Predsjednički mandat u SDP-u je okončao 2014., i to nakon što je ova partija doživjela poraz na Općim izborima. Poslije toga je kao iskusni političar i istaknuti akademski radnik počeo intenzivnije učestvovati na domaćim, regionalnim, evropskim i svjetskim događajima na kojima se razgovara o fundamentalnim političkim i ekonomskim pitanjima. To je posebno intenzivirano nakon što je formirao Fondaciju Društva zajedničkih vrijednosti kojom je okupio bivše, ali i dalje utjecajne domaće i strane političare, kao i utjecajne intelektualce iz različitih dijelova svijeta.

Prije tri godine, 2019. desilo se ono što je mnogima bilo nezamislivo da će se desiti – Lagumdžija je zbog nesuglasica sa stranačkim rukovodstvom isključen iz SDP-a. Međutim, odnedavno je lider koalicije SD BiH Socijaldemokrate Bosne I Hercegovine Zeleni pokret, a u kojoj je predsjednik Programskog savjeta koalicije.

Shodno tome, u prvom dijelu intervjua pitali smo ga koja je konkretno njegova uloga i zašto je odlučio da pomogne spomenutoj koaliciji, da li će biti u izvršnoj vlasti, na nekoj poziciji u javnoj instituciji ili javnom preduzeću ako mu to bude ponuđeno, pa i od SDP-a i da li je tačno da namjerava formirati blok stranaka koje se smatraju ljevicom, liberalnim i građanskim strankama.

Lagumdžija je tom prilikom, između ostalog, upozorio da su pred nama četiri krize, ko je to crna internacionala koja želi podijeliti Bosnu i Hercegovinu, obrazložio kako finansijski pomoći građanima, kritikovao vanjskopolitičko djelovanje, komentarisao hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića te zašto je njegov bivši stranački kolega Željko Komšić istupio iz SDP-a.

Nakon osam godina vraćate se u političku arenu. Koja je vaša uloga u koaliciji SD BiH Socijaldemokrate Zeleni pokret i zašto ste odlučili da joj pomognete?

Da, ja sam taj. Nisam niti na jednoj listi, već stojim sa svim tim ljudima koji su na listama pod nazivom SD BiH Socijaldemokrate Zeleni pokret. “Politika nije igra, politika je ozbiljan posao”, to su riječi Winstona Churchilla koje opisuju našu tragičnu političku scenu. Nažalost, politika na našim prostorima nije ozbiljan posao, već igra s ljudskim životima i sudbinama.

Upravo zbog ozbiljnosti, koju nisam vidio u ljudima oko sebe, počeo sam se osjećati kao gladijator u areni, kao što vi kažete. Prije osam godina prestao sam biti političar, ali se nisam odvojio od politike. Uvijek sam pozivao ljude da politički misle, da se politički artikulišu, da budu politički aktivni. U protivnom će se političari najbrutalnije poigrati s njihovim sudbinama.

Posebno što me motirivralo da izađem u tu arenu jesu događaji iz posljednjih mjeseci. Oni su ogolili sav jad, čemer i bijedu tzv. nacionalnih i građanskih lidera, politikanata, populista bez profesije koji su zemlju doveli u potpunu izolaciju na međunarodnoj sceni. Otvorili su prostor za dalju podjelu na one koji nas vode na Zapad i one koji nam, nekad i otvoreno, a nažalost nekad i hinjski, nude alternativu kroz put na Istok.

Dobro mi je poznato da se nakon izbora otvaraju novi veliki pregovori, pod patronatom međunarodne zajednice, o otvorenim pitanjima koja su zamrznuta poslije neumskih pregovora.

Osjećam obavezu da pokušam sve da koalicija SD BiH Socijaldemokrate Zeleni pokret dobije dovoljno glasova da na tim pregovorima predstavlja ono što zovemo bosanskohercegovački, bošnjački politički faktor, a ne da nas tom prilikom ekskluzivno predstavljaju Bakir Izetbegović (predsjednik SDA), Željko Komšić (predsjednik DF-a i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine), Nermin Nikšić (predsjednik SDP-a) i da ne pobrajam sve one koji su pobjegli od pregovora u Neumu i one koji su se potrudili, ali nisu imali kapaciteta da nešto urade.

Strah me da od njihove volje i njihove pameti ovisi sudbina Bosne i Hercegovine. Nažalost, političkom scenom je zavladao populizam, primitivizam, površnost koji nas guraju u sve dublje blato. Koristio sam javne istupe da bih pozivao ljude da se pokrenu iz letargije i učmalosti, smatrajući da je moje iskustvo akademskog radnika, u nevladinom sektoru, na međunarodnom planu dovoljan poticaj da se politički angažuju.

