Svijet / Zanimljivosti
Sretni ste, ali to ne znate
Piše: Ali el-Tantavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Čitao sam u biografiji Immanuela Kanta, najpoznatijeg njemačkog filozofa, da je njegov susjed imao pijetla kojeg je držao na krovu nasuprot njegovom radnom stolu. Svaki put kada bi Kant prionuo na posao, pijetao bi zakukurikao, uznemirio ga i prekinuo mu tok misli.
Kad mu je to dosadilo, poslao je slugu da ga kupi, zakolje i pripremi za jelo. Pozvao je i jednog prijatelja da zajedno ručaju. Sjedili su čekajući jelo, dok mu je Kant pričao o tom pijetlu, o uznemiravanju koje mu je priređivao i o tome kako je nakon njega napokon našao užitak i mir; kako sada može misliti i raditi u tišini, bez smetnji i bez pijetlovog glasa.
Tada je sluga ušao s hranom i, izvinjavajući se, rekao da je komšija odbio prodati svog pijetla, pa je kupio drugog na pijaci. Kant se trgnuo, a pijetao je i dalje kukurikao.
U tom trenutku razmišljao sam o tom velikom filozofu i uvidio da je bio nesretan dok je pijetao kukurikao, a sretan kad je čuo da ponovo kukuriče. Stvarnost se nije promijenila; promijenilo se samo njegovo unutrašnje stanje. Njegova duša ga je činila nesretnim, kao što ga je i činila sretnim.
Tada sam pomislio: ako je sreća u našim rukama, zašto je tražimo kod drugih? Ako nam je tako blizu, zašto je udaljavamo od sebe, idući prema njoj pogrešnim putem i ulazeći na pogrešna vrata?
Mi želimo ”zaklati pijetla” da bismo se odmorili od njegovog glasa, a kada bismo ga i zaklali, našli bismo na njegovom mjestu stotinu pijetlova, jer je svijet pun pijetlova. Zašto onda ne uklonimo ”pijetlove” iz naših glava, ako ih već ne možemo ukloniti sa zemlje? Zašto ne prilagodimo svoje želje onome što postoji, umjesto da pokušavamo da sve što postoji prilagodimo našim željama?
Spavam u svojoj kući, i ne bude me ni kola na ulici koja svojim prolaskom potresaju zemlju, ni glasovi prodavača koji odjekuju ulicom, ni sirene automobila koje ”bude mrtve”. A probudi me tek tihi šapat u kući ili lagan korak po njenom podu.
Ako zaspim u hotelu, ništa me ne uznemirava iza vrata moje sobe. Ako spavam u vozu, ne remeti me razgovor putnika pored mene niti zvuk samog voza koji se trese dok putuje.
Pa kako je moguće da sam u svim ovim situacijima podnosio ono što u vlastitoj kući nisam mogao?
To je zato što je osjet poput svjetlosti: ako ga pustiš da se raširi, obasja sve oko tebe pa vidiš i ono što voliš i ono što mrziš. A ako ga zadržiš i usmjeriš, on sakrije stvari od tebe.
Tada ne čuješ ulice, iako su glasne i snažne, a čuješ šapat u kući, iako je slab i jedva primjetan, jer si svoj osjet usmjerio na ovo, a ono si zanemario i izbacio iz sebe, pa ti je promaklo kao što u tami nestaju velike stvari.
Pa zašto ne bismo usmjerili svoj osjet dalje od svega što nam smeta? Nije svaka bol koja ulazi u srce nužna, nego je to ono što smo mi pustili da uđe svojom voljom i prihvatili svojim izborom, kao što vladar pusti neprijatelja u svoju tvrđavu kroz otvor koji sâm ostavi u zidu.
Zašto ne ojačamo svoje duše i od njih napravimo bedem koji će spriječiti ulazak boli?
Čujem vas kako šapućete: ”filozofija i iluzije”. Da, to jeste filozofija, ali nije svaka filozofija besmislica. I to jesu iluzije, ali cijeli život je ispunjen iluzijama koje se povećavaju ili smanjuju, a s njima se radujemo ili patimo.
Dvoje jednako snažnih ljudi nose isti teret: jedan se žali i jadikuje, kao da nosi dva tereta; drugi se smije i pjeva, kao da ne nosi ništa.
Dvoje ljudi istog zdravlja oboli od iste bolesti: jedan očajava, boji se i zamišlja smrt, pa ga bolest potpuno savlada; drugi se strpi, nada se i zamišlja ozdravljenje, pa mu ozdravljenje brže dođe.
A evo i priče o Bizmarku, geniju rata i mira. Nije mogao ni minute bez cigarete; stalno je palio jednu za drugom tokom dana. Jednog dana, u ratu, primijetio je da mu je ostala samo jedna cigareta. Sačuvao ju je za trenutak kada mu se tjeskoba pojača i briga poveća. Cijelu sedmicu izdržao je bez duhana, oslanjajući se na tu cigaretu kao na posljednju nadu. Kada je vidio šta je učinio, ostavio je pušenje zauvijek, jer nije želio da njegova sreća zavisi od jedne jedine cigarete.
U ljudskoj duši postoje snage koje, kada ih znate iskoristiti, mogu učiniti čuda. Te snage spavaju, a budi ih strah ili radost. Zar se nije desilo nekome od vas da se vrati kući u poslijepodnevnim satima iscrpljen, gladan i umoran, ne želeći ništa osim stolice da na nju sjedne, i tada dobije telegram od voljene osobe da se vraća s putovanja, ili hitno pismo od ministra koji ga poziva sebi da ga unaprijedi, pa odjednom osjeti lahkoću i sitost, i potrči prema stanici ili ministarstvu?
Te snage su izvor sreće. One izviru iznutra kao voda iz stijene, čista i svježa, ali vi ih ostavljate, a napajate se mutnim barama i nečistim kanalima. Mi smo bogati, ali ne znamo koliko bogatstvo posjedujemo, pa ga iz neznanja i prezira rasipamo.
Zašto ne prepoznajemo blagodati osim kada ih izgubimo? Zašto starac plače za svojom mladošću, a mladić ne uživa u svojoj mladosti? Zašto sreću ne vidimo osim kada se od nas udalji, ili je vidimo samo u tami prošlosti ili u magli budućnosti? Svako žali za prošlim vremenom i čezne za njim, zašto onda ne mislimo na sadašnjost prije nego što postane prošlost?
Mi bogatstvo mjerimo samo novcem, a šta je novac sâm po sebi?
Zar ne znate priču o bolesnom kralju kojem su donosili najukusnija jela, ali ih nije mogao jesti? Kada je pogledao kroz prozor i vidio vrtlara kako s velikim apetitom jede crni hljeb s crnim maslinama, poželio je da ima takav apetit i da bude vrtlar.
