Connect with us

BiH

Na današnji dan Mustafa Hilmi-ef. Omerović, izabran za prvog reisu-l-ulemu islamske zajednice u BiH

Published

on

Prof. dr. Mustafa Imamović

… Pitanje pravnog položaja i unutrašnje organizacije Islamske vjerske zajed­nice postavlja se tek nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Do austrougarske okupacije nije u Bosni i Hercegovini postojala posebna vjerska organizacija, pošto je i sama osmanska država bila islamska. Jedinstvo pripad­nika  islama  se  održavalo  na  osnovu  konfesionalne solidarnosti  i  obaveze poštivanja šerijata, a ne putem neke strogo formalne hijerarhijske vjerske or­ganizacije. Pripadnost islamskoj zajednici izražavala se priznavanjem vrhovne vlasti osmanskog sultana kao halife, tj. vjerskog poglavara svih muslimana. U stvarnosti sve vjerske poslove je vodio istanbulski muftija, sa zvanjem šejhu- 1-islama, kao sultanov (halifov) mjestozastupnik u oblasti vjere i prava, zvani Mešihat, tj. Ured šejhu-l-islama u Istanbulu, odnosno kao najviša vlast za autoritativno tumačenje vjerske doktrine.

Austro-Ugarska je od početka radila na uspostavljanju posebne vjerske hijerarhije u Bosni i Hercegovini, kako bi Muslimane odvojila od Carigrada i tako učvrstila svoj položaj u okupiranoj zemlji. Neposredno po okupaciji aus­trougarske vlasti su vrhovnim poredstavnikom Islamske vjerske zajednice  u Bosni  i  Hercegovini  smatrale Huseina Nur-ef.  Hafizovića koji  se  u  trenutku okupacije zatekao na položaju vrhovnog šerijatskog sudije u Sarajevu.

Po odredbama Berlinskog ugovora Austro-Ugaska se obavezala da će u Bosni i Hercegovini poštivati slobodu vjeroispovijesti. Članom drugim Carigradske, ili tzv. Novopazarske konvencije od 21. aprila 1879. zajamčeno je Bosanskim Muslimanima pravo da slobodno održavaju veze s šejhu-l-islamom u Istanbulu. S obzirom na ove akte i islamsku tradiciju Muslimani su se prirodno opirali  prekidu vjerskih veza sa Carigradom. Austro-Ugarska se u načelu slagala da šejhu-l-islam može imenovati vjerske službenike u Bosni i Hercegovini, ali samo iz reda domaćih ljudi. U tom su smislu austrougarske vlasti spriječile dolazak i uvođenje u dužnost Ahmed Šukri ef. bivšeg rumelijskog  kadiaskera, koji je 18. juna 1880. imenovan za bosanskog muftiju. Nakon dužeg oklijevanja i raznih diplomatskih manevara na relaciji Beč-Istanbul, šejhu-l-islam je 22. marta 1882. imenovao sarajevskog muftiju hadži Mustafu Hilmi Omerovića za bosanskog muftiju, čime je Porta indirektno priznala potrebu uspostavljanja jednog islamskog starješinstva u okupiranoj zemlji. Austro-Ugarska je potvrdila ovo imenovanje tako što je carskim dekretom od 17. oktobra 1882.

Hilmi ef. Omerović postavljen za prvog reisu-l-ulemu IVZ BiH. Car je istovremeno imenovao i prvu četvoricu članova Ulema mcdžlisa. Za članove su imenovani kadije, Hasan ef. Pozderac, Mehmed  Nezir ef. Škaljić, Nuri  ef. Hafizović i Husein ef. Ibrahimović. Time je faktički u BiH uspostavljena institucija rijaseta, kao jedinstven primjer takve ustanove u islamskom svijetu.