Sve dublja kriza je navela ljude, koji vode dvije građanske stranke lijevog centra, SD BiH Socijaldemokrate i Zeleni pokret da me pozovu da im se priključim na bazi programa i principima o kojima sam javno govorio.

Moj uslov nakon dugih razgovora sa njima je bio da krenemo zajedno dalje i to ponukan stanjem u kojem se nalazimo, znajući šta nas čeka iza oktobra, šta će uraditi međunarodna zajednica, shvatajući da ljudi koji pregovaraju u naše ime sa međunarodnom zajednicom nemaju potrebne kapacitete, a koji uz to na leđima imaju dvije rušilačke snage – Milorada Dodika (predsjednik SNSD-a i član Predsjedništva) i Dragana Čovića (predsjednik HDZ-a) te u konačnici znajući da u Evropi postoji ono što zovem crna internacionala kojoj je cilj da ovu zemlju podijeli na Istok i Zapad. Smatrao sam da moram pokušati nešto da uradim zajedno sa drugim ljudima koji dijele iste vrijednosti.

Da li pod tom crnom internacionalom podrazumijevate konzervativce, desnicu?

Mi smo navikli na podjele na ljevicu i desnicu. Migrantska kriza je pokazala da je Evropa danas podijeljena na snage inkluzivnog i ekskluzivnog društva, na snage segregacije i snage saradnje, na snage zidova i snage mostova, snage podijeljenih i snage društva zajedničkih vrijednosti. Vidjeli ste kako su se Stefan Lofven (bivši premijer Švedske) i Angela Merkel (bivša kancelarka Njemačke), šef socijaldemokratske stranke i šefica konzervativne stranke, suočili s migrantskom krizom, bili su zajedno. Bili su na braniku Evrope kao inkluzivnog društva.

S druge strane bili su Robert Fico, slovački socijaldemokrata, i Viktor Orban, “mađioničar” iz Mađarske, desničar, koji su otvoreno bili za to da se Evropa podijeli i unutar sebe ogradi. Na tu internacionalu mislim, mislim na internacionalu Orbana i Janeza Janše (bivši premijer Slovenije). Ne želim da amnestiram kompletnu ljevicu, kao ni kompletnu desnicu.

Amerika se, uslovno rečeno, cijepa na snage koje Ameriku promoviraju kao državu i društvo zajedničkih vrijednosti i snage koje Ameriku vide kao segregirano društvo u kojem će se odvojiti crni od bijelih, latinosi od azijata. Te se stvari dešavaju u Evropi, te se Evrope i međunarodne zajednice plašim.

Moj motiv je bio da SD BiH Socijaldemokrati Zeleni pokret naprave predizbornu koaliciju sa zajedničkim listama kao izbornom platformom za sve nivoe vlasti, a na kojima će biti više od 50 posto kandidata koji nisu članovi niti jedne stranke, kao što nisam ni ja član niti jedne stranke. Što sam bio član, bio sam. To sam bio s ponosom, ali više nisam. No, smatram da dolazi vrijeme kada trebamo biti okupljeni oko zajedničkih vrijednosti i vizije.

Stranke su kao skeleton, kao kostur. One nisu nervi, meso, krvotok – to je društvo. Stranke ne smiju biti cilj, već mogu biti samo sredstvo. Sjećam se kada mi je jedan dečko rekao da je shvatio da je u zemlji, u kojoj se vodi rasprava da li je stranka važnija od države ili je država važnija od stranke, mora se ponuditi koncept u kojem su ljudi prije stranke. To je osnovna ideja. Princip je jasan – ljudi prije stranke.

Na bazi dugogodišnjeg prijateljstva sa Jeffreyjem Sachsom (svjetski utjecajni ekonomista) sa kolegama iz akademske zajednice pokrenuo sam formiranje mreže samoodrživog razvoja Zapadnog Balkana. Na tim osnovama sam sa vanstranačkim ljudima i čelnicima dvije stranke Programskog savjeta koalicije SD BiH Socijaldemokrati Zeleni pokret formulirao program, “Manifest sedam prioriteta do 2030.”, a na kojem u naredna dva mandata želimo okupiti što veći broj aktera.

Taj program ćemo provoditi sa drugima, da mobliziramo najbolje ljude u ovoj zemlji. Nas ima toliko malo da smo potpuni idioti kad se dijelimo na podobne i nepodobne. Ideja je da ovdje pobijede ljudi koji okupljaju a ne dijele.

Okupljaju nas tri principa – prvi, ljudi prije stranke, drugi je “Manifest sedam prioriteta do 2030.”, treći je zajedno. Najveća je vrijednost ta što smo okupili ljude na tim principima. To su prije svega realizovani ljudi. Kako neko voli kazati, spoj mladosti i mudrosti, kreativne energije i iskustva. Iz poštovanja prema svima njima, pojedinačno i zajedno, ovdje neću pomenuti niti jedno ime – oni će se svi moći naći na izbornim listama pod nazivom SD BiH Socijaldemokrate Bosne I Hercegovine Zeleni pokret.

