuče, ako se na kraju upravo njega najviše umara.
Radim u većem kolektivu i dugo sam vjerovala da će se trud kad tad prepoznati. Ne tražim medalju, pljesak ni da mi netko svaki dan govori kako sam vrijedna. Čovjek radi svoj posao jer ima savjest, jer mu je stalo, jer ne može gledati nešto što treba biti napravljeno i samo proći pored toga. Ali s vremenom počneš primjećivati neke stvari koje više ne možeš ignorirati.
Primijetiš da postoje ljudi koji će na svako novo zaduženje reći: „To nije moje.” Na svaki dodatni posao: „Koliko me plate, toliko i radim.” Na svaku situaciju u kojoj bi trebalo malo više odgovornosti: „Neka to netko drugi.” I što se dogodi? Ništa. Svijet se ne sruši. Posao se nekako odradi. Samo što ga najčešće odradi netko drugi.
I tu nastaje ona čudna nepravda koju mnogi od nas poznaju, ali o kojoj se malo govori.
Jer ako si savjestan, postaneš sigurna opcija. Ako si vrijedan, postaneš osoba na koju se može računati. Ako nikada nisi ostavio posao nedovršen, ljudi počnu podrazumijevati da ćeš ga ti završiti. Ako jednom pomogneš, pomoć vrlo brzo prestane biti pomoć i postane očekivanje.
I tako se dogodi da najvrjedniji radnik postane najopterećeniji radnik.
Ne zato što ne može još, nego zato što je već toliko puta pokazao da može.
A onaj koji ne radi ništa često prođe najbolje.
Ne zato što je bolji, nego zato što je naučio granice svoje odgovornosti postaviti tako čvrsto da ih nitko više ni ne pokušava pomaknuti. Dok mi drugi svoje granice pomičemo svaki put kada treba pomoći, uskočiti, završiti, pokriti, preuzeti, ostati malo duže, napraviti ono što nije naše jer „samo da se riješi”.
I onda se navečer vratimo kući umorni, ne samo u tijelu nego nekako umorni i iznutra.
I pitamo se: Čemu sve ovo?
Čemu se toliko trudimo? Kome dokazujemo da možemo? Zašto kidamo sebe zbog posla koji bi trebao biti samo jedan dio našeg života? Tko će se jednoga dana sjetiti koliko smo puta ostali duže, koliko smo puta šutjeli, koliko smo puta preuzeli tuđe, koliko smo puta progutali nepravdu samo da bi posao bio napravljen?
Hoće li nas netko pitati jesmo li bili umorni?
Hoće li se itko sjetiti koliko smo puta došli na posao i onda kada nam se nije dolazilo, koliko smo puta svoje privatne brige ostavili pred vratima i ušli unutra s osmijehom jer posao mora biti napravljen?
Vjerojatno neće.
I možda je to najteži dio svega.
Ne to što radiš, nego spoznaja da se tvoj trud vrlo lako pretvori u nešto što se više ne vidi. Ono što radiš dobro postane normalno. Ono što drugi ne naprave postane tvoj problem. Ono što ti napraviš jednom postane ono što se od tebe očekuje svaki put.
A onda vidiš čovjeka koji radi minimum i glasno govori da neće preko svojih mogućnosti, dok ti šutiš i prelaziš preko svojih.
I pitaš se zašto ti ne možeš biti takav.
Zašto jednostavno ne kažeš: „Nije moje.”
Zašto ne odeš kući kada završiš svoje, bez obzira na to što je još deset stvari ostalo?
Zašto ti je teško okrenuti glavu kada vidiš da nešto nije napravljeno?
Možda zato što smo tako odgojeni. Možda zato što imamo savjest. Možda zato što nam nije svejedno. Možda zato što ne znamo raditi drugačije.
Ali postoji jedna stvar koju polako učim.
Vrijednost čovjeka ne mjeri se količinom tereta koji može nositi.
I nije sramota reći da više ne možeš. Nije lijenost tražiti pravednu raspodjelu posla. Nije bezobrazluk odbiti nešto što nije tvoja obveza. Nije manje vrijedan onaj koji zna sačuvati sebe.
Jer posao je važan, plaća je važna, odgovornost je važna, ali život je ipak nešto puno veće od jedne smjene, jednog ureda, jednog poslodavca i jednog popisa zadataka.
Najtužnije je što mnogi vrijedni ljudi tek nakon godina shvate da su se na poslu trudili dokazati ono što nikada nisu morali dokazivati: da vrijede.
A istina je da vrijediš i kada ne radiš preko svojih granica.
Vrijediš i kada kažeš ne.
Vrijediš i kada ne preuzmeš ono što nije tvoje.
Vrijediš i kada ne spasiš svaki put situaciju koju su drugi svojim neradom napravili.
I možda bi poslodavci trebali prestati stalno udarati upravo po onima koji vuku. Jer i konj koji vuče jednom stane. Ne zato što je lijen, nego zato što se umori. A kada stane onaj koji je sve vrijeme držao kola na cesti, tek tada svi shvate koliko je zapravo nosio.
Zato se danas sve češće pitam nije li najveća greška vrijednih ljudi upravo to što predugo šute.
Što svoj trud daju bez granice.
Što misle da će ih netko zbog toga više cijeniti.
A ponekad se dogodi upravo suprotno. Postaneš toliko pouzdan da više nitko ni ne primijeti koliko daješ.
I možda je vrijeme da naučimo nešto što nas nitko nije učio: raditi pošteno, ali ne uništavati sebe. Biti odgovoran, ali ne nositi tuđe. Pomoći, ali ne dopustiti da pomoć postane iskorištavanje.
Jer na kraju dana, kada se ugase svjetla na poslu i zatvore vrata, nećeš sa sobom kući ponijeti ni jedan riješeni zadatak, ni tuđi posao koji si napravio, ni pohvalu koju možda nisi dobio.
Ponijet ćeš sebe.
A bilo bi lijepo da nakon svih tih godina rada još uvijek imaš dovoljno sebe da živiš svoj život.
Jer nije problem u tome što postoje ljudi koji daju malo.
Problem je što smo mi koji dajemo puno predugo vjerovali da moramo davati još više samo zato što možemo.
A možemo.
Samo više ne moramo. T.H.
Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

