Građani Bihaća shvatili su da će doći do rata još rane 1991. godine kada su počele kružiti pisane obavijesti Kriznog štaba srpskom življu u gradu. “Stroga pripravnost do petka, svaki prozor osmatračnica, gašenje svjetla u 22 sata, izbjegavati incidente. Obezbijediti autobus. Uspostaviti vezu sa Domom JNA, ne upotrebljavati automobile. Obavezan odziv na poziv TO i JNA. Svako ko dobije naoružanje je vojni obveznik.”

Tako se pripremao rat u Bihaću.

SMRT U POLJU KUKURUZA

Do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu termin krizni štab gotovo da nije bio poznat, dok ga samoproglašene srpske oblasti nisu počele uvoditi, paralelno sa dodavanjem odrednice srpski u gotovo svim gradovima u BiH.

Srpska opština Bihać proglašena je 28. decembra 1991. u Pritoci kod Bihaća.

Bihać je bio strateški most za spajanje autonomne regije Krajine (ARK) i SAO Krajine u Hrvatskoj, sve motorizovane jedinice JNA koje su – povlačeći se iz Slovenije i Hrvatske – išle za Bosnu, prolazile su kroz Bihać.

Iako je u gradu živjelo tek nešto više od 17 posto srpskog stanovništva, SDS i JNA željeli su ga za sebe. Tajno su dislocirali naoružanje TO i njime naoružavali formacije lojalne srpskoj Krajini.

U jesen 1991. godine dolazi do prvih ubijanja civila na području opštine Bihać. Prilikom berbe kukuruza, u naselju Vikići, ubijena je Gospa Halkić. Prema izjavama očevidaca, na ljude koji su brali kukuruze pucano je iz pravca SAO Krajine. Do proljeća, desilo se još nekoliko incidenata.

Susjedna Bosanska Krupa napadnuta je u aprilu, a Bihać tek nakon dva mjeseca. Razlog kašnjenja početka rata u Bihaću do danas nije razjašnjen.

Tek u junu 1992. godine većina mještana bihaćkih naselja Dobrenica, Spahići, Jezero, Brkići, Golubić, Čekrlije, Vinica, Založje, Orljani i Ribić morala je potražiti sigurnost van svojih kuća koje su se našle na linijama opsade. Ripač je prvo naselje gdje su započeta privođenja Bošnjaka i zatvaranje u krugu servisa IMT-a, gdje je bilo sjedište srpske policije, a koje će kasnije postati i logor. Uz njega su postojali i logori Račić, Orašac i Kulen-Vakuf, dok je za centralni logor bio određen udaljeni objekat Kamenica kod Drvara.

Bihać je napadnut 12. juna, u opsadi koja je trajala 1.201 dan učestvovale su jedinice Prvog i Drugog krajiškog korpusa VRS-a, Banijskog, Kordunskog i Ličkog korpusa VRSK-a. Najangažiranije su bile jedinice iz sastava Drugog krajiškog korpusa, 15. laka pješadijska brigada iz Bihaća, 3. laka pješadijska brigada Bosanski Petrovac, 17. laka pješadijska brigada iz Ključa, 1. laka pješadijska brigada iz Drvara, 11. laka pješadijska iz Bosanske Krupe, 2. laka pješadijska brigada iz Mrkonjić-Grada, 6. pješadijska brigada iz Sanskog Mosta, 2. artiljerijski inžinjerijski puk i mehanizovane jedinice, kao pojačanja brigada.

Nadmoć ovih snaga bila je ogromna, grad Bihać postao je poprište najvećeg broja ofanziva, strahovitih bitki i razaranja, ali i taktičkih operacija kakvih nije bilo nigdje tokom ratova na Balkanu. Peti korpus također je izveo najveći broj uspješnih ratnih operacija, pogotovo od polovine rata kada su počeli donositi slavu cjelokupnoj Armiji BiH.

