Ko zna koliko je puta Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, bio pred Spomenikom Vječna vatra u Sarajevu i još nije popustio. Nijednom se nije pomolio, prekrstio, prekrižio.

Piše: Pavle Pavlović

Dok Komšić nije, tako Denis Bećirović, super friški član bh trijumvirata, kao da je jedva dočekao svoje prvo javnije pojavljivanje pred šeherskim pukom da bi mogao pružiti ruke. Učio je, primjetilo se to, kao pravi iskreni vjernik. Takav se odavno nije pojavio pred Gumom što gori, kako novi žitelji Sarajeva znaju reći za Vječnu vatru.

Najpoznatiji i gotovo najzapušteniji spomenik velikih davnih dana Sarajeva, ponovo je tako bio centralno poprište obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine.

I ponovo kao da mnogi, a posebno oni najviši među uzvanicama, zaboravljaju šta piše na ovalnom, dimom vječnih plamenova, išaranom zidu. Uklesana su tu slova što pričaju priču o jedinstvenoj narodnoj vojsci koju je nosila borba protiv fašizma, borba protiv dogme i utjecaja i religija na razdvajanje ljudi na plemena, stada i paljenja mržnje, što se najbolje iskazalo u ratu devedesetih o kojem partizani iz 1945. godine nisu mogli ni u najgorim snovima sanjati.

Pobjeđivali su proleteri za jedinstvenu BiH i jednu veliku zemlju bez molitvi, učenja. Niko im nije branio da se obraćaju onom kojem vjeruju, ali on nije bio taj koji ih je vodio u pobjede.

Zato danas, baš kao i u Sarajevu, 25. novembra nekako nestvarno izgledaju slike najviših političara kako se mole, uče na mjestima gdje se obilježavaju svijetli dani velike narodnooslobodilačke borbe. Pitam se kako na sve to gledaju još rijetki preživjeli ondašnji borci s petokrakama. Da li iko želi da čuje njihovo mišljenje, sve slabije vapaje da je njihova bitka, njihova pobjeda oteta od heroja.

Da se sada neki novi kite velikim datumima rata od 1941. do 1945. godine. Rata o kojem posljednje malobrojne junake niko ni za šta ne pita, niti poziva na te svečanosti kada se važno stoji, recimo, pred Vječnom vatrom.

Dok gledam te neprirodne prizore u centru Sarajeva, pitam se da li bi se današnji lideri ovih nacionalnih stranaka složili s onim što su u Mrkonjić Gradu pisali umni rodoljubi – da BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Kako bi u taj vakat reagovali, recimo, Dodik, Čović, Izetbegović? Da li bi taj papir na kojem počiva temelj današnje BiH pozdravili i molitvama?

Danas se mole i uče na gotovo svim mjestima gdje su im mrske komunjare donosili pobjede i budućnost BiH, koja je sada u raljama nacionalizma i religija visokog napona. Najveća opasnost za BiH započela je devedesetih kada su religije bučno izašle iz crkava, džamija i drugih vjerskih objekata u javne prostore kojima sve više upravljaju samo oni koji vjeruju. Tako bujaju nacionalističke strasti u trenucima kada se na raznim skupovima jasno primijete oni koji se mole i ne mole, ili uče i ne uče. BiH se opasno dijeli i u toj bolesti kataklizmičnog razdvajanja, čini se, lijeka nema.

Danas više nije ni ugodno, čak, osjećeš strah da neki oko tebe ne otkriju da si nevjernik ili da nisi njihov. A, tako će sve biti dok se bude krstilo i učilo tamo gdje za to mjesto nije.

A Spomenik Vječna vatra u Sarajevu je najmanje mjesto za takva religijska ispoljavanja. Kada se neko krsti ili uči na tom prostoru, čini se kao da ismijava borce pripadnike jedinica koje su prijestolnici BiH donijeli slobodu, ili da od časnih molitvi pravi estradu.

Da li i Željko Komšić tako misli?!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove portala Cazin.ba.

(DEPO PORTAL/ad)