„Ja ne pravdam sebe, ta’ duša je sklona zlu osim one kojoj se Gospodar moj smiluje; Gospodar moj zaista prašta i samilostan je!“ Kur'an, Jusuf, 53
Bio sam iznenađen kada mi se nedavno, posve slomljena srca, jedna majka povjerila da je njena osamnaestogodišnja kćerka napustila kuću i otišla da nevjenčana živi sa momkom, kršćaninom. Ostavila je svoj laptop od kojeg se nije odvajala. Nakon što smo pronašli njenu dobro čuvanu šifru i prodrli u sadržaje njenih pregleda i kontakata tek tada smo se posve iznenadili i uvjerili u dvostruki život ove djevojke koja je za porodicu i okolinu slovila kao povučena, pobožna, islamski odgojena i islamski odjevena djevojka.
U ovom kratkom tekstu pokušat ćemo pronaći odgovor na pitanje: Zašto mi, roditelji, staratelji, učitelji i muallimi; dakle, svi mi koji smo dužni odgajati i usmjeravati, zašto sve manje i manje, iz generacije u generaciju, znamo o našoj djeci i omladini? Primjetili smo da postoji veza na relaciji tehničkog, tehnološkog i ekonomskog rasta i moralnog držanja i ponašanja. Potreba za radnom snagom, kao i potreba za većim nivoom obrazovanja odvaja mlade od roditeljskog doma i prisiljava ih na samostalan život i snalaženje daleko od brige i očiju njihovih roditelja.
Također, masovno posjedovanje osobnih automobila daje priliku mladima da izbjegnu nadzor i roditeljsku kontrolu. A isto možemo reći i za digitalni svijet u kojem su mladi ‘svoji na svom’, ili kako američki istraživač M. Prenskey veli oni su ‘digitalni starosjedioci’ što se ne može reći i za njihove roditelje, a pogotvo njihove djedove i nene, za koje ovaj stručnjak veli da su pridošlice, stranci, useljenici – ‘digitalni imigranti’. Masovna upotreba savremenih digitalnih tehnologija dovodi, već u ranom djetinjstvu, u pitanje nevinost dječijeg oka, i čistoću dječijeg uha. Odrasli nisu svjesni koliko neprimjereni sadržaji slika prodiru u bezazlen i čist svijet naše djece i diraju u njihove duše. Svijet odraslih, pun vulgarnih, lascivnih slika i scena pornografske sadržine prodire nezadrživo do djeteta.
Osim toga, ono svojim okom prisustvuje i brutalnim scenama mučenja, bestijalnim iživljavanjima krvnika nad žrtvom, i hladnokrvnim ubijanjima. Njihove osjetljive uši, sve češće, umjesto glasa majke, žamora glasa Kur’ana, ili pobožnih napjeva ilahija, šuma rijeke, i cvrkuta ptica, slušaju neartikulisane, zaglušujuće zvuke divlje svirke, urlike i krikove, psovke, bestidan govor, ili zaglupljivanje i ideološki dril govorenjem kojem je cilj oblikuje novog čovjeka unakažene duše, ili su to isprazna, obična naklapanja bez plemenitog sadržaja i svrhe. Lascivne slike, nepokretne i žive, i neprimjeren govor vrebaju čiste duše naše djece i mladih. Ne postoji više mogućnost državne, niti bilo čije druge kontrole, ograničenja ili onemogućenja sadržaja koji se plasiraju. Jednostavno, jedan zli duh oslobođen je i slobodan je da čini što god hoće!
Dječije oči vide, dječije uši čuju, djecu zavode i pozivaju slike, glasovi, sadržaji, o čemu roditelji često vrlo malo znaju, ili prekomjerno opterećeni radom ne pridaju ovome dovoljnu, potrebnu pažnju?! Osim ovoga opšteg, neutralnog, promatračkog i svima zajedničkog, postoji i utjecaj i upliv na integritet osobe, najčešće u komunikaciji vršnjaka međusobno. Ponekad se i naše dijete nađe na meti mobera koji vrše mobing prijetnjama, neprimjerenom kritikom, vrijeđanjem, ucjenama i pritiscima. O ovome djeca i mladi najčešće šute noseći to u sebi. Zato je neophodna edukacija roditelja i svih onih koji se bave edukacijom jer informatička pismenost je nužnost ovoga doba. Ona znači razumijeti tehnologiju, znati se njome koristiti i kreirati informaciju. Potom, potrebno je znati prednosti i korisnosti digitalnih uređaja, ali i posebno biti upoznat i sa opasnostima koje zloupotreba ovih uređaja sa sobom nosi. Treba znati i istaći da tehnologija ne zamijenjuje knjige, nastavu i učenje. Ona je na usluzi i pomoći. Uz pomenuto, ovi uređaji odvajaju realni svijet, svijet stvarnosti offline i daju prednost online svijetu slike i zvuka čineći mlade ljude tromim, zavaljenim u sjedišta i sa ukočenim pogledom usmjerenim u mali ekran, posve usamljene, bez motivacije i ideja, bezvoljne, i u biti nesretne. I ne zaboravimo, svjetski pokazatelji ističu kako djeca i omladina u prosjeku pred ekranima digitalnih uređaja provode 7,5 sati na dan što je krajnje zabrinjavajuće!
