Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Boris Pavelić: Srbija i Hrvatska jedino se slažu u jednome – treba oslabiti BiH!?

Published

on

Ratovi devedesetih bili su neshvatljivi apsurd čistog uništavanja. Napadaču nisu donijeli ništa dobra, a napadnutima, naravno, još i mnogo manje. No, u njihovu se besmislu krije paradoks koji ih čini dodatno nerazumljivima: činjenica da su zaraćene strane, u jednom razdoblju te kolektivne tragedije, istodobno ratovale kao saveznici.

Piše: Boris PAVELIĆAutonomija

Potpuni apsurd: na jednoj fronti, u jednoj državi neprijatelji; na drugoj fronti, u drugoj državi saveznici – a sve u krugu od nekoliko stotina kilometara, često čak i mnogo manje. Hrvatska i Srbija – točnije, Tuđman i Milošević – preko svojih agentura u Bosni i Hercegovini, najmanje godinu i pol prešutno su, a nerijetko i otvoreno surađivali, ratujući, i jedni i drugi, istodobno protiv Armije Bosne i Hercegovine, koja je branila svoju zemlju. Trideset godina kasnije, obrazac se ponavlja: u svemu drugome suprotstavljene, često čak i otvoreno posvađane, vlasti Hrvatske i Srbije slažu se u jednome – da institucionalnu koheziju Bosne i Hercegovine treba zajednički oslabiti što se više može.

Težnja za podjelom BiH

Želju za podjelom BiH Franjo Tuđman počeo je javno iskazivati i prije nego što je pobijedio na prvim izborima 1990. u Hrvatskoj. Još u predizbornoj kampanji govorio je, pokazujući kartu Jugoslavije, o ‘hrvatskom perecu’ koji da treba ‘podebljati’. Tadašnji Tuđmanov najbliži suradnik, i njegov kasniji nasljednik na položaju hrvatskog predsjednika, Stjepan Mesić, mnogo je puta svjedočio o Tuđmanovoj neskrivenoj želji da se s Miloševićem dogovori o podjeli Bosne. Nije ostalo samo na željama: kada se Tuđman, u ožujku 1991, vratio iz Karađorđeva, sa sastanka s Miloševićem u četiri oka – Tuđman ondje nije htio svjedoke – oduševljeno je, prema Mesićevim svjedočenjima, okupio suradnike, objavio im da se s Miloševićem ‘sve dogovorio’, te zatražio da rasprostru karte, da im objasni taj dogovor o Bosni i Hercegovini. Bio je to početak razlaza Tuđmana i Mesića: tri godine kasnije, u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata, potonji je otišao, jer nije htio pristati na podjelu Bosne.

Rat HVO-a i Armije BiH, nekadašnjih logičnih ratnih saveznika protiv zajedničkog neprijatelja, počeo je nešto više od godinu dana nakon što se Tuđman vratio iz Karađorđeva. Do tada je srpska vojska već bila okupirala trećinu Hrvatske, te iz njihovih kuća protjerala možda i pola milijuna Hrvata i nesrba, etnički očistivši goleme dijelove Hrvatske.

U svibnju 1992, pet mjeseci nakon što je u Hrvatskoj potpisano primirje – tada s perspektivom da okupacija potraje dovijeka – u Grazu su Mate Boban i Radovan Karadžić, vođe hrvatskih i srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, potpisali sporazum o nenapadanju, razgraničenju i suradnji. Izdajnički apsurd tog sporazuma u Hrvatskoj ni do dana današnjeg nije shvaćen u njegovim istinskim razmjerima, jer ni Hrvatska – pa, nažalost, ni njezini povjesničari – o njemu ne žele istinoljubivo govoriti. Ne bi bilo čudno da je taj sporazum u Hrvatskoj i dan-danas predmet mračne žudnje, pune grizodušja.