To su ljudi koji ne žele živjeti od politike, već kroz politički aktivizam praviti državu, u kojoj ljudi vide i žele živjeti svoju budućnost. Odlučio sam sa više od 200 kandidata na izbornim listama stati uz njih i sa njima, jer su to ljudi od integriteta, jer vole svoju zemlju. To su najčešće oni bez stranačke pripadnosti, oni koji su odlučili u ovako prljavu predizbornu kampanju ući s reformskim programom, a ne s populističkim frazama, a u koje ni oni, koji nas danas vode, ni sami ne vjeruju. Oni sami izgovaraju riječi u koje ne vjeruju.

Svi zajedno smo umorni i iscrpljeni od lažnih patriota i lažnih alternativa. Nažalost, stranke na vlasti i stranke u opoziciji nisu više jedne drugima alternativa. Više ih vidim kao tržišnu konkurenciju zasnovanu na cijeni, a ne na vrijednosti.

Bosna i Hercegovina je zemlja dobrih i uspješnih ljudi – kad ga baciš kao mačku u zemlju u kojoj ne zna ni jezik, uspravi se i pojavi se sa djecom koja izrastu, školuju se i budu najbolja. Ova država nema kapacitet da još četiri godine trpi ublehaše koji je profesionalno vole i koji joj obećavaju nešto što joj ne mogu ispuniti. Time ugrožavaju mir, stabilnost, rasturaju državu i to sve rade kao profesionalni nacionalisti ili kao profesionalni zastupnici građanske države bez pokrića. Niti tu ima zaštite nacije, niti tu ima zaštite građana.

Da li ćete biti na nekoj od funkcija u izvršnoj vlasti, javnoj instituciji ili javnom preduzeću ako vam to bilo koja stranka, pa možda i SDP, ponudi poslije izbora?

Javna funkcija ili javna pozicija, pozicija u preduzeću nije moj cilj. To sam uvijek mogao i mogu imati i u zemlji, i u inostranstvu. Decenijama ranije mogao sam biti mnogo mirniji, nego što sam danas. Moj cilj je bio i ostao jačanje ove države, ne bilo kakve, nego države i društva zajedničkih vrijednosti, kao paradigme za budućnost Evrope. Moj cilj je jačanje institucija, puta ka Evropskoj uniji i NATO-u, sigurnosti te samoodrživi razvoj i stabilnost. Za tu vrstu posla ne postoji ni cijena koju nisam spreman podnijeti, ni plata koja bi me sklonila u stranu.

Potpuno sam uvjeren i to često javno govorim u inostranstvu: Nemojte pomagati nama, pomozite sebi, pomažući nama. Potpuno sam uvjeren, znajući šta se dešava u svijetu, da će EU za desetak godina postati kao mi na Zapadnom Balkanu ili ćemo mi na Zapadnom Balkanu postati kao EU. Mi dođemo kao neki virus – hoće li biti dobroćudan ili će biti maligan. Moramo izbaciti virus iz sebe i Evropa nam mora pomoći da se mi izliječimo. U protivnom će oni biti zaraženi. To se upravo vidi kroz crnu internacionalu koja je na sceni.

Javno bavljenje politikom i pomoć jednoj političkoj opciji, SD BiH Socijaldemokrati Zeleni pokret nije stvar izbora, već stvar ljudske obaveze. Mogao sam mirno sjediti, kritizirati, glumiti slobodnog intelektualca, pametologa, sa sigurne distance dijeliti packe našim političarima. Ne treba biti jako pametan da se objasni šta se sve ovdje radi, niti je narodu potrebno više objašnjavati kako ovi ne rade. Mogao sam mirno raditi svoj posao ili pokrenuti se i iskoristiti svoje potencijale – ono što znam, iskustvo, svoje veze, poznanstva, poznavanje političkih kretanja u svijetu, jer se svijet radikalno mijenja. Ovaj svijet je potpuno drugačiji od svijeta kada sam izašao iz operativne politike prije osam godina. Potpuno će biti drugačiji za osam godina.

Zato “Manifest sedam prioriteta za period do 2030.” govori o tome kako da kreiramo budućnost, svjesni šta se dešava u svijetu, da iskoristimo prijatelje, a ne da kao kurban gledamo kako nam crna internacionala oštri nož, a to nam se sada dešava. Uvjeren sam da struktura političkih prvaka, koja se bori za vlast, nije u mogućnosti da odgovori na globalne izazove koji će definisati budućnost ovih naših prostora.

Spominjete četiri krize koje su pred nama?

Naša zemlja se trenutno nalazi u najtežoj situaciji od Dejtona do danas. Svijet se, ne samo kroz ukrajinski rat, potpuno preokrenuo.

