Zbog ekonomske neisplativosti mnogi poljoprivrednici odustali su od proizvodnje bijelog luka, a mnogi upozoravaju i da bi u narednom periodu sadašnje površine pod ovom biljkom mogle da se smanje. Jedan od glavnih problema je uvoz iz Albanije i Sjeverne Makedonije koji je prošle godine domaće proizvođače “pokosio” sa cijenom i jednostavno natjerao mnoge da se povuku iz ovog posla. Logično, potrošači prilikom kupovine najčešće gledaju cijenu proizvoda, a kako je uvozni bijeli luk jeftiniji od domaćeg, ne čudi što se više traži.

– Najveći problem proizvođača su otvorena vrata uvozu bijelog luka iz Albanije i Sjeverne Makedonije. Uvoz koji je bio prilično oskudan proteklih godina, sada dominira. Prodavci sa beogradskog kvantaša mahom odlaze u Sjevernu Makedoniju i Albaniju gdje kupuju na šlepere bijeli luk i nabavljaju ga po nižim cijenama, pa kad na Kvantaš dođu dva šlepera bijelog luka, naša prodaja tada staje – objašnjava za Mondo Zrenjaninac Aleksandar Granić koji na svojim parcelama u Žitištu već skoro deceniju uzgaja bijeli luk.

Dodatni problem je i što veliki dio bijelog luka koji se prodaje u svijetu dolazi iz Kine, čak 80 posto, a situacija se mnogo ne razlikuje ni u našoj zemlji. Zato postoji velika šansa da jedete baš taj bijeli luk koji u sebi sadrži štetne hemikalije, pogotovo ako ne obraćate pažnju na čitanje deklaracije i njegov izgled.

Ipak, kako Granić navodi, iako je uvoz bijelog luka iz Kine i dalje u velikoj mjeri prisutan, delimično se smanjio, jer naši ljudi ne žele da konzumiraju luk koji dolazi iz te zemlje.

– Kineski bijeli luk prosto ne zadovoljava kvalitet kakav naš kupac očekuje, ali se i dalje mahom prodaje po velikim trgovinskim lancima u kojima teško da ćete naći bijeli luk od malih domaćih proizvođača. Kinezi izbjeljuju bijeli luk varikinom i s obzirom da ga prevoze brodovima, uslijed povećane vlage prskaju ga određenim hemikalijama, herbicidima i pesticidima kako bi ga zaštitili od stvaranja gljivica. Na taj način, ubija se u luku sve što je ljekovito i sprječava se klijanje što je jedno od svojstava ove biljke – kaže Granić i dodaje da su pored luka, kupus i zelena salata, biljke koje dobro upijaju i dugo zadržavaju otrove u sebi, dok kada se izvade iz zemlje, nisu u stanju da ispuste te hemikalije koje onda putem konzumacije unosimo u organizam.

Luk iz kanalizacije?

Takođe, više puta su se pojavili i navodi da se uvezeni bijeli luk iz Kine uzgaja u kanalizacionim vodama koje se koriste kao jeftino đubrivo, što je dodatno pojačalo oprez građana prilikom njegove kupovine.

– Bijeli luk kao biljka nije preterano izbirljiv i nevjerovatno je otporna biljka. Cijela Evropa koristi osoku za zalijevanje, ali se u nju dodaju određene bakterije kako bi se ubilo sve što je štetno. Ipak, ukoliko se luk tretira vodom iz klasične kanalizacije, što me uopšte ne bi iznenadilo, situacija je ozbiljna – ističe sagovornik.

Nažalost, porijeklo namirnica ponekad je teško utvrditi, pa tako jedan sasvim običan luk može postati prijetnja za naš organizam ako dolazi iz Kine. Kako stručnjak objašnjava, kineski bijeli luk ipak možemo prepoznati po njegovoj izrazito bijeloj boji, dok onaj koji dolaze iz Albanije i Severne Makedonije ne možemo ni po čemu da razlikujemo.

– Po pitanju hemijskog sastava i ostalih svojstava, nema velike razlike između našeg i albanskog ili makedonskog luka. Daleko od toga da je bijeli luk uvezen iz ovih zemalja loš, ali jednostavno, tamo je drugačija klima, luk nastavlja da raste tokom cijele zime i dobijaju se krupniji plodove uz mnogo manje rada, truda i uloženih sredstava – kaže Granić.

Prema njegovim riječima, u pogledu sorti, u Srbiji se mahom uzgajaju proljećne sorte bijelog luka koje su aromatičnije i kvalitetnije od jesenjeg koji se uzgaja u Severnoj Makedoniji.

Granić kaže i da je prošle sezone bilo velikih poteškoća za domaće proizvođače jer se pojavila muha koja je položila larve na lukove iz kojih su poslije izlazili crvi. Jedan od razloga za takvu pojavu je taj što luk nije bio u dovoljnoj mjeri zaštićen insekticidima, što između ostalog govori koliko je domaći luk prirodan.

– Prošle godine desio se ‘harakiri’ (ritualno samoubistvo, prim. novin) za proizvođače luka. Uzgajivači crvenog luka su dobro prošli jer su bile dobre cijene, ali mnogi proizvođači bijelog luka su izašli iz ovog posla koji zahtijeva mnogo rada i ulaganja. Da bih ostao u igri, uložio sam 6.300 eura za jedan hektar, a koliko ću uzeti luka i koja će njegova cijena nadalje biti, ne zna se –  zaključuje sagovornik portala Mondo.rs.