Connect with us

Religija

Ako znaš Fatihu znaj i ovo

Published

on

Na jednoj hafiskoj dovi gdje je mlada žena položila hifz, tj. naučila čitav Kur’an napamet, rečeno joj je:

“Ako ono čime te je Allah, dž.š., počastio poneseš među ljude i živiš to, sutra ćeš, ako Bog da, Allahu doći na jedan poseban način. Mi ljudi volimo kada nam neko dođe s nečim što je naše, a Allah je tebe počastio da nosiš na ovome dunjaluku nešto što je Njegovo. Ne može čovjek biti ravnodušan prema tome ako te Allah počastio da Fatihu znaš napamet, da je spoznaš i da je nosiš. Kada se vratimo Allahu, dž.š., ići ćemo sa onim što je On poklonio čovječanstvu, a nas je počastio da je nosimo.”

“El-Fatiha” je prva sura u Kur’anu i njeno najpoznatije ime je Fatiha. Dolazi od arapske riječi “feteha”, što znači “otvoriti”, a dova koju učimo kada ulazimo u džamiju je:

اللَّهُمَّ افْتَحْ لِي أَبْوَابَ رَحْمَتِكَ.

“Gospodaru, otvori mi vrata svoje milosti.”[1]

Kada izlazimo iz džamije, kažemo: “Gospodaru, molim Te da me daruješ, jer tamo trebam raditi za život.” Insan često zapne da nešto ostvari i sve učini da dođe do toga, ali dok Allah, dž.š., to ne otvori, to se ne može desiti. Zato je jako važno da molimo Allaha, dž.š., da nam otvori samo one stvari koje su u životu dobre za nas na ovom i budućem svijetu. Desi se često da trčimo za nečim, a poslije vidimo da je Allah, dž.š., to otvorio, ali i da nam šteti na dunjaluku, a kamo li na ahiretu. Sura Fatiha, prvo što nas svojim imenom uči je da ne molimo Allaha osim onoga što nas je On u Kur’anu naučio ili što nas je Poslanik, s.a.v.s., naučio da je dobro za nas. Sve drugo, ne znamo šta je dobro ili loše za nas. Kada neko klanja istiharu u dovi se obraća riječima: “Gospodaru moj, Ti određuješ, a ja ne određujem, Ti znaš, a ja ne znam. Pa mi otvori ako je to hair za mene. Počasti me da uđem u Tvoje okrilje milosti, tako što ćeš mi otvoriti samo ono što je za mene dobro.”

Drugo ime sure Fatihe je “Esasul-Kur’an”, što znači “temelj Kur’ana”, a temeljne poruke Kur’ana su sadržane u Fatihi: Od odnosa sa Allahom dž.š., razumijevanje Njegovih osobina – sifata, suštine ljudskoga života da ćemo pred Allaha, dž.š., stati, od koga treba pomoć tražiti i kome treba robovati, te kakvi su putevi, pravci, na ovome svijetu kojima možemo krenuti. Još jedno od značenja njenog imena je “osnova Ku’rana”. Ona ima mnogo imena, a deset imena navodi jedan od poznatih tumača Kur’ana. “Ešafije ili Eš-Šifa” što znači “lijek” i ona je sura koja se uči za lijek. Jedan od ashaba izliječio je čovjeka kojeg je škorpion ujeo, učeći mu Fatihu. Kod nas se često i u raznim situacijama uči Fatiha. Time molimo Allaha onim što je On objavio i molimo Ga surom koja je sveobuhvatna i dovoljna. Prenosi se u hadisima, da je Resulullah, s.a.v.s., bio u džamiji i vidio jednog od ashaba, Ebu Seida ibn El-Muala, pa mu je rekao: “Ebu Seide, hoćeš li da te podučim najveličanstvenijom surom u Kur’anu, prije nego što izađeš iz džamije?” Resulullah, s.a.v.s., je krenuo izaći, i kaže njemu Ebu Seid: “Allahov Poslaniče, naravno da hoću, poduči me, koja je naveličanstvenija sura u Kur’anu?” Kaže mu Resulullah, s.a.v.s.,: “To je, Elhamdulillahi Rabil alemin. To je sura Fatiha. Sedam je to kratkih ajeta i veličanstven je Kur’an koji je meni Allah dao.”[2] Ona je najljepše i najveličanstvenije što je Allah objavio u Kur’anu. Zamislimo tog ashaba, kakav je njegov odnos prema Fatihi poslije toga bio?! Učio je uvijek Fatihu gdje god je bio, jer je dobio od Resulullaha, s.a.v.s., smjernicu za čitav život. Mi smo dobili hiljade informacija, a često ne uzmemo ništa od toga. Nećemo moći podići svoju glavu na Sudnjem danu osim onim znanjem kojeg smo ukrasili djelom. Hoćemo li moći podići glavu na Sudnjem danu, da kažemo, npr.: “Ja Rabbi, čuo sam za hadis, onaj ko vodi računa o jetimu i Muhammed, s.a.v.s., bit ćemo kao ova dva prsta (pokazajući na kažiprst i srednji prst).” Hoćemo li moći reći: “Ja sam uvijek gledao da od svog imetka jetimu dam, i niko nije znao?” Podignemo glavu i kažemo, ja Rabbi, dali sam i radili smo.

Pored sure Fatihe, još četiri sure u Kur’anu počinju sa riječima “Elhamdulillah”, što znači “hvala Allahu” ili “hvala pripada samo Allahu”.