Ili priču o čovjeku koji se izgubio u pustinji i skoro skapao od gladi i žeđi? Kada je ugledao izvor vode pored kojeg je stajala kožna torba, popio je vodu, a zatim otvorio torbu očekujući hurme ili suhi hljeb. Ali kada je vidio šta je unutra, pao je u očaj, jer je bila puna zlata.
Zašto tražimo zlato kad već posjedujemo mnogo zlata? Zar vid nije zlato, zar zdravlje nije zlato, zar vrijeme nije zlato? Pa zašto onda ne koristimo svoje vrijeme? Zašto ne znamo vrijednost života?
A ljudski um, zar nije i on bogatstvo i zar nema neprocjenjivu vrijednost? Zašto onda ne uživamo u razumu? Zašto ne dopustimo umu da radi, jer kada bi radio, donio bi čuda?!
Neću vam govoriti o filozofima i pronalazačima, nego ću vas podsjetiti na nešto blisko i jednostavno: pamćenje. Zar niste čuli priču o imamu Buhariјi kada su ga testirali sa stotinu hadisa, čiji su nizovi prenosilaca i tekstovi bili pomiješani, pa ih je on ispravno poredao i svakom tekstu hadisa dodao njegov niz prenosilaca?
I o Šafiji, koji je hadise koje je čuo od imama Malika pisao na svojoj ruci, pa ih kasnije citirao napamet?
Stotine je takvih primjera kojima se čudimo. A kada bismo razmislili o sebi, vidjeli bismo da smo sposobni za nešto slično, ali to ne činimo.
Koliko svako od nas pamti imena ljudi, gradova, novina i časopisa, pjesama, šala, restorana i pića; koliko priča prenosi iz života i historije; koliko zauzimamo svoj um onim što vidimo, čujemo i pročitamo svakog dana. Kad bismo sve to zamijenili čistim znanjem, postali bismo poput onih koje sam spomenuo.
Znam jednog konobara koji je radio u kafiću ”Faruk” u Damasku prije dvadeset godina, zvao se Hilmi. On bi prolazio između stotina gostiju i pitao svakoga šta želi: kafu, čaj, sok (gazirano piće), ili limunadu – kafa crna ili sa šećerom, čaj crni ili zeleni, sokovi razni. Zatim bi stajao usred kafane i u jednom dahu naglas ponavljao sve narudžbe, i donosio bi ih tako da niko nije izgubio ni jedno jedino slovo od narudžbe.
Dakle, zdravlje, vrijeme i razum, sve je to bogatstvo, i sve je to uzrok sreće onome ko želi da bude sretan. A temelj svega i njegova srž je vjerovanje (iman). Vjera je ta koja hrani gladnog, grije promrzlog, obogaćuje siromašnog, tješi tužnog, jača slabog, čini škrtog darežljivim i pretvara usamljenost u bliskost, a neuspjeh u nadu.
A zatim gledaj one koji imaju manje od tebe, jer koliko god malo imao i koliko god bio u teškom stanju, ti si i dalje bolji od hiljada ljudi koji su po razumu, znanju, porijeklu i statusu poput tebe ili bolji od tebe.
Zapravo, ti si u boljem životu nego što su bili Abdulmelik ibn Mervan i Harun er-Rešid, iako su bili vladari svijeta. Jer Abdulmelik je imao pokvaren zub koji ga je toliko bolio da noću nije mogao spavati, a nije imao ljekara koji bi ga popravio. A ti nemaš takvu bol koju ne možeš liječiti.
A Harun er-Rešid je noći provodio uz svijeće i putovao na konjima i nosiljkama, dok ti putuješ automobilom i svijetli ti električna svjetlost. Oni su putovali iz Damaska u Mekku mjesec dana, a ti to činiš za nekoliko sati.
Stoga zapamtite, sretni ste ako spoznate vrijednost blagodati koje imate. Sretni ste ako spoznate sebe i iskoristite skrivene snage u vama.
Sretni ste ako zat
vorite uši za ”pijetlove” i ne tražite nemoguće pokušavajući da ušutkate svijet oko sebe.
Sretni ste ako sreću tražite u sebi, a ne u onome što vas okružuje.
Sretni ste ako stalno mislite na Allaha, pa zahvaljujete na svakoj blagodati i strpljivi ste na svakoj nevolji, tako postajete dobitnici u oba stanja i uspješni u oba života.
saff.ba
Svijet / Zanimljivosti
Zanimljivosti o islamu koje možda niste znali
Uz svakog čovjeka su meleki, ispred njega i iza njega
Čovjek nece ostaviti čašu alkohola iz straha od Allaha. dz.s., a da ga Allah nece napojiti sa džennetskog vrela
Allah, svt, ne poklanja paznju nicemu kao onome koji glasno i lijepo uci Kur’an
Onaj ko ostavi namaz gori je od kradljivca, bludnika i onoga koji konzumira alkohol i drogu
Dusa vjernika je zavezana za njegov dug (ne stigne na svoje odrediste), sve dok se dug ne podmiri
Allah je odredio sudbine (odredbe) stvorenjima prije stvaranja nebesa i Zemlje za 50 hiljada godina
Dzennetlijama i dzehennemlijama ce se ciniti da su samo dan ili dio dana proveli na dunjaluku (kako je ovaj zivot kratak, subhanallah)
Kada neko dodje u dzamiju neka rekne: “Boze, otvori mi vrata Svoje milost”, a kada izadje neka rekne: “Boze, molim Te, daj mi jos vise od Tvoje dobrote (obilja)”
Ko zeli da se obraduje svojoj knjizi na Sudnjem danu, nego puno cini istigfar (cesto govori: estagfirullah)
Pretjerani smjeh umrtvljuje covjekovo srce i odstranjuje svjetlo s njogovog lica (stid)
Allah, dz.s., je uz svog roba kad god covjek svoje usne zikrom pokrece
Najjaci covjek je onaj koji najvise vlada sobom kada je ljut
Pokajnik od grijeha je kao i onaj koji nema grijeha
Neće ući u Vatru onaj ko bude klanjao prije izlaska sunca (sabah-namaz) i prije nego što ono zaðe (ikindija-namaz)
Ko ne prima pokajanje od drugoga, nece se ni od njega primiti pokajanje
Ko zeli da ga Allah sacuva od 19 zebanija (cuvara Dzehennema) neka uci bismillu – svaki harf stit od zebanija
Djetetu u majcinom stomaku, nakon 120 dana trudnoce, melek udahnjuje dusu
Poslanik Idris, a.s., je bio krojac i nikad iglu ne bi zabo dok ne kaze “SubhanAllah”
Kada covjek pocini grijeh, na njegovom srcu nastane crna tackica (mrlja), ukoliko se pokaje, srce se ocisti
Kome zadnje rijeci u zivotu bude svjedocenje da nema boga osim Allaha, sigurno ce uci u Dzennet
Poslanik Davud, a.s., je ucio ljepim i melodicnim glasom Zebur, pa bi ptice u zraku zastale i pratile njegovo ucenje
Ummet (narod) poslanika Muhammeda, saws, ce ciniti polovinu stanovnika Dzenneta
Allah ne gleda u ljudske likove, nego u ljudska srca i covjekova djela
Zabranjeno je vrjedjanje mrtvih, jer oni su vec nasli ono sto su zasluzili
Kada je se prisutno kod bolesnog ili umrlog, treba govoriti samo dobro, jer meleki aminaju na sve sto se govori
Ko se propisno abdesti, njegovo tijelo ce se ocistiti od grijeha, cak i ispod prstiju
Najbolji ljudi za upravljanje (vladanje) su oni koji to najvise izbjegavaju
Najodabraniji covjek kod Allaha je onaj koji ljudima prvi selam naziva
Ko donese salavat na poslanika Muhammeda, saws, Allah, svt, na tog covjeka donese salavat deset puta
Onaj koji se sacuva od pohlepe i gramzljivosti, bit ce od spasenih
Preneseno sa portala n-um.com
akos.ba
Svijet / Zanimljivosti
Hrvatska uvodi stroga pravila: Maloljetnicima zabranjena kupovina energetskih pića
Hrvatski sabor danas je jednoglasno usvojio izmjene Zakona o trgovini kojima se uvode značajne promjene u prodaji alkoholnih i energetskih pića. Iako je zakon dobio punu podršku zastupnika, rasprava u Saboru pokazala je da nova rješenja izazivaju brojne polemike.
