Prof. dr. Nedžad-ef. Grabus, dosadašnji muftija sarajevski, novi je reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Izabralo ga je danas Izborno tijelo Islamske zajednice, koje je tajnim glasanjem zasjedalo u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Protukandidati su mu bili direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta hafiz Mensur-ef. Malkić i mostarski muftija Salem-ef. Dedović.

Grabus je dobio 203 glasova, Malkić 116, Dedović 24, a 11 članova izbornog tijela nije došlo na glasanje.

Grabus će na čelu Islamske zajednice naslijediti Huseina-ef. Kavazovića, koji je ovu dužnost obavljao od 2012. godine. Mandat reisul-uleme traje sedam godina, pa će Grabus Zajednicu predvoditi do 2033. godine.

Teolog s filozofskim obrazovanjem

Grabus je rođen 1968. godine u Travniku. Gazi Husrev-begovu medresu završio je 1987., a Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 1994. godine. Na istom fakultetu magistrirao je 2001., a doktorirao 2008. godine. Usporedo s postdiplomskim studijem, od 1995. do 1999. položio je sve ispite na postdiplomskom studiju na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Njegovo akademsko područje je akaid, islamsko vjerovanje. Predavao je na Teološkom fakultetu Univerziteta u Ljubljani, a bio je i gostujući predavač na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beču. Objavio je veliki broj knjiga, naučnih radova, prijevoda i akademskih članaka.

Petnaest godina na čelu muslimana u Sloveniji

Od 2006. do 2021. bio je muftija ljubljanski i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Sloveniji. Najvažniji projekt koji je vodio u tom periodu, od 2008. do 2020. godine, bila je izgradnja Muslimanskog kulturnog centra u Ljubljani. Zbog toga se smatra kandidatom s najviše međunarodnog iskustva.

Od septembra 2021. godine bio je muftija sarajevski.

Program: Autonomija, autoritet i odgovor “samozvanim tumačima”

Grabus je u kampanji naglašavao da Islamska zajednica mora ostati autonomna i institucionalno snažna, da se sve odluke moraju donositi unutar nje te da ne smije biti vezana samo za jedno regionalno područje ili jednu grupu ljudi.

U programu posebnu pažnju posvećuje autoritetu Zajednice. Islamska zajednica bi, prema njegovom programu, trebala dati odgovor na vaninstitucionalna tumačenja islama. Kritičan je prema neovlaštenim vjerskim autoritetima, lažnim iscjeliteljima i internet influenserima koji se predstavljaju kao tumači vjere.

Kao prioritete naveo je i bolji materijalni i društveni položaj imama, razvoj i zaštitu vakufa, unapređenje islamskog obrazovanja te snažnije uključivanje mladih, žena i dijaspore. Predložio je povezivanje islamskih fakulteta u Islamski univerzitet, potpuno finansiranje imama u povratničkim područjima u Republici Srpskoj, osnivanje centra za obuku kadrova i preventivne programe protiv ovisnosti.

“Naša zajednica mora ostati inkluzivna. Nikome ništa ne obećavamo, ne dajemo nikakva obećanja, osim, ako nam date povjerenje, da ćemo se truditi i raditi”, rekao je Grabus predstavljajući program pred Saborom Islamske zajednice u septembru.

Kako se bira reis

Reisul-ulema je poglavar, vrhovni muftija i najviši vjerski autoritet Islamske zajednice u BiH. Ta zajednica okuplja muslimane u BiH, Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji te Bošnjake u dijaspori. Biraju ga sabornici, glavni imami, predsjednici medžlisa i direktori ustanova Islamske zajednice. Kandidature trojice kandidata Sabor je potvrdio 5. septembra, nakon što su evidentirani u 18 izbornih okruga u BiH, domovinskim zemljama i dijaspori.

Institucija reisul-uleme postoji od 1882. godine, kada je za prvog reisa imenovan Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović.

klix.ba

Kao neko ko je proveo dug period u radu sa muftijom Nedžadom Grabusom i neko ko ga poznaje trideset i pet godina, i kao neko kome je bio životni učitelj, osjećam se dužnim da napišem ovaj tekst i ukažem na nekoliko važnih činjenica kada govorimo o Nedžadu Grabusu. Ne želim idealizirati, jer i on je samo čovjek. U našem zajedničkom radu je bilo uspona i padova, ali je uvijek pobijedio razum i interes Zajednice. 