dr. Ranko Rajović: Kako odgajati dijete da misli?(video)

Published

on

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Preminula Biljana Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske

Published

on

By

Preminula je Biljana Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske i nekadašnja članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koja je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) priznala krivnju za progon Bošnjaka, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva tokom rata u BiH.

Plavšić je 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora zbog progona kao zločina protiv čovječnosti. Prema presudi MKSJ-a, bila je dio političkog vodstva bosanskih Srba koje je učestvovalo u kampanji progona nesrpskog stanovništva na području 37 općina u Bosni i Hercegovini.

Kaznu je služila u Švedskoj, a na slobodu je puštena 2009. godine, nakon što je odslužila veći dio kazne.

Prije početka rata u Bosni i Hercegovini Plavšić je bila članica Predsjedništva BiH. Od 1996. do 1998. godine obavljala je funkciju predsjednice Republike Srpske.

Njena politička karijera i uloga tokom rata ostali su predmet različitih političkih i društvenih tumačenja, dok je pravosnažna presuda MKSJ-a utvrdila njenu krivičnu odgovornost za progon kao zločin protiv čovječnosti.

Biljana Plavšić posljednje godine života provela je izvan aktivnog političkog života.

Nastavi čitati

BiH

POLITIKA KAO ZANIMANJE ILI KAO JAVNA SLUŽBA? Bosanski i Švicarski model na djelu!