Odmah nakon toga, Naredbom carskog i kraljevskog ministarstva finansija od 24. oktobra 1882. sprovedena je organizacija uprave vjerskih i vakufskih poslova bosanskohercegovačkih Muslimana. Vjerski  funkcioneri nisu birani nego postavljani. Car je imenovao reisu-i-ulemu i čianove Ulema-medžlisa, dok je ostale funkcionere postavijala Zemaljska vlada u Sarajevu.  Vjerski or­gani nisu imali samostalnost, jer je ovlašteni vladin povjerenik mogao da mijenja njihove odluke. Sredinom marta 1883. zajedničko ministarstvo finansija imenovalo je Privremenu komisiju za uređenje vakufskih  poslova u  BiH, za čijeg je predsjednika formalno postavljen sarajevski gradonačelnik Mustajbeg Fadilpašić. U stvarnosti  Komisiju su vodila dvojica stalnih vladinih  izaslani­ka. Tako je cjelokupni rad vakufa bio pod stalnom kontrolom vlade.

Muslimani su bili veoma nezadovoljni ovakvim položajem svoje vjerske i vakufske organizacije. Razlog za nezadovoljstvo bile su i prozelitističke akcije  katoličke  crkve  koja je  vodila  agresivnu  propagandu za pokrštavanje Muslimana. U takvoj situaciji održana je 5. maja 1899. protestna skupština mostarskih građana povodom otmice jedne maloljetne muslimanske djevojke od strane nekih časnih sestara. Ovom skupštinom počela je borba Muslimana BiH za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Na čelu autonomnog pokreta stavio se hercegovački muftija Ali Fehmi Džabić. Muslimani su se izborili za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju poslije desetogodišnjih  napora, pisanja memoranduma, pregovora sa Zemaljskom vladom i slanja deputacija u Beč  i Istanbul. Vlada je  15.  aprila  1909. konačno ozakonila  „Štatut za auto­nomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini“, koji je 1. maja iste godine stupio na snagu.

Svi vjerski i vakufski organi ustanovljeni „Autonomnim štatutom“ bili su samoupravni. U muslimanskoj općini (džematu) vakufsko-mearifski organi su džematska skupština i džematski  medžlis. Oni su birali kotarska vakufsko-mearifska povjerenstva, koja su delegirala svoje predstavnike u Vakufsko-mearifski sabor, kao vrhovni  organ  u  poslovima muslimanskih zaklada i prosvjete. Za upravljanje vjerskim poslovima postojao je Ulema-medžlis od četiri člana, kojima je predsjedavao reisu-l-ulema. Od trojice kandidata koje izglasa izborna Hodžinska kurija, austrijski car jednoga imenuje za reisu-1-ulemu. U svakom okružnom mjestu postojao je po jedan muftija, kojega je postavljala Zemaljska vlada, po prijedlogu Ulema-medžlisa. Jedino je na kraju izbio spor ko treba da izda menšuru (duhovnu investituru) reisu-l-ulemi. Poslije kraćeg protivljenja austrougarske vlade, ovaj je spor riješen na zahtjev Muslimana, koji je po šerijatskom pravu jedino bio i moguć, a to je da menšuru izdaje šejhu-l-islam.

Nakon donošenja „Autonomnog štatuta“ tadašnji, a drugi po redu, reisu-1-ulema Mehmed Teufik ef. Azabagić dobrovoljno se odmah povukao u mirovinu. Sredinom 1910. inauguriran je treći po redu, a prvi po „Autonomnom štatutu“ birani reisu-l-ulema hafiz Sulejman ef. Šarac. Samo dvije godine kasnije ista Hodžinska kurija koja ga je izabrala i predložila za taj visoki položaj zahtijevala je njegovu ostavku koju mu je Zemaljska vlada pod pritiskom njegovih saradnika ultimativno iznudila početkom augusta 1912.