U pokušaju da roditeljima i pedagozima izađemo u susret nudimo vam prijedloge stručnjaka za poboljšanje našeg odnosa u pogledu korištenja digitalne tehnike naše djece i omladine: – prvo, djetetu do osamnaest mjeseci omogućiti samo povremeno putem skype-a uspostavu kontakta sa bliskim osobama iz kruga porodice, posebno ako su daleko, i ne više od ovoga; – za djecu od 2 do 6 godina maksimalno do jednoga sata omogućiti korištenje uređaja, dok za uzrast od 6 do 14 godina dozvoliti dva sata, uz roditeljski nadzor i kontrolu; – kvalitetno predstaviti, i poučiti dijete, da uređaji nisu samo za igru , zabavu i postizanje virtuelnih ‘prijatelja’ nego se koriste i za učenje, sticanje znanja i proširenje osobnih vidika; – umjesto da se dijete kažnjava oduzimanjem uređaja ispravnije je neprekidno nuditi mu alernativna rješenja: posjeta islamskom centru, posjeta rodbini, šetnja, odlazak u park, bavljenje sportom, čitanje knjige; – otvaranje profila na facebook-u trebalo bi odložiti barem do 18 godine života jer se fb ne da kontrolisati, ali posjedovati profil na fb to je već odavno hit; pa na primjer jedno nedavno obavljeno istraživanje otkrilo nam je da 93 procenta mladih imaju svoj profil na fb od kojih njih približno 70 procenata posjeduje profil na fb prije svoje trinaeste godine; – upotreba uređaja neka se koristi u dnevnom boravku stana gdje je prisustvo odraslih konstantno, a ne u dječijoj sobi gdje je dijete samo i izolovano.
Pored gore navedenog, ipak najvažniji je stalan, prisan, otvoren i sa povjerenjem izgrađen odnos na relaciji roditelj – staratelj i dijete, odnosno mladić, djevojka. On se gradi od prvog dječijeg koraka pa do njegovog osamostaljenja i izgradnje vlastite porodice.
U okviru ovoga odnosa naročito važno je izgraditi zdrav odnos na relaciji: Čovjek i Gospodar Allah dž.š. Od ove temeljne relacije zavise svi drugi odnosi kao što je: – odnos prema svome vlastitom biću; – odnos spram drugih osoba; ali i – odnos prema svijetu u kojem obitavamo. U našem odnosu prema svijetu to može biti: ili odnos izolacije, ili odnos ići u susret svijetu.
Odnos izolacije gradi se iz krajnje nužde. On se primjenjuje samo onda kada očuvanje vjere i ličnog integriteta postaje gotovo posve nemogućim što mi čitamo u Kur’anskom primjeru Stanovnika Pećine – Ashabi-kehf (18-ta sura Kur’ana) mladića sklonjenih i zaštićenih od svijeta progona, neslobode, nevjerovanja i poroka, u izolaciju, u mrak Pećine, usnule, zaustavljene, nepokretne, ukočene, gotovo mrtve.
Nažalost, danas nije mali broj onih koji našu mladost poučavaju upravo na primjeru Stanovnika Pećine tražeći od ove mladosti koja obitava u svijetu kršćanskog zapada da u gradu gradi svoj paralelni grad u koji će se ova mladost skloniti tek preživljavajući. U našem slučaju najprimjerenije je poslužiti se primjerom iz bogatog života Jusufa saws, tog posve odanog, iskrenog, pobožnog, mudrog, i nadarenog, i uz to neobično lijepog, atraktivnog i poželjnog mladog čovjeka koji hrabro korača kroz svijet, ide u susret izazovima i problemima hrveći se i noseći se sa njima; počev od svojih najbližih, pa do onih susreta i sukobljavanja u dalekom svijetu ne osjećajući se nikada ostavljenim i sasvim samim jer je njegova a.s. veza sa Allahom dž.š. jaka, neraskidiva i trajna. Na kraju, Jusuf a.s. iz svega toga izlazi čist, neokaljan, pobjednički, trijumfujući, veličanstven i pun moći, i unatoč svemu, u sebi bez imalo mržnje i osvetoljubivosti. Naše mlade, mladića i djevojku, dužni smo poučiti i izgraditi u njima svijest o sveprisutnom Bogu i strah od odgovornosti pred Njim awdž, a to je da imaju u posjedu vlastitu moć samokontrole kada daleko od zaštitničke ruke roditelja grade vlastitu budućnost!
Naši mladi, u virtuelnim i izravnim kontaktima, neprekidno se susreću sa osobama koje ih, gotovo na svakom koraku, mame i pozivaju glasom, tijelom i cijelim svojim bićem, zavodljivo i primamljivo ih pozivaju sebi sa „Hejte leke!“ – „Hodi!“ sa značenjem: priđi mi, uzmi me, spremna sam, spreman sam! kako bi mladu osobu zaveli i poveli u svijet mraka, grijeha i zla. Zato, sa svoje strane, dužni smo da učinimo, da naš mladić i naša djevojka umiju, gotovo pri samoj mogućnosti trenutka u kojem bi strast gotovo sve nadjačala, uzvratiti poput Jusuf a.s. i oduprijeti se sa: „Mea’zallahi!“ – „Sačuvaj Bože!“ (Kur’an, Jusuf, 23) i ugledati Allahov jasno vidljiv znak – burhan koji čini da osoba ustukne, i kaže svoje odlučno: „Sačuvaj Bože!“ A taj posve očiti znak jeste postignuće Ihsana – „Iako ti Njega ne vidiš, On tebe uvijek vidi!“ (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i dr) što je stalna, živa svijest o tome: „Allah me gleda!“
Autor: Ishak ef. Alešević
islam.ba, AKOS