Ovo su samo neke od njih.

Operacija Munja, 11. januara ‘93. godine, kada je udarna Bužimska brigada zauzela širi rejon Bajana, kao i ranija operacija Oganj, gdje su oslobodili Čorkovaču, ovladavši dijelom državne granice. Ova bitka je potvrdila strateški genij mladog generala Izeta Nanića.

Operacija Breza počela je 4. septembra 1994. godine. Njome je rukovodio general Ratko Mladić, ali su borci Petog korpusa ARBiH odoljeli napadima na grmuško-srbljanskom i bužimsko-otočkom ratištu. U kontraofanzivi oslobođeni su Hasin vrh i Alibegovića kosa.

Operacija Grmeč, koju je vodio general Atif Dudaković, 24. oktobra ‘94. godine, u pravcu Kulen-Vakufa i Vrtoča. Agresor se u kontraofanzivi sa suprotne strane ratišta spustio do Zavalja, Vučjaka, Žegara i Vedrog Polja iznad Bihaća.

Operacija Grabež, od 25. 10. 1994. godine, kada je 502. slavna oslobodila kasarnu na Grabežu. Zatim sjajna operacija Tigar sloboda, kada su jedinice predvođene Hamdijom Abdićem Tigrom, sredinom jula ‘94, inscenirale pobunu u gradu Bihaću, pa su operativno-obavještajnim metodama izvukle ogromnu vojnu pomoć preko Fikreta Abdića koji je povjerovao da se radilo o istinskoj pobuni. Ova operacija se smatra i prvim slamanjem Abdićeve autonomije.

Potom je novembru ‘94. uslijedila operacija Pauk u sudejstvu autonomaških i srpskih snaga, osmišljena u Štabu SDB-a u Beogradu. Slomom neprijateljske ofanzive izgubljene su nade agresora da preko Abdića unište otpor u Cazinskoj krajini i Bihaćkom okrugu.

Zatim su snage SAO Krajine i VRS-a izvršile najveći pritisak na Bihać u zimu ‘94. godine. Bihać je bio izmoren ratovanjem i bukvalno gladan. General Atif Dudaković je upravo tad odbio ponude UNPROFOR-ovih generala da polože oružje i postanu zaštićena zona kao i Srebrenica, te se tako izbjegla i slična sudbina.

Preokret u ratu desio se nakon dvije operacije Hrvatske vojske, operacija Zima 94 i Ljeto 95, koje su bile male po obimu ratovanja i količini osvojene strateške teritorije, ali su bile temelj za narednu akciju Oluja, nakon koje je i Bihać oslobođen iz okruženja. Hrvatska vojska je uz pomoć Petog korpusa slomila SAO Krajinu, nakon čega je 5. korpus oslobodio i Veliku Kladušu, zauvijek slomivši autonomnu pokrajinu zapadna Bosna.

Nakon toga Peti korpus je pokrenuo i akciju Sana 95, te su konačno oslobodili Bosansku Krupu, zatim Bosanski Petrovac, Ključ i Sanski Most. Napredovanje Sile nebeske, kako je prozvan 5. korpus, zaustavljeno je potpisivanjem Dejtonskog sporazuma i okončanjem ratnih dejstava u BiH.

Bihać je preživio sve te strahovite ofanzive, ali samo od jedne (operacija Mač) i danas ima posljedice u vidu mnogostrukih kancerogenih oboljenja i kratkog životnog vijeka stanovništva. Takve crne dane Bišćani ne bi poželjeli nikome.

– Koliki je bio intenzitet borbenih djelovanja u 1994. godini, najbolje pokazuju gubici u jedinicama 5. korpusa ARBiH i među civilnim stanovništvom Bihaćkog okruga. Ovi gubici su znatno veći u odnosu na prethodne dvije ratne godine. Ukupan broj poginulih boraca i starješina u 1994. godini iznosi 1.041, od toga 56 oficira, 76 podoficira i ostalo vojnici. Najveći broj poginulih je u julu – 107, novembru 294 i u decembru 187 boraca i starješina, navodi bihaćki historičar Mujo Begić u knjizi “U opsadi 1.201 dan”.