Rat u Ukrajini je zaustavio Dodikovo otcjepljenje. Samo ta refleksija ukrajinskog rata je dovoljna da shvatimo koliko smo ovisni o globalnim dešavanjima. Rat u Ukrajini je stvorio potpuno novi odnos prema Zapadnom Balkanu i potpuno je promijenio vrijednosne sisteme u EU.

Rat u Ukrajini je samo vrh ledenog brijega onoga što nam se sprema, što nam je na horizontu, a to su četiri krize: energetska, prehrambena, zdravstvena i ekonomska kriza. One su nas već napale. Posljednjih mjesec dana obišao sam London, New York, Washington i tu razgovarao sa ljudima koji znaju šta se dešava u svijetu. Malo sam ih natjerao da razmišljaju o nama. Oni ne mogu da shvate da se mjesec-dva pred izbore ne vodi debata o tome kako se spremiti za zimu i suočiti se sa navedenim krizama.

Razgovaram sa njima o Izbornom zakonu, visokom predstavniku Christianu Schmidtu, a oni meni kažu: “Dobro Zlatko, to smo shvatili. Ko se dolje bavi egzistencijalnim pitanjima?” Švicarska poziva ljude da kupe svijeće za zimu.

Da li je situacija toliko dramatična?

Ja mislim da je dramatična. Iskreno to mislim. Dramatično je kada Njemačka obaveže da se u javnim institucijama snizi temperatura grijanja za tri, četiri stepena. To je dramatično, posebno u Evropi. Amerika je energetski odvojena, Amerika štampa pare koje svijet koristi, pa im je nešto malo lakše.

Navest ću vam banalan primjer. Međunarodni monetarni fond (MMF) je u aprilu projektovao, vidjevši da idemo u ekonomsku krizu, da će inflacija u Bosni i Hercegovini biti viša od šest posto. Neki dan su nas obavijestili da su pogriješili, da je inflacija već u augustu bila viša od 17 posto. To se desilo i sa projekcijom svjetskog rasta. Projekcija svjetskog rasta za ovu godinu je iznosila 3,2 posto. Za iduću godinu je projektovano da će rast pasti. Pazite, rast će pasti. Eto dokle je došlo – da rast pada. Očekuje se da će biti 2,9 posto, a možda će pad vrlo brzo biti i dramatičniji.

Mi smo treća zemlja na planeti po broju preminulih od koronavirusa na milion stanovnika. U aprilu prošle godine, kada sam se pripremao za Ekonomski forum, bili smo peti. Svi su bili šokirani. Sada uopće ne pričamo o tome, a treći smo. Prehrambena kriza – pogledajte samo koliko je mlijeko poskupilo posljednjih dana. Ko o tome priča? Ko se alarmirao?

Federacija Bosne i Hercegovine je od MMF-a dobila 200 miliona eura za pomoć u pandemiji koronavirusa. Znate li da FBiH nije povukla taj novac? Znate zašto – jer ima novca. Znate li da je Uprava za indirektno oporezivanje (UIO) u prvih osam mjeseci prikupila oko 900 miliona KM više, u odnosu na isti period prošle godine. Od direktnih poreza riječ je o iznosu od 450 miliona KM više.

Svi pametuju oko akciza i PDV-a, a evo vrlo jednostavna stvar. Porezi i doprinosi na bruto platu u FBiH iznose 41,5 posto, a u Republici Srpskoj je to 31 posto. Samo kada bi Vlada FBiH izjednačila doprinose tako da oni budu kao u RS-u, pri čemu se u RS-u do 1.000 KM uopće ne oporezuje. U FBiH se samo do 300 KM ne oporezuje. Pošto su nam puna usta države, imaju para, nije uzeta pomoć MMF-a, onda smanjite samo doprinose na bruto plate, toliko da budu isti kao u RS-u. Tu vas Dodik ne može zaustaviti i budite državotvorni, da firme ne bježe u RS da bi se registrovale.

To znači da bi svaki građanin sa prosječnom platom dobio oko 300 KM više svakog mjeseca. I to samo da to urade od septembra do Nove godine svako bi do Nove godine imao oko 1.200 KM više ili ako vam je lakše poređenje svako bi do Nove godine dobio još jednu dodatnu mjesečnu platu. Te pare bi se vratile kroz npr. kupovinu mlijeka i hrane, tj. kroz plaćanje PDV-a. O čemu mi pričamo? Ne treba biti Einstein da bi se ovo shvatilo. Da li se ovdje radi o gluposti, sadizmu nad vlastitim narodom ili nedostatku političke volje?