Najvažnija novina odnosi se na ovlaštenja jedinica lokalne samouprave. Prema novim pravilima, gradovi i općine moći će samostalno regulisati ili potpuno zabraniti prodaju alkoholnih pića u trgovinama na svom području, uključujući mogućnost ograničavanja prodaje nakon određenog vremena, poput 21 sat.
Međutim, opozicija smatra da zakon nije dovoljno fleksibilan. Zastupnica stranke Centar Marijana Puljak upozorila je da lokalnim vlastima nije ostavljena mogućnost da zabrane prodaju alkohola samo u pojedinim dijelovima gradova, već se mjere moraju primjenjivati na cijelo područje općine ili grada.
„Gradovima se nameće rješenje po principu ‘ili svi ili niko’. Umjesto ciljane zabrane u problematičnim zonama, poput historijskih jezgri i starih gradova, predviđena je primjena iste mjere na cijeloj teritoriji“, poručila je Puljak, čiji amandman nije dobio podršku parlamentarne većine.
Posebnu pažnju javnosti privukla je potpuna zabrana prodaje energetskih pića osobama mlađim od 18 godina. Ovaj potez dolazi nakon višegodišnjih zahtjeva stručnjaka i dijela političke javnosti koji su upozoravali na sve veću konzumaciju energetskih napitaka među djecom i adolescentima, uprkos upozorenjima o mogućim štetnim posljedicama po zdravlje.
Zakonom je propisano da trgovci moraju odbiti prodaju ukoliko procijene da je kupac maloljetan, a na njihov zahtjev kupac će morati pokazati lični dokument radi provjere starosne dobi. Pravila će se primjenjivati i na samouslužnim kasama, koje su do sada često omogućavale zaobilaženje kontrole.
Za trgovce koji prekrše nove odredbe predviđene su visoke novčane kazne, a vlasti očekuju da će strože kontrole doprinijeti zaštiti zdravlja mladih i odgovornijoj prodaji proizvoda koji mogu predstavljati rizik za maloljetnike.
Svijet / Zanimljivosti
Netanyahu potvrdio prodor izraelskih snaga preko rijeke Litani: Sukob u Libanu ulazi u novu fazu
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu potvrdio je da su izraelske kopnene snage prešle rijeku Litani na jugu Libana i napredovale prema novim kontrolnim pozicijama, što predstavlja jednu od najvećih eskalacija sukoba između Izraela i Hezbollaha u posljednjim mjesecima.
Tokom iznenadne posjete izraelskim vojnicima na sjevernoj granici, Netanyahu je izjavio da vojska djeluje na više frontova te da nastavlja intenzivne operacije protiv Hezbollaha.
“Naše snage su prešle Litani i napredovale do kontrolnih pozicija. Djelujemo u Bejrutu, u dolini Bekaa i širom cijelog fronta, zadajući Hezbollahu razoran udarac”, poručio je izraelski premijer.
Rijeka Litani predstavlja važnu geografsku i stratešku liniju na jugu Libana, udaljenu približno 30 kilometara od izraelske granice. Posljednjih dana izraelske snage, uz snažnu podršku avijacije, artiljerije i dronova, pojačale su pritisak na područja južno od grada Nabatije s ciljem zauzimanja ključnih uzvišenja.
Netanyahuova izjava dolazi nakon što je izraelska vojska naredila evakuaciju stanovništva južno od Litani, dok je u međuvremenu izdana i nova naredba za evakuaciju područja južno od rijeke Zahrani, desetak kilometara sjevernije, koje je proglašeno novom borbenom zonom.
S druge strane, libanski sigurnosni izvori tvrde da izraelske snage jesu prešle Litani, ali navode da se radilo o ograničenim operacijama i privremenim prodorima, a ne o velikom napredovanju. Prema njihovim informacijama, vojska se nakon određenih
akcija povukla na južnu obalu rijeke.
Širenje vojnih operacija izazvalo je dodatnu zabrinutost među stanovnicima Libana, posebno zbog činjenice da se ofanziva odvija u trenutku kada predstavnici Libana i Izraela, uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, vode razgovore o mogućem sigurnosnom sporazumu i implementaciji primirja.
Dok se sukobi nastavljaju na terenu, u Washingtonu se održavaju sastanci vojnih predstavnika obje strane u pokušaju da se oživi prekid vatre i pronađe dugoročno rješenje koje bi uključivalo i pitanje razoružavanja Hezbollaha.
Ratna dešavanja izazvala su ozbiljnu humanitarnu krizu. Prema dostupnim podacima, od početka intenziviranja sukoba raseljeno je više od 1,2 miliona ljudi širom Libana. Libansko ministarstvo zdravlja navodi da je u sukobima poginulo više od 3.200 osoba, dok je Izrael saopćio da je izgubio 23 vojnika i četiri civila.