Sura “El-Kehf” počinje sa riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي أَنزَلَ عَلَىٰ عَبْدِهِ الْكِتَابَ وَلَمْ يَجْعَل لَّهُ عِوَجًا.

“Hvala Allahu, koji je svome robu objavio Knjigu, i to neiskrivljenu.”[3] “El-Kehf” znači “pećina”, a je ona sklonište. Svima nama treba neka vrsta skloništa, a Gospodar nas u Kur’anu uči da Njemu bježimo.Kada vidimo da se neko ogovara, bježimo Allahu, dž.š., kada vidimo da se ruka diže u nezadovoljstvu Allahu, bježimo Njemu.U Kur’anu se kaže:

هَلْ أَتَىٰ عَلَى الْإِنسَانِ حِينٌ مِّنَ الدَّهْرِ لَمْ يَكُن شَيْئًا مَّذْكُورًا.

“Zar se ne sjeća čovjek, trenutka u vremenu, da smo ga Mi stvorili još prije, a ništa bio nije!”[4]Allah, dž.š., nas je iz nepostojanja uveo u postojanje, izveo nas je iz nepostojanja i stvorio, a ipak, malo je zahvalnih.

Sura “El-En’am” je još jedna sura koja počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ وَجَعَلَ الظُّلُمَاتِ وَالنُّورَ. ثُمَّ الَّذِينَ كَفَرُوا بِرَبِّهِمْ يَعْدِلُونَ.

“Hvala Allahu, koji je stvorio nebesa i Zemlju, i učinio je svjetlo i tminu, a opet ima onih koji Allaha izjednačuju sa nečim.”[5] Sura “El-En’am”, što znači “stoka” je sura koja se zove po blagodati koju je Allah, dž.š., nama dao u stoci i u živim bićima koje nam je potčinio. Primjer nam je kurban koji koljemo. Da nam ga Allah, dž.š., nije potčinio taj ovan bi mogao imati neprijateljstvo prema nama. Zamislimo kakvo bi stanje bilo da su nam mravi, domaće životinje ili ptice, koje svakodnevno lete oko nas, neprijatelji!?

Sura “Saba” počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ وَلَهُ الْحَمْدُ فِي الْآخِرَةِ ۚ وَهُوَ الْحَكِيمُ الْخَبِيرُ.

“Hvala Allahu, kome pripada sve na nebesima i sve na Zemlji! Hvaljen neka je i na onome svijetu, i On je Mudri i o svemu obavješten!”[6] Na dunjaluku ljude možemo pohvaliti, zahvaljivati im, dijeliti zahvalnice i pohvale, zaslužili oni to ili ne zaslužili, dok će na ahiretu biti pohvaljeni samo oni koji su činili na dunjaluku ono što zavređuje pohvalu na budućem svijetu. U hadisu nam se kazuje: “Doći će ogroman čovjek na Sudnjem danu,a neće biti težak ni koliko krilo mušice kod Allaha dž.š.”[7] Jedan od ashaba Resulullaha, s.a.v.s., je bio sitan, male kilaže. Jedne prilike zavratio je nogavice, i vidjele mu se tanke noge kao kod djeteta. Kada su to vidjeli, ashabi se nasmijaše. A Resulullah, s.a.v.s., im na to reče: “Teže su one, nego brdo Uhud na Kijametskome danu.”[8]Jedino Gospodar zna nečiju vrijednost i veličinu.

Gospodar i suru “Fatir”, što znači “Stvoritelj” počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ فَاطِرِ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ جَاعِلِ الْمَلَائِكَةِ رُسُلًا أُولِي أَجْنِحَةٍ مَّثْنَىٰ وَثُلَاثَ وَرُبَاعَ ۚ يَزِيدُ فِي الْخَلْقِ مَا يَشَاءُ ۚ إِنَّ اللَّهَ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ.

“Hvaljen neka je Allah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje šta hoće, On, uistinu, sve može.”[9]

U ovih pet sura: El-Fatiha, El-En’am, Saba’, Fatir i El-Kehf se spominju riječi “Elhamdulillah”, koje znače: “Hvala pripada Allahu”. Svakodnevno ko obavlja namaz suru Fatihu prouči četrdesetak puta. Uz farze samo, proučimo je najmanje sedamnaest puta dnevno. Ona je svojim sadržajem, kratka, ali sveobuhvatna. “Hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana…” Kada liježemo i kada ustajemo, uvijek na umu nam trebaju biti Allahove riječi: “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in”, “Samo Tebi robujemo, i samo od Tebe pomoć tražimo”, “Ihdine-s-sirata-l-mustekim”, “Uputi nas na pravi put”.

Kroz Fatihu, svakodnevno molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put. Ako smo na Pravom putu, da nam podari da na tom putu donosimo prave odluke, jer nije dovoljno samo ostati na pravom putu. Nije dovoljeno voziti autoputem, potrebno je voziti po pravilima i u pravoj traci. To dobijemo od Allaha, dž.š., jer nas je On pomogao na Pravom putu.

