U čemu je razlika između samozvanih sarajevskih građanskih, lijevih, multietničkih stranaka kako sebe nazivaju SDP BiH, DF, Naša stranka i nacionalnih stranaka poput SDA, Naroda i pravde (NiP)…? Neki u šali znaju reći, razlika postoji; Prvi, jedu svinjetinu i piju, za razliku od ovih drugih.No, šalu na stranu. Lider SDA Bakir Izetbegović nekoliko je puta ponovio kako je razlika između njegove SDA i sarajevskih tzv. ljevičarskih stranaka u jedan posto, prigovarajući “ljevičarima” što nigdje u BiH nisu uspjeli prdobiti podršku Hrvata i Srba, piše Hrvatski medijski servis.

Tekst prenosimo u cjelosti, bez čak i pravopisnih i/ili slovnih intervencija.

Zašto je tomu tako? SDP BiH, Naša stranka, DF, kao i SDA i NIP bore za iste političke ciljeve, čak i na isti način, eliminaciju Hrvata kao političkog, konstitutivnog naroda u FBiH i BiH, te Republike Srpske, kao institucionalnog okvira za ostvarenje konstitutivnih prava Srba u BiH, kako bi tronacionalnu BiH pretvorili u bošnjačku državu, ili za početak, bar od FBiH napravili bošnjački entitet.

Uvođenje građanskog načela jedan čovjek jedan glas u FBiH, u kojoj su Bošnjaci četiri puta brojniji od Hrvata, za što se sve sarajevske stranke, bez izuzetka, zalažu i slijepcima je jasno, rezultiralo bi, ne stvaranjem građanskog društva, već pretvaranjem hrvatsko-bošnjačke FBiH u bošnjačku federalnu jedinicu u BiH. Način na koji tzv. “ljevičari” to žele ostvariti ne razlikuje se od metoda koje koristi SDA. Izabrati bošnjačkim glasovima 6 Hrvata u hrvatski klub Federalnog doma naroda i stvar je završena. Po nakaradnim Petritschewim amandmanima na Ustav FBiH i protuustavni Izborni zakon tada je moguće kompletnu izvršnu vlast u FBiH, predsjednika i dva dopredsjednika, te Vladu FBiH oformiti bez stranaka koje bi dobile i stopostotnu izbornu potporu građana hrvatske nacionalnosti.

Isti ciljevi

Bivši predsjednik tobož liberalne Naše stranke asimilirani Peđa Kojović, prije par dana je ponovio kako je cilj sarajevske (bošnjačke) oporbe osvojiti 6 izaslanika u nacionalnim klubovima Doma naroda i preuzeti vlast u FBiH. Požalio se novinarima ovaj sarajevski liberal, koji ne odustaje od borbe za bošnjačke nacionalne interese, unatoč tomu što su ga proglašavali četnikom i bacali po sali Skupštine Sarajevske županije, kako bi im to bilo onemogućeno Schmidtovim amandmanima na Izborni zakon i Ustav FBiH, po kojima Bošnjaci više ne bi mogli birati predstavnike Hrvata iz Bosansko-podrinjske i Unsko-sanske županije. Isto to govore bošnjački nacionalisti i šovinisti Reuf Bajrović i Emir Suljagić, ali i Bakir Izetbegović, Elmedin Konaković… Uostalom zar se neki dan u Sarajevu sve te tobož lijeve, multietničke i građanske stranke zajedno s bošnjačkim nacionalnim strankama SDA i NiP-om i SBB-om nisu ujedinile u prosvjedu pred OHR-om protiv povratka bar dijela otetih prava Hrvatima.

Ideološki nespojivi politički blokovi

Zanimljivo je i kako bošnjačka politička scena, uoči listopadskih izbora, nije grupirana po ideološkim razlikama, što bi bilo logično, već po matematičkim kalkulacijama kako se domoći vlasti. Tako jedan, navodno oporbeni blok, čine stranke, čije bi ideološke razlike trebale biti nespojive, da stvarno postoje, socijaldemokratski SDP, liberalna Naša stranka i desničarski Narod i pravda, koji je vlast u Sarajevskom kantonu, a oporba na federalnoj i državnoj razini. Na drugoj, rivalskoj, strani je nacionalistička SDA, s kojom je u koaliciji navodno liberalni Komšićev DF, koji su oporba u Sarajevu a vlast u FBiH i BiH. Komšićevci doduše na izbore izlaze samostalno, pa će nakon izbora vidjeti kojem bloku će se prikloniti. I jedna i druga grupacija htjeli bi svu vlast za sebe i, ako je moguće, bez onih koje izaberu Hrvati, u većinski bošnjačkim kantonima, FBiH, a u BiH, opet bez predstavnika Hrvata, s oporbom iz RS-a.