Uprkos diplomatskim naporima, najnoviji razvoj događaja pokazuje da je situacija na terenu i dalje izuzetno nestabilna, a mogućnost daljnjeg širenja sukoba ostaje ozbiljna prijetnja za cijeli region Bliskog istoka.
Svijet / Zanimljivosti
prof. Darko Kobetić: Krkani ne odgajajte krkane!!
BiH
Intervju: Od Bužima do Amerike. Kako je Dr. Amir Durić spojio vjeru, obrazovanje i liderstvo u korist čovjeka

Amir Amir Durić pripada generaciji Bosanaca i Hercegovaca čije je odrastanje bilo obilježeno ratom, neizvjesnošću i borbom za opstanak, ali koji su upravo iz tih okolnosti izgradili izuzetnu otpornost, osjećaj svrhe i želju da doprinesu društvu. Od prvih školskih dana u ratnom okruženju, preko obrazovanja u Bosni i Hercegovini i rada u Islamskoj zajednici, pa sve do akademske i profesionalne karijere u Sjedinjenim Američkim Državama, Amir je prošao jedinstven životni put koji danas inspiriše mnoge širom svijeta.
Danas djeluje na Syracuse University kao prodekan za vjerski i duhovni život, univerzitetski chaplain i vanredni profesor, a nedavno je doktorirao društvene nauke na prestižnoj Maxwell School of Citizenship and Public Affairs. Njegov akademski rad fokusiran je na iskustva muslimanskih studenata u Americi, pitanja identiteta, pripadnosti, liderstva i uloge religije u savremenom društvu.
Kroz svoj profesionalni i akademski angažman Amir gradi mostove između zajednica, kultura i religija, promovirajući dijalog, razumijevanje i vrijednosti koje je ponio iz Bosne i Hercegovine. U nastavku donosimo inspirativan intervju u kojem Amir govori o svom životnom putu, izazovima, vjeri, obrazovanju, radu sa studentima, ali i vezi koju i danas snažno njeguje sa Bosnom i Hercegovinom.
Kako bi opisao svoje odrastanje i koje su ključne vrijednosti koje si ponio iz tog perioda?
Moje odrastanje i djetinjstvo je bilo u Bužimu dobrim dijelom oblikovano ratom i poslijeratnim oporavkom društva, ali isto tako i herojima koji su dali sve što su imali za našu državu. U ratu sam krenuo u osnovnu školu i jedna od ključnih vrijednosti koje nosim iz tog perioda je da se trud i predan rad uvijek nagrade i otvore nam vrata koja često i ne očekujemo da će biti otvorena. Tada je bilo teško zamisliti kraj zvuka granata i kraj rata, a svakako nisam mogao ni sanjati da ću za nekoliko decenija biti u Americi na jednom od prestižnih svjetskih univerziteta. Rani odlazak od kuće u medresu u Cazinu, a onda odlazak na studije u Sarajevo je svako u svom pogledu bilo učenje i osvajanje novog dijela svijeta koji je bio malo veći, drugačiji i prostraniji. Svaki taj korak je bio priprema za ono što je dolazilo kasnije. Sarajevo je svakako oblikovalo moj pogled na svijet na način koji danas duboko prepoznajem u svom radu i o kojem skoro svakodnevno govorim. Sarajevo nije samo grad, već prostor oblikovan Istokom i Zapadom; prostor susreta religija, kultura, historija, ali i prostor zacijeljelih i nezacijeljelih rana. Ključne vrijednosti koje nosim su otpornost, zajedništvo i uvjerenje da različitost nije prijetnja nego bogatstvo. Tome podučavam svoje studente i jednu grupu studenata dovodim u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu uskoro kako bi učili iz onoga što mi gajimo stoljećima.
Kada si prvi put počeo razmišljati o međunarodnoj karijeri i odlasku iz BiH?
Ta ideja nije došla kao jedan trenutak, nego kao proces. Iskreno, kao student nisam imao namjere da idem bilo gdje iz BiH. Međutim, po završetku fakulteta 2009. godine sam dobio priliku da odem u Ameriku na mjesec dana u jednu našu zajednicu u neposrednoj blizini Filadelfije. Ta zajednica je stipendirala mene i još dvoje studenata na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Ja incijelno nisam znao da idem kod njih, a nisu ni oni znali da im dolazi jedan od njihovih stipendista. Kako kažu, ništa nije slučajno! Na kraju moje jednomjesečne posjete, oni su mi ponudili posao i bili su spremni da sponzorišu moju radnu vizu. Iako ja to nisam mogao prihvatiti u tom trenutku jer me je čekao džemat koji sam ostavio iza sebe u Sarajevu, bio sam primljen na postdiplomski studij u Sarajevu i već tad sam imao planove da započnem graditi porodicu krajem te godine, uvidio sam potrebe koje naše zajednice imaju u dijaspori, ali sam isto tako uvidio koliko je moje obrazovanje u BiH i rad u Islamskoj zajednici zapravo dio globalnih razgovora—o identitetu, vjeri, i suživotu. Počeo sam da osjećam odgovornost jer sam znao da imam mnogo toga za ponuditi, a zajednica u Filadelfiji isto tako nije odusala od njihove ponude i insistiranja da dođem u Ameriku i da dam doprinost razvoju onoga što su oni počeli graditi. Splet ovih okolnosti je kuluminirao odlukom da odem u Ameriku početkom 2010. god. prvenstveno sa namjerom da pomognem našim ljudima u razvoju programa i zajednica ne samo u okolini Filadelfije, već u široj bošnjačko-američkoj zajednici. Obzirom da sam tad bio jako mlad i tek završio fakultet, imao sam mnogo elana i najviše sam vremena posvećivao mladima koji su možda i prolazili kroz najveće izazove jer su pokušavali naći balans između dvije kulture, dva jezika i dva različita načina razmišljanja. Oni su već bili mnogo bliski američkom načinu života i kulturi, ali su znali gdje su im korijeni i pokušavali su naći najbolji način da sačuvaju i iskoriste ono najbolje iz kulture njihovih roditelja i novog sistema i kulture koja im je otvorila ogromne mogućnosti. Znao da će ova tranzicija biti žrtva za nešto što je veće od mene samog. Odlazak u Ameriku je značio napuštanje postiplomskog studija u Sarajevu, a u tim trenutcima nije bilo jasnog plana za nastavak obrazovanja u Americi. Kao studentu generacije, to mi je bila jedna od težih stvari da prihvatim, ali sam se potajno nadao i čvrsto vjerovao da ću jednog dana moći da nastavim svoj akademski put u SAD-u. Bio sam ubijeđen da se dobro vraća dobrim, tako da to oslanjanje na Gospodara uz moj predan rad i žrtvu je otvorilo sva vrata koja su me dovela do ovoga gdje sam danas.

