Connect with us

Magazin

FOTO Ovo je najbogatije selo na svijetu, ali ljudi koji ondje žive, platili su veliku cijenu

Published

on

Sigurno postoje ljudi koji bi zamijenili sve što imaju za život u zlatnom kavezu. Ali je li to zaista vrijedno žrtve? Priča o najbogatijem selu u Kini možda će vam pomoći da razmislite o cijeni tog bogatstva.

Ovo misteriozno selo, sa 2000 stanovnika, već desetljećima intrigira javnost. Svaki stanovnik ovog sela uživa u ogromnom bogatstvu, ali to ima svoju cijenu koja se ne može mjeriti novcem, piše Danas.rs.

Riječ je o selu Huaxi u Kini koje je poznato po urbanističkom planiranju, neprestanoj ekonomskoj aktivnosti i visokom životnom standardu koji ovo mjesto izdvaja od ostatka Kine.

Selo Huaxi, smješteno u okrugu Jiangyin, provincija Jiangsu, primjer je nevjerojatnog ekonomskog rasta Kine u posljednjim desetljećima. Ovo selo se izdvaja kao svjetleća oaza usred poljoprivrednog zemljišta. Mjesto sa širokim ulicama, identičnim kućama s crvenim krovovima i besprijekorno održavanim travnjacima osmišljeno je samo za bogate.

NOEL CELIS / AFP / Profimedia

Bogatstvo sela se ogleda u činjenici da svaka obitelj ima barem jedan automobil, a vrijednost svake kuće se procjenjuje na nevjerojatnih 150.000 dolara, a sve to je osigurala zajednica.

Ali ovdje se bogatstvo ne mjeri samo materijalnim dobrima; to je također zajedničko društvo gdje svi rade zajedno i dijele plodove svog truda.

Dok šetate ulicama, čut ćete glasove ljudi koji obavljaju svoje svakodnevne poslove, ali i povremeno treštanje zvučnika odjekuje mjestom, a s razglasa se čuje glas koji poziva turiste da vide čudo, odnosno Huaxi.

I zaista, teško je ostati ne impresioniran mjestom.

Od uređenih vrtova do blistavih automobila parkiranih ispred svake kuće, očito je se ovo selo ponosi svojim izgledom i načinom života. Čini se da čak i lokalne firme odražavaju takav stav, s uspješnom industrijom specijalizirane hrane, suvenira i drugih proizvoda koji služe posjetiteljima.

U osnovi, selo Huaxi je jedinstven primjer uspona Kine do statusa ekonomske supersile i svjedočanstvo moći zajednice i napornog rada.

Zlatni kavez koji se nikada ne napušta

Stanovnici ne govore o svom bogatstvu i ono se smatra tajnom. Pristup medijima je ograničen, a ljudi koji ovde žive nikada ne napuštaju selo jer bi inače izgubili sve što su stekli.

Svaki od 2000 stanovnika ima više od 143.000 dolara na bankovnom računu i živi u identičnim kućama. Većina stanovnika radi sedam dana tjedno pa se postavlja pitanje gdje i kada mogu potrošiti sav taj novac.

Misterij koji traje desetljećima

Sve do kraja devedesetih godina ovo selo je bilo samo jedno od mnogih siromašnih kineskih sela s oko 600 stanovnika. Tada je visoki partijski dužnosnik Wu Renbao osmislio plan koji je selu donio prosperitet, osnovavši nekoliko kompanija i pretvorivši siromašne u bogate. Mediji su se počeli zanimati za Huaxi 2004. godine, kada je otkriveno da stanovnici sela zarađuju gotovo 18.000 dolara godišnje, što je znatno više od prosjeka u drugim dijelovima Kine.

NOEL CELIS / AFP / Profimedia

Da bi pokazali snagu sela, vlasti su 2011. godine izgradile impresivnu zgradu od 72 kata, uloživši 430 milijuna dolara. Visina zgrade je 328 metara čime je postala četiri metra viša od Eiffelovog tornja. U prizemlju se nalazi zlatni kip bika vrijedan 30 milijuna funti.

Turizam u Huaxiju je vrlo popularan jer mnoge zanima kako izgleda život u komunističkoj utopiji.

S druge strane, mnogi posjetitelji ističu da u Huaxiju ne možete pronaći restorane i trgovine kakve očekujete u bogatom gradu, i da nema puno mjesta na kojima možete potrošiti novac.

Magazin

Hadžihafizbegović: Nađite mi Bošnjaka koji je ikada javno rekao da su Srbi genocidni, polit ću se benzinom

Published

on

By

Emir Hadžihafizbegović pružio je podršku srbijanskoj novinarki Snežani Čongradin koja je kritikovala Aleksandra Vučića zato što tvrdi da se usvajanjem rezolucije o genocidu u Srebrenici građanima Srbije želi pokazati da su “genocidan narod”.