U tim danima, dok su Bišćani jedva preživljavali, a šverceri prodavali vreću brašna za 1.000 njemačkih maraka, neprijatelj je počeo dostavljati otrovanu hranu kako bi ih oslabili u pripremi za operaciju Mač.

U zaplijenjenim dokumentima sa oznakom vojne tajne pukovnik Petar Borić, komanda 15. korpusa Knin, piše:

”Dana 25. 5. 1995. godine obaviješten sam organom 15. K rez. kap. Drakulić Mimom da se nađem na zadnjem punktu (granica 21. i 15. K) i da preuzmem dva teretna vozila reg. 68-45 i 68-46 (bez oznaka grada) i da obezbijedim prolaz kroz punkt civilne policije Ličko Petrovo Selo, koji ide dalje za Bihać. K-dant 15. K puk. Sevo Stevo potencirao je da je akcija strogo zatvorenog karaktera, a da je roba zatrovana i da se mora obezbijediti prolaz, a sve u cilju nanošenja gubitaka stanovništvu i borcima prije otpočinjanja ofanzive. Zadatak sam ozbiljno shvatio i tokom dana isti realizovao. Međutim, umjesto dva, došla su tri velika šlepera kojima sam obezbijedio prolaz. Na punktu sam kasnije razgovarao sa NN licem u novom vozilu Reno Klio beogradske registracije, ali sam izgubio papirić sa njegovim imenom, tako da ne znam o kojim vozačima i vođi puta se radi, a nije me ni interesovalo, s obzirom na primljeni zadatak”, opisao je pukovnik.

Atif Dudaković

Akteri ove operacije upustili su se u svjesno trovanje građana Bihaća u nadi da će za to biti promaknuti i dobiti ordenje, pa su bez savjesti izvršavali naređenja, smatra bihaćki istoričar Mujo Begić.

– Taj događaj je dokaz da je Beograd želio da se Bihać otruje. Onda je nastao problem oko para, što je bio i povod pisanja tog izvještaja, tako da smo i saznali za cijelu priču, kazao nam je Begić.

Pukovnika Borića nazvali su kasnije tokom noći, jer jer prilikom povratka konvoja iz Bihaća nastao problem. Jedan policajac po nadimku Raćina pretresao je konvoj i kod osobe iz Beograda (vođe puta) pronašao je ogromne pare.

– U stanici milicije ispred Račine stajala je otvorena aktentašna puna deviza i pištolj u futroli, rekao je da ne dopušta prolaz vozilima nazad. Vođa puta je kazao da je za prodatu (otrovanu, op. a) robu dobio 607.000 DM deviznih sredstava.

Vođa puta iznosio je sljedeće: Milicioner Raćina tražio je pola deviznih sredstava da ih pusti, nije ih dobio. Tražio je jedan postotak deviznih sredstava oko kojeg se dogovorimo, vođa puta nije pristao. Tražio je da mu se pokloni pištolj i da prođu, ni na to nije pristao, opisuje pukovnik Borić, koji je komandiru milicije i ostalima morao objasniti svrhu prolaska ovih šlepera, te na koncu i sačiniti izvještaj koji je, nažalost kasno, pao u ruke Petog korpusa.

Pukovnik dalje navodi kako je 27. 5. 1995. godine, u Korenici, kod komandanta 15. korpusa, u prisustvu pukovnika Zimonje i potpukovnika Krković N, vođa puta ugovorio i drugu turu sa 3-4 šlepera zatrovane robe za Bihać, te da su dobili otrov da i oni pripreme brašno za transport i da ga otruju. Iz dokumenta ostaje nejasno da li je i drugi konvoj također stigao do Bihaća, jer se pukovnik Borić do kraja pravdao zbog optužbi koje su potekle od korumpiranih milicionera iz Ličkog Petrovog Sela, kako su se uključili u šverc te kako zarađuju silne pare. Da bi dokazao da nije u pitanju šverc, podnio je nekoliko krivičnih prijava, zadokumentovao akciju trovanja Bihaća, te na kraju i ugrozio tajnost cijele operacije.