Tvoj put od imama u Sarajevu do akademika i lidera u SAD-u je prilično jedinstven, kako je izgledala ta tranzicija?
Odlazak u SAD nije bila promjena identiteta, nego njegovo proširenje. Imam sam bio i ostao—ali u kontekstu univerziteta, javnog života i istraživanja, ta uloga je dobila nove i mnogo šire dimenzije. Ja sam uvijek preferirao da vezujem ono o čemu sam učio i studirao sa stvarim životom, ali i životna iskustva i prilike sa naukom. Nekao mi je tek tada i jedno i drugo dobivalo širi smisao. Tako me je moj imamski poziv u “Džematu Filadelfija,” kako smo ga mi zvali i kako su ga drugi prepoznavali širom Amerike odveo da volontiram u državnom zatvoru, te u lokalnim bolnicama. Kroz te angažmane sam saznao i mnogo naučio o tzv. dušebrižništvu (chaplaincy), koje je bilo mnogo rasporstranjeno u američkom društvu i skoro svaka ozbiljnija institucija i veća kompanija je imala najmanje jednog “dušebrižnika” koji se je brinuo o duhovnom životu uposlenika u firmama, pacijenata u bolnicama, zatvorenika u zatvorima, studenata na univerzitetima, vojnika u američkoj vojsci, itd. Američko društvo prepoznaje dušu kao dio ljudskog bića i životnog iskustva, te sistemtaski ulaže napore da se duhovni i vjerski život čovjeka prepozna i podrži koliko je to moguće. Kroz ova iskustva i saznanja sam naučio da postoje postiplomski studiji koji se fokusiraju na vjerske znanosti i dušebrižništvo. Obzirom da sam uvidio koliko je dušebrižništvo usko vezano sa mojim imamskim pozivom i koliko bi mi pomoglo da sami imamski poziv obavljam mnogo bolje, ja sam odlučio da postiplomski studij nastavim na Hartford Seminary, koji je slovio za jednu od najprestižnih institucija za dušebrižništvo u SAD-u, te je u to vrijeme bila jedina akreditovana institucija u Americi za “islamsko dušebrižništvo.” Njihov program za dušebrižništvo po broju akademskih kredita je bio dug koliko i prosječan doktorat, s tim da po završetku ne dobiješ zvanje doktora, nego dušebrižnika (chaplain). Ja nikad nisam mario za titulama, tako da mi to nije puno značilo i uživao sam u samom procesu, koji me je pripremio da mogu da služim kao dušebrižnik (chaplain) u bilo kojoj ranije pomenutoj industriji (zatvori, bolnice, vojska, policija, univerziteti, isl.). Paralelno sam pohađao program i nastavio da služim kao imam u “Džematu Filadelfija.” Međutim, obzirom da je dušebrižništvo poprilično nova profesija i da postoji deficit dušebrižnika u američkom društvu, a pogotovo dušebrižnika muslimana koji imaju odgovarajući trening, ja sam pred kraj programa počeo dobivati različite ponude, od vojske do bolnica, ali me je najviše privlačio univerzitet zbog svega onoga što univerziteti nude. Tako sam 2017.god. prihvatio poziciju dušebrižnika i izvršnog direktora za organizovanje vjerskog života studenata muslimana, te koordinatora za 15 univerzitetskih dušebrižnika na Syracuse univerzitetu, koji ima preko 20 hiljada studenata i nekoliko hiljada uposlenika. Ovo mi je otvorilo mogućnoti saradnje i sa nekoliko lokalnih bolnica u državi New York, također u ulozi dušebrižnika. Naravno moj dolazak u Syracuse je bio prvenstveno radi profesionalnog angažmana, ali je taj profesionalni angažman otvorio mogućnosti daljeg akademskog usavršavanja na prestižnoj Maxwell školi za građanstvo i javnu upravu, koja je godinama rangirana kao vodeća institucija za javnu upravu u Americi. Tu sam završio drugi magistarski javne uprave (MPA) i nedavno doktorirao društvene nauke. Prošle godine me je univerzitet imenovao za prodekana za vjerski i duhovni život, a od ove godine sam i vanredni profesor na Odsjeku za javnu upravu i međunarodne odnose. Ovo jeste poprilično jedinstven put i ja ga nisam mogao sam isplanirati. Svaki put kad razmišljam o mojim prvim danima škole pod granatama i životnom putu od tih prvih školskih dana kada smo bili na ivici opstanka do ovoga gdje sam sad, moja vjera u Boga se poveća. Ja jesam uvijek predano radio, ali ovaj životni put nije mogao niko od ljudi da iscenira.

Zašto si odabrao upravo studij religije i kasnije interfaith liderstva?
Zato što živimo u vremenu gdje se religija često predstavlja kao izvor konflikta, a ja sam uvijek bio ubijeđen na osnovu onog što sam znao da ima i ogroman potencijal za izgradnju mostova među ljudima. Mene je zanimao upravo taj drugi dio—kako se religija može koristiti kao rješenje, a ne problem, i koja je moja uloga kao vjerskog lidera u izgrađivanju mostova saradnje sa onima koji su drugačiji od mene.
Kako si doživio prelazak iz BiH u američki akademski i društveni sistem?
Bio je to jako izazovan, ali i transformativan put. Morao sam naučiti “prevesti” svoj identitet u novi kontekst, bez gubitka autentičnosti. Na Syracuse univerzitetu, mi to zovemo “Roots, Reach, Results” model. Ukoliko uspijemo sačuvati naše korijene i ponuditi svoje autentične vrijednosti, mi ostajemo originalni i ono što nudimo ima mnogo veću vrijenost, te privlači pažnju onih oko nas. Prelazak iz BiH u američki akademski i društveni život me je naučio da još više vrednujem ono što jesam, jer sam prepoznao koliko vrijednosti ima ono što smo mi stoljećima njegovali u BiH, a što je nadahnutno sa onim najboljim sa Istoka i onim najboljim sa Zapada.
Koliko je bilo izazovno balansirati identitet?
Biti Bošnjak, musliman, akademik i lider su uloge koje se međusobno dopunjavaju i obogaćuju. Čast je imati takav unikatan identitet i biti drugačiji među mojim kolegama, ali to je i prilika da budem ambasador Bosne i Islama u visoko pozicioniranim krugovima gdje su i jedno i drugo često strani i nepoznati. Naravno, to je i odgovornost, a ponekad i izazov, jer kao neko ko može biti i često jeste viđen kao stranac, napredak može zasmetati nakon određenog vremena i povjerenje se može poljuljati kako odgovornosti i odluke postaju veće. Zato je bitno sačuvati integritet i graditi zdrave odnose koji, nadati se je, služe kao pozitivan primjer vrijednosti koji nemaju rok trajanja.
