Svijet / Zanimljivosti

Drama u Hrvatskoj: Pripadnici HVO-a imaju pravo na invalidninu! -“Posljedice mogu biti katastrofalne…”

Published

2 godine ago

23. Januara 2023.

Bella

Ivo Lamešić je jedan od desetak hiljada pripadnika HVO-a kojima je u razdoblju od 1997. do smjene HDZ-a s vlasti 2000. tadašnje Ministarstvo odbrane dodijelilo status ratnih vojnih invalida (RVI).

Ustavni je sud donio odluku koja bi mogla imati dalekosežne i zasad nesagledive posljedice za državni proračun Republike Hrvatske. Prihvatio je ustavnu tužbu bivšeg pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Ive Lamešića i ukinuo pravomoćnu presudu Visokog upravnog suda koji je tom bivšem pripadniku HVO-a odbio priznati prava i povlastice koje uživaju hrvatski ratni vojni invalidi, pripadnici Oružanih snaga RH. Ustavni je sud odlukom u slučaju Lamešić širom otvorio vrata prihvaćanju i desetina ostalih identičnih ustavnih tužbi bivših pripadnika HVO-a koje čekaju na rješavanje pred tim sudom. Ona je, dakle, samo prva u nizu takvih odluka koje će na Ustavnom sudu uslijediti, piše Jutarnji list.

Troje sudaca bilo protiv

Odluka Ustavnog suda u slučaju Lamešić nije usvojena jednoglasno, nego većinom glasova. Od 11 ustavnih sudaca koji su bili na toj sjednici osam je glasalo za nju, dok su troje – Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović – glasali protiv te napisali izdvojeno mišljenje u kojem tvrde da je odluka koju je Ustavni sud većinom glasova donio – protuustavna i protuzakonita!

Ivo Lamešić je jedan od desetak hiljada pripadnika HVO-a kojima je u razdoblju od 1997. do smjene HDZ-a s vlasti 2000. tadašnje Ministarstvo odbrane dodijelilo status ratnih vojnih invalida (RVI). Rješenja MORH-a o dodjeli tog statusa pripadnicima HVO-a sličila su jedna drugome kao jaje jajetu. Oni kojima je taj status dodijeljen dobili su ga na temelju navodnog ranjavanja na južnom bojištu 1993. i 1994. godine, nerijetko na istom mjestu i istog datuma. Svima su invalidnost stečenu u ratu, kao i stupanj invalidnosti potvrdile liječničke komisije iz BiH, a MORH ih je bez ikakve provjere potvrdio. Većinu tih rješenja potpisali su tadašnji visoki dužnosnici MORH-a, general bojnik Ljubo Ćesić Rojs i general, u to doba stožerni brigadir, Marinko Krešić, koji je bio na čelu personalne uprave MORH-a. General Rojs će kasnije tvrditi da je to bila politička odluka tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i ministra odbrane Gojka Šuška kojom se željelo pomoći pripadnicima HVO-a.

Iz odluke Ustavnog suda vidljivo je da je i u slučaju Ive Lamešića, pripadnika jedinice HVO-a iz Orašja u Bosanskoj Posavini, službenu prijavu o njegovu ratnom stradavanju 26. 2. 1997. potpisao tadašnji zapovjednik Specijalne postrojbe MORH-a, general bojnik Ljubo Ćesić Rojs. Prema Rojsovoj prijavi, Lamešić je u ljeto 1993. stradao “na južnom bojištu” tako što je stao na nagaznu minu, koja mu je raznijela stopalo i polomila obje potkoljenice. Liječnička prvostupanjska komisija iz Orašja Lamešiću je još 1996. izdala potvrdu o trajnom stopostotnom invaliditetu, a MORH mu je u maju 1997. na temelju Rojsove prijave o ranjavanju “na južnom bojištu” i bez propitivanja valjanosti potvrde liječničke komisije iz Orašja dao status stopostotnog ratnog vojnog invalida, “koji je od 1. svibnja 1992. do 30. lipnja 1996. sudjelovao u obrani suvereniteta RH”. Potvrda MORH-a koja se Lamešiću izdaje radi ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu u Hrvatskoj nosi potpis tadašnjeg načelnik