Piše: Dr. Nevzet PORIĆ, muftija ljubljanski

Konsolidacija Zajednice

Sa trideset i osam godina preuzeo je funkciju muftije i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Republici Sloveniji. Došao je u prilično nesređenu Zajednicu sa mnogo problema, kojoj je prijetio raspad i odvajanje od Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Prvi put u povijesti bila je registrirana nova vjerska zajednica čije djelovanje je bilo potrebno minimizirati kako ne bi ugrozila djelovanje Islamske zajednice u Republici Sloveniji. Zato se suočio sa Scilama i Haribdama koje su vladale oko Islamske zajednice u Republici Sloveniji i pokušavale je uništiti. Odlučno se suprotstavio svim napadima usmjerenim na rušenje muslimanskog jedinstva i uspostavljanje novog poretka. Njegova prva zadaća bila je da se nametne kao lider muslimanima, ali i kao muftija kojeg će priznati Slovenija i njene institucije. Svojim blagim i mudrim djelovanjem, uspio je steći povjerenje kako unutar Islamske zajednice tako i unutar slovenskog društva. Sve više predstavnika lokalne i državne vlasti kao i predstavnika slovenskog društva uopće, prihvatilo ga je tada kao sagovornika koji zaslužuje njihovu pažnju i poštovanje.

Konsolidacija Zajednice bila je zahtjevan proces. Uvođenje reda i izgradnja iskrenih odnosa sa imamima, predsjednicima medžlisa, članovima Sabora i džematlijama, označila je novo proljeće u radu i djelovanju Islamske zajednice u Republici Sloveniji. Osjetila se pozitivna klima i svijetla budućnost. Predsjednik Republike Slovenije odlikovao je 2021. godine, muftiju Grabusa srebrenim ordenom za uspješno, integrativno i tolerancijski usmjereno vođenje Islamske zajednice u Republici Sloveniji.

Promjena križeva na mezarima muslimanskih vojnika

Jedan od prvih projekata koje je Nedžad Grabus realizirao u Sloveniji, a koji ostaje trajno upisan u povijesti Bošnjaka, bila je zamjena križeva na mezarima Bošnjaka koji su izgubili živote u Prvom svjetskom ratu, boreći se na Soškom frontu u vojsci Austro-Ugarske Monarhije. Trenutno na vojnom mezarju u mjestu Log pod Mangartom leže 102 vojnika muslimana na čijim mezarima su postavljeni nišani, u skladu sa muslimanskom tradicijom. Na tom istom mezarju 2012. godine postavio je spomenik posvećen poginulim Bošnjacima u Prvom svjetskom ratu na čijem otkrivanju su bila, uz prisustvo počasne straže Republike Slovenije, prisutna dva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Republike Slovenije. Već dvadeset godina se na vojnom mezarju u mjesecu junu uči Ja-Sin i dova za poginule Bošnjake u Prvom svjetskom ratu.

Oživio je sjećanje na džamiju u Logu pod Mangartom i upoznao slovensku i širu javnost sa činjenicom da je u Sloveniji postojala džamija, izgrađena 1917. godine, koja je nakon rata porušena.

Infrastrukturni projekti i izgradnja džamije

Infrastrukturni projekti ostvareni najprije u Ljubljani, a potom u Jesenicama, Velenju, Mariboru, Kopru, Krškom, Trbovlju, Novom mestu, Kranju, Sežani, Izoli, Ajdovščini i Novoj Gorici predstavljaju trajno dobro i značajno naslijeđe mandata muftije Nedžada Grabusa.

Pitanje izgradnje Muslimanskog kulturnog centra, odnosno ljubljanske džamije, posebno je pitanje koje zaslužuje širu elaboraciju. Samo ću ukratko ukazati na neke činjenice. Nedžad Grabus je preuzeo dužnost muftije u Sloveniji 2. juna 2006. godine. U oktobru iste godine organizirani su lokalni izbori u Sloveniji. Na mjesto gradonačelnika Ljubljane izabran je trenutni gradonačelnik, koji je u predizbornom periodu obećao da će se izgraditi džamija u Ljubljani. Početkom decembra 2006. godine organiziran je prvi službeni sastanak muftije i gradonačelnika. Na tom sastanku muftiji je kazano da će se džamija graditi u ljubljanskom kvartu koji se zove Bežigrad. To je bilo rečeno u tonu Take It or Leave It (Uzmi ili ostavi). Sa trideset osam godina života i šest mjeseci mandata na poziciji muftije ljubljanskog, a nakon cijelog desetljeća govora i priprema da će se ljubljanska džamija graditi na potpuno drugoj lokaciji, bilo je potrebno imati hrabrosti, mudrosti i vizije prihvatiti takvu odluku i u potpunosti zaokrenuti priču o džamiji koja do tog momenta traje već dugih trideset i sedam godina. Na kraju se ispostavilo da je to bila jedna od najmudrijih odluka kada govorimo o izgradnji džamije u Ljubljani koja se danas nalazi skoro u centru Ljubljane.