U jednom intervjuu si govorio o važnosti medjureligijskog dijaloga i inovacija, šta to konkretno znači u praksi?
To znači stvaranje prostora gdje ljudi ne samo razgovaraju, nego zajedno rade na projektima, na zajednici, na rješavanju problema. Kada damo priliku jedni drugima i kada nađemo vremena da upoznamo jedni druge, mi postanemo spremniji da učimo jedni o drugima, počnemo promatrati jedni druge kroz prizmu čovječnosti i naši stavovi nisu više predrasude, već postanu zasnovani na stvarnim vezama, osobama i informacijama. Ovo ne znači da postajemo neko ili nešto drugo ili da odustajemo od onog što je naše. Naprotiv, ovo nam može pomoći da postanemo najbolja verzija sebe i da počnemo prakticirati ono najljepše i najvrjednije čemu nas naše vjerske tradicije uče i pozivaju. Početak toga je kad se okupimo oko zajedničke riječi, a onda zajednički planiramo, organizujemo i implementiramo inicijativ i projekte koji doprinose boljem životu, zdravijoj sredini i zajedničkim dobrima.
Kako si razvijao ideju da religija može biti most, a ne barijera među ljudima?
To dolazi iz ličnog iskustva Bosne, gdje smo vidjeli i najgore i najbolje od religije. Vidjeli smo kako je vjera korištena da se blagosiljaju najgnusnija djela genocida, ali smo svjedočili da se vjera koristila za liječenje rana i promovisanje mira i suživota. Moj rad pokušava institucionalizirati ono najbolje, jer nas vjera uči da budemo primjeri dobra, da se u dobru takmičimo, te da je najbolji od nas onaj koji je najkorisniji drugima. Nije lahko biti most, jer se po mostovima gazi, a mostovi se često i namjerno ruše. Međutim, kad shvatimo vrijednosti i simboliku koju mostovi imaju, onda ih pođemo graditi bez obzira koliko to teško bilo ili koliko dugo trajalo. Mene simbolika mosta motiviše, a širina kur’anske poruke inspiriše da vidim dobro u svakom i da pomažem onima oko mene da se okupe oko zajedničke riječi; riječi koja nije limitirana ovim vremenom, bilo kakvom ideologijom, ili bilo kakvim ovosvjetskim mjerilima.

Nedavno si doktorirao iz društvenih nauka na Maxwell School-u, možeš li nam objasniti šta je fokus tvog istraživanja?
Moje istraživanje se bavi iskustvima studenata muslimana na američkim univerzitetima—posebno pitanjima identiteta, pripadnosti i institucionalnog angažmana. Muslimani su najraznovrsnija vjerska zajednica u Americi i ta raznovrsnost se odražava i na studente muslimane. Oni moraju da se nose sa izazovima samih institucija koje često promovvišu kulturu koja nije u skladu sa njihovim vrijednostima, ali isto tako i sa izazovima unutar svoje zajednice gdje se neki po prvi put susreću sa različitim mezhebima, kulturama i praktikovanjem Islama koje im je prethodno bilo nepoznato. Mnogi žele da uče Islam iznova jer smatraju da je ono što znaju više kultura njihovih roditelja nego vjera. Pored toga, stalno moraju da edukuju one oko njih o tome ko su, šta su im vrijednosti i o tome kako oni praktikuje svoju vjeru. Svakako se moraju zalagati i za adekvatne uslove u kojima mogu praktikovati vjeru što uključuje mini mesdžide, halal hranu, organizovane džume, iftare, teravije, bajrame, isl. Institucije koje imaju veći broj studenata muslimana i koje su ranije riješile ova osnovna pitanja postanu platforme za rješavanje i diskusiju kompleksnijih izazova poput genocida u Gazi, rasizma, diskriminacije, te slobode izražavanja. Svi ovi izazovi su svakako i mogućnosti za liderstvo, aktivizam, edukaciju i transformaciju institucija na kojima studenti muslimani studiraju, ali i transformaciju društva. Moje istraživanje je jedno od rijetkih koje stavlja u fokus i analizira ova unikatna iskustva kroz prizmu i narative samih studenata.
Koji problem si pokušavao riješiti svojim istraživanjem i zašto je on važan danas?
Problem s kojim se susrećemo u SAD-u je da se muslimani često tretiraju kao rasna kategorija i kao stranci koji su nazadni ili potencijalni rizik za društvo čak i ako su rođeni u Americi. Ovo je naravno u skladu sa logikom globalnog rata na teror i američkom vanjskom politikom koja se okrenula protiv muslimana većim intenzitetom nakon 11. septembra 2001. Američki kampusi su pokazali koliko primjenjuju ovu logiku tokom protesta organizovanih da se pokaže solidarnost za Gazu koje su kampusi zabranjivali ili u najmanju ruku regulisali i kontrolisali. Ovo je pokazalo selektivnu inkluziju za studente koji drugačije misle, a najviše se je odrazilo na studente muslimane, koji su uključeni i osjećaju pripadnost samo onda kada se njihovi stavovi ne kose sa zvaničnom politikom institucija. Imajući u vidu deficit istraživanja na ovu temu, moj studij dolazi u jednom posebnom historijskom periodu i stavlja akcenat na to kako studenti muslimani razvijaju osjećaj pripadnosti u okruženjima koja često nisu dizajnirana za njih, daje smjernice šta institucije mogu učiniti da to promijene i pokazuje potencijal kojeg studenti imaju.
Koliko tvoje istraživanje povezuje religiju, javne politike i društvo?
Univerziteti su mikrokozmos društva i ono što se dešava na kampusu reflektuje šire društvene, političke i geopolitičke dinamike. Prethodno sam malo govorio o ovom, i ono to je bitno naglasiti je da religija u momentima krize može postati glavni izvor snage i inspiracije, ali i sredstvo za podjelu mišljenja i društva. Ako je pristup ispravan, vjerska učenja i ideali koje vjere promovišu mogu oblikovati kako tretiramo jedni druge, kako govorimo u javnosti, šta su nam moralne odgovornosti, itd. Vjera je za većinu studenata koje sam intervjuisao orijentir pri donošenju bitnih životnih odluka, a te odluke oblikuju javnu politiku i društvo. Sve je više muslimana u politici i na javnim pozicijama u SAD-u, i neki od studenata koji su bili dio moga istraživanja planiraju da idu u tom pravcu. Oni već sada aktivno oblikuju institucije na kojima studiraju, a motivisani su da daju svoj doprinos i na širem polju i da oblikuju društvo u kojem žive.