Rat HVO-a i Armije BiH trajao je godinu i pol, od listopada 1992. i prvog sukoba u Prozoru, do potpisivanja Washingtonskog sporazuma, koji su u travnju 1994. Tuđmanu nametnuli Amerikanci. Bio je to razoran i tragičan sukob s teškim ratnim zločinima na obje strane, ali veća je razaranja i veće zločine, bez daljnjega, počinio HVO, otvarajući logore za Bošnjake, raseljavajući ljude, razarajući i uništavajući gradove u kojima su, sve donedavno, svi ti ljudi zajedno živjeli. Po razmjerima razaranja, rat HVO-a i Armije BiH mogao bi se uspoređivati s ratom u Hrvatskoj – a to već samo po sebi svjedoči o povijesnom zločinstvu koje je započeo Franjo Tuđman, kada se odlučio, po uzoru na Miloševića i Karadžića, upustiti u oružanu podjelu Bosne i Hercegovine. Svjedočanstvo o tom ratu do jezivih je detalja – kakav je onaj o ubojstvu snajperom osmogodišnjeg bošnjačkog dječaka u istočnom Mostaru – ispričano u presudi Haškog suda šestorici vojnih i civilnih zapovjednika Herceg-Bosne, dokumentu na dvije tisuće stranica i šest svezaka, koji današnji politički i društveni establishment u Hrvatskoj prešućuje kao da ne postoji.

Cijelo vrijeme rata HVO-a i Armije BiH, hrvatske i srpske snage pasivno su, a nerijetko i aktivno, surađivale u BiH. Premda ozbiljnih historiografskih istraživanja nema – a i to mnogo govori – na suđenjima pred Haškim sudom rekonstruirano je sasvim dovoljno dokaza za hrvatsko-srpsku suradnju tijekom rata u BiH, da se može tvrditi kako su neprijatelji u Hrvatskoj postali, istodobno, saveznici na razbijanju susjedne zemlje.

Taj apsurd – da zaraćene vojske u jednoj zemlji surađuju na razaranju susjedne – ni do danas nije dovoljno osviješten; jer da jest, valjda bi ljudi shvatili koliko je ta hrvatsko-srpska suradnja na uništavanju BiH duboko nemoralna, do srži antihrvatska – antibosanska i antisrpska, dakako, ništa manje – te koliko ide na ruku, jedino i isključivo, velikosrpskoj politici na Balkanu. S druge strane, nakon što je zaustavljen hrvatsko-bošnjački rat, te nakon što je godinu kasnije, u ljeto 1995, potpisan i hrvatsko-bošnjački vojni savez, rat je zaustavljen u pola godine, s polovičnim mirovnim sporazumom u Daytonu – koji će, četvrt vijeka kasnije, postati uzrokom nove verzije apsurda najboljih neprijatelja.

Dodik i Ćović kao Karadžić i Boban

Nakon 2000, i pada ratnih režima u Srbiji i Hrvatskoj, dvadeset godina trajao je status quo, prepun uzajamnog osluškivanja, jalovih pregovora, dobronamjernih ali neuspješnih pokušaja oporavka od onoga što su agresivni šovinisti uništili, ali i, nažalost, istodobnog tihog učvršćivanja podjela. Predsjednički mandati Borisa Tadića u Srbiji, te Stjepana Mesića i Ive Josipovića u Hrvatskoj, zajedno s centrističkim hrvatskim premijerima Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor, donijeli su Bosni i Hercegovini predah i obustavljanje agresivnih politika – s hrvatske strane naročito – ali ne i istinsku političku alternativu, koja bi poništila rezultate rata, i otvorila put političkoj, institucionalnoj i građanskoj reintegraciji zemlje.

A onda su na vlast u Srbiji došli naprednjaci, a u Hrvatskoj desna struja HDZ-a, s Tomislavom Karamarkom i Kolindom Grabar Kitarović. Ova posljednja započela se vraćati Tuđmanovu običaju da omalovažava Bošnjake, ovaj put s novim, trampističkim argumentima kako u susjednoj zemlji, navodno, spavaju tisuće terorista, što je bivša hrvatska predsjednica, bez ijednoga argumenta, u raznim prilikama, naivno-bezobrazno, kako je samo ona to znala, nekoliko puta ponovila. I baš su u to vrijeme, nakon 2015, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), sadašnji srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, počeli graditi otvoreno političko savezništvo koje, htjeli mi to ili ne, neodoljivo podsjeća na sporazum Karadžić – Boban iz 1992. godine.

Potom je, u veljači 2020. godine, hrvatski predsjednik postao socijaldemokrat Zoran Milanović, poznat po tome što je nepunih petnaestak godina ranije, u Sarajevu, oduševljeno podržao prvi izbor sarajevskog socijaldemokrata Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

I apsurd je prerastao u paroksizam: umjesto da učini ono za što su ga umjereni i lijevi birači izabrali – da poboljša odnose sa Srbijom, ali naročito s Bosnom i Hercegovinom, i posebno s Bošnjacima u njoj – Zoran Milanović dodatno je Hrvatsku posvađao sa Srbijom, dok je odnose s Bošnjacima srozao na razinu na kojoj nisu bili ni za Tuđmanova vakta: sustavno i kontinuirano vrijeđajući Bošnjake sugestijama o kulturnoj inferiornosti i političkoj prijetvornosti, te istodobno se javno diveći Dodiku i pozivajući ga u Zagreb, Milanović je kod Bošnjaka, posve opravdano, izazvao ljutito nepovjerenje, čak i neprijateljstvo prema Hrvatima, koje neće biti lako izliječiti.