Drugi važan momenat u realizaciji ovog povijesnog projekta je kupovina zemljišta. Potpisati ugovor od 4,5 miliona eura, dok je na računu Islamske zajednice bilo oko dvjesto hiljada eura, bila je velika hrabrost. To je bio težak i neizvjestan period, jer je trebalo brzo djelovati i osigurati sredstva kako projekat ne bi propao. Paralelno su vođeni razgovori sa različitim akterima u Sloveniji i svijetu za koje se smatralo da bi mogli podržati projekat izgradnje džamije u Ljubljani. Muftija Grabus uspio je dobiti povjerenje tadašnjeg predsjednika Republike Slovenije koji je početkom 2010. godine odnio muftijino pismo katarskom emiru šejhu Hamedu bin Halifi Ali Thaniju, neka mu se Allah smiluje. Nakon pola godine katarski emir je posjetio Sloveniju, a predsjednik Republike Slovenije pozvao je muftiju Grabusa na večeru sa emirom. Kako to biva na takvim susretima, muftija Grabus dobio je dvije minute da nešto kaže. Zahvaljujući dobrom poznavanju arapskog jezika, uspio je kazati emiru da muslimani u Sloveniji žele izgraditi džamiju u Ljubljani. Emir je izrazio želju da on izgradi džamiju. Uz Božiju pomoć džamija je izgrađena.

Projekat izgradnje trajao je šest godina. Muftija Grabus vodio je projekat kojeg je okončao početkom 2020. godine, bez afera i dugova. Proces izgradnje je bio zahtjevan i mukotrpan. Zahvaljujući njegovoj viziji, smirenosti i širini, izgrađena je jedna od najljepših džamija u Evropi. Prije toga nije zabilježeno da su Bošnjaci izgradili nešto slično. Projekat je koštao 34 miliona eura i to je bio najskuplji projekat Islamske zajednice uopće. Kada je džamija otvorena, 7. februara 2020. godine, svi izvođači radova bili su isplaćeni, nije bilo dugova, a Islamska zajednica u Republici Sloveniji okrenula je novi list svoje povijesti.

Izgradnja Muslimanskog kulturnog centra bila je zaista veliki projekat za čiju realizaciju je najzaslužniji Nedžad Grabus. Ali ono što želim naglasiti jeste da je konsolidacija Islamske zajednice u Republici Sloveniji i postavljanje standarda njenog rada i djelovanja, nakon velikih problema 2004. i 2005. godine, možda veći doprinos Nedžada Grabusa od same izgradnje džamije. Jer, ukoliko ne bi bilo unutarnjeg jedinstva, ne bi bilo ni džamije.

Rukovođenje i administrativni rad

U toku obavljanja funkcije ljubljanskog muftije vodio je računa o imamima i ostalim uposlenicima. Popravio je materijalni status imama, a ono što je važnije, institucionalno ih je zaštitio na način da su dobili ugovore o radu koji ih štite i osiguravaju prava slična uposlenicima javnog sektora u državnim institucijama. Odlikovala ga je širina duha i sposobnost da gradi iskrene bratske odnose s imamima. Njegovu karizmu i autoritet svi smo cijenili i bili spremni dati sve od sebe da bi Islamska zajednica napredovala i realizirala svoju misiju.

Kroz normativne akte Mešihat Islamske zajednice u Republici Sloveniji postao je institucija koja je imala osigurana sredstva za funkcioniranje i pravila po kojima funkcionira i uređuje međusobne odnose unutar svojih organa. Potpisan je ugovor sa Vladom Republike Slovenije o pravnom položaju Islamske zajednice u Republici Sloveniji. Nedžad Grabus znao je da je uređena administracija ključ uspjeha. Zato je inzistirao na praćenju rada svih organa i uposlenika, dok je posebnu pažnju posvećivao pripremi, realizaciji i blagovremenom izvještavanju o projektima unutar Islamske zajednice. Dobro je znao da se povjerenje čuva transparentnim radom i blagovremenim izvještavanjem.