Tokom 1913. Hodžinska kurija je bez obzira na protivljenje Zemaljske vlade, u dva maha jednoglasno za reisu-l-ulemu izabrala Mehmed Džemaludina ef. Čauševića, što je car konačno potvrdio dekretom od 27. oktobra 1913. Menšuru je Čaušević primio na svečanosti u Carevoj džamiji 26. marta 1914. Čauševičev izbor za reisu-l-ulemu vremenski je koincidirao sa okončanjem balkanskih ratova kojima je Sandžak podijeljen između Srbije i Cme Gore tako da se relativno veliki broj Muslimana našao pod vlašću novih dviju država. Srbija je članom 79. Uredbe o uređenju oslobođenih oblasti od 18. augusta  1913. na ultimativni zahtjev velikih evropskih sila priznala slobo­du ispovijednja islama, ali nije donijela nikakve posebne propise o uređenju i organizaciji Islamske vjerske zajednice. Jedino je dotadašnji muftija sa sje­dištem u Nišu dobio naziv vrhovni muftija. U stvarnosti bez obzira na načelnu zakonsku slobodu vjeroispovijesti islam nije imao ravnopravan položaj sa pravoslavnom vjerom koja je smatrana državnom. Što se tiče Crne Gore, ona nije donijela nikakve posebne propise o Islamskoj zajednici poslije balkanskih ratova. Smatralo se da je to pitanje načelno i praktično riješeno stavom trećim, člana  129. Ustava Crne Gore od 19. decembra 1905. po kojem „unutrašnja uprava Muhammedove vjeroispovijesti pripada muftiji crnogorskom“.

Ujedinjenjem, tj. stvaranjem Kraljevine SHS nastupila je sa stanovišta organizacije Islamske vjerske zajednice, uprave vakufa i općenito muslimanskog vjerskog života jedna veoma složena situacija. Članom 10. Ugovora o miru sa Austrijom sklopljenim u zapadnom predgrađu Pariza Sen Žermenu en Le (Saint-Germain-en-Laxe) 10. septembra 1919. preuzela je Kraljevina SHS izvjesne posebne obaveze u pogledu svojih državljana islamske vjeroispovi­jesti. Te su se obaveze, mada se to direktno ne kaže, odnosile prije svega na zaštitu statusa Muslimana Bosne i Hercegovine i očuvanje njihove vjerske i vakufsko-mearifske autonomije. Senžermenskim ugovorom Kraljevina SHS preuzela je prema svojim građanima muslimanske vjeroispovijesti u osnovi tri obaveze. Prva je, da se pitanja koja se tiču njihovog porodičnog i ličnog statusa reguliraju po „muslimanskim običajima“. Na drugom mjestu, „Vlada SHS se obavezuje da pruži zaštitu džamijama, grobljima, vakufima i drugim vjers­kim i dobrotovornim muslimanskim ustanovama koje već postoje“, te da pri eventualnom osnivanju novih takvih institucija neće „uskratiti ni jednu od potrebnih olakšica, koje su zagarantirane drugim privatnim ustanovama te vrste“. Najzad, vlada SHS se obavezuje da preduzme korake da se imenuje reisu-l-ulema za cijelu zemlju.

Mada je Senžermenski ugovor  10. maja 1920. službeno proglašen za privremeni, a poslije donošenja Vidovdanskog ustava za stalni zakon, ni jednu od ove tri obaveze Kraljevina SHS nije tokom prvih deset godina svog postojanja, a neke ni kasnije, nije izvršila. Što se tiče prve obaveze, član 109. Vidovdanskog ustava sadržavao je opću proklamaciju da porodične i nasljedne pos­love  Muslimana „sude državne šerijatske sudije“, ali osim u BiH i dijelom Crnoj Gori, u ostalim krajevima nisu od ranije postojali šerijatski sudovi. Jed­nom zakonskom odredbom od 30. januara 1922. vrhovni muftija u Beogradu dobio je funkciju vrhovnog šerijatskog sudije za Srbiju i Crnu Goru, pošto je istovremeno ukinut položaj velikog muftije crnogorskog. I poslije donošenja jedinstvenog Zakona o šerijatskim sudovima, 21. marta 1929. otezalo se sa nji­hovim uvođenjem  u Srbiji i Cmoj Gori. Tako je septembra 1932. Vrhovno starješinstvo IVZ uputilo predstavku vladi da na području „Južne  Srbije“ (Makedonija, Kosovo, dijelovi Sandžaka), u mnogim mjestima  nema šerijatskih sudova, iako je zakonski rok za njihovo ustanovljenje davno iste­kao.

