Pokušajte zamisliti Halida Bešlića kako samohvalisavo govori: „Ko bi održao 500 humanitarnih koncerata da mene nije bilo?“. Ili: „Ko bi, poput mene, primio u svoj njemački stan hiljade izbjeglica i nahranio ih?!“. Ili da se busa u prsa, hvali se i optužuje druge: „Ko je od vas smjestio žrtve poplava u svoje kuće i motele? Niko, osim mene!“. Ne ide, je li tako? To niko zamisliti ne može, jer takvo nešto ljudski moral i urođena pristojnost isključuju i preziru – a Halid je, prema svjedočenjima onih koji su ga poznavali, bio rijetko pristojan i moralan čovjek u vremenu u kojem se pokvarenost i zloba njeguju gotovo kao tradicionalne vrijednosti.
Zbog svega toga su građani Sarajeva, ali i sa prostora cijele bivše Jugoslavije (Halid nije volio koristiti riječ „region“ – reći će njegov prijatelj, glumac Emir Hadžihafizbegović, za njega je „region“ bila i ostala „Juga“), jučer napravili veličanstven, u istoriji glavnog grada Bosne i Hercegovine do sada neviđen posljednji ispraćaj velikom pjevaču i velikom čovjeku. Među onima kojima je pripala čast da na jučerašnjoj komemoraciji u Narodnom pozorištu govore o Halidovom životu i djelima bio je i glumac Enis Bešlagić.
– JA sam samo bacio grudvu iz hira, iz potrebe da se taj čovjek ne isprati tek tako. Jel’ vi vjerujete koliku sada JA snagu osjećam i neku moć, zato što sam vidio sve te emocije te djece koja su ganjala dozvole po Minhenu, po Salzburgu pa mi javljaju, 120 lokacija sam JA sa njima prošao u tri dana! Nekako sam očekivao veći angažman Sarajeva, što se JA moram sjetiti toga? Šta, ne možete se vi sjetiti ili koliko vam je trebalo vremena da se sjetite da je otišao Halid Bešlić? Kol’ko tim sarajevskim mangupima je trebalo, kol’ko je trebalo vremena da neko kaže samo malo ljudi, ne može to tek tako da prođe! Pa gdje su kolege, gdje su svi? – naružio je jučer Bešlagić građane i građanke Sarajeva izrevoltiran, kako je kazao, njihovom “anemičnošću”.
IZMIŠLJENI „ZABRANJENI“ GLUMAC
Idu od ruke glumcu Bešlagiću ti upečatljivi, „viralni“ govori u raznim (ne)prilikama i manifestacijama koji odjeknu u „regionu“, a i šire. Čitaoci će se možda sjetiti (a puno je vjerovatnije da neće) njegovog govora otprije desetak godina na manifestaciji Večernjakov pečat kada je proglašen za „osobu godine“, u kojem je Bešlagić govorio o svom trnovitom putu do glumačkog uspjeha i šikaniranju „običnog građanina iz Tešnja“ koji hodi svijetom i ponosno govori da je Bosanac i Hercegovac, a niko ga ne razumije i kao takvog ne priznaje. Ispričao je tada glumac Bešlagić pred uglednim zvanicama kako je on lično morao preuzeti na sebe teško breme, zahtjevni organizacijski zadatak i odgovornost dočeka pape Franje u Sarajevu jer, kako je pojasnio, „morao je neko i nisam želio da baš i treći svjetski rat krene iz Sarajeva“. Oštro je osudio Enis tom prilikom i bh. političare zato što nam djeca odlaze vani i jer se ništa ne mogu dogovoriti bez stranaca, te završio svoje obraćanje uz emotivnu balaševićevsku „samo da rata ne bude“ poruku. Nedugo nakon ovog govora, Bešlagić je spakovao hrvatsku putovnicu u džep i otišao u Zagreb, kukajući hrvatskim novinarima na sva zvona kako je zbog svog „eksplozivnog“ govora na Večernjakovom pečatu i kritike koju je uputio političarima postao „zabranjen“ u Sarajevu i BiH i da ga više nijedan reditelj ne želi angažovati.