Na početku mandata muftije ljubljanskog podržao je djelovanje ženskog dijela džemata. Na njegov prijedlog službeno je registrirano udruženje žena Zemzem u Ljubljani 2007. godine, koje je, uz njegovu podršku, napravilo važne iskorake. Žene su sakupile za izgradnju ljubljanske džamije preko stotinu hiljada eura kroz realizaciju svojih projekata. Zahvaljujući njegovoj podršci i predanom radu žena, u slovenskom društvu počela se oblikovati drugačija slika žene muslimanke, oslobođena ustaljenih predrasuda i stereotipa o muslimankama na Zapadu.

Čuvanje bosanskog jezika i bošnjačkog identiteta

Tokom petnaestogodišnjeg obavljanja funkcije muftije ljubljanskog nastojao je da Islamska zajednica, pored svojih primarnih zadaća, bude čuvar bosanskog jezika i bošnjačkog identiteta. Zato je inicirao niz kulturnih i obrazovnih projekata putem kojih smo se predstavili slovenskoj javnosti. Redovno smo obilježavali godišnjice genocida u Srebrenici, a u njegovo vrijeme, kada smo obilježavali dvadesetu godišnjicu od počinjenog genocida, nastao je program 8372 živa sjećanja.

Osnovan je Kulturno-obrazovni zavod Averroes koji je realizirao niz projekata. Izdvajamo prevođenje i štampanje bosansko-slovenskog rječnika autora Senahida Halilovića i Amre Halilović. To je bio jedan od najvećih doprinosa uspješnoj integraciji i očuvanju bosanskog jezika u Sloveniji.

Diplomatsko iskustvo

Period od petnaest godina na poziciji predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Republici Sloveniji bio je vrijeme različitih susreta u Sloveniji i svijetu. Odlično poznavanje arapskog i engleskog jezika Nedžad Grabus je iskoristio za ostvarivanje različitih kontakata i promoviranje islama i muslimana širom svijeta. Susretao se sa diplomatama, ministrima, premijerima, predsjednicima država, intelektualcima i drugima. Moja malenkost je bila s njim na većini tih susreta i odgovorno tvrdim da je uvijek ponosno isticao svoje bošnjačko porijeklo, promovirao Bosnu i Hercegovinu i njene ljepote, ali je također i stalno naglašavao da pripada narodu nad kojim je počinjen genocid u Srebrenici i da se to nikad ne smije zaboraviti. Nedžad Grabus je poznato ime u intelektualnim krugovima na Zapadu, ali je isto tako poznat i na Istoku. Njemu ne treba prevodilac ni na Istoku ni na Zapadu, a vedro lice ga je stalno krasilo bez obzira gdje se našao. Znao je čitati diplomatski jezik. Upravo zato je bio uspješan u diplomatskim vodama.

Međureligijski dijalog

U Sloveniju je stigao sa određenim iskustvom u međureligijskom dijalogu koji je stekao u Sarajevu i studijskim putovanjima koje je imao kao asistent i predavač na Fakultetu islamskih nauka. To mu je pomoglo da nastavi rad na polju međureligijskog dijaloga u Sloveniji i šire. Potpredsjednik je Evropskog vijeća vjerskih lidera (ECRL) i kopredsjedavajući Muslimansko-Jevrejskog vijeća lidera (MJLC). Sudjelovao je na različitim skupovima u Evropi, Sjedinjenim Američkim Državama, kao i u muslimanskim zemljama. Uvijek je znao umjerenim tonom, diplomatskim jezikom i uvjerljivim stavom govoriti o islamu i muslimanima i razbijati predrasude o našoj lijepoj vjeri dini-islamu.

Zašto je Nedžad Grabus najbolji kandidat za reisul-ulemu?

Zbog svega nabrojanog. Reisul-ulema treba biti osoba širokih pogleda koja Islamsku zajednicu poznaje i razumije u svoj njenoj širini – od džematlija, kao njenog temelja i najvažnije snage, preko imama, muallima, muderrisa i profesora na fakultetima, do džematskih odbora, Sabora i drugih organa Islamske zajednice.

