Kada se radi o hrvatskoj politici prema BiH i hrvatskoj politici u BiH, postalo je izlišno nagađati tko je čiji eksponent, tko je karcinom, a tko metastaza. Sigurno je tek da se stvar kreće rakovim korakom, dakle prema nazad, prema ranim devedesetim

Piše: Viktor Ivančić (PortalNovosti)

Može biti da je u Bosni i Hercegovini konstituirana vlast s tolikom količinom autodestruktivnog potencijala da će se zlonamjerni i agresivni susjedi pokazati kao čisti višak.

Jesenski pičvajz između Zorana Milanovića i Željka Komšića oko sudjelovanja pripadnika Hrvatske vojske u misiji EUFOR-a u BiH, nakon što je skoro zaboravljen, ovih je dana živnuo u samoj bosanskohercegovačkoj vladi, poprimajući, uz regionalni, i (unutar)resorni karakter.

Najprije je, dakle, zamjenik ministra obrane Slaven Galić (HDZ BiH) u nedavnom intervjuu za Večernji list rekao da “podržava dolazak vojnika Republike Hrvatske u sklopu EUFOR-a u Bosnu i Hercegovinu”.

Sutradan, reagirao je ministar obrane Zukan Helez (SDP BiH), kazavši da njegov zamjenik ne iznosi službeni stav, nego osobno mišljenje, te da pripadnici Hrvatske vojske ne mogu biti dijelom međunarodnih vojnih misija u BiH. “Moje stajalište o angažiranju vojnika iz Hrvatske proizlazi iz Daytonskog sporazuma u kojem jasno piše da vojske susjednih zemalja Hrvatske i Srbije ne mogu biti dio mirovnih misija u BiH”, rekao je.

Potom je zamjenik ministra vanjskih poslova Josip Brkić (HDZ BiH) saopćio da “ne vidi razloga zbog kojeg pripadnici Hrvatske vojske u okviru misije EUFOR-a ne bi došli u Bosnu i Hercegovinu”.

Vrlo je vjerojatno da će se do dolaska ovoga teksta pred čitaoce oglasiti ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković (NiP BiH), demantirajući svog zamjenika. A onda bi se okršaji mogli nastaviti u ostalim resorima.

Tako se jedna “mirovna misija” koristi kao resurs za izazivanje nemira. Eksploataciju je, podsjetimo, započeo hrvatski predsjednik Zoran Milanović još u rujnu prošle godine, izjavivši kako je neodrživo da vojska njegove zemlje, “makar na stožernoj razini”, ne sudjeluje u misiji EUFOR-a u BiH. “To će se promijeniti”, zagrmio je, “i tome se nitko u NATO-u neće suprotstaviti, i bolje je da se ne suprotstavljaju, jer naše namjere nikad nisu bile osvetoljubive, predatorske, nego obrambene i humane.”

Da osnaži to zadnje, Milanović je dodao: “Oni kojima smo spasili glavu i omogućili državu danas ne pokazuju ni minimum kurtoazne zahvalnosti, a kamoli što više.” Želeći izbjeći svaku dvojbu, njegov glasnogovornik Nikola Jelić tada je na Twitteru objavio: “Predsjednik je istaknuo da je Hrvatska vojska oslobodila BiH, u kojoj danas Hrvatima lopovski oduzimaju temeljna prava.”

Uzvratio je Željko Komšić, u funkciji trećine Predsjedništva BiH, više-manje istim argumentima kakvima se danas služi ministar obrane Zukan Helez – poštuju li se odredbe Daytonskog sporazuma, sudjelovanje Hrvatske vojske u međunarodnim vojnim misijama u BiH ne dolazi u obzir.

Milanovića je to dodatno razbjesnilo, pa je u studenome prošle godine poručio: “Hoće li HV ići ili ne u mirovnu misiju u BiH, ovisi isključivo o hrvatskoj vlasti, o Plenkoviću i na kraju o mojoj naredbi bez koje vojska ne može ići. Bosna i Hercegovina više nije turska carevina. Hoćete u Europsku uniju? Tamo se igra po drugim pravilima.”

Šteta je ne podsjetiti na jednu od argumentacijskih linija kojima je zapovjednik Oružanih snaga RH tada opslužio svoj gard:

“Već više od 20 godina vojnici vojske BiH, časnici i dočasnici, dolaze na školovanje u Hrvatsku. Oko 600 dočasnika i časnika vojske BiH prošlo je škole Hrvatske vojske, na Hrvatskom vojnom učilištu koje se zove, gle ironije, Dr. Franjo Tuđman. Među tih 600 bilo je barem 200 Bošnjaka, Srba nije bilo. Vaša vojska, koja je troetnička, školuje se u hrvatskim vojnim institucijama, u toj istoj Hrvatskoj čija vojska ne smije ni na simboličkoj razini sudjelovati u BiH.”

Jebeni Daytonski sporazum! Nezahvalni Bošnjaci!… Istinabog, statistički pogled na Milanovićev argument umnogome komplicira stvar: ako je, naime, u Hrvatskoj školovano 600 oficira vojske BiH, od čega “barem 200 Bošnjaka”, a to će reći i barem 400 Hrvata, pošto “Srba nije bilo”, i ako je to barem obrnuto proporcionalno udjelu Hrvata u stanovništvu BiH i sastavu vojske BiH, ispada da na hrvatskome vojnom učilištu nije školovana “troetnička vojska” susjedne države, već prije svega jedna etnička struktura – ona hrvatska – te “troetničke vojske”. No, bolje je to ostaviti po strani.