U pogledu obaveza staranja o muslimanskim vjerskim ustanovama, dža­mijama, grobljima i vakufima, reisu-l-ulema Dž. Čaušević je još 1921. zahtijevao da se „povrate islamske zgrade, u kojima su vojnički ili civilni uredi, svo­joj prvobitnoj svrsi“, te da se muslimanskim grobljima pruži ista zaštita kao i ostalim.  Vrhovno starješinstvo IVZ prikupilo je tokom dvadesetih godina, a i kasnije, mnoge podatke o rušenju i oduzimanju džamija i njihovom pretvaranju u vojne magacine, sokolske dvorane i škole, te o isticanju krstova na njima.

U mnogim mjestima vlasti su prekopavale i skrnavile muslimanska groblja. Vrlo je često uzurpirana vakufska imovina i poklanjana srpskim prosvjetnim zadužbinama, dok je građa od srušenih vakufskih kuča upotrebljavana za zidanje državnih zgrada. Pored toga, često je onemogućavan  rad  sibjan- mekteba, tj. osnovnih islamskih škola.

Najzad, što se tiče obaveze imenovanja reisu-l-uleme za cijelu državu, vlada je formalno priznala Džemaludina Čauševića za vjerskog poglavara svih muslimana u Kraljevini SHS, ali mu nije dozvoljavala da ima bilo kakvog ut­jecaja na vjerske poslove izvan Bosne i Hercegovine. Upravu nad IVZ u osta­lim dijelovima zemlje zadržalo je Ministarstvo vjera u kojem je načelnik muslimanskog odjeljenja bio Hasan Rebac.

U pogledu pravnog režima vakufske imovine u BiH je važio „Autonomni štatut“, dok je za ostale krajeve 28. februara 1922. donijet Zakon o upravi va­kufa, po kojem je u poslovima vakufa Ministarstvu vjera data i upravna i nad­zorna vlast. Na prijedlog nadležnog muftije ministarstvo je imenovalo sreske vakufske odbore. Ministarstvo je imenovalo čak i one vjerske službenike koje su vakufi plaćali iz svojih sredstava. Višak prihoda pojedinih vakufa išao je u Centralni vakufski fond pri Hipotekarnoj banci u Beogradu, a u načelu trebalo je da se koristi za potrebe IVZ u Srbiji i Crnoj Gori.

Može se, nakon svega, zaključiti da u Kraljevini SHS od 1918. do 1929. nije postojala jedinstvena islamska vjerska organizacija. U Bosni i Hercegovi­ni IVZ je imala autonomiju u okviru koje je slobodno vodila svoje vjerske, va­kufske i prosvjetne poslove. Nasuprot tome, vjerska organizacija Muslimana u Srbiji i Crnoj Gori bila je u stvari poseban dio državne uprave, delegiran da rješava bračne i neke imovinske poslove Muslimana.

Uskoro poslije proglašenja diktature od 6. januara 1929. režim je odlučio da sprovede jedinstvenu organizaciju IVZ za cijelu državu i tako sve muslimanske vjerske organe i poslove stavi pod svoju direktnu kontrolu. Ta u biti politička operacija povjerena je dr. Milanu Srškiću, ministru pravde, u čiji resor su zavođenjem diktature potpali i vjerski poslovi. Srškićev plan sastojao se u tome da prvo reorganizira IVZ i stavi je pod kontrolu Ministarstva pravde, te da potom u vođstvo muslimanske vjerske organizacije uvede prorežimske ljude.