Nedžad Grabus je kroz svoj dosadašnji rad pokazao da razumije Islamsku zajednicu u njenoj osnovi. Veoma dobro poznaje geografiju Islamske zajednice. On dobro poznaje način funkcioniranja Islamske zajednice, zna prepoznati i jasno postaviti njene prioritete te ih, promišljeno i sistematično, rješavati jedan po jedan. Dosadašnjim radom je pokazao kako se rukovodi Islamskom zajednicom i njenim organima. Reisul-ulema je zadužen za širok spektar djelovanja. Od funkcioniranja Islamske zajednice u domovini preko zajednice u dijaspori, zatim diplomatskih kontakata, međureligijskog dijaloga i predstavljanja Zajednice na najvišem nivou.

Prof. dr. Nedžad Grabus posjeduje sve karakteristike i umijeća da bude reisul-ulema. Zato smatram da je prof. dr. Nedžad Grabus najbolji kandidat za reisul-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

 

IZVOR:

https://www.islamska-zajednica.si/2026/10/zasto-smatram-da-bi-nedzad-grabus-trebao-biti-reisul-ulema/?sfnsn=mo&fbclid=IwY2xjawUzWQBleHRuA2FlbQIxMQBwZG9mBXNydGMGYXBwX2lkEDIyMjAzOTE3ODgyMDA4OTIAAR6DYh_jFjqgOZlVee5BlJf2RPZjAAQ90Hz9WjKxMDu8keeuwmIQcR8-4wEc5g_aem_lNtS8TiApQezEvg3uAbqmg#gid=1&pid=6

”Mi smo Allahovi i Njemu se vraćam0”

Dženaza namaz će se klanjati  u subotu 26.9.2026. u 16:30 na porodičnom mezarju na Japića Brdu, Cazin

Emanet ne počinje tek onda kada čovjek preuzme odgovornost. On počinje već u trenutku kada odlučujemo kome ćemo odgovornu funkciju i posao povjeriti.

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatić

Nećemo pogriješiti ako kažemo da je nedostatak istinskih vođa jedan od najvećih problema s kojima se muslimani suočavaju već gotovo jedno stoljeće. Štaviše, zbog nedostatka snažnog vođstva, muslimanske narode odavno uglavnom vode i usmjeravaju sami događaji.

Iz toga se rađa i opći osjećaj nemoći, pa se postojeće krize i porazi više ne doživljavaju kao stanje koje treba promijeniti, nego kao sudbina kojoj se treba prilagoditi.

Upravo su zato najteža ona historijska razdoblja u kojima jedan narod, suočen s političkim, ekonomskim i drugim krizama, nema ljude sposobne da preuzmu odgovornost za njegovo usmjeravanje i ispravno vođenje; ljude koji u sebi nose klicu preporoda, koji su hrabri, pronicljivi i dalekovidi, sposobni da misle izvan granica trenutne krize, koji prepoznaju više ciljeve i oblikuju jasne obrise budućnosti.

U vremenima iskušenja od takvih ljudi očekuje se da životnu lađu, kada je zapljusnu valovi krize, ne prepuste stihiji, nego da je sigurnom rukom usmjere prema obali sigurnosti, napretka i općeg prosperiteta. Jer vođa je glava zajednice; ako je glava zdrava i ispravna, i tijelo ima nadu da će ostati zdravo i uspravno.

Tu se otvara i pitanje našeg odnosa prema emanetu vođstva: po kojem kriteriju biramo ljude kojima ga povjeravamo? Pronaći i izabrati ljude koji u sebi objedinjuju stručnost i čestitost od presudne je važnosti za napredak, stabilnost i prosperitet naroda i države.

Kur’an ovo pitanje ne ostavlja na nivou općih savjeta. U njemu nalazimo vrlo precizan kriterij izbora čovjeka za upravljanje i nošenje odgovornosti.

Poštenje ne nadomješta neznanje, kao što ni stručnost ne nadomješta nepoštenje

Naime, pažljivije čitanje kazivanja o Jusufu, alejhis-selam, u trenutku kada egipatskom vladaru mudro i odgovorno stavlja na raspolaganje svoje sposobnosti riječima: ”Postavi me nad riznicama zemlje, ja sam čuvaran i znan.” (Jusuf, 55.), otkriva jedno od važnih upravljačkih i normativnih načela Kur’ana: javne poslove i položaje od kojih zavise interesi ljudi treba povjeravati onima koji objedinjuju čestitost, povjerenje i potrebnu sposobnost.