Tal protiv trećeg

Tako su Hrvatska i Srbija danas otprilike ondje gdje su bile početkom devedesetih: zavađeni komšije, ali istodobno u talu protiv onog trećeg. Politiziraju i prenemažu se, kako vidimo ovih dana, oko optužnica koje su davno trebale biti presuđene, a njihove vlasti ne pokazuju ni elementarnu sposobnost za političku mudrost i dobru volju: to je skupina politički infantilnih i nedobronamjernih ljudi koji beru državne pare, a za njih ne isporučuju ništa osim nesposobnosti i političke zle volje – ništa drugo o njima ne može se reći. A s ruskim napadom na Ukrajinu, apsurd se dodatno – i zloslutno – multiplicira.

Multiplicira se do stupnja u kojemu se Milanović otvoreno suprotstavlja SAD-u, očito u rusku korist. To se proteklih dana pokazalo ovako: najprije je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov, uoči propalog posjeta Srbiji, u subotu, 4. lipnja, u intervjuu Radio televiziji Republike Srpske, gorljivo branio koncept Bosne i Hercegovine oko kojeg se slažu Dodik, Vučić, Čović, Milanović i Plenković. Lavrov tvrdi kako “Zapad želi iskoristiti Bošnjake da bi oduzeo narodima u BiH identitet i pretvorio i Srbe i Hrvate i Bošnjake u neko civilno društvo, kako oni kažu”.

Dva dana kasnije, prošlog ponedjeljka, Narodna skupština Republike Srpske održala je sjednicu na kojoj je, na Dodikov zahtjev, odbila uvesti sankcije Rusiji. Na početku te sjednice Dodik se pohvalio “dobrim odnosima koje je izgradio s Hrvatskom”, kao i “podrškom koju ima za svoju politiku”.

„Uspjeli smo da zbog svoje politike nemamo neprijateljski stav Hrvatske prema politici RS-a. Postavlja se pitanje – da nismo vodili takvu politiku, kako bismo se nosili s rigidnim stavom Hrvatske u EU? Da nismo uspjeli da postignemo dogovor, ili prećutni dogovor, o tome kako se trebaju razvijati stvari u BiH, i da nismo na istom konceptu u pogledu sastava BiH, a ona je sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. To misli i država Hrvatska i mi smo tu zajedno s njima“, kazao je Dodik.

Američke sankcije

I na sve to – Milanović. Samo dan nakon te sjednice NS RS, Sjedinjene Američke Države uvele su sankcije nekim političarima u BiH, a među njima je i predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, političar Čovićevog HDZ-a BiH. Na američke je sankcije priopćenjem odmah reagirao hrvatski predsjednik, nazvavši ih “bahatim teroriziranjem legitimnog predstavnika hrvatskog naroda”. Hrvatska Čavari, poručio je Milanović, “mora pružiti svu potrebnu zaštitu”.

Američko obrazloženje sankcija nazvao je „politički nepismenim” i ‘ciničnim’, jer, tvrdi hrvatski predsjednik, u podrivanju slova i duha Daytona “svoje je prste imala i još ima i američka diplomacija”. “Ako tko brani daytonski Ustav BiH i istinski demokratske procese – koji podrazumijevaju legitimno biranje i predstavljanje u tijelima vlasti – onda su to predstavnici Hrvata u BiH kojima međunarodni tutori već godinama kroje budućnost bez da ih se išta pita, a sada im još prijete i sankcioniraju ih”.

Zbrka i apsurd potpuni su, očito, i danas, baš kao što su bili devedesetih: usred ruskog napada na Ukrajinu, koji je obnovio hladnoratovske prijetnje te Rusiju i SAD doveo na rub globalnog sukoba, Hrvatska, saveznica Amerike i članica NATO-a, sukobljava se sa SAD-om u korist interesa Srbije, koja podržava Rusiju, i to zato što ni sama nije raščistila svoj prosrpski sentiment za podjelu Bosne i Hercegovine.