Još jedan od ajeta Fatihe je i: “Na put onih, kojima si Svoju blagodat ukazao.” Kaže Resulullah, s.a.v.s., Bilalu, mujezinu: “Čuo sam zvuk tvojih tragova u Džennetu.”[10] Allah, dž.š., je dao Resulullahu, s.a.v.s., da vidi džennet, i čuje zvuk nanula Bilala Habešije u džennetu. Na samrti mu je supruga rekla: “Teško li nama, ode nam Bilal.” A Bilal reče: “Blago li Bilalu. sutra se susrećem sa Muhammedom i njegovim ashabima.” Bilal nije rekao “sa mojim jaranima, ahsabima”, iz edeba prema Resulullahu, s.a.v.s., i njegovim ashabima ne kaže: “ja sam ashab”, već kaže: “Susrećem se sa Muhammedom i njegovim ashabima.” Takav je neko koga je Allah, dž.š., uputio i kome je blagodat Svoju pokazao. Tako se gradi svoj ahiret, a u trenutku smrti idemo prema onome što smo izgradili. Vjernik voli susret sa Allahom, dž.š., jer je čitav život nastoji kod Njega da gradi. Ima i insana koji se uzdižu, a stoje pred Allahom, dž.š., i traže da ih uputi na Pravi put.

Jednom je hazreti Rabiji prišao čovjek koji je htio vratiti se Allahu, pa je upitao: “Mogu li se ja vratiti Allahu? Hoće li meni Allah primiti pokajanje, ako se ja Njemu vratim?” A hazreti Rabija mu odgovara: “Da je tebe Allah primio, tvoj jezik i tvoje biće bi se Allahu vratilo. Nemoj mislit da ti Allahu činiš uslugu, jer tebe Allah časti.”

Kada govorimo o ajetu “Na put onih kojima si blagodat Svoju ukazao. Ne na put onih koji su na sebe srdžbu navukli”, često se govori da je riječ o jevrejima, zbog onoga što su govorili o Allahu, dž.š., a dio ajeta: “I ne na put onih koji zalutali”, kaže se da je riječ o kršćanima.

Kada molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na put onih kojima je blagodat ukazao, a ne na put onih na koje se rasrdio, tada doslovno molimo: “Ja Rabbi, sačuvaj me od svakoga grijeha, koji je razlog da se Ti na mene rasrdiš.”

Ulema se razilazi po pitanju ajeta: “Elhamdulillahi rabbil ‘alemin”, za kojeg jedni kažu da je to najvrednije što čovjek može kazati, dok drugi kažu, na osnovu hadisa Resulullaha, s.a.v.s.: “Najbolje što sam ja kazao i vjerovjesnici prije mene je: ‘La ilahe illellah.’”[11] Koju god stranu poslušamo, to je nešto što će sigurno insane pratiti na ovom i na onom svijetu. Vjernici će u džennetu kazati:

وَقَالُوا الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي صَدَقَنَا وَعْدَهُ.

“Hvala Allahu koji nam je obećanje Svoje ispunio.”[12]

To će bit prva rečenica koju će stanovnici dženneta kazati. Stanovnici dženneta će, također, kad im dođu blagodati reći: “Hvala Allahu koji je od nas udaljio najveću tugu koju u životu možemo imati.”[13]

Također, Gospodar je kazao u Kur’anu:

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ يَهْدِيهِمْ رَبُّهُم بِإِيمَانِهِمْ.

“Zaista, oni koji vjeruju, i dobra djela čine, Allah će ih uputiti u njihovom vjerovanju.”[14]

Da nije vjere, nikada ne bi slušali o Kur’anu, o Allahu, dž.š., o Resulullahu, s.a.v.s. Oni koji vjeruju i dobra djela čine, Allah, dž.š., ih uputi za života ovoga i na ahiretu uđu u džennet. Kada tamo vide sve nagrade i neprekidno uživanje, njihova dova u džennetu će biti: “Slavljen si Ti, Gospodaru naš”, a jedni druge će selamom pozdravljati. Kada svi uđu u džennet, posljednja dova koja će se proučiti je: “Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.”

Riječ “El-hamd” znači “iskazati lijepo o nečemu što je lijepo”. Dvije su riječi vezane za ovu riječ i to su kod nas poznata imena: “Hamid”, što znači “onaj koji zahvaljuje” i “Hamida”, što znači “ona koja je zahvalna”. Još jedno ime ima koje ima isto značenje, a to je “Šakir”. Zahvalnost u arapskom ima dvije forme. “Hamd” je ono što iskazujemo jezikom kada kažemo: “Hvala Allahu.”, a “Šukr” je pokazana zahvalnost, praktična zahvalnost.

Uzvišeni Gospodar u Kur’anu je kazao:

اعْمَلُوا آلَ دَاوُودَ شُكْرًا وَقَلِيلٌ مِّنْ عِبَادِيَ الشَّكُورُ.

“Radite, porodico Davudova, kako biste pokazali zahvalnost. Malo je Mojih robova koji su zahvalni.”[15]

Kada nam Allah podari dijete, prvo što uradimo je da proučimo ezan i ikamet. Tako Allahu, dž.š., pokazujemo zahvalnost kada zakoljemo kurban i njime nahranimo one koje je potrebno nahraniti, i još rodbini i prijateljima odnesemo pa ih time obradujemo. Izgovarajući: “Elhamdulillah”, zahvaljujemo i to je naše unutrašnje stanje. U isto vrijeme budemo i “Šakir”, jer tim činom podjele kurbana praktično pokazujemo zahvalnost.

Također, postoji jedan termin koji se koristi za zahvalnost, a to je “Medh”, a predstavlja ono što mi radimo. Mi jedni druge hvalimo i obično ljudi počnu i sebe hvaliti, a Uzvišeni Gospodar u Kur’anu kaže:

فَلَا تُزَكُّوا أَنفُسَكُمْ هُوَ أَعْلَمُ بِمَنِ اتَّقَىٰ.