Jusufov, alejhis-selam, postupak tako nadilazi okvire jednog historijskog događaja i uspostavlja trajan kriterij za razumijevanje javne vlasti i izbor ljudi na ključne položaje u državi i njenim institucijama.

Jusuf, alejhis-selam, ne kaže samo: ”Ja sam čuvaran i pošten.” Ne kaže ni samo: ”Ja sam znan i sposoban.” On ističe dvije osobine koje se moraju naći zajedno: ”hāfizun ‘alīm”.

El-hafīz je čovjek od povjerenja, pouzdan i odgovoran prema onome što mu je povjereno. On ne čuva emanet samo od očigledne zloupotrebe i pronevjere, nego i od nemara, neznanja, površnosti i lošeg upravljanja. Svjestan je da se povjereno može ugroziti ne samo nepoštenjem nego i nesposobnošću, neodgovornošću i pogrešnim odlukama.

El-‘alīm, s druge strane, označava čovjeka znanja i dubokog razumijevanja; onoga ko poznaje posao koji mu se povjerava, razumije njegove zakonitosti, njegove mogućnosti i rizike i posjeduje sposobnost da na temelju tog znanja donosi ispravne odluke. U Jusufovom, alejhis-selam, slučaju, riječ je o znanju i razumijevanju potrebnom za upravljanje državnim riznicama i ekonomskim poslovima zemlje.

Ovo mjerilo dodatno pojašnjavaju riječi Uzvišenog: ”Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.” (En-Nisa’, 58.)

Emanet, prema tome, ne počinje tek onda kada čovjek preuzme odgovornost. On počinje već u trenutku kada odlučujemo kome ćemo odgovornu funkciju i posao povjeriti. Kada se odgovorna funkcija daje nekome ko je nije dostojan, time se izdaje emanet prije nego što je takav čovjek učinio bilo kakvu konkretnu štetu.

Zato izbor ljudi za odgovorne položaje nije stvar lične naklonosti, prijateljstva, rodbinskih veza, trenutnog interesa ili površnog dojma.

Vlast je emanet, a na Sudnjem danu će biti poniženje i kajanje

U tom smislu posebno je poučan primjer Ebu Zerra el-Gifarija, radijallahu anhu. Njegova pobožnost, iskrenost, asketski život i privrženost istini nisu bili upitni. Ipak, kada je zatražio od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga postavi na odgovornu dužnost, Allahov Poslanik mu je rekao: ”O Ebu Zerre, ti si slab. Vlast je emanet, a na Sudnjem danu će biti poniženje i kajanje.” (Hadis bilježi imam Muslim)

U drugoj predaji upozorio ga je da ne preuzima vlast ni nad dvojicom ljudi.

Ovaj primjer ni na koji način ne umanjuje vrijednost Ebu Zerra, radijallahu anhu, niti dovodi u pitanje njegovu čestitost. On, naprotiv, otkriva važno načelo u pitanju povjeravanja odgovornosti: čovjek može biti izuzetno vrijedan, čestit i iskren, a ipak ne biti najprikladniji za određenu funkciju.

Ovdje je potrebno razjasniti još jednu važnu stvar: poštenje prema emanetu ne ogleda se samo u tome da čovjek, nakon što preuzme odgovornost, neće pronevjeriti ono što mu je povjereno. Poštenje se pokazuje i u spremnosti da čovjek ne prihvati ono za šta zna da nije sposoban valjano izvršiti. Nerijetko se za čovjeka koji je postavljen na određenu funkciju, iako za nju nema potrebno znanje i sposobnost, kaže: ”Ali on je pobožan, dobar je vjernik, pošten je čovjek!” Međutim, ako čovjek zna da nije dorastao poslu koji mu se povjerava, a ipak ga prihvati, onda njegovo prihvatanje takvog emaneta postaje negacija upravo onih vrijednosti kojima se pravda njegov izbor.

Bogobojaznost čovjeka ne obavezuje samo da se čuva krađe, korupcije i zloupotrebe položaja; ona ga obavezuje i da se čuva prihvatanja odgovornosti kojoj nije dorastao. Ko zna da nema potrebno znanje, iskustvo i sposobnost za određeni posao, pa ga ipak prihvati, ne može svoje postupanje opravdavati samo svojom pobožnošću i poštenjem. Ako se vjera koristi kao sredstvo za dobijanje položaja koji čovjek nije sposoban valjano obavljati, onda je to ozbiljna zloupotreba vjere i teško narušavanje povjerenja koje je čovjek prihvatio.