Published

on

Kod nas je politička funkcija često finansijski toliko atraktivna da čovjek ulaskom u politiku može doći do primanja koja su dva ili tri puta veća od plate prosječnog građanina.
Uzmimo Unsko-sanski kanton. Prema objavljenim podacima za 2026. godinu, profesionalni zastupnik u Skupštini USK prima oko 4.360 KM mjesečno, predsjedavajući oko 5.478 KM, dok zastupnik koji nije profesionalno zaposlen u Skupštini prima paušal od oko 2.115 KM. Zato su, kako neki podaci pokazuju, 25 kantonalnih poslanika – profesionalci.
Prosječna neto plata u cijeloj Bosni i Hercegovini u junu 2026. iznosila je 1.706 KM.
To znači da profesionalni kantonalni zastupnik prima oko 2,6 prosječnih plata u BiH, predsjedavajući više od tri prosječne plate, a čak i zastupnički paušal iznosi oko 1,24 prosječne plate.
Drugim riječima, jedan mandat u kantonalnoj skupštini može donositi prihod koji je višestruko veći od onoga što većina građana može ostvariti svojim redovnim zanimanjem.
To mijenja samu prirodu političke funkcije. Kada politički mandat postane jedno od najunosnijih radnih mjesta dostupnih čovjeku, politika više nije samo javna služba. Ona postaje i veoma privlačna karijera.
Sličan obrazac postoji i na višim nivoima vlasti.
U Federaciji BiH i na državnom nivou političke funkcije uključuju plate, paušale, naknade za odvojeni život, troškove smještaja, putne troškove i druge privilegije. Problem zato nije samo visina osnovne plate, nego ukupna vrijednost političkog mandata i činjenica da se on često pretvara u dugoročan profesionalni status.
U Švicarskoj je osnovna ideja drugačija: Milizsystem.
Na kantonalnom i državnom nivou političari uglavnom ne prekidaju potpuno svoje osnovno zanimanje. Čovjek je advokat, ljekar, inženjer, učitelj, poduzetnik, poljoprivrednik, policajac ili radnik, a uz to obavlja političku funkciju.
Švicarski parlament na državnom nivou, Savezna skupština, ima 246 članova: 200 zastupnika u Nacionalnom vijeću i 46 članova Vijeća država. Oni primaju naknade za rad, sjednice, pripremu i troškove, ali većina mandata nije zamišljena kao klasično zaposlenje s punim radnim vremenom.
Godišnja osnovna naknada za člana švicarskog parlamenta iznosi približno 26.000 CHF, odnosno oko 2.167 CHF mjesečno (oko 300 KM u BiH, približno 30% minimalne plate), uz dodatne naknade za pripremu sjednica, rad u komisijama, putovanja i druge troškove.
Ukupna primanja zavise od obima angažmana, ali politički mandat nije automatski višestruko plaćeniji od profesije iz koje političar dolazi.
Za poređenje, prosječna bruto plata za puno radno vrijeme u Švicarskoj 2024. iznosila je oko 7.024 CHF mjesečno. Osnovna parlamentarna naknada zato iznosi približno 31% prosječne bruto mjesečne plate.
To ne znači da švicarski političari rade besplatno. Znači da je sistem postavljen tako da politička funkcija ne mora postati njihovo jedino zanimanje niti najunosnija karijera.
Naravno, činjenica da švicarski parlamentarci zadržavaju svoje osnovno zanimanje ne znači da ga svi nastavljaju obavljati u punom obimu. Ljekar, advokat, profesor, poduzetnik ili drugi profesionalac koji uđe u parlament često smanji radno vrijeme, prilagodi raspored ili dio obaveza prenese na kolege, jer parlamentarni mandat ipak traži desetine dana plenarnog rada, sjednice komisija, pripreme i druge političke obaveze.
Suština je u tome da politički mandat ne mora potpuno zamijeniti njegovu profesiju: on i dalje ostaje aktivan u svom zanimanju i povezan sa stvarnim problemima struke i društva, umjesto da mu politika postane jedini posao i jedini izvor prihoda.
Suština švicarskog modela bi se mogla svesti na ovo: parlamentarac često smanji procenat rada u svojoj profesiji kako bi imao vremena za sjednice, komisije i pripremu, a naknade koje dobija za politički mandat velikim dijelom nadoknađuju prihod koji je izgubio smanjenjem radnog angažmana. Zato ulazak u parlament ne mora značiti da će na kraju zarađivati više nego prije; kod mnogih je cilj da mogu sebi finansijski priuštiti politički angažman bez potpunog napuštanja vlastite profesije.
Na kantonalnom nivou postoje razlike. Neki kantoni imaju profesionalnije parlamente, dok su u drugima kantonalni zastupnici izrazito honorarno angažirani. Ali zajednička ideja ostaje ista: političar ne bi trebao biti potpuno odvojen od društva i profesije iz koje dolazi.
Ako je advokat, vraća se advokaturi. Ako je inženjer, ostaje povezan sa svojom strukom.
Ako je poljoprivrednik, i dalje zavisi od uslova u kojima žive poljoprivrednici. Ako je učitelj, ljekar ili policajac, ne gubi potpuno kontakt s problemima tih profesija.
Zašto je to važno?
Zato što političar nakon isteka mandata mora nastaviti živjeti u istom društvu.
Njegova plata, karijera i budućnost ne zavise isključivo od politike. On nije samo političar, nego istovremeno ostaje advokat, inženjer, poljoprivrednik, policajac, učitelj ili poduzetnik.
U Bosni i Hercegovini politički sistem često proizvodi suprotan efekat.
Kada profesionalni kantonalni zastupnik u USK prima oko 4.360 KM, predsjedavajući oko 5.478 KM, a prosječan građanin u cijeloj državi oko 1.706 KM, politička funkcija postaje finansijski odvojena od svakodnevnog života većine stanovništva.
Tada se stvara posebna politička klasa: ljudi kojima mandat nije samo privremena javna obaveza, nego osnovno zanimanje, glavni izvor prihoda i često najvažniji oblik društvenog statusa.
Tu se vidi razlika između dva koncepta.
U jednom sistemu političaru dajemo visoku platu, stalnu funkciju i niz dodatnih naknada, pa očekujemo da će zastupati građane.
U drugom sistemu političar ostaje povezan sa svojim zanimanjem, a politički mandat predstavlja vremenski ograničenu javnu službu.
Zato pitanje nije samo: koliko političar treba biti plaćen?
Pitanje je i: da li politička funkcija treba biti najunosnije za
nimanje u društvu ili odgovornost koju građanin preuzima uz svoj osnovni posao?
Kada politička funkcija nije najunosnije radno mjesto koje čovjek može dobiti, veća je vjerovatnoća da u politiku ulazi zbog javnog interesa, utjecaja na odluke i služenja zajednici.
Kada mandat donosi dva ili tri prosječna primanja, uz dodatne naknade i privilegije, politika lahko postaje sama sebi svrha,
Sijamhodžić Sabahudin, fb.
Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Vučić predao dužnost Ani Brnabić do izbora novog predsjednika Srbije