“Nemojte sami sebe hvaliti. Allah jedini zna ko svijesti o Njemu ima.”[16]

Hazreti Omer, r.a., je molio Gospodara riječima: “Gospodaru, učini me da budem među onim robovima kojih je malo.” Pa su ga pitali: “Zašto stalno govoriš da budeš među onim robovima kojih je malo?” Pa im je učitelj Kur’ana, hazreti Omer, rekao: “ Zar Allah nije rekao u Kur’anu:‘Malo vas je koji ste vjernici.’ ‘Zar nije Allah u Kur’anu rekao’: ‘Malo vas je koji ste zahvalni.’’’ Omer je razumio Kur’an i po njemu je živio i govorio. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Bacite u lica onih koji se samo hvale, prašinu.”[17] Onaj koga je Allah počastio da je čestit, nema potrebe hvaliti ga, nego ga spominjemo u dovi, da ga Allah, dž.š., u čestitosti učvrsti. Također, Uzvišeni Allah kaže:

وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِن شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ ۖ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ.

“Kada je Gospodar vaš objavio: Ako zahvalni budete, zaista ću vam blagodati sigurno uvećati, a ako budete nezahvalni, kazna moja je žestoka.”[18]

Često učimo dovu Gospodaru: “Gospodaru, počasti nas da Tvoje blagodati spoznajemo kroz njihovo trajanje, a zaštiti nas od dana kada ćemo spoznati blagodati, samo zato što smo je izgubili.” Ne dao Bog, blagodat vida spoznati kada je izgubimo, blagodat djeteta koje je poslušno spoznati kada dijete, zbog lošeg društva, ode u neposlušnost. Allah, dž.š., nam ne daje prema onome što smo uradili, nego prema onome što smo duboko u srce usadili. Ako smo usadili želju prema dobru, Allah, dž.š., nam za to daje džennet, jer je džennet vječan, a ne možeš dobiti vječnost ako nismo donijeli vječnu odluku.

Čovjek može nekada kazati: “Hvala ti”, ali time kažemo, da je Allah, dž.š., preko druge osobe nešto nama učinio. Najprije smo zahvalani Stvoritelju svih svjetova, pa smo onda zahvalani insanima. Resulullah, s.a.v.s., nas je naučio:

لَا يَشْكُرُ اللَّهَ مَنْ لَا يَشْكُرُ النَّاسَ.

“Onaj ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu.”[19]

Ulema to tumači na dva načina: Prvo, onaj čija je priroda da se ne zahvaljuje ljudima, neće ni Allahu, dž.š., biti zahvalan, a drugo, onaj ko se ne zahvali osobi koja je bila razlog da mu dobro dođe, Allah neće primiti zahvalnost Njemu. U najmanju ruku treba zahvaliti onome, preko koga ti je blagodat od Allaha, dž.š., došla.

Stalno treba učiti dovu: “Elhamdulillahi ala kulli hal”, što znači: “hvala Allahu na svakome stanju, osim stanja onih koji će u vatru ići”. Time molimo Allaha, dž.š., da nas sačuva od svakoga grijeha i svakoga belaja. Spoznajmo da će dunjaluk proći, a izgovaranjem hvale Allahu, dž.š., ostavljamo svoj iskaz Njemu da ga čuva i da nam ga vrati na Sudnjem danu.

Rečenica “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin” potencira ono što stalno trebamo govoriti: “Gospodaru Dragi, Gospodaru svih svjetova”. Fatiha sadrži i blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a ona je navrijednija blagodat koju nam Uzvišeni Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije. Kada nam Allah, dž.š., da zdravlje, tek nakon blagodati upute i blagodat zdravlja ima smisla. Blagodat je i kada Allah, dž.š., opomene na neki grijeh, tako što nam da iskušenje, pa i u takvim situacijama trebamo zahvaliti na iskušenju i kazati: “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin”. Time zahvaljujemo Njemu na hiljadama dijelova našeg organizma koji funkcionišu nesmetano. Velika je blagodat kada se insan stalno zahvaljuje svome Gospodaru, a blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

Musa, a.s., je rekao: “ O Gospodaru moj, kada ću ti zahvaliti?” Gospodar mu odgovara: “Zahvalit ćeš Mi kada budeš svjestan da je sve od Mene, pa i riječi zahvale: ‘Hvala Tebi, Allahu moj, Gospodaru svih svjetova.’”

U ovom ajetu se potencira množina: “svjetova”. U svakome svijetu, vlada zakonitost, kamen ima težinu i veličinu, ali može se pomaći samo ako ga pomaknemo ili ako Allah da, da ga nešto pomakne. Sve se dešava kako Allah, dž.š., odredi i želi.

Jednom prilikom su Halid ibn Velidu donijeli otrov. Kaže mu izaslanik kršćanske vojske: “Mi smo čuli, da vi muslimani, kada proučite bismillu, ne može vam ništa biti.” Kaže Halid ibn Velid: “Tako je.” “Hajde, popij ovaj najgori otrov koji mi imamo!” – reče mu. Halid ibn Velid je uzeo otrov, proučio bismillu, popio i ništa mu nije bilo. To je počast i keramet Halida ibn Velida. Sve se dešava kako Allah, dž.š., odredi i želi. Tako je On želio i odredio da isti taj odvažni i hrabri Halid ibn Velid, bez obzira što je jako želio da umre u borbi kao šehid, ipak preseli na postelji. Uzvišeni Gospodar kaže: “On je Gospodar svih svjetova.” U svim tim svjetovima, vladaju zakonitosti.