Njegov tekst, koji je objavljen na Danas.rs, prenosimo u cijelosti:

Iako sam zauzet snimanjima i to daleko od Sarajeva, iako živim skoro godinu sa čvrstom odlukom da se na duži period javno ne oglašavam, iako sam osvijestio svu grotesku nažalost mračnog i nimalo smiješnog balkanoidnog Montyja Pythona, koji se s malih ekrana i u životima našim ne gasi evo već 35 godina, nisam mogao ostati ravnodušan na tekst u listu Danas – “Bošnjaci su naša braća”(bar je tako prenijet na bosanskim portalima) novinarke Snežane Čongradin.

Šta reći osim da stavovi, mišljenja, poruke i zaključci ove posebne i vrsne novinarke u spomenutom tekstu bude u meni daleku asocijaciju na Williama Faulknera, čuvenog američkog pisca, koji je prilikom svog obraćanja u Švedskoj akademiji, a prilikom primanja Nobelove nagrade svoj govor završio rečenicom: “Ne pristajem na kraj čovjeka.”

Istu rečenicu 33 godine kasnije s istog mjesta, primajući također Nobelovu nagradu za književnost, 1982. godine izgovorio je Gabriel Garcia Marquez s umjetnom didaskalijom, kako citira Faulknera.

I zaista kad pomisliš da đavoli dobijaju još jednu bitku nad anđelima, da tama mijenja svjetlo, da zlo nadvladava dobro, da zdrav razum nestaje pod pritiskom “zakržljale zločinačke psihologije”, pojavi se ovaj tekst, ova velika Snežana, ova novina, ovi ljudi koji u toj novini rade. Hvala vam svima, dragi danasovci, Snežani posebno.

Mi, vaša braća Bošnjaci, nismo i nećemo nikada izgovoriti tu morbidnu i blasfemičnu rečenicu o genocidnom narodu. To nikada nisu izgovorile ni Majke Srebrenice ni Alija Izetbegović ni Bakir sin mu, nijedan pripadnik Armije BiH u kojoj su herojski ginuli i naša braća Srbi niti će to izgovoriti ijedan stanovnik Bosne i Hercegovine koji nije Srbin. Nikad, nikad i nikad. Mi dobro znamo ko su počinioci genocida i da to sa narodom nema veze.

Jedino k'o srbijanskom narodu, domaćinu i dobroj seljačkoj duši u srcu Šumadije, jedino k'o Novaku Đokoviću, Mihajlu Pupinu, Svetozaru Markoviću, Draganu Džajiću, časnom i ponosnom solunskom ratniku pokopanom negdje u vrletima srbijanskih planina, mom velikom bratu Radovanu Bigoviću, tom moralnom svetioniku Srpske pravoslavne crkve, Nikoli Jokiću, Divcu, Tanji Peternek, Lanetu Gutoviću, Anici Dobroj, generalu Mišiću, kralju Aleksandru, Draganu Nikoliću, Mileni Dravić, Bori Todoroviću, Ljubi Tadiću, Dadi Vujasinović, Đorđu Balaševiću, Peri Lukoviću, Rambu Amadeusu, Nenadu Čanku, Miri Trailović, Tozovcu, Čkalji, Sonji Savić, Dušku Kovačeviću, Dragoslavu Mihajloviću, Miliću od Mačve, Latinki Perović, Crnjanskom, Kokanu Mladenoviću, Zoranu Radmiloviću, Bogdanu Bogdanoviću, Radomiru Konstantinoviću, Slavku Ćuruviji, Borki Pavićević, Bori Spužiću Kvaki, Tomi Zdravkoviću, Goranu Markoviću, Mikiju Jevremoviću, Nenadu Bjekoviću, Kići, Moki, Obradoviću, Olji Ivanjicki, Miji Aleksiću, Dušku Radoviću i još stotinama hiljada i miliona ljudi jednog ponosnog naroda “prišiva” termin genocidni i stavlja povijesnu stigmu jednoj zemlji i njenom plemenitom narodu jeste Aleksandar Vučić.

I jeste Srpska pravoslavna crkva. I jeste Dačić, jeste Brnabić, jeste Šešelj, jeste Bokan, jeste Marić Milomir, jeste Vulin, jeste Vučićević, jeste Kusturica, jeste Pink… Jesu tabloidi srbijanski, jeste Mile Dodik, jesu ona dvojica giliptera četnika Mandić i Knežević iz Crne Gore. Nađite mi jednog Bošnjaka koji je javno ikada rekao da su Srbi genocidan narod, polit ću se benzinom i zapaliti.

Ova gore spomenuta elita srbijanskog društva, dakle vlast i mediji njihovi na dnevnoj bazi izgovaraju po pet puta da su Srbi genocidan narod. O tempora, o mores. Ko ovdje koga ponižava? A znate zašto to izgovaraju?