Zvala se one lijevim, liberalnim, multietničkim ili građanskim strankama sve su jedinstvene u zahtjevu za reduciranje ovlasti federalnog Doma naroda, na ovlasti koje ima Vijeće naroda u RS, a to je izravno usmjereno protiv najmalobrojnijeg naroda- Hrvata u BiH, koji bi time nestao kao politički subjekt, jer Dom naroda, po Ustavu ima zakonodavnu funkciju i ravnopravan je Zastupničkom domu. To je zapravo, jedina i posljednja brana majorizaciji Hrvata u FBiH.

Ista retorika

Bošnjačke stranke, bez obzira kako sebe zvale liče kao jaje jajetu, čak i u retorici. Ustavno pravo koje je Hrvatima potvrđeno i presudom Ustavnog suda BiH na izbor predstavnika u Dom naroda Parlamenta F BiH i neizravno u Predsjedništvo BiH za sve njih je “ispunjavanje želja Dragana Čovića”, “aparthejd”, “cementiranje novih etničkih podjela”, “fašizam”, “rasizam”, segregacija, “retrogradni zahtjevi”, dok konstitutivne narode redovito nazivaju plemenima, a njihove izabrane predstavnike plemenskim poglavicama.

Diskreditacija i omalovažavanje hrvatskih političara

Jednaka je i njihova mržnja prema političkim predstavnicima Hrvata, posebice najjačoj hrvatskoj stranci HDZ BiH. Nazivajući zahtjeve HDZ BiH, posve neutemeljeno, anticivilizacijskim i protueuropskim, bošnjački političari, ali i njihovi nazovi intelektualci i analitičari nastoje diskreditirati i opstruirati borbu hrvatskih predstavnika za ostvarenje ustavnih prava pripadnika hrvatskog naroda, dok Hrvatski Narodni Sabor koji okuplja zastupnike od općinske do državne razine iz 12 hrvatskih stranaka posprdno nazivaju nevladinim udruženjem, sugerirajući kako nema smisla ispunjavati želje jedne udruge, još ako su pri tom te želje takve kakvim su ih oni okarakterizirali.

Po čemu su SDP, NS i DF multietničke?

No, razmotrimo postoji li bilo kakvo opravdanje da se SDP, DF, Naša stranka nazivaju multietničkim, lijevim, liberalnim, bosanskohercegovačkim strankama. Za takvu atribuciju te bi stranke, osim pripadnika sva tri naroda i ostalih u vodstvima i članstvu trebale imati i značajnu podršku ne samo Bošnjaka, već i Hrvata i Srba u BiH. Osim što imaju po nekog asimiliranog Hrvata i Srbina na stranačkim pozicijama u tim stranaka, koji se bore za ostvarenje političkih ciljeva Bošnjaka, podrška građana hrvatske i srpske nacionalnosti sarajevskim “multietničkim” strankama na razini je statističke greške. Zapravo njihova borba za multietničku BiH ogleda se u tome da građani Bošnjaci biraju, bošnjačkim interesima lojalne i odane Hrvate i Srbe i tako uzurpiraju pozicije u vlasti predviđene za, od Hrvata i Srba, izabrane predstavnike. I one se u toj namjeri ne razlikuju od nacionalne, ili nacionalističke SDA.

Ljevičarstva ni na vidiku

Što je s ljevičarskim opredjeljenjem SDP BiH i DF-a? Naša stranka je navodno liberalna. Programski ciljevi lijevih i socijaldemokratskih stranaka u demokratskim društvima usmjereni su na zaštitu socijalno ugroženih, marginaliziranih i ranjivih društvenih skupina- radnika, pripadnika malobrojnijih naroda, nacionalnih i vjerskih manjina, LGBT osoba itd. Sarajevski ljevičari umjesto zaštite manjinskih skupina, potiču mržnju prema njima. Jedan od prosvjednika na skupu ispred OHR-a u televizijske kamere reče kako se svi Hrvati u BiH mogu staviti u dva vagona- željeznička, što je nacistička retorika. Ni liberal Kojović, ni socijaldemokrat Nikšić i “frontaš” Komšić, kao ni bošnjačke nacionalne stranke, koje su sa SDA organizirale prosvjed ispred Schmidtova ureda, nisu se ogradile od te izjave, niti ju osudile. A i zašto bi, kad je to njihov pristalica, njegove riječi produkt su te “lijevo-liberalne” sarajevske retorike. Da ne spominjemo poruke “liberala i ljevičara” Komšića koji je okretao svoj mitraljez prema Mostaru, kao sjedištu hrvatske politike u BiH, dok su njegove pristalice pozivale na nabijanje na kolac lidera Hrvata u BiH Dragana Čovića i silovanje bivše hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović

