Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Vjerovatno se mnogi od nas u nekom trenutku zateknu u razmišljanju da im je život suviše običan, te da iza sebe nisu ostavili djela koja se u očima ljudi smatraju velikim dostignućima. Navikli smo da uspjeh mjerimo onim što je vidljivo i što ostaje zabilježeno među ljudima, pa nam se učini da su naši dani jednolični, da godine prolaze bez dubljeg traga i da iza nas neće ostati ništa što bi vrijedilo spomena.

A zaboravljamo da dostignuća nisu samo ona koja se zapisuju u historijske knjige i o kojima ljudi govore. Ko je rekao da svi moramo biti izumitelji, učenjaci, književnici, vojskovođe, političari, bogataši ili poznate ličnosti da bismo bili ljudi velikih postignuća?! Dovoljno je da čovjek bude i ostane istinski čovjek – to je samo po sebi veliko dostignuće.

Koliko je samo ljudi čija imena nikada neće stajati u udžbenicima, a na Sudnjem danu će doći s djelima zbog kojih će im pozavidjeti oni koji su na dunjaluku bili poznati i slavni. Allah ne vrednuje čovjeka prema tome koliko je bio poznat, nego koliko je bio iskren i bogobojazan.

Jer, neko na dunjaluku dobije priliku da promijeni tok historije, a nekome bude dato da bude razlog upute samo jednog srca. Možda je upravo to srce vrjednije od mnogih historijskih stranica.

Prava dostignuća često su skrivena od očiju ljudi. Ona počinju onda kada čovjek svakoga dana vodi tihu borbu sa svojim nefsom, nastojeći da njegov Gospodar bude zadovoljan njime. A kada posrne, ne ustrajava u grijehu, nego se, slomljena srca, vraća Allahu, svjestan da su vrata Njegove milosti uvijek otvorena onome ko Mu se iskreno obrati.

Među najveća dostignuća spadaju ustajanje na sabah kada tijelo traži još sna, unošenje radosti u tuđe srce, savladavanje srdžbe onda kada joj je najlakše dati oduška, obaranje pogleda pred haramom, pokrivanje tuđe sramote, dova za brata u njegovom odsustvu i pružanje ruke onome ko je u potrebi, ne očekujući zauzvrat ni zahvalnost ni priznanje.

Upravo u toj svakodnevici, koja se naizgled ne razlikuje od običnog života, otkrivaju se najljepši primjeri ljudskosti; majka koja noćima bdije nad svojim djetetom, pretvarajući umor u nježnos; otac koji svoje brige skriva iza osmijeha kako porodica ne bi osjetila težinu koju nosi; mladić i djevojka koji u vremenu otvorenih iskušenja čuvaju svoju čednost i ostaju postojani na stazi islama.

Ništa manje vrijedna nisu ni dobra djela koja oblikuju porodicu i društvo: odgoj djece u ljubavi prema Allahu, usađivanje bogobojaznosti u njihova srca i briga da nauče Kur'an i Sunnet i prema njima oblikuju svoj život. Dobročinstvo prema roditeljima, lijep odnos prema komšijama, čuvanje rodbinskih veza i pažnja kojom supružnici jedno drugome uljepšavaju i olakšavaju život, jer se upravo u tim, naizgled običnim djelima, najjasnije očituje ljepota vjere i plemenitost karaktera.

Svaka iskrena radost zbog tuđeg uspjeha, svaka suza koju si obrisao i svaka lijepa riječ kojom si podigao klonulu dušu – sve su to djela čija je vrijednost kod Allaha mnogo veća nego što čovjek može zamisliti.

Zato ne potcjenjuj dane koji ti izgledaju obični. Možda je upravo u njima skriveno ono zbog čega ćeš jednoga dana biti neizmjerno sretan.