Oko desetak hiljada ovakvih odluka o dodjeli statusa RVI koje je MORH krajem devedesetih “naštancao” pripadnicima HVO-a nikada nisu službeno uručene. Nakon poraza HDZ-a na izborima i smjene vlasti 2000. vjerojatno bi i ostale u arhivima MORH-a da dio tih rješenja, točnije njihovih kopija, nije 2002. na misteriozan način “iscurio” iz MORH-a. Dio pripadnika HVO-a je na temelju tih rješenja počeo dizati tužbe protiv Hrvatske tražeći da im hrvatska država prizna sva prava koja imaju i hrvatski ratni vojni invalidi pripadnici hrvatskih Oružanih snaga, a to znači ne samo braniteljsku mirovinu nego i ostala financijska prava koja taj status osigurava: osobnu invalidninu (koja u slučaju većeg stupnja invaliditeta može bit veća i od mirovine), dodatak na tuđu njegu i pomoć, ortopedske dodatke, stambeno zbrinjavanje… Kao odvjetnici koji su zastupali HVO-ovce u tužbama protiv hrvatske države pojavili su se pravnici koji su 90-ih bili zaposleni u MORH-u, ali su nakon 2000. dali otkaze i otvorili odvjetničke urede. Jedan od njih, Mate Knezović, zastupa pred sudovima i Ivu Lamešića, ali i desetine drugih pripadnika HVO-a.

Nakon povratka HDZ-a na vlast početkom 2004. tadašnju Sanaderovu Vladu i njegovu ministricu branitelja Jadranku Kosor dočekao je i problem tužbi koje su u sve većem broju protiv države počeli podnositi pripadnici HVO-a koji su u rukama imali MORH-ova rješenja iz 90-ih o statusu ratnog vojnog invalida. Svjesna prijetnje po hrvatski državni proračun, Sanaderova Vlada 1. lipnja 2006. sklopila je međudržavni ugovor s BiH. Taj je ugovor sadržavao svojevrsni “džentlmenski dogovor” s pripadnicima HVO-a: Hrvatska im se obavezala isplaćivati braniteljske mirovine (i danas hrvatsku mirovinu, prema najnovijim podacima HZMO-a, prima 6.766 bivših članova HVO-a, u prosječnom iznosu od 3.803 kune), ali ne i ostala financijska prava koja s osnove invaliditeta uživaju hrvatski ratni vojni invalidi, pripadnici hrvatskih Oružanih snaga, kao što su osobna invalidnina, naknada za tuđu njegu i pomoć, ortopedska pomagala, stambeno zbrinjavanje i slično. Prema međudržavnom ugovoru iz 2006. vlasnici MORH-ovih rješenja o statusu ratnih vojnih invalida iz redova HVO-a ta invalidska prava ostvaruju u BiH, prema tamošnjim zakonima.

Međutim, Lamešić i više stotina HVO-ovaca nisu bili zadovoljni onim što im je osigurano ugovorom s BiH iz 2006. pa su “nedžentlmenski” nastavili s tužbama protiv Republike Hrvatske.

Kad je 2012. SDP-ovac Fred Matić preuzeo dužnost ministra branitelja, u Ministarstvo su počele pristizati presude s milionskim iznosima kojima sudovi pripadnicima HVO-a priznaju pravo na zaostale invalidnine i druga davanja temeljem MORH-ovih potvrda iz devedesetih.