Premda je od preuzimanja visoke funkcije militarno krilo njegove ličnosti naraslo do tragikomičnih razmjera, pa svjedočimo svakodnevnim obredima u kasarnama, postrojavanjima i salutiranjima, obilježavanjima obljetnica slavnih bitaka i ratnih brigada, govorima punim patetičnih uskličnika, dodjelama ordena ratnim zločincima, Zoran je Milanović – barem ako imamo u vidu njegov odnos prema ratovima u Afganistanu i Ukrajini – pokazivao dosta suzdržanosti oko angažmana hrvatskih vojnih kapaciteta mimo hrvatskih državnih potreba. Osim kada je riječ o Bosni i Hercegovini.

Zašto je to tako? Zašto ga Bosna i Hercegovina, koja “više nije turska carevina”, toliko vojno inspirira? Zbog čega samo istočni susjed u njemu budi ratobornu groznicu? Zašto ga baš taj orijentalni poticaj navodi na ekstenzivno tumačenje državnog suvereniteta, takvo gdje ona hrvatska puška na hrvatskom ramenu neće biti u koliziji s hrvatskom čizmom na bosanskom tlu? Što je, “gle ironije”, isto kao kod dr. Franje Tuđmana.

Međutim, za razliku od pokojnog uzora – a u skladu sa znatno manjom količinom izvršne političke moći koja mu stoji na raspolaganju – Milanovića ne pokreću ekspanzionistički, već iznad svega revizionistički motivi. Nit izloženih obrazloženja na to jasno ukazuje, i u tom mu se pogledu mora priznati stanovita inovativnost: hrvatski predsjednik naumio je uz pomoć vojnih trupa osloboditi prošlost od zlonamjernih tumačenja.

Hrvatska vojska, prikrpana uz EUFOR, treba biti u Bosni i Hercegovini kao zorna i međunarodno ovjerena potvrda da u ratu Hrvatska vojska u Bosni i Hercegovini nije imala agresorskih pretenzija; ako se i zatekla na teritoriju BiH, mandat joj je bio oslobodilački, a ne okupacijski. Pun prepotentnog zanosa, s praznom puškom u rukama, Milanović brani Tuđmanovo neuspjelo djelo od podmuklih uzurpatora.

Kada tonom uvrijeđena dobročinitelja poručuje da “oni kojima smo spasili glave i omogućili državu danas ne pokazuju ni minimum kurtoazne zahvalnosti”, izvor bijesa ne treba tražiti u nezahvalnosti onih koje smo u ratu spašavali, već u njihovu neprihvaćanju naše laži da smo ih spasili, oslobodili i omogućili im da imaju državu.

To je bizarna Milanovićeva zamisao: Hrvatska vojska, nakon neuspjelih teritorijalnih operacija od prije trideset godina, sada, u sklopu “mirovne misije”, treba se izboriti za poželjniju verziju prošlosti. A usput će pripomoći i ispiranju savjesti nacije, kada se već “Deklaracija o Domovinskom ratu”, kao oficijelna i parlamentarno usvojena laž, pokazuje nedostatnom… Ali nezahvalnici iz bivše turske carevine u tome nas onemogućuju, uporno insinuirajući da smo ih u ratu napadali, a ne oslobađali.

Kompletan ugođaj perfektno ilustrira podatak da je zamjenik ministra obrane Slaven Galić, svega par dana prije nego što je obnovio Milanovićev prijeteći apel da se hrvatskim vojnicima osigura dobrodošlica u BiH, svojom nazočnošću uveličao početak radova na uređenju Muzeja HVO-a u Mostaru.

Muzej će biti smješten u kasarni “Stanislav Baja Kraljević” u mostarskom naselju Rodoč, u zgradi u kojoj se u ratno doba nalazio centralni zatvor logora Heliodrom, gdje su pripadnici HVO-a zatvarali Bošnjake, a mnoge od njih mučili i ubili. Heliodrom će tako, po završetku radova, emitirati istu simboličnu poruku kakva je slana kada su se podizali spomenici ispred logorâ u splitskoj Lori i u Trnopolju kod Prijedora.

Ako preobražaj nekadašnjeg logora u muzej koji će čuvati i uljepšavati uspomenu na osnivače logora predstavlja svojevrsnu muzealizaciju poricanja, žučno zalaganje Zorana Milanovića i njegovih jataka iz HDZ-a da se stornira Daytonski sporazum radi “mirovnog” prisustva Hrvatske vojske u BiH moglo bi se nazvati militarizacijom poricanja.

Samo – tko je zaista jatak, a tko glavni akter? Tko je čiji eksponent? Pleše li Galić kako Milanović svira, ili Milanović, skupa s Galićem, tanca kako svira Dragan Čović? Je li zamjenik bosanskohercegovačkog ministra agent Zagreba u Sarajevu, ili je predsjednik hrvatske države agent Mostara u Zagrebu?

Svejedno. Kada se radi o hrvatskoj politici prema BiH i hrvatskoj politici u BiH, postalo je izlišno nagađati tko bi mogao biti karcinom, a tko metastaza. Sigurno je tek da se stvar kreće rakovim korakom, dakle prema nazad, prema ranim devedesetim.