– Poslije toga sam odveden u zatvor i nakon pet-šest dana sam pušten kući, gdje sam došao pod masnicama i sa ranama – počinje Hadžić, dodajući da se u danima koji su uslijedili skrivao u kući s porodicom.

Nakon samo nekoliko dana dobio je novi poziv u SUP, odakle je, kaže, odveden u “Bosanku”, prijeratnu fabriku sokova. Tu su dovodili Bošnjake i Hrvate, pojašnjava, kao i da su sa tog mjesta počela maltretiranja i razdvajanja, te da je dio zatvorenih prebačen u takozvani “Perčin disko” odakle su odvođeni u živi štit na liniju u Matuziće.

U augustu je, rekao je, ponovo prebačen u “Bosanku” gdje je vidio komšije, a nakon dva dana je pušten kući. Ubrzo, na novi poziv, odlazi na radnu obavezu na Putnikovo brdo iznad Doboja.

– To je linija Vojske Republike Srpske prema Tešnju, prema Usori, gdje su tražli da mi logoraši kopamo isturene dijelove rovova, jer oni nisu znali gdje je minirano, pa ako stane koji logoraš ili koji zatvorenik ili ako krene ko pucati od Armije ili HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) da budemo kolateralna šteta – opisuje on, govoreći da je tu doživio traume, među kojima stradanje profesora Ivice Kopljara koji je preminuo nakon što je pogođen u glavu.

Na kratko je krajem 1992. godine Hadžić vraćen kući, a potom u januaru naredne godine, kako priča, ponovo je odveden u SUP gdje je premlaćivan i potom ponovno poslan na Putnikovo brdo.

– U tom periodu dolazi do izgladnjavanja. Hrana je bila sumnjivog okusa i mirisa, to je bila vjerovatno neka voda koja je kuhana sa nekom jeftinom rižom, par komadića makarona koga zapadne, dvije kriške hljeba, a rad veoma naporan – opisuje, kao i da su mučeni neuvjetnim spavanjem, maltretiranjem, prijetnjama.

– To su psihoze gdje ti ne možeš spavati, gdje očekuješ da će granata i mina doći kroz prozor pobiti sve nas u kući. To je bila napuštena kuća bez prozora i ičega. Zamislite tu scenu spavate na podu a zima, nemate čak ni najlone na prozorima – ispričao je Muhamed dodavši da su mnogi zatvorenici teško oboljeli od upale pluća i bubrega.

A onda, iako je njegova sestra platila pripadniku Crvenih beretki da ih razmijene u Tuzlu, odvedeni su u Bijeljinu. Muhamed je sa nekoliko muškaraca prebačen tamićem, dok je njegova sestra bila u autobusu sa ženama, djecom i starcima.

Minsko polje kao put do slobode

Muhamed Hadžić (desno), zarobljen kada je krenuo po diplomu. FOTO: privatna arhiva

Po dolasku u Bijeljinu smješteni su u jedan silos gdje su prenoćili, maltretirani i ponovo opljačkani, a onda im je rečeno da će biti razmijenjeni u selu Piperi.

– Mi smo došli nakon par sati u Pipere i ponovo su nas postrojili. Počinje odvajanje. Dvadeset muškaraca je odvojeno od porodica, a oko 100 starijih muškaraca i djece pušteno da ide sa ženama u šumu kroz minsko polje. Rekli su im da je tamo bošnjačko selo. Oni su prošli kroz plač, dreku, i vrisku, a mi smo ostali pod velikim strahom. Nismo znali šta će se dešavati dalje s nama. Ja sam se samo okrenuo i mahnuo sestri, ona je počela plakati – rekao je Muhamed, govoreći kako im je na tom mjestu grupa pijanih vojnika prijetila klanjem.

S grupom ljudi je odveden u zemljoradničku zadrugu “Dojčin Lukić” u Lopare, gdje su bili zatvoreni u nehumanim uvjetima i maltretirani, uz dananoćne teške fizičke poslove.

– U toku noći po nas dolazi “panter” kamion. Pa su nas vodili tim panterima u šumu, po takvoj zimi kroz potoke namjerno da gazimo vodu, da vadimo bukvu koja je u nenormalnim veličinama, ne možeš je opasati. Mi smo to dizali na kamion izmoreni i izgladnjivani, pri čemu su se derali na nas “diži neću da čujem ne može!”. Ruke krvave, voda u poderanim čizmama – opisao je kao i da zbog toga i danas osjeća posljedice.

Vođeni na Majevicu, kako je rekao, morali su izvlačiti tijela poginulih boraca Armije RBiH, koja su kasnije razmijenjena, a potom je zatvoren i u fabrici radijatora u Loparama, gdje su radili teške fizičke poslove.

Tu im je, kako kaže, pomagala žena srpske nacionalnosti koja je radila u kuhinji i na čiji su zahtjev vođeni da rade na farmi stoke.