Ne mogu da shvatim da ovo neko ne razumije. Vidite koliko su mediji s razlogom posvetili pažnje akcizama. To se vidi da je čisti populizam, jer se jednim potezom može riješiti. Ljudi u New Yorku i Washingtonu znaju da nam divljaju cijene mlijeka, a mi ovdje pričamo o tome ko će ući u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Kakvo bolan crno Predsjedništvo! O čemu pričate. Onda imate kandidata za člana Predsjedništva koji kaže da će kada bude izabran prvi dan na dnevni red staviti odlazak mladih. Nije se sjetio mlijeka, a taman su mladi za dnevnog reda i onda će novo Predsjedništvo kao to riješiti “stavljanjem na dnevni red”.

Poznanstva sa ljudima međunarodnog kapaciteta ne koristim za ličnu promociju, već za interese države Bosne i Hercegovine. Sve koristim u funkciji građana. Fondacija, u kojoj sjedimo, u Sarajevu je okupljala aktuelne i bivše šefove vlada, država i Istoka i Zapada. Tu su bili prominentni predstavnici svjetske akademske zajednice. To je politika. Bio sam u politici i do sada, ali za moje lobiranje za državu po svijetu i u Sarajevu, u koje sam “dovodio svijet”, nisam porezne obveznike koštao niti jednu marku od kada sam otišao iz Ministarstva vanjskih poslova.

Zastupao sam interese države, stvarao mrežu prijatelja – to je stvarna diplomatija. Je li vam poznato da je iko u ministarstvu ili u bilo kojoj državnoj instituciji organizovao takvu seriju skupova Ostali smo bez ideje, vizije, aktivnosti i borbe za državu na međunarodnom planu. To se vidi. Nakon što su ljudi izašli ispred Ureda visokog predstavnika (OHR) i zaustavili Schmidta, da li je neko ko vodi ovu zemlju otišao na Zapad da razgovara? Koliko nam je obojici poznato nije niko.

Možda su otišli na godišnji odmor?

Nisu otišli na skijanje na snijegu, nego na kupanje i skijanje na vodi. Uče plivati i skijati na moru. Otišli su na jezera, na pitu ispod sača, da se obnovi energija i tvitali jedni drugima, slali saopćenja te davali intervjue u kojima su se svađali. Što je još gore, umjesto da se razgovara sa prijateljima na Zapadu, kreirali smo jednu vrstu antizapadnog raspoloženja, a što je pogubno. Sjećam se kako je Slobodan Milošević krajem 80-ih i 90-ih govorio: “Ceo svet je protiv nas”. Na kraju je završio tako što ga je taj “celi svet” bombardovao, i to nakon što je ovdje počinio zločin. Završio je u Hagu s presudama za genocid.

Novinari su danas osuđeni da po bosanskohercegovačkim gudurama ganjaju predsjednike Hrvatske i Srbije i nikog više, jer ovdje nema nikog. Recep Tayyip Erdogan (predsjednik Turske) je ovdje bio kraće od osam sati, a onda je u Beogradu zanoćio dva dana. Očigledno je da ovdje više nije imao posla, a gore je imao. Svi zaobilaze ovu zemlju u luku.

Njemački kancelar Olaf Scholz je bio u posjeti Zapadnom Balkanu, ali nije bio nama, jer je očito da ovdje nema sa kim razgovarati, a ne zato što ovdje ne postoje problemi. Njemu je jasno da je Bosna i Hercegovina srce problema. Njemu je jasno da Vladimir Putin (predsjednik Rusije) preko Dodika pokušava destabilizirati Evropu, i to destabilizacijom Balkana, podjelom Bosne i Hercegovine.

Nije nas zaobišao zato što ovo nije problem, zato što nam nije prijatelj. Čak je i Parlament Njemačke donio rezoluciju koja je najljepši vjetar promjena koji je došao iz Evrope prema nama. No, Scholza nije bilo sa tim vjetrom. Želim da imamo političare sa kojima će razgovarati i njemački kancelar, i francuski predsjednik, i turski predsjednik, i saudijski prestolonasljednik, kao i lideri Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, koje su nam danas dvije najvažnije države na svijetu.

Vjerujem da takvih pronicljivih ljudi, intelektualaca ima, a koji neće razgovarati samo sa šefovima država, već koji će praviti mrežu onih koji će predstavljati ovu državu. Hoću da ih probudim iz letargije, iz depresije. Neću da kažem da smo ovo zaslužili, ali izgleda kao da jesmo. Naša šutnja govori da smo zaslužili. Vrijeme je da se probudimo, da počnemo stvarati svoju sudbinu, jer bi nam je mogao stvarati neko drugi. To sigurno neće biti po našim mjerilima.

Da budem konkretan, ne interesuje me nikakva funkcija, a još manje onaj ko se bavi ponudama, funkcijama kao sredstvom da dođe do bogatstva i moći. Interesuje me da okupljam sposobne i vrijedne, a kojih je svaki dan sve manje, jer odlaze ili se povlače u sebe. Mi ih dodatno dijelimo po ko zna kojim linijama, a umjesto da radimo zajedno.