Kur’an nam zatim, kroz kazivanje o Jusufu, alejhis-selam, objašnjava i onu drugu stranu emaneta koju smo već spomenuli – odgovornost izbora. Nakon što je saslušao Jusufovo tumačenje sna, egipatski vladar prepoznao je u njemu čovjeka sposobnog da ponese veliku odgovornost, pa je rekao: “Dovedite mi ga, uzet ću ga u svoju svitu” – i pošto porazgovara s njim, reče mu: “Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.” (Jusuf, 54.)

Egipatski vladar je dobro znao da krize mogu rješavati samo ljudi razboritog uma i potpune pouzdanosti. Zato je zatražio Jusufa, alejhis-selam, da mu bude blizu i da preuzme odgovornost u poslovima od kojih je zavisila budućnost zemlje.

Jer kada se odgovorna funkcija povjeri čovjeku koji u konkretnoj oblasti nema znanje i sposobnosti sadržane u pojmu ”hāfizun ‘alīm”, dobra namjera može postati slabost kroz koju će se rasipati resursi i urušavati institucije. Javni poslovi ne mogu se voditi osjećajima, niti se upravljanje državom može zasnivati na dobrim namjerama.

A ako se, s druge strane, odgovornost povjeri sposobnom, ali nepouzdanom čovjeku, njegova stručnost može postati izvor još veće štete. Jer što je veća njegova sposobnost, veća je i mogućnost da je, bez moralne odgovornosti i osjećaja za emanet, upotrijebi za ostvarivanje vlastitih interesa, na štetu naroda i države.

To je posebno važno kada je riječ o najvišim državnim funkcijama. Što je veća vlast, veći je i emanet. Što je širi krug ljudi obuhvaćen nečijom odlukom, veća je i odgovornost onoga ko tu odluku donosi. Funkcija koja određuje sudbinu miliona ljudi ne može biti nagrada za prijateljstvo, političku pripadnost i ličnu odanost. Ona nije ni priznanje nečijoj popularnosti. To je emanet koji se mora povjeriti onome ko ga je dostojan i ko ga može nositi.

Jusuf, alejhis-selam, nije tražio vlast radi vlasti. Nije tražio položaj da bi se uzdigao iznad drugih ljudi i ostvario lični interes. Tražio je odgovornost za koju je znao da je može nositi i na kojoj je, u datim okolnostima, mogao ostvariti opću korist. Njegove riječi zato nisu izraz ambicije, nego preuzimanja odgovornosti na temelju vlastitih sposobnosti.

Stoga, kur’anske riječi: ”Ja sam čuvaran i znan” ostaju jedno od najpreciznijih kur’anskih mjerila za svakoga ko preuzme javnu odgovornost. One jasno pokazuju da sama čestitost nije dovoljna za uspješno vođenje javnih poslova i ostvarivanje općeg dobra, kao što ni samo znanje nije dovoljno da čovjeku očisti obraz i sačuva povjerenje koje mu je dato. Tek kada se spoje pouzdanost i znanje, čestitost i stručnost, institucije mogu biti uređene i stabilne, a narod može napredovati i ostvarivati svoj puni potencijal.

Preuzeto sa saff.ba

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Među najuzvišenijim prizorima kojima Kur'an opisuje Džennet svakako su riječi Uzvišenog:

“Mir vama!” – bit će riječi Gospodara Milostivog.” (Ja-sin, 58.) – ﴿سَلَامٌ قَوْلًا مِّن رَّبٍّ رَّحِيمٍ﴾

Ovaj ajet dolazi nakon što su prethodni ajeti opisali različite vidove džennetskog uživanja: ”Stanovnici Dženneta uživat će toga dana u blagodatima veseli i radosni, oni i žene njihove bit će u hladovini na ukrašenim divanima naslonjeni, u njemu će imati voća, i ono što budu željeli.” (Ja-Sin, 55.-57.)

A onda, nakon svih tih opisa, dolazi kratka i potpuno izdvojena rečenica: ”Mir vama!” – bit će riječi Gospodara Milostivog.”