Milanović ‘presjekao‘ dotok presuda

Da bi zaustavila dotok presuda koje bi državni proračun izložile nepredviđenim i velikim izdacima, Milanovićeva Vlada u Zakon o pravima hrvatskih branitelja u decembru 2012. ugradila je novi članak 42. prema kojem će se ništavnim proglasiti svako MORH-ovo rješenje o priznanju statusa ratnog vojnog invalida osobama “koje nisu sudjelovale u odbrani suvereniteta Republike Hrvatske”. Do kraja 2013. Ministarstvo branitelja je na temelju tog članka provelo reviziju MORH-ovih rješenja iz 90-ih kojima su statusi ratnih vojnih invalida podijeljeni pripadnicima HVO-a i proglasilo ih nezakonitima, uz obrazloženje da članovi HVO-a nisu sudjelovali u odbrani suvereniteta Republike Hrvatske i na nalaze se u registru hrvatskih branitelja.

HVO-ovci su u januaru 2014. zatražili ocjenu ustavnosti te zakonske odredbe, tvrdeći da je protuustavna jer im se njome retroaktivno oduzimaju status i prava dodijeljeni devedesetih. Ustavni je sud, međutim, četiri godine taj zahtjev držao u ladici, da bi 2018. postupak ocjene ustavnosti obustavio uz obrazloženje da sporna zakonska odredba više nije na snazi jer se od studenoga 2017. primjenjuje novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja.

Upravni sudovi, međutim, pogotovo nakon donošenja novog “Medvedova” Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz 2017., zatrpavani su pojedinačnim tužbama bivših pripadnika HVO-a kojima je Ministarstvo branitelja 2013. poništilo status ratnih vojnih invalida. Suočen s velikim prilivom njihovih tužbi, Visoki upravni sud je 23. rujna 2020. donio oglednu presudu u kojoj je zauzeo pravno stajalište da status hrvatskog ratnog vojnog invalida u Hrvatskoj ne mogu imati osobe koje nisu sudjelovale u odbrani suvereniteta Republike Hrvatske i nisu u registru branitelja. Slijedom tog stava, Visoki upravni sud u protekle dvije godine donio je više desetaka, a pojedini izvori tvrde i više stotina pravomoćnih presuda kojima su odbijene tužbe pripadnika HVO-a protiv hrvatske države. Među njima je u tužba HVO-ovca Ive Lamešića.

Ustavni sud, međutim, u svojoj odluci kojom usvaja Lamešićevu ustavnu tužbu i ukida pravomoćnu presudu Visokog upravnog suda ističe da radi zaštite načela dobrog upravljanja i u općem interesu, država može ispravljati svoje greške “čak i onda kad su te greške posljedica njezina vlastitog nemara”, ali to mora učinit dosljedno i pravovremeno. U ovom slučaju, ističe se u odluci većine u Ustavnom sudu, država to nije učinila na vrijeme pa je povrijedila načelo stečenih prava i legitimnih očekivanja građana, odnosno ustavno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud u odluci ističe i da Visoki upravni sud, odbijajući Lamešićevu tužbu protiv države, nije uzeo u obzir da je u novembru 2017. stupio na snagu novi Zakon o pravima branitelja, u čijem 139. članku stoji da će se zaštititi stečena prava pripadnika HVO-a koji su ostvarili status HRVI i pravo na osobnu invalidninu, piše Jutarnji list.

Svijet / Zanimljivosti

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Published

5 sati ago

20. Novembra 2024.

Serhatlija

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?

Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će 20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

akos.ba

Svijet / Zanimljivosti

5 navika za zdraviji um i život

Published

2 dana ago

18. Novembra 2024.

Serhatlija

Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.

Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.

Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije

sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.

Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.

Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.

Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:

1. Spavanje umanjuje stres

Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?

Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.

2. Budite se sa prvim izlaskom sunca

Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.

Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.

3. Konzumirajte riblje ulje

Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.

4. Budite koncentrisani i meditirajte

Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.

5. Kreirajte sebi neugodnosti

Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.

Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?

Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Svijet / Zanimljivosti

Zabavni načini da djeci odagnate dosadu

Published

3 dana ago

17. Novembra 2024.

Serhatlija

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.

Autor: Jelena Računica

Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.

Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.

Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.

Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.

Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.

Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.

Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.

akos.ba