Published

on

By

Aleksandar Vučić u ponedjeljak je predao dužnost predsjednika Srbije predsjednici Narodne skupštine Ani Brnabić, koja će ubuduće obavljati funkciju vršiteljice dužnosti predsjednika Republike.

Primopredaja je održana u Predsjedništvu Srbije, nakon što je Vučić prethodno podnio ostavku na funkciju predsjednika.

Brnabić je nakon primopredaje izjavila da joj je čast što preuzima dužnost te da će funkciju obavljati do izbora novog predsjednika Srbije.

„Čast mi je da primam ovu dužnost od takvog čovjeka i što mogu da čuvam ovu poziciju do izbora novog predsjednika. Za Aleksandra Vučića znam da kreće u novu borbu i želim mu sreću. Ja ću čuvati ovo mjesto do izbora predsjednika Republike Srbije“, rekla je Brnabić.

Vučić je ranije svoju ostavku obrazložio namjerom da na predstojećim parlamentarnim izborima učestvuje kao običan građanin. Tom prilikom poručio je da je funkciju predsjednika obavljao vjerno, časno i pošteno.

Prije odlaska s funkcije, Vučić je donio odluku o pomilovanju i aboliciji 49 osoba, među kojima su i učesnici incidenata tokom blokada, kao i članovi takozvane „novosadske grupe“.

Prema Ustavu Srbije, u slučaju prestanka mandata predsjednika Republike, njegove dužnosti preuzima predsjednik Narodne skupštine. Ana Brnabić na toj funkciji može ostati najduže 90 dana, odnosno do izbora novog predsjednika.

Vanredni parlamentarni izbori u Srbiji održat će se 25. oktobra 2026. godine.

