A rekao je da je Sveti Sava “veoma kontraverzna ličnost, jedan od činovnika SPC-a i lažni prosvjetitelj”.

“Šta je s druge strane, iz ugla pravoslavaca iz drugih dijelova svijeta, taj čovjek? To je čovjek na čijem učenju i ideologiji je začeta jedna sekta, koju mi ovde dobro poznajemo. To je srpska pravoslavna sekta”. Kazao je i da su dvije osnovne ideološke postavke na kojima je utemeljeno svetosavlje nacionalizam i fašizam, a Sveti Sava “začetnik ideologije mržnje prema drugome”.

Koliko ima tačnosti u onome što je ef. Mahić izrekao neću tumačiti, neka tumače historičari po dostupnoj faktografiji. Naravno ako se smiju javiti, jer svaka slična situacija pokazala je slijepi strah samoproklamovanih akademika koji sve znaju, ali ne smiju izgovoriti naglas.

No, jedna druga činjenica u slučaju Mahić i sličnim slučajevima prilično je vidljiva, a opet niko ne ukazuje na nju. A ta činjenica ogleda se u potpunoj budnosti srpskih i velikosrpskih snaga kada se i posumnja u nešto njihovo. Bez obzira na tačnost ili netačnost sumnje gromoglasni su u reakciji, a tamo gdje su većina i vlast spremni su na potpuni progon svakog ko se usudui sumnjati u “srpsko” ili čak pokazivati pripadnost nečemu osim srpstvu.

Danas je to Mahić, jučer bili Sejfudin Tokić i Adnan Bajrić, ili ljudi koje su sudski progonili zbog klanjanja na javnom mjestu pa ih sud pravosnažno oslobodio ili oni koji nose međunarodno priznatu zastavu BiH sa ljiljanima kroz entetet Republika srpska. Tu Srbi i pravoslavlje ne priznaju historiju, jer nije prosrpska.

Moglo bi se mnogo toga nabrojati i rezultat je uvijek isti – nesrbe se progoni i na najsitnijim detaljima, za Srbe nema dokaza.

Tako je recimo sa Miloradom Dodikom, koji uporno Bošnjake naziva muslimanima, hože zbog ezana proziva da arlauču, te koristi svau priliku da bošnjake i muslimane minimalizira i vrijeđa, a svaka prijava protiv njega završi odbacivanjem jer tužilac u strahu za svoju poziciju nije pronašao dovoljno dokaza.
Kada imam u Kozarcu iznese svoje mišljenje on biva razapet u javnosti nakom medijske hajke, pretvara ga se u islamskog radikala, prijeti mu se i MUP Rs brzinom svjetlosti kreće u akciju i krivični postupak.

S druge strane, niko, pa ni Međureligijsko vijeće i Islamska zajednica, ni historičari ni defektni intelektualci u Sarajevu ne usuđuju se prozboriti ama ni riječi na sve te situacije pa ni na Mahićevu. Zapravo, u Sarajevu sjede mentalno defektni foteljobrani koji isključivo misle na svoje parče tramvajske purge i prilično efikasno razapnu svakog ko im tu lagodnost može ugroziti.

I dok je u Sarajevu muk na sve, u Srbiji se lako pronađu primjeri javnih ličnosti koji su poput efendije Mahića iznosili svoj stav o Svetom Savi.

Bivši minstar poljoprivrede u Vladi Srbije tako je Srbima pravoslavcima pokušao otvoriti oči o Svetom Savi.

“Sveti Sava nije bio Srbin niti je bio velikosrbin, niti je ikada rekao za sebe da je patrijarh ili nadbiskup, arhiepiskop svih srpskih zemalja, nikad nije rekao da je pravoslavac. Sve ono o čemu govore ljudi koji učestvuju u izgradnji kulta “Sveti Sava” ili ga danas upotrebljavaju ili pokušavaju da ga nadograđuju. Sveti Sava u suštini nije ono što se uči u školama, on nije stvorio prosvetu, nije izgradio nijednu školu ili stvorio školski sistem, nije opismenjavao narod, nije ni svog oca Stefana Nemanju opismenio. On nije književnik, nije bio teolog. On je bio hrišćanski nacionalista, on je tom narodu u Evropi pripadao”, poručio je Veselinov.

Sličnog je mišljenja i jedan od najpoznatijih novinara u Srbiji Milojko Pantić.

“Sveti Sava nije bio Srbin, on je bio Grk! Jer je žena Stefana Nemanje bila Grkinja i on je u Grčkoj, u Hilandaru, prevodio jer je znao grčki jezik. Nikada ništa nije napisao, nijednu knjigu. Ne postoji u crkvenim dokumentima. On je napisao samo “Žitije Stefana Nemanje”, tog svog oca. Nije opismenio ni svoga oca, a on je kao prvi srpski učitelj, pa čekajte… A kamoli da je osnovao neku školu”, rekao je Pantić svojevremeno za hrvatske medije.

Čekaj, Srbi, dvojica, javno kažu da je “Sveti Sava mit i prevara”, a niko ih nije razapeo, Dodikov MUP ih nije progonio, Međureligijsko vijeće nije pozvalo na istragu…

Naravno da nije, jer nije problem kada Srbi, pravoslavci razotrkivaju ono za šta smatraju da je laž koja im je prodana kao historijski fakat. Dakle, jasno je, samo Bošnjaci ne smiju pričati o historiji. Ni svojoj, ni tuđoj. Oni trebaju kao nekada, u prošloj državi, da se drže lopate i krampe, drugi da im odlučuju i kroje sudbinu. Sve drugo je prilika da ih se udrari u glavu kako bi prestali. Šteta je što to ne vidi ni Islamska zajednica koja, prema medijskim natpisima, pokreće postupak protiv Mahića.

I na kraju. Šta je to govor mržnje u Mahićevim riječima. Nismo li svjedoci u proteklih tri i više decenija nasilništva Srpske pravoslavne crkve, koja u ratu blagosilja presuđene zločince i koljače, a u miru biva produžena ruka hegemonističkim (čitaj nacionalističkim i fašističkim) režimima koji žele da potlače sve oko sebe.

Mahićeva najveća greška zapravo je to što je svojom izjavom zatresao tlo ispod snishodljivog Sarajeva. Sa Srbima će i izaći na kraj. Bošnjak je, a Bošnjaci su na to navikli.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Cazin.ba Portala.