Istinska veličina ne počinje onda kada čovjek postane poznat i popularan među ljudima. Ona počinje onda kada postane blizak i drag svome Gospodaru. A to je dostignuće koje nadmašuje svaku slavu, svaku titulu i svako priznanje koje ovaj prolazni svijet može ponuditi.

saff.ba

On je pokušavao ljude prenijeti iz svijeta straha u svijet vjerovanja u Allaha. Iz mentaliteta roba u mentalitet vjernika. A to je putovanje teže od prelaska preko mora.

Da danas nekome postavimo pitanje ko je bio najveći Musaov neprijatelj, većina bi bez razmišljanja odgovorila: faraon.

I zaista, faraon je bio silnik kakvog historija rijetko pamti. Naredio je ubijanje djece, porobio čitav narod i proglasio sebe bogom. Ali kada pažljivo čitamo Kur’an, otkrivamo nešto što iznenađuje.

Faraon je bio Musaov neprijatelj.

Ali njegov najveći ispit bio je njegov vlastiti narod.

Sa faraonom je bilo jasno. Pred njim je stajao otvoreni neprijatelj. Allah mu je dao čuda, podršku i zaštitu. Štap se pretvarao u zmiju, more se razdvajalo, a silnik je na kraju nestao u talasima.

Ali s njegovim narodom priča je bila mnogo teža.

To su bili ljudi koje je došao spasiti. Ljudi za koje je rizikovao život. Ljudi zbog kojih se vratio u Egipat i stao pred najmoćnijeg čovjeka svog vremena.

A ipak, upravo od njih je doživio ono što Kur’an naziva jednostavnom, ali teškom riječju:

“O vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemiravali, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili, i on kod Allaha ugled uživa.“ (El-Ahzab, 69.)

Kada ih je faraon tlačio, žalili su se Musau. Kada ih je Allah spasio, sumnjali su u Musaa. Kada se more pred njima razdvojilo, rekli su: “Stići će nas.” Kada su vidjeli idolopoklonike, zatražili su da i oni imaju svoje božanstvo. Kada im je s neba dolazila hrana, poželjeli su se vratiti običnoj hrani koju su jeli u ropstvu. Kada im je naređeno da uđu u Svetu zemlju, rekli su: “Idi ti i tvoj Gospodar pa se borite, mi ćemo ovdje sjediti.”

Kao da je svaki korak prema slobodi u njima budio čežnju za starim lancima.

I možda je upravo tu jedna od najvećih životnih lekcija.

Nije teško izaći iz ropstva tijelom.

Mnogo je teže izaći iz ropstva dušom.

Nije teško napustiti faraona.

Teško je iz srca izbaciti faraona kojeg smo godinama nosili u sebi.

Zato je Musaova misija bila mnogo veća od pukog preseljenja naroda iz Egipta u Palestinu. On je pokušavao ljude prenijeti iz svijeta straha u svijet vjerovanja u Allaha. Iz mentaliteta roba u mentalitet vjernika. A to je putovanje teže od prelaska preko mora.

Čovjek često misli da su najveća iskušenja u životu otvoreni neprijatelji. Međutim, mnogo su teža razočarenja koja dolaze od onih kojima si želio dobro. Teže je podnijeti nerazumijevanje nego napad. Teže je nositi nezahvalnost nego otvoreno neprijateljstvo.

Upravo zato priča o Musau nije samo priča o čudu razdvajanja mora.

To je priča o čudu strpljenja.

Koliko je samo puta mogao odustati?

Koliko je puta mogao reći: “Dosta je.”

Koliko je puta imao razlog da digne ruke od svega?

Ali nije.

Svaki put kada bi oni srušili ono što je gradio, on bi počinjao iznova. Svaki put kada bi ga razočarali, nastavljao je da ih vodi. Svaki put kada bi zatvorili vrata nade, on je otvarao nova.

I možda je upravo zbog toga naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često spominjao Musaa.

Kada je i sam bio povrijeđen riječima ljudi, prisjećao se njega i govorio:

“Allah se smilovao Musau. Bio je uznemiravan i više od ovoga, pa je strpljivo podnosio.”

To je lekcija za sve koji nose bilo kakvu odgovornost: roditelje, učitelje, odgajatelje, daije, vođe i sve one koji pokušavaju popravljati ljude.