Predsjedničke izbore raspisuje predsjednik Narodne skupštine, a od dana raspisivanja do dana glasanja mora proći najmanje 30, a najviše 60 dana.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Danas počinje jesen: Stiglo je godišnje doba boja, kiše i kraćih dana

Published

on

By

Jesen je danas, 23. septembra 2026. godine, i zvanično stigla na sjevernu hemisferu. Astronomski početak jeseni obilježava septembarska ravnodnevnica, koja je ove godine nastupila u 2:05 sati po lokalnom vremenu.

Dolaskom jeseni završava se kalendarsko ljeto, a pred nama je period sve kraćih dana, dužih noći i postepenog pada temperatura. Priroda će u narednim sedmicama početi mijenjati svoje boje, pa će zelenilo polako zamijeniti nijanse žute, narandžaste, crvene i smeđe.

Iako se često kaže da su na dan ravnodnevnice dan i noć jednako dugi, u stvarnosti to nije potpuno precizno zbog načina na koji se definišu izlazak i zalazak Sunca. Nakon ravnodnevnice, noći će na našim prostorima postajati sve duže, a dani kraći.

Jesen donosi i promjene u svakodnevnom životu – jutra postaju svježija, sve češće su prisutne magle i kiša, a večeri stižu ranije. Za mnoge je ovo i vrijeme pripreme za hladniji dio godine, od pripreme ogrjeva do posljednjih radova u baštama i voćnjacima.

Pred nama su mjeseci u kojima će priroda ponuditi potpuno drugačiji pejzaž, a prvi hladniji dani postepeno će najaviti dolazak zime.

Ljeto je iza nas, a jesen je otvorila svoje poglavlje. 🍂

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

iPhone 18 Pro Max puni se rekordno brzo: 50 posto baterije za samo 15 minuta

Published

on

By

Apple bi s modelom iPhone 18 Pro Max mogao napraviti značajan iskorak kada je riječ o brzini punjenja, nakon godina u kojima su iPhone uređaji zaostajali za konkurencijom u ovoj kategoriji.

Prema novoj objavi poznatog tehnološkog insajdera Ice Universea na društvenoj mreži X, iPhone 18 Pro Max navodno može napuniti bateriju od 0 do 50 posto za svega 15 minuta. Riječ je o rezultatu koji je, prema dostupnim informacijama, Apple također naveo prilikom predstavljanja uređaja.

Prema testovima koje je objavio Ice Universe, baterija za samo 10 minuta punjenja doseže 34 posto, dok indikator pokazuje 100 posto nakon približno 55 minuta. Međutim, uređaj nastavlja punjenje još neko vrijeme, a potpuno punjenje završava nakon oko 76 minuta.

Za poređenje, prethodni iPhone 17 Pro Max prema testiranju GSM Arene nakon 15 minuta punjenja dosezao je 38 posto, dok je indikator 100 posto pokazivao nakon 72 minute. Njegova maksimalna snaga punjenja iznosila je oko 35 W, dok iPhone 18 Pro Max navodno može doseći čak 52 W.

Veća baterija i efikasniji čip

Napredak je posebno zanimljiv jer iPhone 18 Pro Max navodno dolazi s većom baterijom u odnosu na prethodnika. Uz to, uređaj koristi 2-nanometarski čip, koji bi trebao donijeti veću energetsku efikasnost.

Apple je tako, čini se, nakon dugog perioda konzervativnijeg pristupa brzini punjenja, odlučio napraviti ozbiljniji korak naprijed.

Ipak, konkurencija i dalje ima prednost u ukupnom vremenu punjenja.

Galaxy S26 Ultra i dalje brži do 100 posto

Za poređenje, Samsung Galaxy S26 Ultra prema dostupnim rezultatima nakon 15 minuta punjenja doseže oko 51 posto baterije, dok mu je za potpuno punjenje potrebno približno 43 minute.

To znači da Samsungov uređaj i dalje stiže do 100 posto brže, iako iPhone 18 Pro Max prema navodnim podacima koristi bateriju većeg kapaciteta.

Ukoliko se ovi rezultati potvrde u nezavisnim testovima, iPhone 18 Pro Max bi mogao predstavljati najveći Appleov napredak u brzini punjenja iPhonea do sada.

Nastavi čitati

Najčitanije