Jedna zanimljiva anegdota kaže da je vladar imao čestitog vezira koji je često izgovarao: “Elhamdulillah”. Vezir bi ga hrabrio šta god se desi i govorio: “Elhamdulillah, hvala Allahu bit će to dobro”. Nakon nekog vremena vladar je sa vezirom otišao u lov, igrao se nožem i odrezao sebi dva prsta. Uzme mu vezir ruku, podveže, i kaže: “Elhamdulilah, bit će to dobro”. Vladaru to dosadilo pa ga udari šamarom, a vezir pobjegne od njega. Kada se sultan vraćao, njega i njegovu pratnju susretnu razbojnici i ubiju sve osim sultana. Njega ostave jer su mislili da je zaraženo bolestan zbog ruke koja mu je krvarila. Kada se vratio u dvor rekao je: “Elhamdulillah, dobro je onaj moj vezir govorio. Ostao sam bez dva prsta, ali mi je Allah glavu sačuvao. Nađite mi vezira!” Kada su našli vezira i doveli ga pred sultana, on je želio uputiti izvininjenje. Vezir opet reče: “Elhmadulillah”, pa nastavi: “Dobro je što si me ošamario, da me nisi ošamario i da nisam pobjegao i mene bi tamo ubili.” Pitanje je koliko insan zna razumjeti ono što mu se dešava, ali ipak, uvijek svu zahvalu, u svakom stanju, Njemu dugujemo. Resulullah, s.a.v.s., nas uči da se plemeniti zahvaljuju i Allahu, dž.š., i ljudima.

U suri “En-Neml”, što znači “Mravi” u dva ajeta Allah, dž.š., kaže:

قُلِ ٱلْحَمْدُ لِلَّهِ وَسَلَٰمٌ عَلَىٰ عِبَادِهِ ٱلَّذِينَ ٱصْطَفَىٰٓ.

“Reci: ‘Elhamdulillah, i neka je selam (mir) robovima koje je Allah uzdigao.’”[20]

Ako želimo da nas Allah, dž.š., uzdigne, onda recimo: “Elhamdulillah”. Molimo Allaha, dž.š., da budemo od zahvalnih robova Njegovih. Molimo Allaha, dž.š., da nam zahvala Njemu bude stalno na jezicima i da bude stanje naše duše, a da djelima pokazujemo “Šukr”, zahvalnost, Allahu, dž.š., kroz sve ono što nam je darovao.

IZDVOJENE PORUKE:

– Na dunjaluku ljude možemo pohvaliti, zahvaljivati im, dijeliti zahvalnice i pohvale, zaslužili oni to ili ne zaslužili dok će na ahiretu biti pohvaljeni samo oni koji su činili na dunjaluku ono što zavređuje pohvalu na budućem svijetu.

– Kada učimo Fatihu, u njoj molimo Allaha da nas uputi na put onih kojima je blagodat ukazao, a ne na put onih na koje se rasrdio, tada doslovno molimo: “Ja Rabbi, sačuvaj me od svakoga grijeha, koji je razlog da se Ti na mene rasrdiš.”

– Kroz Fatihu, svakodnevno molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put. Ako smo na Pravom putu, da nam podari da na tom putu donosimo prave odluke, jer nije dovoljno samo ostati na pravom putu. Nije dozvoljeno voziti autoputoem, potrebno je voziti po pravilima i u pravoj traci. To dobijemo od Allaha, dž.š., jer nas je On pomogao na Pravom putu.

– Fatiha sadrži blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a blagodat upute je navrjednija blagodat koju nam Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije. Blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

– Velika je blagodat kada se insan stalno zahvaljuje svome Gospodaru, a blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

– Riječ “El-hamd” znači: “iskazati lijepo o nečemu što je lijepo”. Zahvalnost u arapskom jeziku ima dvije forme. “Hamd” je ono što iskazujemo jezikom kada kažemo: “Hvala Allahu”, a “Šukr” je pokazana, praktična zahvalnost.

– Često učimo dovu Gospodaru: “Gospodaru, počasti nas da Tvoje blagodati spoznajemo kroz njihovo trajanje, a zaštiti nas od dana kada ćemo spoznati blagodati, samo zato što smo je izgubili.”

– Rečenica, “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin”, potencira ono što stalno trebamo govoriti: “Gospodaru Dragi, Gospodaru svih svjetova”. Fatiha sadrži i blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a ona je navrjednija blagodat koju nam Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije.

Autor: Kenan Musić

[1] Muslim 68.

[2] Buhari 4474.

[3] El-Kehf, 1.

[4] El-Insan/Ed-Dehr, 1.

[5] El-En'am, 1.

[6] Saba’, 1.

[7] Buhari 4729, Muslim 18.

[8] Ahmed, 920.

[9] Fatir, 1.

[10] Ahmed, 8403.

[11] Tirmizi, 3585.

[12] Ez-Zumer, 74.

[13] Fatir, 34.

[14] Junus, 9.

[15] Saba, 13.

[16] En-Nedžm, 32.

[17] Ahmed 5684.

[18] Ibrahim, 7.

[19] Ahmed 7926, Ebu Davud 4811 i Tirmizi 1954.