Da li postoji neki ključni nalaz ili uvid koji te je posebno iznenadio tokom istraživanja?
Jedan od najvažnijih uvida je da pripadnost nije nešto što institucije “daju”, nego nešto što se zajednički gradi. U tom procesu je jako bitna institucionalna odgovornost i otvorenost za saradnju, ali i aktivno učešće, jedinstvo i liderstvo studenata muslimana koji bez obzira na međusobne razlike moraju pokazati da imaju zajednički cilj. Studenti na institucijama gdje sam radio istraživanje su ovo vrlo jasno pokazali i bio sam impresioniran sa njihovom zrelošću i predanošću da ostavre svoje ciljeve i pokažu svoje vrijednosti drugima iako su dolazili iz ili imali korijene sa više od 30 država svijeta.
Kako vidiš primjenu svog istraživanja u realnom svijetu, institucije, vlade, organizacije?
Direktno u radu univerziteta, ali i šire, u politikama inkluzije, obrazovanju lidera i profesora, ali i razvoju zajednica. Mentori su mi preporučili da izdam knjigu na osnovu svog istraživanja ili u najmanju ruku neku izradim priručnik sa praktičnim preporukama koje bi bile dostupne za institucije ukoliko žele da unaprijede osjećaj pripadnosti za sve njihove studente i vrate povjerenje koje su izgubili tokom zadnje tri godine kad je u pitanju inkluzija i sloboda govora na kampusima.
Kako izgleda rad sa studentima kada su u pitanju religijska i duhovna pitanja u modernom univerzitetskom okruženju?
Studenti danas traže autentičnost. Ne traže savršene odgovore, nego iskrene razgovore, te mogućnst da naprave greške i priliku da ih isprave. Moderna univerzitetska okruženja su puna izazova koji često idu protiv načela vjerskog i duhovnog života. Međutim, upravo to povećava vrijednost onoga što mi nudimo kroz naše programe jer studenti pored obrazovanja traže svrhu i smisao življenja. Ono što mi nudimo je jedna zdrava alternativa koja rijetko razočara one koji joj daju priliku. Vjerski i duhovni život ispunjava i daje unutranju satisfakciju koja se ne može pronaći na drugim mjestima, ali isto tako pomaže studentima da postanu najbolja verzija sebe ne samo u duhovnom i vjerskom smislu, već i u akademskom, društvenom i profesionalnom životu.

Suosnivač si Global Interfaith Leadership Project-a, šta je cilj te inicijative?
Cilj je razviti novu generaciju lidera koji razumiju vjeru ne samo kao identitet, nego kao resurs koji ima dosta toga da ponudi pojedincima i društvima. Ova inicijativa je osnovana po modelu “Roots, Reach, Results” kojeg sam ranije spomenuo, a uči studente vrijednostima, vještinama i iskustvima koje mogu da koriste za izgradnju boljeg društva i priprema ih da postanu principijelni kreatori promjena u pluralističkom svijetu, a da u isto vrijeme ostanu autentični. Kroz interaktivne sesije, projekte građanskog angažmana, posjete lokacijama zajednicama i međunarodna iskustva, učesnici programa razvijaju i njeguju liderstvo utemeljeno na “dostojanstvu, zajednici i svrsi” (Korijeni), primijenjeno s “izvrsnošću, empatijom i saradnjom” (Doseg), te usmjereno ka “pomirenju, transformaciji i osnaživanju” (Rezultati) zajednice i društva. Baš kao što je i drvo sa dubljim korijenima čvršće i ima veći doseg, te daje svoje plodove, mi pripremamo studente da budu poput drveta koje stalno donosi neku vrstu koristi, pa čak i kada se posiječe.
Imaš iskustvo rada i u zdravstvu i mentalnom zdravlju kao chaplain, kako religija i duhovnost pomažu ljudima u kriznim momentima?
Kao chaplain vidio sam da u trenucima krize ljudi traže smisao, a ne samo rješenja. Religija i duhovnost nude upravo to. Nude “alate” koji pomažu da se kriza razumije iz drugačijeg ugla, koji nude drugačiju perspektivu i koji mogu pomoći da se kriza prevaziđe. Iz tih razloga, zdravstvene i mentalne institucije u Americi smatraju da je duhovno zdravlje dio cjelokupnog zdravlja čovjeka, tako da religiju i duhovnost uključuju kao dio šireg tretmana i chaplain-i u tim institucijama su dio šireg tima koji se brine o pacijentima. U takvoj postavci, doktori naprimjer konsultuju chaplain-e pogotovo ako vide da je pacijent religiozan, s ciljem da uključe religiju u njihov tretman i trude se da razumiju ulogu religije u životu pacijenata, te je uzimaju u obzir pri donošenju najbitnijih odluka vezanih za tretman pacijenata.

Koliko si danas povezan sa Bosnom i Hercegovinom i našom GLOBALNOM ZAJEDNICOM?
Trudim se da gajim veze sa Bosnom i Hercegovinom i našom dijasporom. Bosnu obiđem najmanje jednom godišnje jer mi tu žive roditelji i ostala porodica. Suprugu i mene raduje da su djeca, iako su oboje rođeni u Americi, zavoljela Bosnu i da se vezuju za naše korijene, našu vjeru, kulturu, jezik i tradiciju. BiH nije samo mjesto odakle dolazim, nego dio mog identiteta koji nosim u svakom prostoru. Isto tako, aktivno sam uključen u dešavanja i aktivnosti pod pokroviteljstvom Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, od aktivnog učešća u lolalnom džematu u Syracuse-u, NY, preko medžlisa 3 koji povezuje Bošnjake i naše zajednce na sjeveroistoku Amerike, do godišnjih Susreta Bošnjaka koji okupupljaju veliki broj bošnjačkih porodica. IZBSA spaja i koordinira preko 60 naših zajednica u Sjevernoj Americi, što je ogromno bogatstvo koje svi trebamo čuvati i u koje trebamo ulagati.
Šta misliš da BiH može naučiti iz američkog pristupa obrazovanju, liderstvu i društvenim sistemima?