Njihova formula je jednostavna, pragmatična i zove se “spasimo se, je-eš cijenu”, znajući da je kraj blizu, njima treba haos, novi sukob, krv, granate, jauk majki svakojakih.

Njima trebaju mržnja i strah, ponovo razrušeni gradovi i ljudske duše. Treba im magla od isparavanja srbijanske, bošnjačke i krvi inih dječaka, krvi nad tijelima mrtvih vojnika.

Kroz tu maglu od krvi nekih novih “Košara” i djece poslane u rat lakše se bježi van svoje zemlje, kroz tu krvavu maglu lakše se dižu avioni iz Laktaša i sa Surčina, jedni prema Moskvi, drugi za Bahrein i Emirate.

Kroz tu krvavu maglu teško se vide milijarde pokradenih eura od naraštaja svog, a kojeg oni brižno uče i na dnevnoj bazi edukuju da pripadaju genocidnom narodu.

Osim njih “ološa iz čitanke”, niko i nikad tu blasfemiju nije izgovorio ni u Bosni ni u Hrvatskoj ni na Kosovu niti igdje u Evropi, niti igdje u svijetu. Jedino je Vladimir Putin rekao s početka rata u Ukrajini da je u Srebrenici počinjen genocid. Izjava se vrlo lako može pronaći. Izrečena je u kontekstu nadolazećeg pakla i rata između Rusije i Ukrajine, naravno ni ruski predsjednik nije spominjao narod nego zlikovce.

Zato, sestro naša Snežana i hrabri danasovci, završavam. Jednom su me pitali u nekim novinama šta smatram najvećim izumom na svijetu. Odgovorio sam: “Ogledalo.”

“Zašto?”, pitala me novinarka. – “Zato”, rekao sam, “što nema većeg meraka i satisfakcije u ljudskom životu nego prije pranja zuba ujutro u toaletu sam sebi u ogledalo reći: ‘Đe si, majstore?'”.

Snežana, sestro, ti i tvoje kolege u Danasu prolazite teške kušnje, napade, pritiske, ali kad god vam je teško, sjetite se da ima ogledalo u vašem kupatilu. Ogledalo i tri magične riječi: “Đe si, majstore?”.

Zbog te tri magične riječi život ima smisao. I zato Faulkner i Marquez i svi mi s “planete Malog princa”, svi mi spušteni iz Ujevićevog “pobratimstva ljudi u svemiru”, ne pristajemo na kraj čovjeka. Volim te, draga sestro Snežana, jako i iskreno. Manje “peku rane” poslije tvog teksta. Hvala ti u ime svih nevino poubijanih ljudi u Srebrenici. Hvala tvojoj novini Danasu jer Danas nije samo novina, to je štampani dokument o jednom zlom vremenu i odvažnim i hrabrim ljudima u njemu.

Nastavi čitati

Magazin

Ovo su najopasnije zemlje za posjetiti u 2024. godini

Published

on

By

Index.hr
Nastavi čitati

Magazin

VIDEO Jurio je motociklom preko 270 km/h, a sada je završio iza rešetaka

Published

on

By

SUD JE KONAČNO donio presudu nad prijestupnikom koji je javnom prometnicom vozio brzinama većim od 270 km/h.

Da stvar bude gora, motociklist Rendon Dietzmann je i objavio video sulude jurnjave na svojem YouTube kanalu Gixxer Brah YouTube, što je bilo ključno u pronalaženju krivca. Nakon tri mjeseca otkako su se mediji raspisali o objavljenoj snimci jurnjave od Colorado Springsa do Denvera, stigla je i presuda. On je spomenutu dionicu prešao za 20 minuta, što je tri puta brže od uobičajenog. Kazaljka brzinomjera nerijetko je pokazivala vrijednost i od 278 km/h.

Policija je objavila da je zaprimila brojne prijave nakon objave snimke te se ubrzo doznalo tko stoji iza kanala i same snimke. Policija je Dietzmanna pronašla u Teksasu još u veljači te podigla niz optužnica, uključujući one za prebrzu i nesmotrenu vožnju. Na koncu je motociklist priznao prebrzu vožnju.

Poznata je i kazna. Dietzmann će morati na dva tjedna u zatvor te će platiti kaznu od 300 USD. Također, morat će platiti troškove ekstradicije iz Teksasa u iznosu od 1996 USD. Dobio je i 12 kaznenih bodova, što znači da neće smjeti upravljati motociklom idućih 12 mjeseci.

Ipak, Dietzmannu neće biti preteško platiti kazne. Vozač je na svojoj web stranici prodavao majice ukrašene svojom fotografijom, a sada nudi majicu sa sloganom “Colorado's Most Wanted”. Uz to, YouTube kanal Gixxer Brah dobio je 25.000 novih pretplatnika otkako je započela ova saga.

Index.hr

Nastavi čitati

Najčitanije