[20] En-Neml, 59.

Izvor:islam.ba

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Religija

Najteža borba je pružati otpor na račun svoga srca, uma i snova

Published

on

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Najteža borba je kada se neko od nas bori sâm sa sobom, kada je rastrgan između prihvatanja i odbijanja, između ljubavi i dostojanstva, između ne i da, i između odluke i izbora.

Najteža borba je kada se niti srca sukobe sa logikom uma i plemenitošću duše, sve dotle dok neko od nas ne poželi nešto, a njegov um ga sprječava u tome ili mu njegova čestitost i plemenitost to zabranjuju.

Najteža borba je kad vjetrovi potrebe zapušu prema čovjeku i silovito udaraju u njegove prozore, kada su mu osjećanja pomiješana sa čežnjom, pa glumi ravnodušnost kako ne bi ispao slab ni u čijim očima, i kada ima silnu želju da zaplače, pa se nasmije da bi sakrio suze.

Najteža borba je kada je čovjek rastrgan između ovoga i onoga, između bliskog i dalekog, između sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, i kada pruža otpor na račun svog srca, uma i snova.

Najteža borba je staviti sebe u jednu dolinu dok se u stvarnosti nalaziš u sasvim drugoj dolini.

saff.ba

Continue Reading

Religija

Praznovjerje: Socio-religijski kontekst

Published

on

Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom * Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

 

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke nnaravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» .

S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje.

Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza.

Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovodi neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućenkroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.

Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:

-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,

-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,

-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,

-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,

-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,

-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.

Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama.

Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove.

Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja – nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima.

Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).

Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod.

Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.

Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije.

Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

Autor: Selman SELHANOVIĆ

islam.ba

Continue Reading

Religija

Deset načina kako sačuvati kuću od šejtanskog djelovanja

Published

on

Govor o ovoj temi je izuzetno važan, jer sa sobom donosi mnogostrane koristi, među kojima je najvažnija spoznaja puta kojim se muslimanska kuća najbolje može sačuvati od šejtanskog djelovanja i zala koje on sa sobom donosi.

 

Čut ćemo mnoge kako se žale na različite probleme u svojim kućama, bilo da se radi o porodičnim problemima, bilo o duševnim nemirima, bilo o nedostatku bereketa ili se žale na djecu, itd., a uglavnom nisu svjesni odakle ti problemi dolaze.

Istina je da dolaze od šejtana, koji ima samo jedan zadatak; da uznemirava čovjeka, da ga zavodi, kao što je obećao i na što se zavjetovao, nakon što ga je Allah prokleo, na šta aludira ajet: “Reče: ‘Gospodaru moj, zbog toga što si me u zabludu odveo, ja ću im (ljudima) lijepim postupke njihove na zemlji prikazivati i sve ću ih zavesti, osim Tvoje iskrene robove.’” (Hidžr, 39.-40.)

Zbog toga ćemo pristupiti navođenju stvari koje će nam pomoći da se sačuvamo od šejtana na mjestu na kojem najviše boravimo, a to su naše kuće.

Spominjanje Allaha prilikom ulaska u kuću

Prenosi se od Ebu Malika el-Eš’arija, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada čovjek bude ulazio u kuću, neka kaže: ‘Allahumme es’eluke hajre-l-mevlidži ve hare-l-mahredži. Bismillahi veledžna ve bismillahi haredžna ve allallahi rabbina tevekkelna.’, zatim neka nazove selam svojoj porodici.” (Značenje dove je: “Gospodaru moj, podari mi dobro pri ulasku i pri izlasku. Sa Allahovim imenom ulazimo i sa Njegovim imenom izlazimo i na svoga se Gospodara oslanjamo.”) (Ebu Davud 4/325., šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Nazivanje selama porodici

Rekao je imam En-Nevevi: “Mustehabb (lijepo) je da kaže ‘Bismillahi’ i da što više spominje Allaha, dž.š., i da nazove selam, bez obzira da li se neko od ljudi nalazio u kući ili ne, što se zaključuje iz Allahovih riječi: “Kada budete ulazili u kuće, vi ukućane njene, pozdravite pozdravom od Allaha, propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.” ( En-Nur, 61.)

Prenosi se od Enesa ibn Malika, da mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Sinko, kada budeš ulazio u kuću nazovi selam, spustit će se bereket na tebe i na tvoje ukućane.” (Tirmizi 4/161.)

Prenosi se od Ebu Umameta el-Bahilija da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Trojica su pod stalnom Allahovom zaštitom. Čovjek koji izađe u borbu na Allahovom putu. On je pod Allahovom zaštitom sve dok ga Allah ne usmrti i ne uvede u Džennet ili ga vrati opskrbljenim sa ratnim plijenom ili nagradom koju je stekao. Čovjek koji je otišao u mesdžid. On je pod Allahovom zaštitom sve dok ga Allah ne usmrti ili ga vrati sa nagradom ili plijenom koji je stekao. Čovjek koji uđe u svoju kuću sa selamom i on je pod Allahovom zaštitom.”. (Prenosi ga Ebu Davud sa dobrim senedom)

Spominjanje Allaha prilikom jela i pića

Prenosi se od Džabira, r.a., da je rekao: “Kada čovjek uđe u svoju kuću i pri ulasku i jelu spomene Allaha, kaže šejtan (svojim prijateljima): ‘Nema vam (u ovoj kući) ni končišta ni večere.’ A kada uđe i ne spomene Allaha prilikom ulaska, šejtan kaže: ‘Našli ste konačište.’, a kada ne spomene Allaha i prilikom jela, šejtan rekne: ‘Našli ste končište i večeru.’” (Muslim, 13/190)