– Radio sam, šutili smo, nije nas niko dirao, ona to nije dozvolila. Ona dođe s posla, napravi nam hranu, donese pekmez, mlijeko, pavlaku, kuhano meso. Toj sam ženi zahvalan maksimalno. To me vratilo u život. Pričala mi je kako ima dva sina, da je jedan od mene stariji dvije godine, a da drugi studira u Beogradu – prisjeća se Muhamed koga vojna policija u novembru prvi put odvodi u logor Batković kod Bijeljine gdje je istu noć pretučen.

Lomljene prstiju u Batkoviću

Sjeća se kako je prvu noć njegovog boravka tu došao jedan vojnik i tražio od stražara da pokaže ko su nove pridošlice. Stražar ih je izveo nekoliko, rekavši za Muhameda on je mlad, nakon čega je vojnik rekao “daj mi tog s plavim očima”.

– Izveo me je iz hangara gdje su bili panjevi. On je na taj panj prvo stavio desnu šaku i slomio mi dva prsta… ja sam vidio da su mi prsti s druge strane pali i izgubio sam svijest. Nakon čega me polio jednom kantom vode… Ja sam došao sebi pa mi je slomio dva prsta na lijevoj ruci. Ja sam opet izgubio svijest – prisjetio se, dodajući kako je ostatak noći bio bez svijesti.

Ujutro se Muhamed probudio u velikoj boli, oteklih ruku, koje mu je zamotao jedan čovjek iz Kozarca. Nakon pet dana vraćen je u zadrugu u Lopare i nakon kraćeg oporavka je nastavio obavljati teške fizičke poslove te vođen na Majevicu da izvlači mrtve i kopa rovove.

Muhamed priča kako su krajem novembra 1993. godine u Lopare došli predstavnici Crvenog krsta iz Bijeljine da popišu zarobljenike na zahtjev njihove rodbine. Predstavnici Crvenog krsta su ih intervjuisali, a Muhamed je izrazio želju da priča, nakon čega ga je jedna žena opomenula da ne govori, rekavši mu da se to tiče njegove sigurnosti.

– Tu su bili vojni policajci, došli su čak i Arkanovci neki jer su čuli da će nas obići. Oni su došli iza naših leđa i slušali šta pričamo. Jedan vojnik mi je rekao “glavu ću ti ja tvoju otkinuti budeš li nešto pričao” (…) na šta sam ja klimnuo glavom. Ja sam to osjećao velikom prijetnjom – rekao je Muhamed, koji je tu posjetu iskoristio da sestri napiše da je dobro, da je na radnoj obavezi i da ima hranu.

Razmjenu slavi kao drugi rođendan

Muhamed Hadžić, logoraš FOTO: Birn

U martu 1994. godine Muhamed je drugi put odveden u Batković gdje provodi mjesec dana. Tu su ga, kako kaže, tukli i maltretirali sa brojnim drugim zatvorenicima. Lično nije prisustvao ubistvima, a li je čuo po noći pucnjeve iza baraka. Nakon mjesec dana opet je vraćen u Lopare odakle je 9. juna 1994. godine poveden sa drugim zatvorenicima na razmjenu u Šatoroviće kod Brčkog.

– Oni su nas strpali u kamione pod naredbom da oborimo glave i da će nam stavljati povez. Opet mi je bilo sumnjivo sve to, mislio sam da smo krenuli prema Batkoviću, da će nas strijeljati. Mi smo tako došli u Bijeljinu, iz kamiona smo prešli u autobus. U autobusu su nam zavezali povez preko očiju i krenuli smo na razmjenu u Šatoroviće. Prvi put čujem tada. Kasnije čujem to je jedno selo u rejonu Armije RBiH i tu se razmjene dešavaju – ispričao je Muhamed, dodavši kako je tog dana razmijenjeno oko četiri hiljade ljudi.

Na liniju razgraničenja su, prisjeća se, došli sa povezom na očima. Kada su im skinuli povez vidio je predstavnike Crvenog krsta i UNHCR-a u bijelim uniformama i pripadnike Armije RBiH. Pored njih su bili zarobljeni pripadnici VRS-a i vreće soli. Počela je prozivka.

– Prozivaju kasnije i mene: Hadžić Muhamed. Izlazim za nekog zarobljenog kapetana negdje na Majevici. I ja prolazim i dolazim na slobodnu teritoriju, nisam mogao da vjerujem. Taj momenat je za mene ključan, to je za mene drugi rođendan. Rečeno nam je da idemo ka Domu kulture u Šatorovićima, ali da se ne smijemo puno zadržavati jer znaju granatirati. Vidio sam da je jedna stara nana izašla iz kuće, nosi jednu tepsiju ogromnu bureka, ogromnu džezvu kafe da nas počasti – rekao je Muhamed.

On je odatle otišao u Tuzlu gdje se nalazila njegova porodica. Nakon rata je operisao obje ruke.