Prvi dio plana, reorganizacija IVZ i njeno stavljanje pod kontrolu Ministarstva pravde, izveden je Zakonom o IVZ Kraljevine Jugoslavije od 31. januara 1930. Zakonom je stavljen van snage „Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini“. Tako je u BiH ukinuta vjerska, vakufska i prosvjetna samouprava Mustimana. Stupanjem Za­kona na snagu stavljeni su na raspoloženje reisu-l-ulema za Bosnu i Hercegovinu, vrhovni muftija za Srbiju  i Cmu Goru, članovi Ulema-medžlisa i sve muftije. Zakon je odredio da će reisu-l-ulemu sa sjedištem u Beogradu, članove dva ulema-medžlisa, u Sarajevu i Skoplju, te devetoricu muftija postaviti kralj svojim ukazom. Time su svi vjerski poslovi predati u ruke od strane države  imenovanih vjerskih funkcionera i organa. Međutim, vakufsko-mearifski poslovi nisu ostavljeni ni nekim imenovanim organima nego su stavljeni u direktnu nadležnost Ministarstva pravde kao najviše upravne instance u svim pitanjima muslimanskih vjerskih zadužbina i škola.

Reisu-l-ulema Čaušević je od početka prozreo Srškićeve namjere i odmah mu se oštro suprostavio. Nakon duge i iscrpljujuće prepiske sa Srškićem u kojoj je ponižavan i tretiran kao običan državni činovnik, a ne poglavar jedne od tri najznačajnije vjerske zajednice u zemlji, Čaušević je pismom od  11. aprila 1930. zatražio umirovljenje. Kraljevim ukazom od 6. juna 1930., na prijedlog ministra pravde reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević je poslan u penziju. Tako je Srškić stvorio prostor za ostvarenje drugog dijela svog plana, tj. dovođenje režimu odanih ljudi u vođstvo IVZ. Već 12. juna 1930. kraljevim je ukazom za novog reisu-l-ulemu sa sjedištem u Beogradu imenovan umirovljeni tuzlanski i banjalučki muftija Ibrahim ef. Maglajlić. Svečano je ustoličen u Bajrakli džamiji u Beogradu 31. oktobra 1930. uz prisustvo kralja, članova vlade, diplomatskog kora i mnogobrojnih delegacija iz zemlje.

Organizacija Islamske vjerske zajednice urađena je Ustavom koji je oktroiran 9. jula 1930. Po šestojanuarskom zakonodavstvu IVZ vjerski su organi: džematski imami, muftije, dva ulema-medžlisa, jedan u Sarajevu, drugi u Skoplju i Vrhovno vjersko starješinstvo u Beogradu sa reisu-l-ulemom na čelu.

Ustav je broj muftija sveo na devetoricu sa sjedištem u Banjaluci, Tuzli, Sarajevu, Mostaru, Pljevljima, Novom Pazaru, Prizrenu, Bitolju i Skoplju. Ulema-medžlis je bio glavni organ preko kojeg se „vrši uprava i nadzor nad cjelokupnim islamskim vjerskim, vjersko-prosvjetnim i kulturnim životom“. Sarajevski Ulema-medžlis bio je nadležan za teritoriju banjalučkog, tuzlanskog, sarajevskog  i  mostarskog  muftijstva, skopski za područje pljevaljskog, novopazrskog, prizrenskog, bitoljskog i skopskog. Analogno postojanju dva ulema-medžlisa,  postojala su i dva vakufsko-mearifska vijeća, u Sarajevu i Skoplju, sa svojim upravnim odborima i vakufskim direktorima, koje je sve neposredno imenovao ministar pravde. Niži vakufski organi bili su sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo, čije je članove imanovalo nadležno vakufsko-mearifsko vijeće, te na kraju, kao jedini izborni organ, džematski mcdžlis koji je birao zbor džematlija, a starao se o potrebama svog džemata.

Nova je situacija za IVZ nastupila raspadom šestojanuarskog režima na tzv. petomajskim izborima i  ulaskom dr. Mehmeda Spahe, 24. juna 1935. u prvu vladu dr. Milana Stojadinovića, u kojoj je Spaho dobio resor ministarstva saobraćaja. Kao jedan od uslova za ulazak Jugoslavenske muslimanske organizacije u vladu, Spaho je tražio reviziju šestojanuarskog zakonodavstva, IVZ vraćanje sjedišta reisu-l-uleme u Sarajevo i uklanjanje vlastitih političkih protivnika iz vjerske i vakufske organizacije. U skladu sa sporazumom Spaho-Stojadinović, već je 28. februara 1936. proglašena Uredba sa zakonskom snagom kojom su Zakon i Ustav IVZ stavljeni van snage. Samo dvije nedjelje poslije toga,  14. marta 1936. penzioniran je reisu-l-ulema Ibrahim ef. Maglajlić. Novi Ustav IVZ donijet je 24. oktobra 1936. nakon čega je za prvog naiba Vjerskog starješinstva sa sjedištem u Beogradu postavljen profesor Salih Safvet Bašić.