Bio sam sve što se može biti. Mene ne interesuje da ponovo nešto budem, već da budem dio ljudi koji zajedno zaustavljaju propadanje, besperspektivnost zemlje te beznađe koje osjećamo na ličnom planu. I uspješni se osjećaju besperspektivno. Sukobe moramo zamijeniti saradnjom, gajiti prijateljstva sa onima koji nam žele pomoći, a ne da upadamo u teorije zavjere, da upadamo u šaht koji smo sami sebi napravili. Em ga napravimo, em upadnemo u njega. Umjesto da nam služi za otpadne vode, mi upadnemo kao otpadna voda.

Želimo dobiti dovoljnu podršku na programu o kojem sam govorio. Izbori će pokazati da li će se nastaviti agonija podjela ili imamo šansu da idemo zajedno naprijed. Osjećam potrebu da nešto učinim, kao što pozivam sve ostale da nešto učine. Znam da u životu nisam toliko žalio za onim u čemu nisam uspio, već sam žalio za onim što nisam probao, a mislio sam da vrijedi probati.

Nemam problem s porazima, jer porazi mnogo više vrijede od uspjeha i pobjeda ako nešto naučite iz njih. Vjerovatno mi je trebalo mnogo više poraza da bolje shvatim šta se oko nas dešava i da ovako mogu razgovarati sa vama. Kao i uvijek do sada, učinit ću sve što mogu kako bi se postigao mir iznutra, da nam se podigne rejting izvana i da ubrzanim reformama krenemo prema EU i NATO-u, a ne da pričamo o tome.

Navršilo se 20 godina od prijema Bosne i Hercegovine u Vijeću Evrope. Kao predsjedavajući Vijeća ministara, tj. kao ministar vanjskih poslova sam potpisao taj ulazak. To je bilo dramatično vrijeme nakon 11. septembra 2001. Najviše su nam pomogli u tome pokojni Ivica Račan (bivši premijer Hrvatske) i Zoran Đinđić (bivši premijer Srbije).

Hvatska je dvije godine prije nas ušla u Vijeće Evrope – toliko su bili ispred nas. Srbija je bila iza nas, a Đinđić je lobirao za nas u dogovoru sa mnom da uđemo u Vijeće Evrope, jer je znao da će to i njih povući. Na evropskom putu bili smo dvije godine iza Hrvatske i dvije godine ispred Srbije. U tome ne možeš uspjeti tako što u regionu vodiš sukobe.

Sarajevo je centar Vijeća za regionalnu saradnju (RCC), a to smo zaboravili. Dakle, Sarajevo je centar regionalne institucije koju Brisel plaća da sarađujemo. Kada neko izađe s Otvorenim Balkanom, onda bismo mi trebali kazati: Momenat, mi smo zaduženi za regionalnu saradnju. Mi treba da budemo inicijatori.

Navest ću vam banalni primjer. Vidjeli ste da je predsjednica Evorpske komisije Ursula von der Leyen otišla u Kijev da ponudi Ukrajini da uđu u evropsku ekonomsku zajednicu i o tome je govorila u Evropskom parlamentu. Znate li šta je za nas rekla – da smo dobrodošli. Prije pet dana naši su bili na Brdu kod Kranja, gdje su bila i dva predstavnika EU – Borut Pahor (predsjednik Slovenije) i Zoran Milanović (predsjednik Hrvatske). Pričali su o Srebrenici, a naknadno smo saznali da neki zapravo ne znaju ni o čemu su pričali.

Jesu li tada mogli kazati da za dva dana u Evropskom parlamentu slijedi godišnje obraćanje von der Leyen. Ukrajina od juna lobira, ne da dobije status kandidatkinje za članstvo u EU, već da uđe u Evropsku ekonomsku zajednicu. Tri mjeseca je samo na tome radila. O tome su svi govorili – od predsjednika Volodimira Zelenskog, preko premijera, nekog parlamentarca do nekog umjetnika koji pravi izložbu. Normalno da će von der Leyen tri mjeseca kasnije kazati da je Ukrajina dobrodošla. Gdje smo mi tu?

Ovo što Milanović radi pokazuje da je smeće od čovjeka.

Da li je to isti čovjek kojeg ste vi poznavali?

Prvo, ja sam doktor za vještačku inteligenciju, a nisam za ovu prirodnu. To bi trebalo Radovana (Karadžića) pitati, jer je stručnjak za to. On bi ga mogao staviti na kauč i da malo pričaju. Vjerovatno bi dao stručniju dijagnozu, ali ne vjerujem da bi je rekao, jer su očigledno postali na istoj deredži. Teško da bismo od takvih “eksperata” dobili ozbiljno ekspertno mišljenje.

