Podsjetimo, Burton je u filmu “Sutjeska” utjelovio Tita, tadašnjeg predsjednika Jugoslavije. Druženje s Titom opisao je u svojim dnevnicima koji će Yale University Press promovirati tokom avgusta.

Kada je sa suprgom Elizabeth Taylor krajem jula 1971. godine došao na Brione, dočekala ih je, napisao je glumac u svom dnevniku, “žena seljačkog izgleda i mali muškarac velikog stomaka”. Ona je bila šarmantna i “razornog” osmijeha, a njemu zbog zatamnjenih naočala nije vidio boju očiju.

Iznenadilo ga je koliko je ona krupna, a on tako “malen i nježan”, i izuzev tog stomaka, sitan. I koraci su mu bili kratki, a ruka koju je Bartonu pružio za upoznavanje, isto je bila, zapisao je, malena.

– Stigli smo sretno i odvezli smo se automobilom – Mercedes-Benzom – do i kroz Pulu, gde nas je čekao brod. Masa fotografa i novinara, i TV ljudi čekala nas je na aerodromu. Uobičajena pitanja – Kakav je osjećaj glumiti velikog čovjeka, koliko znate o Titu? Dali su nam vilu nedaleko od Titove. Vrlo vruće – bez klima uređaja. Madam Broz dočekala nas je u vili. Krupna žena vrlo seljačkog izgleda te krajnje šarmantna sa razornim osmijehom. Ponuđeni su nam kanapei (koje sam jeo, sklonivši hljeb), i šampanjac, koji sam odbio, i ukusna turska kafa, koju nisam odbio – napisao je u svom stilu Burton.

Dnevnik je pisao, vidi se, ironični cinik.

Tako je 1. avgusta napisao: “Dug, ali ugodan dan proveden, osim kratkog posljepodnevnog dremeža, sa Titom. Predsjedniku i supruzi darovali smo Van Cleef & Arpels – komad pirita sa satom u njemu. Kad me Tito pitao o scenariju, rekao sam da mislim da je on u njemu malo predstavljen, te kako treba biti jači te da je ta uloga premala. Rekao je da je u redu da bude veći, što se reditelju izuzetno dopalo. Tako da ću možda imati nešto bolje i više raditi, nego samo stajati i izgledati kao “čovjek sudbine”.

Iako historija o Titu privatno govori kao o čovjeku dobrom domaćinu svjetskoj političkoj, ali i šoubiz eliti, Burtonu je Tito bio dosadan. Istovremeno je Elizabeth bila, pisao je Burton, fascinirana jugoslovenskim vođom.

Prije nego što će upoznati predsjednika Jugoslavije i suprugu, 21. jula 1971. godine, u svom dnevniku je zapisao:

– Veći dio jučerašnjeg dana proveo sam sa Jugoslavenima u razgovoru o Titovom filmu. Puno fascinantnih priča o komunizmu i Rusiji, ali najviše o Titu. Idemo, na Titov poziv, da ga vidimo dvadeset osmog. Trebalo bi biti vrlo zanimljivo, u najmanju ruku – napisao je.

Pomenuo je i luksuz u kojem su Jovanka i Tito živjeli.

– Malo me iznervirala nervoza s kojom nas posluga sve poslužuje. Tito i Jovanka žive u nevjerovatnom luksuzu, neuporedivim s bilo čim drugim što sam vidio. Nakon ručka, predsjednik i ja smo puno razgovarali o ratu, a posebno o Sutjesci. Pitao sam ga voli li Staljina. Dugo je čekao na odgovor, i na kraju je rekao da mu se “sviđa, odnosno, divi mu se kao političaru, ali da ga ne voli kao čovjeka”.

– Nazvao nas je u 16 sati i u kabrioletu Lincoln Continental – “dar Zagrepčana”, mislim da je rekao – počeo voziti. Odmah je, ni pedesetak metara od kuće, vozeći preko vrlo oštrog rubnog kamena, probušio prednju desnu gumu. Umjesto da se zaustavi i ugasi motor, on je pojačao broj okretaja, a mi smo se trzali i trzali nekih desetak sekundi koje su parale živce. Ostavili smo auto i otišli pješice u mali zoološki vrt sa slonom i kozorogom, gazelama… Odjednom je izgledao vrlo staro i još sitnije nakon incidenta s automobilom, ali ubrzo je ponovo bio stari, samopouzdan. Činilo se da se pomalo bojao slona dok ga je hranio – napisao je Barton.

Zadnji put se Tito u dnevniku spominje 2. avgusta 1971.

– U 9.30 sam vidio PR-ovca koji mi je postavio mnogo pitanja o tome zašto sve to radim. Po ko zna koji put sam napamet ponovio “Sjajan čovjek”, “Sjajna prilika”, “Nadam se da mogu ispoštovati pravdu”… Nadao sam se zapravo da oni mogu ispoštovati pravdu prema meni. Dajte mi alat, i ja ću nastaviti s poslom. Da nije, zapravo, Elizabeth Taylor oduševljena snagom i slavom svega toga, dao bih sve od sebe da prekinem i pobjegnem – tako je ogroman napor otrpjeti dosadu – posebno beskrajni prevedeni razgovori. I Tito i Madam Broz pričaju duge priče, za kojih ne dopuštaju da ih prevodioci prekidaju, pa nakon što posljednji završi, čovjeku je sasvim svejedno o čemu se govori.

Tačno u 9.50 krenuli smo iz kuće prema predsjedničkoj vili. Zatim ravno na malu snažnu jahtu – najveća brzina 35 čvorova, 160 tona, 120 stopa – i plovili niz stotine otoka u ovom dijelu svijeta. Lijepi gradovi i stotine novih hotela. Plaže, uglavnom kamene, vrvjele su turistima. U prosjeku godišnje zarade 30 miliona, govorili su. Gotovo svi su mahali predsjedničkoj jahti, a on im je uzvraćao. Predsjednik mi je ponosno rekao kako je njegova obala najbolje branjena u Evropi, i da su pod svim ostrvima prepunim pećinama skrivene puške, podmornice i topovi. Povremeno bih kroz dvogled ugledao mornara u pozoru na nekom udaljenom brežuljku kako ukočeno pozdravlja.

Ručali smo na ostrvcetu okrenutom prema Brionima, ne bez mučnog pregleda kuće i posjeda. “Ovo je iz Indonezije, od samog Sukarna.” “Ovo je rad naroda Makedonije”, “Ovo je iz Sudana.” Primjetio sam da se većina lica smiješila od dosade dugo prije kraja ručka, i uprkos činjenici da su pili. Lice E (Elizabeth Taylor) bilo je naravno, izuzetak. Ona se zabavljala. Dobro da ne pijem, jer bih možda počeo postavljati vrlo nezgodna pitanja – živciralo je iskustvo treznog Burtona.

Njegovo ismijavanje Tita mnogi su komentirisali i kao rezultat ljubomore, jer je Elizabeth Taylor uživala u Titovom društvu.