KOPNI I ISTINA

Profesora Muju Begića pitali smo, s obzirom na to da je sve ovo dobro zadokumentovano, kako to da nisu progonjeni od sudskih organa zbog grubih povreda običaja ratovanja.

– Da je pravde, tako bi trebalo biti, međutim, niko nikad nije odgovarao niti mi je poznato da uopšte postoji ovaj predmet u istragama. Pa, mi smo (5. korpus) prilikom oslobađanja kasarne i logora u Račiću, koji je bio logor za likvidaciju zarobljenih Bišćana, pronašli dokumentaciju i dnevnike artiljerijskih gađanja, liste civilnih meta i tako dalje, pa niko nikad iz artiljerijskog puka niti Drugog krajiškog korpusa nije odgovarao, odgovorio nam je Begić.

Iako Tužilaštvo USK-a Bihać ima odličan učinak, pogotovo kada je u pitanju odjel za ratne zločine, oni nisu bili u stanju sve zločine u Bihaću procesuirati, naročito nakon što je šef ovog odjela Jasmin Mesić napustio Tužilaštvo, smatra profesor Begić.

Nadalje, nije samo problem pitanje procesuiranja ratnih zločina. Proteklo je 30 godina, sve što se izdešavalo pada u zaborav, svjedoci su odavno već preselili na drugi svijet. Tačne i svježe informacije, dobro poznate neposredno krajem rata, zatrpane su mnoštvom dezinformacija, propagandom, nestručnim radom i zlonamjernim revizionizmom, čiji je cilj dalje zataškavanje istine o zločinima.

Tako polako kopni i prava istina o herojskom organizovanju i otporu Armije BiH, uz konstantno ponižavanje i progon oficirskog kadra u nastojanjima relativizacije zločina i izjednačavanja krivnje, smatra profesor Begić.

Čak ni algoritmi na internetu ne idu u prilog očuvanju istine o ratnim dešavanjima, dok su knjige, dokumenti i znanje sadržano u njima postali prevaziđena stvar. Kao i uostalom VHS kasete na kojima su snimljeni istorijski snimci, koji blijede i nestaju kao i stare fotografije. Samo pojedinci ponešto od toga čuvaju ili se samofinansiraju u svom radu, poput profesora Begića, koji kaže da mu nije poznato da u BiH postoje neki fondovi za pomoć naučnim radovima ili istraživačima objektivne istine o ratu u BiH.

Trideset godina je prošlo. Nakon rata bile su popularne teze kako je potrebno da protekne ozbiljna vremenska distanca da bi se ratna istorija objektivno razmatrala. Međutim, i to je bila samo još jedna obmana jer kad dokazi nestanu, nema se šta razmatrati, pogotovo kada nastupe generacije kojima do toga nije ni stalo.

S druge strane, ostrašćeni nacionalisti, stranački botovi ili patriote iz dijaspore nisu u deficitu. A njihov hiperbolični i neuki stav nimalo ne pomaže, naprotiv. Kao što paint ball oružje, od čije manije ih groznica trese, pomaže u slučaju novog rata.

A i kod ovog povećanja cijena goriva i hrane niko više nema iskustva kao građani bosanskohercegovačkih gradova koji su bili pod opsadom, jer oni znaju da cijena brašna može ići i do hiljadu maraka, pa čak i takvo da bude otrovano.

Niko ne provjerava, niko ne progoni, niko ne odgovara i niko ne preživljava dovoljno dugo.

oslobodjenje