Na govor mržnje prema pripadnicima u Sarajevu nedavno upriličene LGBT povorke, sarajevski socijaldemokrat Nikšić pravio se gluh. U Komšićevom, Nikšićevom i Kojovićevom ljevičarstvu nema sadržaja europske socijaldemokracije. Svima je na prvom mjestu država, ali ne socijalno pravedna država- već država u kojoj će, po Miloševićevom modelu- jedan čovjek jedan glas- brojniji narod vladati nad malobrojnijim.

Protiv čega su prosvjedovali Dervo Sejdić i Azra Zornić?

Žalosti što se, čak, i tobožnji predstavnici nacionalnih manjina u BiH, poput Roma Derve Sejdića ne bore za prava romske zajednice, već za političku hegemoniju bošnjačkog naroda. Podsjetimo, Dervo je zajedno s Jakovom Fincijem tužio BiH pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu jer se kao pripadnik romske zajednice nije mogao kandidirati za Predsjedništvo BiH i državni Dom naroda. I dobio tu presudu. Mogao se Dervo kandidirati za sva druga predstavnička tijela od općine, preko županije, do zastupničkih domova Federacije BiH i BiH, ali nije. Njemu je baš smetalo što ne može u Predsjedništvo BiH. I kada su u svibnju ove godine raspisani Izbori, bez da je provedena presuda po njegovoj apelaciji, Dervi nije na pamet palo pobuniti se jer se nije mogao kandidirati za člana kolektivnog šefa države. Ali zato jeste prije neki dan kada su se Bošnjaci pobunili protiv navodne Schmidtove namjere da se vrati dio otetih prava Hrvatima u BiH. Za Dervu je to “fašizam i rasizam”, kao i za druge bošnjačke prvake, ali i apelanticu pred Europskim sudom za ljudska prava Azru Zornić, koja je kao pripadnica “ostalih” zaprijetila ratom vratili se Hrvatima i djelić otetih prava.

Samo iz ova dva slučaja jasno je kako se svi ti apelanti nisu borili pred Sudom u Strasbourgu za ostvarenje svojih prava, već su bili istrumenti za ostvarenje velikobošnjačkih ciljeva, političke eliminacije Hrvata i pretvaranje BiH, ili bar FBiH, to je lakše ostvarivo, u bošnjačku državu.

Što se priviđa Markovini, Juratoviću i fra Ivi?

Fascinantno je kako SPD-ov zastupnik u Bundestagu Josip Juratović, uz sve što smo naveli, uspijeva uočiti razliku između onog što govori i ciljeva za koje se bori njegov ljubimac Denis Bećirović i Bakir Izetbegović. Kako se povjesničaru i samodeklariranom antifašisti Draganu Markovina priviđa da su SDP, Naša stranka i DF bosanskohercegovačke, lijeve i socijaldemokratske opcije, koje birači trebaju podržati na izborima, kako bi se smijenili nacionalisti. Ili kako teolog dr. fra Ivo Marković, koji iskazuje iracionalnu, patološku, mržnju prema Draganu Čoviću dok upućuje “drugarsku kritiku” Nikšićevom SDP-u, što se dao uvući u kolo SDA, misli kako među sarajevskim strankama postoji suštinska razlika u političkim ciljevima. Kao da oni nisu odavno dio istog zavjereničkog kola koje bi politički gazeći Hrvate željeli ostvariti isti cilj- od BiH napraviti bošnjačku državu, ili bar, za početak od FBiH bošnjački entitet. S tom razlikom što bi bošnjački titoistički nacionalisti htjeli da to bude narodna socijalistička bošnjačka republika, a Alijini sljedbenici Islamska bošnjačka republika ili, kao što reče bivši hrvatski šef diplomacije Miro Kovač -bošnjačka džumuhirija./HMS/