Sve to, da stvar bude još bizarnija, čini navodno socijaldemokratski premijer, koji je položaj osvojio obećanjima, kako je u inauguracijskom govoru najavio, da će se “u vanjskoj politici fokusirati na one točke na kojima se mogu graditi suradnja i prosperitet”. Jer, “nema dvojbe da takvih točaka ima neusporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta, čak i kada su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih pitanja”.

Danas, dvije godine kasnije, “suradnja i prosperitet” pretvorili su se u “svađu i preziranje”. Inercija, loša volja, nacionalizam, neznanje i provincijalizam Hrvatsku su još jednom pretvorili u lošu susjedu Bosni, i svadljivo-nadmenu susjedu Srbiji. Ali, od svega je najveći apsurd u tome da Srbija i Hrvatska, koliko god ne uspijevale izići iz kruga prigušenog uzajamnog režanja, kada je o Bosni i Hercegovini riječ, to režanje odmah stišavaju u tajnovito došaptavanje. Apsurdno, nečasno, zavjereničko, zloćudno došaptavanje najboljih neprijatelja.

Svijet / Zanimljivosti

Kamera snimila trenutak potresa kod Slunja: Oštećene crkva i zgrada općine

Published

on

By

POTRES magnitude 4.3 po Richteru, koji je jutros zatresao Rakovicu i Slunj, snimila je nadzorna kamera. Na snimci koju je objavio portal Lika Club vidi se trenutak potresa u mjestu Irinovac u općini Rakovica.

Načelnik općine Rakovica Mihovil Bićanić rekao je za Lika Club da je u potresu oštećena crkva u Rakovici.

“Treslo je 10-15 sekundi oko 20 do šest. Zasad nema prijavljenih šteta, osim u crkvi u Rakovici, gdje je pala žbuka i napukao je strop na par mjesta. Ministar Tomo Medved se javio i rekao da će poslati hrvatsko potresno inženjerstvo u Rakovicu da pregledaju teren”, rekao je načelnik.

“Prema zaprimljenim informacijama u vezi potresa kod Slunja, zabilježena je manja materijalna šteta. Služba civilne zaštite Karlovac je od načelnika općine Rakovica zaprimila informaciju o oštećenju stropa u crkvi sv. Jelene i dimnjaka na zgradi stare općine u Rakovici. Na teren su upućeni statičari Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo. Za sada nije bilo drugih dojava o štetama”, priopćilo je Ravnateljstvo civilne zaštite.

Potres  se jako osjetio i u Bosni i Hercegovini.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Autobus sa Vučićem i Dodikom se zaglavio u blatu, morali su izaći (VIDEO)

Published

on

By

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić polaže danas kamen temeljac povodom početka izgradnje Nacionalnog stadiona. Uz propratni komleks i akvatik centar, Nacionalni stadion koštaće 1,2 milijarde eura.

Prisutni su i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, ambasador Kine u Srbiji Li Ming, predsjednik Fudbalskog saveza Srbije Dragan Džajić, ministar finansija Srbije Siniša Mali, građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Goran Vesić, ministar sporta Zoran Gajić, ministarka nauke Jelena Begović, ministar turizma Husein Memić, selektor fudbalske reprezentacije Srbija Dragan Stojković Piksi, nekadašnji fudbaler Nenad Bjeković, potpredsednik FSS Bratislav Nedimović, direktor JP Koridori Srbije Aleksandar Antić itd.

Na putu do mjesta izgradnje, autobus u kojem su se nalazili Vučić, Dodik i delegacija je zaglavio u blatu. Nakon što su stajali nekoliko minuta, morali su se prebaciti u drugi.

„Moramo u drugi autobus, pošto se ovaj zaglavio u blatu. Teški smo, Dragane, šta da ti kažem.. Ja po kilaži, Dragan ovako kao čovjek, ali svakako smo teški. Znaš li koliko smo vode bacili i ne vrijedi opet i mi se zaglavimo“, rekao je Vučić.

Vučić će postavljanjem lopte sa potpisima legendarnih igrača, ali i sa svojim potpisom simbolično označiti početak izgradnje Nacionalnog stadiona u Surčinu, javlja Tanjug.

O Nacionalnom stadionu

Srbija će, prema ranijim najavama Aleksandra Vučića, do 2027. u EXPO, Nacionalni stadion, ali i niz drugih infrastrukturnih projekata po cijeloj zemlji, poput akvatika, izgradnje puteva, pruga, obnove fasada, škola, rekonstrukcija luka, domova zdravlja, ali i hotela i stambenih zgrada, uložiti nevjerovatnih 18 milijardi evra. Samo će na paviljone, hotelski i stambeni kompleks, akvatik centar i Nacionalni stadion „otpasti“ oko 1,2 milijarde eura.