Često učenje Kur’ana u kući

Kur’an donosi u kuću lijep miris i uljepšava je i iz nje izgoni šejtane. Prenosi se od Ebu Musaa el-Eš’arija r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Primjer vjernika koji uči Kur’an je kao primjer smokve kod koje je miris i okus lijep, primjer vjernika koji ne uči Kur’an je kao primjer datule, okus joj je sladak, ali nema mirisa. Primjer munafika koji uči Kur’an je kao primjer bosiljka čiji je miris lijep, a okus gorak, a primjer munafika koji ne uči Kur’an je kao primjer tikvice koja nema mirisa, a okus joj je gorak.” (Buharija, 9/66 str.; Muslim, 6/83 str.)

Isto tako, učenje Kur’ana u kući sa strahopoštovanjem privlači meleke, kao što se prenosi od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., da je Usejd Ibn Hudajr jedne noći, dok je čitao Kur’an, primijetio kako se njegov konj baca (trza). Nastavio je učiti, a konj se i po drugi put trznuo. Kada je to učinio i po treći put, ponovo se trznuo. Kaže Usejd: “Pobojao sam se da ne pregazi Jahjaa, pa sam krenuo prema njemu. U tom trenutku ugledao sam nešto slično sjenci iznad moje glave, koja je bila ispunjena svjetiljkama, sve dok se nije digla u zrak i nestala, tako da je više nisam mogao vidjeti. Kada sam se probudio otišao sam kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: “Allahov Poslaniče, dok sam sinoć u dubini noći učio Kur’an vidio sam svoga konja kako se trza.” Na to mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reće: “Uči, sine Hudajrov!” Rekao je: “Učio sam a zatim se po drugi put trznuo.”. Reče mu Allahov Poslanik, s.a.v.s.,: “Uči, sine Hudajrov!” Kaže: “Ponovo sam učio, pa se on trznuo po treći puta.” Reče mu Poslanik, s.a.v.s.,: “Uči, sine Hudajrov!” Kaže: “Nakon toga sam prestao i otišao do Jahjaa, bojeći se da ga ne pregazi konj. Tada sam vidio nešto poput sjenke ispunjene svjetiljkama iznad svoje glave, sve dok se nije digla u zrak i nestala, tako da je više nisam mogao vidjeti.”. Reče Poslanik, s.a.v.s.,: “To su bili meleci koji su te slušali kako učiš. Da si nastavio učiti, svi bi ih ljudi mogli vidjeti, i ne bi im se mogli sakriti.”.”. (Buhari 9/63.; Muslim 6/82.)

Čišćenje kuće od Iblisovog glasa

Allah, dž.š. u Kur’anu je objavio: “I zavodi onoga koga mogneš od njih svojim glasom.” (Isra’, 64.)

Rekao je Mudžahid (učenik Abdullaha ibn Abbasa), poznati mufessir: “Šejtanov glas (koji je spomenut u ovome ajetu) je pjesma, muzika.” Nažalost vidimo da je većina kuća ispunjena Iblisovim glasom (pjesmom i muzikom), čak kod onih koji redovno obavljaju namaz, što je veliko zlo i zbog čega u kuću dolaze šejtani, a iz nje odlaze meleci. A kako ne bi odlazili, kada su te pjesme ispunjene pozivom u haram (ono što je Allah zabranio). Rekao je Abdullah ibn Mes’ud: “Pjesma (muzika) pospješuje licemjerstvo u srcu, kao što voda pospješuje rast bilja.”

Cijenjena braćo i sestre, nemojmo dozvoliti da se u našim kućama spoje Allahov Kur’an, koji poziva svakom dobru i odvraća od svakog zla i šejtanov ‘kur’an’, a to je pjesma i muzika, koji poziva svakom zlu i odvraća od svakog dobra. Pozivaju razvratu, opijanju i razvratu. Zamislite vjernika koji obavlja namaz, posti ramazan, da svojim jezikom izgovara riječi kao što su: “Samo je jedan život.”; “Neka te bogovi čuvaju.”; “Ti si bog srca mog.”; “Hajde da se napijemo.”; itd. i mnoge druge riječi koje se spominju u pjesmama, a neke od tih riječi mogu izvesti iz vjere. Čak sevdalinke, koje mnogi smatraju nekakvim bošnjačkim ili “islamskim” tradicionalnim pjesmama su ispunjene spominjanjem harama, kao što su alkohol i razvrat, poput riječi neki od njih: “Vino piju, nane.”; “Marice krčmarice, daj nam vina, daj.”; itd. Sve to se kosi sa islamom i nema nikakve veze s njim, makar neki pokušavali da mu to pripišu. Mnogi koji za sebe govore da su sljedbenici imama Ebu Hanife, čiji mezheb je raširen na našim prostorima, uopće ne čitaju šta je on rekao za pjesmu. Rekao je: “Slušanje pjesme je fisk (grijeh), a naslađivanje njome je kufr (nevjerstvo).”. Kada Iblis uspjedne ući u kuću, onda on zovne svoju vojsku sa svih strana, pa oni po cijeloj kući posiju fesad, ubace neprijateljstvo, mržnju, zavist zmeđu ukućane. Ako se muzika (pjesma) puno bude slušala u kući, onda se šejtani nastane u takvoj kući.