Upravo ovdje opis džennetskih blagodati doseže vrhunac Allahove počasti. Nakon što su spomenuti užici i blagodati kojima će stanovnici Dženneta biti okruženi, kur'anski kontekst uzdiže se do najuzvišenijeg oblika duhovnog užitka pred kojim blijedi svako drugo zadovoljstvo, što potvrđuju riječi Uzvišenog: ”A zadovoljstvo Allahovo veće je od svega toga.” (Et-Tevba, 72.)

To je selam koji potvrđuje njihovu potpunu sigurnost, njihovu počast i Allahovo zadovoljstvo njima. To je trenutak u kojem stanovnici Dženneta, nakon što su ostavili iza sebe svaku brigu, čuju obraćanje svoga Gospodara.

I zato je ovaj prizor veći od svih drugih džennetskih užitaka. Sve blagodati Dženneta, ma koliko bile savršene i neizmjerne, dobijaju svoju puninu u Allahovom zadovoljstvu i Njegovoj počasti.

Veliki mufessiri i znalci kur'anskog izraza, poput Ez-Zemahšerija, Ibn Ašura i Er-Razija, posebnu pažnju posvetili su suptilnostima ovog izvanrednog sklada i načina na koji je ajet oblikovan.

Iz njihovih tumačenja izdvaja se nekoliko važnih značenja koja dodatno osvjetljavaju dubinu i veličinu ovog kratkog, ali izuzetno snažnog iskaza.

Prije svega pažnju privlači retoričko odvajanje iskaza. To znači da ovaj ajet dolazi kao nova, samostalna rečenica, odvojena od prethodnog kazivanja i bez veznika ”i”(واو). Takvo izdvajanje nije samo stilska pojedinost, nego nosi snažnu semantičku poruku kojom se ukazuje na samostalnost i posebnost ovog užitka te se daje do znanja da je on najuzvišeniji od svih darova, koji se ni sa čim drugim ne može izjednačiti: stanovnici Dženneta čuju selam neposredno od Uzvišenog Allaha.

Zatim, izbor imenske rečenice i značenje postojanosti. Naime, u ovom ajetu riječ (سَلَامٌ ) navedena je u nominativu i dolazi kao početak imenske rečenice. Prema drugom tumačenju, ona je predikat izostavljenog subjekta, čije bi značenje bilo: ”Njihov užitak je selam” ili ”Ono što se podrazumijeva je selam”. U ovom izboru oblika, kako navode spomenuti mufesiri, nominativ nosi značenje postojanosti, trajnosti i stabilnosti. A to znači da je to selam koji ne prolazi, ne nestaje i nikada se ne prekida.

Nakon toga dolazi riječ ”قَوْلًا” koja je navedena u akuzativu i služi za pojačavanje i potvrđivanje prethodnog iskaza. Njome se naglašava da je riječ o stvarnom i neposrednom obraćanju, a ne o prenesenom ili metaforičkom izrazu.

Neki mufessiri navode i drugo mišljenje – da će meleki prenositi Allahov selam stanovnicima Dženneta – ali tumačenje o neposrednom selamu posebno naglašava uzvišenost počasti sadržane u samom Allahovom obraćanju.

I na kraju, pažnju privlači neodređenost u izrazu (رَّبٍّ رَّحِيمٍ) – Gospodara Milostivog. Ovdje se riječ ”Gospodar” ne povezuje sa spojenom ličnom zamjenicom (كُمْ), kao u izrazu (رَبِّكُمْ) – ”vaš Gospodar”, i umjesto toga upotrijebljen je neodređeni oblik (رَبٍّ), koji ukazuje na uzvišenost  i veličinu.

U ovom kontekstu odabrano je ime ”Gospodar” (الرَّبّ) zbog njegovog značenja odgajanja, obasipanja blagodatima, potpune brige i lijepog ishoda. Ono je povezano s imenom ”Milostivi” (الرَّحِيم) kao podsjećanje da džennetlije ovaj veliki uspjeh nisu postigli osim Allahovom neizmjernom milošću, koja je obuhvatila njihovu pokornost i njihovo priznanje Njegove jednoće dok su bili u svijetu iskušenja.

Milostivi Allahu, uvedi nas u okrilje Svoje milosti i počasti nas onim za čim čeznu srca vjernika: da budemo među onima kojima ćeš se Ti obratiti riječima mira i počasti u Džennetskoj kući mira.

“Mir vama!” – bit će riječi Gospodara Milostivog.”

saff.ba