Kako u to vrijeme više nije postojao ni hilafet ni istanbulski mešihat, to je Maglajliću menšuru dodijelio poseban Savjet za menšuru, sastavljen od članova Ulema-medžlisa, predstavnika vakufsko-mearifskih vijeća i članova sarajevskog i skopskog vrhovnog šerijatskog suda. Od tada se ustalila praksa da menšuru dodjeljuje poseban savjet ili odbor za menšuru.

Ustavom  iz 1936. ukinuta su muftijstva, zatim dvojstvo u organizaciji IVZ, sa dva ulema-medžlisa i dva vakufsko-mearifska vijeća, i dvije vakufske direkcije. Mjesto toga Ustav je propisao formiranje jednog  ulema-medžlisa neposredno uz reisu-l-ulemu i jedinstvene direkcije vakufa za cijelu državu, te je općenito ojačao ulogu laičkog faktora u upravi i poslovima IVZ. Tokom 1937. obavljeni su izbori za Vakufski sabor i članove Izbornog tijela za izbor reisu-l-uleme. Ovo se izborno tijelo sastalo 20. aprila 1937. i prema Ustavu izabralo trojicu kandidata za reisu-l-ulemu: Fehim ef. Spahu, predsjednika Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu, Ahmeda ef. Bureka  muderrisa Gazi Husrev-begove medrese i Muhameda ef. Tufu, profesora Više islamske šerijatsko-teološke škole. Na osnovu ovog prijedloga, kraljevski su namjesnici ukazom od 26. aprila 1938.  imenovali Fehim ef. Spahu za reisu-l-ulemu Kraljevine Jugoslavije. Dužnost reisa, F. Spaho je  primio 6. maja od prvog naiba Salih ef. Bašića, a svečano ustoličenje i predaja menšure obavljeni su u Carevoj džamiji u Sarajevu, 9. juna 1938. godine.

Za vrijeme Spahinog mandata Jugoslavija je aprila 1941. zahvaćena Drugim svjetskim ratom u kojem se IVZ u Bosni i Hercegovini našla pred teškim vjersko-političkim problemima i iskušenjima. Jedan dio ilmijje bio je od početka nezadovoljan tzv. Spahinim Ustavom IVZ od  24. oktobra 1936., prije svega činjenicom da je ovaj ustav faktički oduzeo iz ruku pripadnika uleme mnoge pozicije, posebno u imovinskim, tj. vakufskim stvarima, pa je od protivnika označavan kao laički. Ovo nezadovoljstvo dijela hodža novom organizacijom IVZ nastojao je iskoristiti Hakija Hadžić, stari politički protivnik braće Spaho. Kada je 10. aprila 1941. proglašena tzv. Nezavisna  Država Hrvatska (NDH) Hadžić je smatrao da je došao njegov trenutak. On je prvi iz BiH sa nekoliko svojih istomišljenika koje je našao među nekim Muslimani­ma i Hrvatima otišao da  pozdravi Antu Pavelića. Iz Zagreba se vratio sa Pavelićevim punomoćima kojima mu je zajedno sa popom Božidarom Bralom povjerena civilna uprava u BiH (tzv. Poglavnikovo povjereništvo za Drinsku banovinu).