Čuvanje kuća od zvona

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: “Zvona su šejtanova frula.” (Muslim 14/94. i Ebu Davud)

Također se prenosi od Ebu Hurejre da je rekao: “Meleci nisu u onom društvu u kojem se nalazi pas ili zvono.” (Muslim 14/94, Ebu Davud 3/25.)

Čišćenje kuća od slika i kipova

Musliman je obavezan da očisti kuću od kipova, osim onoga za što se prenosi da je dozvoljeno, kao što su igračke za djecu. Isto tako, treba očistiti kuću od slika, osim ono što je postalo nužda u ovome vremenu, a to su iskaznice i novčanice. Razlog toga jeste što meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalaze slike i kipovi. Suprotno tome, kada iz nje izađu meleci, onda je sigurno nastane šejtani. Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: “Kupila sam jastuk na kome su bile slike (likovi). Kada ih je Poslanik, s.a.v.s., vidio, zastao je ispod vrata i nije htio ući. Prepoznala sam na njegovom licu prezir. Rekla sam mu: ‘Allahov Poslaniče, kajem se Allahu i njegovom Poslaniku. Šta sam to uradila?’ Reče: ‘Šta je sa tim jastukom?’ Rekla sam: ‘Kupila sam ga da bi sjedio i spavao na njemu.’ Reče Poslanik, s.a.v.s.: ‘Oni koji su nacrtali ove slike, bit će kažnjeni zbog njih na Sudnjem danu, tako što će im se reći: -Oživite ono što ste nacrtali (stvorili).’ Zatim je rekao: ‘Zaista u kuću u kojoj ima slika ne ulaze meleci.’” (Buhari 10./392. i Muslim 14/90.)

Čuvanje kuća od pasa

Prenosi se od Ebu Talhe, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalaze pas i slika.” (Buhari 6/312.; Muslim 14/841.)

Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: ” Džbril a.s. je obećao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da će mu doći u određenom vremenu, pa je došlo to vrijeme, a njega nije bilo. U njegovoj ruci (tj. u ruci Poslanika, s.a.v.s.) bio je štap, kojeg je bacio iz ruke i rekao: ‘Allah i Njegovi izaslanici ne krše obećanja.’ Okrenuo se i ugledao psića ispod kreveta. Reče: ‘O Aiša, kada je ušao ovaj pas u sobu?’ Reče Aiša: ‘Tako mi Allaha ne znam.’ Zatim je naredio da se izbaci iz sobe. Samo što je to uradio dođe Džibril. Reče mu Poslanik, s.a.v.s.: ‘Obećao si mi da ćeš doći, pa sam te čekao. Međutim, ti nisi došao.’ Reče mu Džibril: ‘Spriječio me je pas koji je bio u tvojoj kući, a mi ne ulazimo u kuću u kojoj ima pas ili slika.’” (Muslim 14/18.; Buhari 6/316.)

Klanjanje dobrovoljnih namaza u kući

Prenosi se od Ibn Omera da je rekao: “Nešto od vašeg namaza ostavite za kuće i ne pretvarajte kuće u kaburove.” (Buhari i Muslim)

Rekao je Imam En-Nevevi: “Poslanik, s.a.v.s., u ovome hadisu podstiče na klanjanje nafila u kući, zbog toga što je čovjek tu skriveniji i daleko od toga da klanja da bi ga neko vidio. Isto tako jedan od razloga je i to što se time unosi bereket u kuću i spuštaju milost i meleci, a iz nje bježe šejtani.”

Lijepa riječ i vedar osmijeh

Poznato je da šejtan pokušava da razori islamsko društvo, kuje planove, plete spletke i razmišlja o metodama koje bi mogao upotrijebiti u tome. Jedna od tih metoda je razbijanje islamske porodice, jer je ona prva cigla u društvu. Na to ukazuje hadis Džabira, r.a., u kome kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Zaista Iblis postavi svoje prijestolje na vodi, zatim odatle šalje svoje izviđače. Najbolje mjesto kod njega zauzima onaj koji posije najviše smutnje. Dođe jedan od njih i kaže mu: ‘Nisam ostavio toga i toga, sve dok nisam rastavio njega i njegovu suprugu.’ Iblis ga približi sebi i kaže: ‘Da, ti si uradio šta treba.’, ili ‘Ti si uradio dobar posao.’” (Muslim, 17/157.)

Jasno je da je sijanje razdora između bračnih drugova osnova za rušenje društva iz njegovog temelja.

Zbog toga savjetujemo muževe ili očeve da budu ljubazni prema svojim porodicama i da u razgovoru sa njima koriste najljepše riječi, tako da ne bi šejtan posijao mržnju između njega i njegove porodice.

Kaže Allah, dž.š.: “Reci Mojim robovima neka govore samo ono što je lijepo, jer šejtan pokušava da vas zavadi.” (El-Isra’, 53.)

Lijepa riječ otvara prsa, održava odnose lijepim i širi sreću između supružnika.

Molim Allaha, dž.š., da nam pomogne u ispunjavanju ovih stvari, kako bi bili pod Njegovom zaštitom od najvećeg nam neprijatelja Iblisa, i kako bi se naše kuće ispunile radošću, srećom, slogom i svim drugim lijepim stvarima.

Piše: Semir Imamović / Saff, br. 35.

akos.ba

Continue Reading

Najčitanije