Najveća je hrabrost nastaviti nakon razočarenja.

Najveća snaga je sačuvati plemenitost srca nakon što te ljudi povrijede.

Musa, alejhis-selam, nije ostao upamćen samo po štapu koji je razdvojio more.

Ostao je upamćen po srcu koje nije slomilo ni ono što je često teže od mora i faraona zajedno: ljudska tvrdoglavost, nezahvalnost i stalno razočarenje.

More je prešao jednom.

Ali ljude je morao prelaziti svaki dan.

I možda je upravo u tome najveće čudo njegove priče.

akos.ba

Naše postojanje na ovome svijetu je kratko i jednom se živi na dunjaluku, pa ne upropaštavajmo sami sebe zarad iluzija, tlapnji i fatamorgana, jer je kabur samoća i tmina, a njegovo svjetlo su ibadeti i dobra djela učinjena samo radi Allaha i Njegovog zadovoljstva.

Opasnost slušanja samo jedne strane

Svakodnavno slušajući sporove među ljudima, bilo to poslovni, bračni ili fizički sporovi, objasnim im da nije isto dati propis i presuditi među ljudima. Za presudu trebaju obje strane, svjedoci i dokazni materijal.

Bez toga ne mogu i ne smijem se upuštati u osudu ili prebacivanje krivica, jer prva stvar kod ovih stvari je da sebe čovjek sačuva džehennema i tek onda da pomogne ljudima, a ne da sebe baci u džehennem i učini nepravdu i zulum. Jedna od najvećih nepravdi među ljudima nastaje onda kada čovjek donese zaključak, presudu ili osudu nakon što je čuo samo jednu stranu priče.

I obično je to da onaj ko ti prvi ispriča događaj često izgleda kao žrtva, a druga strana kao krivac, ali kada se sasluša i druga strana, slika se često potpuno promijeni. Zato su učenjaci upozoravali da je pravednost nemoguća bez saslušanja obje strane, i ja sam se u to uvijerio. Sakriju ili zaborave ključni detalj.

Prenosi se da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Kada ti dođu dvojica parničara, nemoj donositi presudu dok ne saslušaš drugog kao što si saslušao prvog, jer ćeš tada biti u prilici da spoznaš istinu.” Koliko je samo prijateljstava prekinuto, familija posvađano, brakova puklo i ugleda narušeno zato što je neko povjerovao prvoj priči koju je čuo. Zbog toga su učenjaci govorili da je nepravda jezika često veća od nepravde ruke. Jedna izgovorena presuda o čovjeku može ga pratiti godinama. Posebno je opasno kada čovjek, ne samo da povjeruje jednoj strani, nego počne drugima prenositi svoj sud o ljudima.

Tada više ne nosi samo teret pogrešnog mišljenja, nego i teret nepravde prema drugome. Nemoj da to bude brdo na kojem ćeš dobrovoljno stradati. Mudar čovjek je spor u presudi. On zna da svaka priča ima najmanje dvije strane, a često i treću, onu koja je najbliža istini. Vidi se da ni jedno nije u pravu ili je djelimično ili kako god već.

Nije bez razloga Uzvišeni Allah rekao: فَتَبَيَّنُوا “Pa dobro provjerite.” (El-Hudžurat, 6) Nije da ljudi uvijek lažu, ima ih i koji lažu, ali nekada zbog emocija ili interesa ne vide stvari kako treba, pa onda ovi što kojima se požale žure da presude prije nego što saznaju cijelu istinu.

Stanu na nečiju stranu i misle da čine dobro, a ne znaju da su na sebe natovarili teret za kojeg će snositi posljedice na dunjaluku i na ahiretu. Prije nego što donesete sud o nekome, zapitajte se: Da sam ja optužen, da li bih bio zadovoljan da mi se sudi ovako? Ako je odgovor ne, onda nemate pravo ni drugome tako suditi, jer vidite da je nepravedno.

Abdullah ef. Mujić