Milanović je kada smo Komšića izabrali u Predsjedništvo uhvatio Komšića za ruku i rekao da je ovdje došao kao prijatelj. Ispred Narodnog pozorišta, nekoliko stotina metara odavde, govorio je o tome. To očigledno nije taj čovjek, ali nismo ni mi isti ljudi. Nismo blizu njega, ali znate koja je suština razlaza od prije deset godina. Bit ću precizan, dva su razloga.

Kada smo odlučili raskinuti koaliciju sa SDA i kada nam je falio jedan glas u Parlamentu FBiH, Željko je tada izašao iz SDP-a i napravio paradu koja je danas svima jasna.

Da li je to zaista jedini razlog?

To je ključni razlog. Kao što u matematici postoji potreban i dovoljan uslov, u ovom slučaju je to bio potreban, ali ne i dovoljan uslov. I on je bio da se koalicija raskine, ali je mislio da nećemo uspjeti ili da nećemo krenuti u to. Kada smo krenuli u to, on (Komšić) je sutradan to uradio, nekoliko dana nakon što smo krenuli u demontiranje SDA-ovih vlada u kantonima. Tada je zajedno sa nekoliko zastupnika u državnom i entitetskom parlamentu zaustavio taj proces.

Drugi razlog jeste suštinsko neslaganje koje je postojalo jedno vrijeme. To neslaganje je bilo u tome da je moja i ideja svih nas bila, pa i njega, da članom Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda SDP postane što je više moguće i hrvatska stranka na teritorijama na kojima su Hrvati većina.

Osnovna ideja je bila da kada uđeš u Predsjedništvo, imaš utjecaj u odbrani, međunarodnim odnosima. Tada možeš angažovati najbolje ljude i među Hrvatima. Tada smo počeli formirati organizacije u Grudama, Širokom Brijegu, jačati organizacije u Čapljini, Čitluku, Tomislavgradu, itd. SDP je strateško planiranje imao u Međugorju, jer je divna sredina i imali smo odlične uslove. Tamo smo skupili cijelu Bosnu i Hercegovinu kako bismo pobijedili na izborima 2010.

Tada Čović nikada nije rekao da je Komšić nelegitiman. Zato što smo imali organizacije u Hercegovini, bili smo druga najbrojnija hrvatska stranka poslije HDZ-a. Niko ti nije mogao prigovoriti na takvo nešto. Mi Vladu FBiH 2010. nismo formirali sa nekim Mujom iz Goražda i Suljom iz Bihaća koji su se deklarisali kao Hrvati, pa tako, kako oni kažu, uzeli šest hrvatskih mjesta.

Šta ćeš uzimati šest hrvatskih mjesta! To su mjesta na kojima trebaju biti Hrvati iz cijele Bosne i Hercegovine, pa i iz Goražda ako ih ima. Kada je Vesna Nemec Klisura bila iz Goražda u Domu naroda Parlamenta FBiH, niko nije pitao što Vesna, jer u Goraždu živi 200 Hrvata. To nikada ni Čović nije pitao, pa ni Ivo Sanader (bivši premijer Hrvatske). Poenta je da za zaštitu nacionalnih prava veći senzibilitet ima onaj ko je manjina u nekoj sredini, pa i obrnuto. Čak u Domu naroda treba prije biti neko ko je manjina u nekoj sredini, jer oni imaju senzibilitet za ono što je jednakopravnost. To tada nikome nije bio problem.

Komšić se očigledno odlučio da mu je lakše otići u Bužim po glasove. Tako je sa Izetbegovićem neki dan bio na skupu u Bužimu iz razloga koji su savršeno jasni.

Da li ga je možda strah da ode u sredine u kojima su Hrvati većinsko stanovništvo?

Ma kakav crni strah. Bio je u takvim mjestima. Zajedno smo išli tokom kampanja, jer smo tamo bili dobrodošli. Imali smo ljude koji su iskreni ljevičari. Nije neko u zapadnoj Hercegovini po definiciji desničar. Naprotiv. Smatrao sam da je dobro da pobijedi sa 200.000 glasova, ali da među tima glasovima bude što je više moguće hrvatskih glasova, a ne da dobijemo 300.000 ekskluzivno bošnjačkih glasova, jer time nećemo ništa dobiti. Samo smo dobili frustracije druge vrste.

Dakle, bila su dva razloga, a jedan od njih je direktni nalog iz SDA. Da sam vam ovo govorio prije deset godina rekli biste da je ovo teorija zavjere, da nešto izmišljam, sada me ne pitate na osnovu čega pričam. Svaka čast otići u Bužim, ali nije ti to baš nešto. HDZ nikada nije bio jači – institucionalno nikad nije bio jači, niti je imao više mjesta u vlasti nego sada.

