Elma Elfić, druga supruga pokojnog muftije Muamera Zukorlića nedavno se sa četvoro djece preselila u Beograd, a od septembra prošle godine Elma radi u Ministarstvu prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja, na mjestu pomoćnice ministra prosvjete, a rukovodi Sektorom za unapređivanje ljudskih i manjinskih prava u obrazovanju.

“Ni djeca ni ja nismo mogli da se fokusiramo na samu bol zbog orkanskih vjetrova surovosti i nepravde ljudi koji se kriju iza floskula. Sama činjenica da smo donijeli odluku da odemo iz svog grada govori o težini borbe sa kojom se nosimo. U ovoj boli, najveći zadatak mi je da djeca ostanu mentalno, emotivno i duhovno zdrava i jaka. Hvala bogu, mislim da u tome uspijevam”, kaže Elma.

Elma Zukorlić otkriva detalje preseljenja nje i njeno četvero djece u Beograd nakon iznenadne smrti supruga.

“Pokojni muftija više nije sa nama, ali moram da budem jaka zbog djece. Najmlađi sin ne može da sakrije svoju bol. Često pominje muftiju i govori da želi da bude kao on. Učim ih da, ukoliko žele da budu zahvalni ocu na svemu što im je dao, postanu dobri, pravedni, obrazovani i vjerni ljudi. Sve ostalo će proći, jedino dobra djela ostaju kao trajno dobro.

Muftija je, zbog svog političkog angažovanja, dosta bio prisutan u javnosti, dok je Elma, kako kaže, težila da deci i sebi, prije svega, sačuva mir.

“To je isključivo bila moja odluka, koju on ponekad ne bi podržavao, ali je to razumio. Za vrijeme njegovog života imala sam nekoliko intervjua na koje sam izuzetno ponosna, jer su imali za cilj razbijanje predrasuda i stereotipa o ženi muslimanki, posebno ženi sa hidžabom”, priča Elma.

Ipak, nedugo nakon što je muftija preminuo, Elma je bila prinuđena” da se pojavi u medijima zarad istine o njegovoj smrti.

“Morala sam da se pojavim taman onoliko koliko je bilo dovoljno da neistini ne dozvolim da oblikuje pogrešnu percepciju i svest dobronamjernih ljudi, ali i da iznesem svoj i stav svoje djece i o pitanjima koja se tiču naših života. Iz izvještaja obducenata saznali smo da je muftija umro prirodnom smrću, prestankom rada srca. Hvala Bogu, nije bio otrovan, jer ko kod ga je poznavao, mogao ga je samo voljeti. Sada očekujem objašnjenje od prvobitnih laboratorija kako su mogli izdati pogrešan nalaz i dozvoliti da prođemo kroz sve ovo. Mislim da i bošnjački narod to zaslužuje”, ispričala je Elma za Objektiv.

“Ni djeca ni ja nismo mogli da se fokusiramo na samu bol zbog orkanskih vjetrova surovosti i nepravde ljudi koji se kriju iza floskula. Sama činjenica da smo donijeli odluku da odemo iz svog grada govori o težini borbe sa kojom se nosimo. U ovoj boli, najveći zadatak mi je da djeca ostanu mentalno, emotivno i duhovno zdrava i jaka. Hvala Bogu, mislim da u tome uspijevam”, priča ona.

Niko osim nje, kako navodi, nije znao da je lider Stranke pravde i pomirenja bio bolestan još od 2007.

“Muftija jednostavno nije prihvatao činjenicu da je bolestan. Redovno se liječio sve dok nije umro, na svaki pregled išli smo zajedno, a taj odlazak je, između ostalog, imao za cilj da se stekne utisak u čekaonicama da sam ja ta koja je bolesna, a ne on. Čak sam i sestre na prijemu molila da se za njegov termin prozovem ja, jer ja sam ta koja je zakazala termin. Njegovi ljekari i ja smo uspeli da ga ubijedimo da se operiše, i to noć uoči njegove smrti. Božjom voljom nije došlo do operacije. Nakon što je umro danima sam plakala žaleći što ga nismo ranije ubijedili da to uradi.

Prisjećajući se najljepših trenutaka provedenih zajedno, Elma, pomalo neobično, izdvaja period kada su oboje bili zaraženi koronavirusom.

“Bili smo puno bolesni. Muftija nije htio u bolnicu, pa sam kod kuće osigurala kisik i lijekove. Ležali smo u nekom skoro sjedećem položaju, namještali jastuke jedno drugom jer nas je mučio suhi kašalj. Kada smo se malo oporavili, trudili smo se da što kvalitetnije iskoristimo vreme oporavka. On je aktivno radio na knjizi i često bi mi davao da čitam poglavlja kako bismo ih zajedno komentarisali. Bez obzira na bolest, bilo je to lijepo druženje. Rekla sam mu: ‘Posle korone ili opstajemo ili se razvodimo, ti i ja nismo navikli da smo mjesecima dvadeset četiri sata zajedno”,

Muftija Zukorlić i Elma upoznali su se na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, a njihov susret bio je “dramatičan”.

“Prijavila sam se na konkurs za asistenta, ali u međuvremenu se konkurs zatvorio, pa mi je muftija ponudio da budem njegov šef kabineta i prevodilac. Ljutito sam ga pogledala i upitala: Da li ste pročitali moj CV?” Odbila sam ponudu. Nakon toga sarađivali smo na drugom projektu, bliže smo se upoznali i ubrzo shvatili da imamo puno zajedničkih osobina”.

Nakon muftijine smrti ni u visokoobrazovnoj ustanovi čija je Elma predsjednica više ništa nije isto.

“Moj mandat je još uvijek u statusu mirovanja. Od prvog dana nakon muftijine smrti krenuli su napadi na mene. Iako je muftija za vreme svog života meni dao jasne pozicije, zadatke i obaveze koje treba da odradim, oni su odmah htjeli da ih oduzmu”, dodaje Elma i zaključuje:

“Zadovoljna sam prvenstveno timom ljudi sa kojim radim pa onda funkcijom. Između ostalog, preselili smo se u Beograd jer mi je ovdje posao. Srpska prijestolnica mi nije strana, pošto smo za života muftije često bili ovdje. Djeci će trebati vremena da se naviknu na novu školu i okruženje, ali bit će sve uredu, sigurna sam.”