Koristeći se tom pozicijom, Hadžić je već tokom juna 1941. organizirao vjersku anketu koja je trebalo da izradi nacrt novog zakona i ustava IVZ u skladu sa tzv. hodžinskom koncepcijom formuliranom još u godinama nepos­redno pred rat. Na anketu je formalno povan i F. Spaho kao reisu-l-ulema, ali on nije došao ni na jednu njenu sjednicu. Od njegovih pristalica došli su samo na dvije sjednice dr. Hazim Muftić, kao direktor Vakufa, i Mehmed Ali Ćerimović, član Ulema-medžlisa. Ostali su učesnici bili uglavnom ljudi Hadžićeva povjerenja. Anketa je izradila „nacrt  zakonske odredbe o vjersko-prosvjetnoj autonomiji“ koji je A. Pavelić trebalo da potvrdi kao zakon.

Naročito izaslanstvo koje su predvodili Ademaga Mešić i Mehmed Handžić, predsjednik Udruženja ilmijje „El-Hidaje“, predalo je 7. augusta 1941. Paveliću ovaj nacrt. A. Pavelić je tom prilikom izrazio spremnost da se „duhovna pitanja“ urede po željama izaslanstva i pozvao njegove članove da ponovo dođu u Zagreb na otvaranje džamije.

Svaki efekat ovog izaslanstva poništen je činjenicom da je Pavelić već narednog dana službeno primio reisu-l-ulemu Fehima Spahu, sa dr. Hazimom Muftićem ravnateljem Vakufa i  zagrebačkim  muftijom  Ismetom  Muftićem.

Krajem augusta 1941. vođa bivše Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) Džafer Kulenović je ušao u vladu NDH i od tada, pa do kraja rata uspješno je blokirao sva dalja Hadžićeva nastojanja da se promijeni postojeći Ustav i organizacija IVZ. U međuvremenu, 13. februara 1942.  umro je reisu-1- ulema Fehim Spaho, pa je Hakija Hadžić radio da na to mjesto dođe neko od njegovih ljudi. Dž. Kulenović i njegove pristalice insistirali su i u tome uspjeli da se za trajanje rata ne bira novi reisu-l-ulema. Tako se po drugi put na mjestu naiba, odnosno vršioca dužnosti reisu-l-uleme, našao Salih ef. Bašić, prof. i ostao na tom položaju sve do septembra 1947. U izuzetno teškim ratnim danima Bašić je vrlo mudro i hrabro vodio poslove IVZ, brinući prije svega o svom narodu i vjerskim službenicima kao njegovim predvodnicima.

Ne obzirući se čas na perfidna obećanja, čas na prijetnje i zastrašivanja odstrane ustaškog režima, upomo je odbijao da se u organizaciji i strukturi IVZ bilo šta mijenja dok traje rat. Hrabro je odbio nekoliko Pavelićevih zahtjeva da Vrhovno islamsko starješinstvo potpiše poslanicu protiv NOP-a.

Među poslovima kojima se IVZ tokom rata morala baviti posebno mjesto ima pitanje zagrebačke džamije. Ideja o izgradnji džamije u Zagrebu prilično je stara i nastala je znatno prije uspostavljanja NDH. Bosanskomuslimanska dijaspora u Zagrebu, iako malobrojna, nastala je još u godinama pred Prvi svjetski rat, mada je islam kao vjeroispovijest na području Hrvatske i Slavonije zakonom priznat tek 27. aprila  1916. Nakon proglašenja NDH oživjeli su planovi o izgradnji džamije u Zagrebu. A. Pavelić je prvo predložio zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću da se pravoslavna crkva na Preradovićevom trgu odgovarajućom pregradnjom pretvori u džamiju. Muftić je energično od­bio takav prijedlog. Poslije toga ustaške su vlasti predložile da se Meštrovićev spomenik u centru Zagreba, posvećen kralju Petru I  Karađorđeviću, adaptira za džamiju. Ova je ideja kao svojevrsna arhitektonska rugoba privremeno ostvarena. Navodno je jedna grupa zagrebačkih Mustimana uspjela nekim kanalima obavijestiti o ovome Meštrovića i zatražiti njegovu saglasnost. Meštrović nije poslao nikakav odgovor na ovu poruku. Neovisno od toga, džamija je iz­građena uz dosta otvorenih protesta od strane katoličke hijerarhije kojoj je posebno  smetalo da se džamija locira u centru Zagreba. Zbog tih protesta svečano otvaranje džamije stalno je pomjerano. Poslije priličnog odugovlačenja džamija je konačno otvorena u ljeto 1944. godine.