Mnogo je toga što se može naučiti iz američkog pristupa obrazovanju, liderstvu i društvenim sistemima, od jednostavnosti u institucionalnom djelovnju do pristupačnosti. Profesori i administracija na američkim obrazovnim institucijama smatraju da su tu za studente i zbog studenata, tako da im je jedan od prioriteta da budu na raspolaganju studentima, brzo odgovaraju na email-ove i lahko je doći do njih. Rijetko se osjeti bilo kakva nadmenost bez obzira na poziciju ili titulu. Slično je i u liderstvu i društvenim sistemima. Postavka je da su oni tu radi naroda kojeg služe i uglavnom su svi prijatni i pristupačni u javnim institucijama, te se trude da pomognu koliko mogu i javna usluga je na velikom nivou. Ono što me fascinira u američkom društvu je briga za javna dobra i volonterizam. Veliki je broj volontera na aerodromima, u bolnicama, u staračkim domovima, neprofitnim organizacijama, u školama, itd. Mnogo je onih koji se trude da urade neko dobro bez ikakvog očekivanja da im se nešto uzvrati. Kada ih upitate zašto to rade, neki će reći da su inspirisani vjerom, a neki da samo žele da daju svoj doprinos u izgradnji boljeg društva jer smatraju da je to zajednička odgovornost svakog pojedinaca. Mislim da se iz ovakvog pristupa ima mnogo toga naučiti.
Da li vidiš sebe jednog dana u aktivnijoj ulozi u BiH, akademskoj, društvenoj ili institucionalnoj?
Često o tome razmišljam i razgovaram sa porodicom i prijateljima, ali nisam siguran da imam pravi odgovor. Nisam nikad želio da odem iz BiH radi nekog ličnog interesa. Čak sam se i odupirao tome do određene mjere, ali su se stvari nekako odvijale na neobičan način. Neću da kažem da je to bilo potpuno izvan moje kontrole jer uvijek mi imamo udjela u odlukama, ali definitivno to nije bilo ono što sam ja planirao. Međutim, mnogo puta sam se uvjerio da je taj odlazak imao svrhu i ponovo bih izabrao isti put. Trenutno osjećam da sam ovdje možda više od koristi BiH nego da se vratim i uviđam da sam ambasador Bosne na mjestima i na način kojeg nikad nisam mogao ni zamisliti. Gdje god da sam, pokušavam da predstavim Bosnu na najljepši način i da dam sve od sebe da budem od koristi zajednici i društvu, te da uradim ono što je do mene, a ostalo prepustim Gospodaru. Vjerujem da svako naše pomjeranje ima svoju svrhu i da ništa nije slučajno. Tako vidim i potencijalni povratak i svoju ulogu u BiH. Ako se otvore neka vrata gdje bih mogao dati svoj doprinos, svakako da bih to razmotrio i da bi mi to bilo zadovoljstvo. Trenutno to nije nešto o čemu aktivno razmišljam jer me ispunjava ovo što radim, ali kao i do sada na mom životnom putu, stvari se obično dese i nove mogućnosti se otvore kad to najmanje očekujemo. Ono što je prednost je da ja osjećam jaku vezu sa BiH, a u isto vrijeme sam stanovnik svijeta. U toj ulozi ću nastaviti da dajem svoj doprinost BiH koliko god budem u mogućnosti.

Jedna stvar koju bi promijenio u obrazovnom sistemu u BiH?
Više prostora za kritičko razmišljanje i interdisciplinarnost nikad nije na odmet. Mi imamo jako talentovane studente, i ako im kreirarmo prostor i metodološki pomognemo kako da misle i kako da primjenjuju koncepte o kojima uče u stvarnom životu, vrlo brzo ćemo vidjeti rezultate njihovog potencijala i njihove kreativnosti.
Poruka mladima u BiH
Ne čekajte savršene uslove da počnete djelovati. Počnite djelovati kao da već imate savršene uslove i vrata novih mogućnosti će se početi otvarati pred vama. Svijet se ne mijenja iz idealnih okolnosti, nego iz predanosti i hrabrosti da djelujete tamo gdje jeste i da napravite najbolje od onoga čime raspolažete. I možda najvažnije, imajte u vidu da vaše iskustvo, koliko god lokalno bilo, ima globalnu vrijednost.

Sport
TROSTRUKA KRUNA ZA PONOS BIHAĆA: KIK UNA-SANA devetom pobjedom u nizu ovjerila titulu prvaka BiH
Košarkaški invalidski klub UNA-SANA iz Bihaća nastavlja ispisivati zlatne stranice sportske historije. Devetom uzastopnom pobjedom u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, Bišćani su potvrdili dominaciju i ovjerili trostruku krunu u sezoni iz snova.
Igrači KIK UNA-SANA jutros su već u 5:00 sati krenuli na dugo i zahtjevno putovanje prema Bijeljini, gdje ih je čekao duel protiv kvalitetne i mlade ekipe KIK Bijeljina. Uprkos tome što su nastupili oslabljeni neigranjem standardnog člana prve petorke Dine Dizdarića, koji je zbog ličnih obaveza ostao u Bihaću, ekipa je pokazala karakter šampiona.
Od samog početka susreta Bišćani su nametnuli visok ritam, odigrali čvrstu i disciplinovanu odbranu te potpuno kontrolisali utakmicu. Takav pristup donio je uvjerljivu pobjedu rezultatom 84:44, čime je KIK UNA-SANA upisala deveti trijumf zaredom u domaćem prvenstvu.
Ovim rezultatom klub iz Bihaća i zvanično je potvrdio da je najdominantnija ekipa ove sezone u Bosni i Hercegovini, a u posljednjem kolu na domaćem terenu očekuje ih i proslava šampionske titule.
Posebnu težinu ovom uspjehu daje činjenica da KIK UNA-SANA nastupa isključivo s domaćim igračima, što je prava rijetkost ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u regiji.
U sezoni za pamćenje Bišćani su osvojili:
Kup Federacije Bosne i Hercegovine
Kup Bosne i Hercegovine
Premijer ligu Bosne i Hercegovine
Trostruka kruna za KIK UNA-SANA nije samo sportski uspjeh, već i dokaz da predan rad, zajedništvo i vjera u domaći kvalitet mogu donijeti vrhunske rezultate. Bihać s pravom slavi svoje šampione.
-
Cazinprije 2 dana“Krajiški Merak” otvara vrata od ponedjeljka: Domaći okusi, janjetina ispod sača i besplatna dostava
-
Cazinprije 3 danaJU OŠ „Cazin I“ Cazin: Reagovanje na netačne informacije o slučaju Sakiba Seferagića
-
Cazinprije 4 danaJavni konkurs za popunu radnih mjesta državnih službenika u Gradu Cazin
-
Svijet / Zanimljivostiprije 2 danaHrvatska uvodi stroga pravila: Maloljetnicima zabranjena kupovina energetskih pića
-
Cazinprije 4 danaNa ahiret je preselio Mehmed Dizdarević
-
Smrtovniceprije 4 danaNa ahiret preselio Dizdarević (Huseina) Mehmed zv.Medo