Inače, krajem godine je iz tekuće budžetske rezerve za stadion izdvojeno više od 13 miliona evra. Kako je saopštio Fiskalni savjet, samo u 2023. godini na planiranu izgradnju potrošeno je 65 miliona evra.

Predsjednik Srbije je prilikom današnjeg obilaska pripremnih radova na izgradnji kompleksa EXPO 2027 i novog stadiona rekao da se stadion nalazi na 121 hektar zemljišta i da će za njega biti potrebno 2.400 šipova da se pobode.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Vučić odgovorio State Departmentu: Evo, ja se jednom nedeljno družim i pijem sa Dodikom koji je pod sankcijama…

Published

on

By

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić reagovao je danas povodom poruke iz State departmenta u kojoj se navodi da su Sjedinjene Američke Države razočarane usljed činjenice da su Aleksandar Vulin i Nenad Popović, funkcioneri koji se nalaze pod sankcijama SAD, dio nove Vlade Srbije. On je rekao da “Vladu Srbije biraju građani”, a potom je iskoristio priliku da pomene i slučaj Milorada Dodika koji se nalazio s njim u društvu, navodeći da se redovno viđaju i da piju zajedno, uprkos tome što je predsjednik Republike Srpske pod sankcijama Amerike.

“Pa dobro, i Milorad Dodik je pod sankcijama SAD i evo ga pored mene. Evo, družimo se. Jednom nedjeljno popijemo, on čašu rakije, ja čašu vina i šta s tim? To za nas nije lijepa vijest, ja se nadam da ćemo imati dobre odnose sa našim američkim partnerima. Izuzetno je važno da imamo da imamo dobre odnose. Nisam srećan zbog njihove reakcije, ali Vladu Srbije biraju građani Srbije. Šta to znači? Kad protiv nekog uvedu sankcije mi treba da ponizno pokunjimo glavu i da kažemo: ‘Da, hvala vam što ste nas obavijestili ko ne smije da bude ništa’. Pa, predsjednika Dodika je birao narod i ja poštujem volju naroda kao što i ovdje poštujem volju onih koji su izabrani“, naveo je Vučić reagujući na raniju poruku iz State departmenta.

Predsjednik Srbije je potom dodao da je bilo kritika i zbog toga što se u Vladi nalaze i „evrofanatični ministri“.

„Čuo sam ja i s druge strane primjedbe, ali su ti bili toliko pristojni da o tome ne govore javno. Važno je da je Vlada srpska i da će da sprovodi interese Srbije“, kaže Vučić.

Prema najavama mandatara Miloša Vučevića, nova vlada Srbije imaće i dva člana koji su pod sankcijama SAD – Aleksandra Vulina, koji je predložen za potpredsjednika vlade, i Nenada Popovića, predloženog za ministra bez portfelja.

„Naš stav o gospodinu Vulinu je dobro poznat. On ostaje pod američkim sankcijama“, navodi se u izjavi portparola State departmenta, piše VoA. Takođe se ističe da Sjedinjene Države ne igraju nikakvu ulogu u kadrovskim odlukama srpske vlade.

Čitajući imena sastava budućeg kabineta Vučević je, između ostalog, kao budućeg potpredsjednika vlade naveo i Aleksandra Vulina – jednog od najkontroverznijih aktera na srpskoj političkoj sceni – za koga se smatra da je čovjek sa snažnim ruskim vezama i koji se od 11. jula prošle godine nalazi na listi sankcija Sekretarijata za finansije Sjedinjenih Država zbog „koruptivnih i destabilizujućih djela“, zarad unaprijeđivanja sopstvenih političkih agendi i ličnih interesa, a na štetu mira i stabilnosti na Zapadnom Balkanu.

„Sankcionisanje Aleksandra Vulina pokazuje riješenost Sjedinjenih Država da pozovu na odgovornost osobe koje se bave koruptivnim poslovima čime unapređuju sopstvene političke agende i lične interese na štetu mira i stabilnosti u području Zapadnog Balkana. Ti koruptivni poslovi olakšavaju širenje ruskih zlonamjeinih aktivnosti u Srbiji i regionu“, navedeno je u saopštenju Kancelarije za kontrolu strane imovine američkog Sekretarijata za finansije (OFAC) kada su sankcije uvedene u julu 2023.

Nastavi čitati

Najčitanije