Samo da vas podsjetim, trenutna Vlada FBiH je vlada za koju su slavodobitno u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine prije skoro osam godina koaliciju potpisali Čović, Dodik i Komšić. Tada je Komšić isporučio sva hrvatska mjesta HDZ-u. Na pitanje jednog od vaših kolega (novinara) da li on ima hrvatskih mjesta, odgovorio je da neće da ne da Draganu sva hrvatska mjesta i napravi grešku kao Lagumdžija. Pronađite to, o čemu mi pričamo? Nije to građanska država.

Da li je vaš ponovni politički angažman na duže staze i da li je istina da vam je namjera da okupite sve ono što se smatra ljevicom, liberalnim i građanskim strankama u jedan blok? Ako jeste, kako ste to zamislili?

Vidim da ljudi, koji su grobari ove države i koji su trgovci njenim krvavo stečenim mirom, ozbiljno uplašili mogućnosti mog povratka. Začudio sam se da se toliko plaše.

Jer ste ostavili dubok trag prije toga?

Mene očigledno znaju bolje, nego što je o meni iskrivljena slika, a koju su kreirali o meni s namjerom da unište SDP, snagu koja je išla u Široki Brijeg, Grude, Prijedor I Srebrenicu da širi ideju bosanskohercegovačke socijaldemokratije. Kada su meni ovdje u Sarajevu prije 20 godina rekli: “Što ti Lagumdžija ne odeš na Pale i u Grude da širiš multietničnost”, rekao sam: Je li to hoćeš da kažeš da Sarajevo treba čekati Pale i Grude, pa da pokaže državotvornost. Ne, prvo ću vas pobijediti u Sarajevu, a onda ću ići na Pale i u Grude.

To su ljudi koji su o meni stvarali stereotip, jer me jako dobro znaju. Da sam na njihovom mjestu, i ja bih se uplašio. Dobro znaju šta mislim, pa i o onome šta su napravili, posebno na međunarodnom planu. Odlično znaju šta mislim o njihovom znanju o ekonomiji, upravljanju krizama o kojima smo govorili. Znaju da bih uradio da to sve raskrinkam, te pogubne populizme, politikanstva i lažne patriotizme i to radim bez ovih izbora.

Iza njih se krije jeftina trgovina, a iza trgovine se krije bezidejnost za bilo šta što je društveno korisno. Umijeće vladajuće koalicije jeste umijeće sukoba dok su kamere uključene, a kada se kamere isključe, onda slijedi saradnja na podjeli plijena i ljubav bez granica, samo što nije “Farma” ili kako se već zove taj reality show.

Od njih smo dobili bijedu, mržnju, odlazak mladih i upravo zbog toga vjerujem da ova koalicija SD BiH Socijaldemokrati Zeleni pokret može biti platforma za okupljanje šireg bloka. Ova koalicija neće igrati jedno ljeto, nismo slučajno napravili “Manifest sedam prioriteta za period do 2030.”, jer ova država treba ozbiljan rad do 2030., a za to treba okupiti ozbiljne ljude.

To je okupljanje nestranačkih ljudi, nevladinih organizacija, civilnog društva, a nemam namjeru praviti neku novu megapartiju. Princip da ljudi budu prije stranke može biti oslonac za okupljanje građanskih, liberalnih i lijevih stranaka koje su, ponavljam, sredstvo za postizanje cilja, sredstvo za izgradnju države i društva zajedničkih vrijednosti i ljudskih prava.

Svjesno ne govorim građanske države zato što su ovi od naziva građanska država napravili nešto što ona nije. Ogadili su sintagmu građanska država, ovo o čemu oni govore nije građanska država. Novija historija nas uči da nije uspjelo nijedno okupljanje stranaka, a koje je bilo samo sebi cilj da bi se zadovoljili lični interesi. Ovaj put ćemo, valjda, naučiti pouku iz cijele te priče.

Kako ste znali često govoriti: Nemoj nikad ništa raditi i nećeš pogriješiti?

Ovdje je formula: Misli ništa, kaži ništa, radi ništa, budi ništa i onda ćeš biti sve i svašta – šef države, šef stranke, pregovarač o budućnosti onih koji jesu nešto, koji misle nešto, koji kažu nešto, koji rade nešto. Upravo je to naše prokletstvo. Zato sam se ovdje pojavio i sa vama razgovaram.

Lagumdžija je u drugom dijelu intervjua, koji će biti objavljen sutra, 18. septembra, govorio o tome kako argumentira tvrdnju da je već dogovorena koalicija SDP-a i SDA, šta je rješenje za Izborni zakon te kako komentariše mišljenje da je jedan od rijetkih političara koji su imali priliku i znanje da državu promijene nabolje, ali da je nije iskoristio.