„Halo, Bakire, šta ima, gdje si to?“
„Ooo, selam moj Danise, evo malo na pijaci, poslala me Sebija da nam kupim paprika za zimnicu pa odoh da spašavam državu od dušmana. Kakav si ti, snima li se šta?“
„Dobar, hvala Bogu, planiram uskoro da počnem da radim novi film, pa kontao da angažujem onog Bešlagića za glavnu ulogu…“
„Kojeg Bešlagića, Enisa jel’? Joj, nemoj njega, života ti, dogovorili smo se Mile, Dragan i ja da ga stavimo na crnu listu zbog onog njegovog govora, pa nek’ ide tamo kod Hrvata nek’ snima šta hoće. Nađi nekog drugog, taj je zabranjen.“
Ovako je u zamišljenom scenariju Enisa Bešlagića izgledala njegova „zabrana“ glumačkih angažmana u Bosni i Hercegovini, direktno naručena od političkih moćnika koji sarajevskim rediteljima biraju glumce za kastinge. Nije Bešlagiću ni palo na pamet da se razlog zbog kojeg se bh. režiseri i producenti ne zanimaju za njega možda krije u njegovim ograničenim glumačkim sposobnostima koje nikada nisu izašle izvan dometa priglupog, dobroćudnog portira Šemse iz „Naše male klinike“, uloge koja je Bešlagiću donijela toliko željenu „slavu“ i omiljenost među publikom (idejni tvorac ovog popularnog sitcoma, koji je jednom ispodprosječnom glumcu kakav je Bešlagić donio neočekivanu regionalnu prepoznatljivost bio je Branko Đurić Đuro, koji je jučer na društvenim mrežama objavio zanimljivu poruku o ljudima koji sebe vole „isticati na bilo koji način“, a ubrzo potom je obrisao, op.a.).
NAJBOLJI ILI NAJGORI HALIDOV UČENIK
Nakon prestanka emitovanja „Naše male klinike“, kada je shvatio da od njegove željene blistave filmske i televizijske karijere neće biti ništa, Bešlagić se okrenuo snimanju reklama i stand up komediji iz koje je nastala i njegova monodrama „Da sam ja neko“ sa kojom već mjesecima puni dvorane u regionu i dijaspori, između ostalog i u mrskom Sarajevu koje ga je „zabranilo“.
„U Sarajevu igramo 11. put i već desetak dana pred predstavu sve je gotovo rasprodano“, pohvalio se Bešlagić prošle godine u razgovoru za Klix.
Za njegovu monodramu vlada toliki interes da je i na jučerašnju komemoraciju Halidu Bešliću stigao direktno iz njemačkog grada Rosenheima, gdje je noć prije izveo svoj show. Nije, naravno, duboko ožalošćenom Bešlagiću ni palo na pamet da zbog smrti svog prijatelja otkaže planirani nastup i unosne „tezge“ po dijaspori, kao što su to ovih dana iz pijeteta učinile brojne Bešlićeve kolege…
A što se tiče “anemičnih” Sarajlija i Sarajki koji bez samohvalisavog Enisa Bešlagića ne bi znali kako da dostojanstveno isprate Halida Bešlića, podsjetit ćemo da se istog dana kada je objavljena vijest o smrti našeg legendarnog pjevača nekoliko hiljada građana Sarajeva spontano okupilo na platou ispred Doma mladih kako bi mu odali počast. Sarajevski taksisti su se organizovali i besplatno prevozili sve one koji su došli na posljednji ispraćaj, cvjećari su džaba dijelili ljiljane, ugostitelji su častili putnike namjernike koji su “potegli” iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Podgorice i brojnih drugih gradova zbog Halidove dženaze…
“Ja sam najbolji Halidov učenik, nemojte se ljutiti”, poručio je jučer u Narodnom pozorištu Enis Bešlagić.
Od koga je učio Enis Bešlagić ne znamo, ali ovakve degutantne vještine samopromocije od Halida, sasvim sigurno, nije mogao naučiti.
Slobodna Bosna