Poslije velikih ljudskih patnji i stradanja tokom Drugog svjetskog rata, te materijalnih razaranja kojima je posebno bila pogođena vakufska imovina, polahko se u zemlji obnavlja organizirani  vjerski život. Pošto su se poratne prilike u zemlji donekle konsolidirane pristupilo se izradi i  donošenju novog Ustava IVZ koji je usvojen na zasjedanju Vrhovnog vakufskog sabora u Sarajevu 26. augusta 1947. Na temlju ovog ustava izabran je 12. septembru 1947. prvi poslijeratni reisu-l-ulema Ibrahim ef. Fejić. Svečana promocija i primopredaja menšure po prvi put je u historiji Rijaseta obavljena u Begovoj, mjesto u Carevoj džamiji u Sarajevu.

Ibrahim ef.  Fejić je u narednih deset godina radio na unapređenju IVZ u uslovima proklamirane slobode savjesti i vjeroispovijesti i odvojenosti vjere i države. S obzirom na raskorak između normativnog i stvarnog stanja, zadaci pred kojima je stajao Fejić i njegovi  nasljednici  na  položaju  reisu-l-uleme, Sulejman ef. Kemura i Naim ef. Hadžiabdić, nisu bili nimalo lahki ni jednostavni.  Bez obzira na sve teškoće i složenost odnosa sa tzv. društvenom zajednicom, odnosno državom  i sva previranja unutar Islamske zajednice, tokom četiri decenije 1947.-1987.  njihovog  reisovanja  muslimanski vjerski život, prosvjeta, kultura i izdavačka djelatnost veoma su se razgranali. U tom se pogledu Islamska zajednica potvrdila kao prva i osnovna, ne samo vjerska, nego i kulturno-prosvjetna institucija cjelokupnog muslimanskog naroda.

Ustav iz  1947. nekoliko je puta mijenjan i dopunjavan (16. januara  1949; 12. aprila  1950. i 4.  decembra  1955.). Na zasjedanju Vrhovnog sabora IVZ usvojen je u Prištini 5. novembra 1969. njen novi ustav, po kojem se IVZ službeno nazvana samo Islamska zajednica, jer se došlo do zaključka da riječ islam implicira pojam vjere. Po ovom ustavu organi IZ su odbori kao osnovna upravna tijeta i muftije kao glavna vjerska lica na svom području. Viši organi su sabori i starješinstva. Sabor je najviši organ IZ na području rcpublike, a starješinstvo njegov izvršni organ.  Postoje četiri sabora, odnosno starješinstva. Sabor u Sarajevu od 30 članova je pokrivao područje  BiH, Hrvatske i Stovenije. Sabor u Prištini, sa 29 članova, vodio je IZ u tzv. užoj Srbiji, na Kosovu  i  Vojvodini. Za IZ u Crnoj Gori postojao je Sabor u Titogradu sa 26 članova. Najzad, s obzirom na svoje specifične potrebe Islamska zajednica u Makedoniji ima svoj poseban Statut koji se oslanja na Ustav IZ. Sabor IZ Makedonije brojao je 20 članova, sa Starješinstvom i njegovim  predsjednikom. Svaki grad u zapadnoj Makedoniji, ukupno 13, ima svoj odbor IZ, a u Štipu je jedan za cijelu istočnu Makedoniju.

Najzad, na vanrednom zasjedanju Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ, održanom  12. aprila 1990. u Sarajevu, usvojen je novi Ustav Islamske zajednice. Ovim, tzv. ramazanskim ustavom, izvršena je temeljena reorganizacija Islamske zajednice.

Članom 11. Ustava Islamske zajednice određeno je da se njena imovina na prvom mjestu sastoji od vakufa, to su se u tom pogledu velike nade polagale u proces denacionalizacije, odnosno vraćanja nekada oduzete, ili jednostavno uzurpirane vakufske nepokretne imovine. Rat je privremeno omeo taj proces.

Prema članu 18 organi IZ su: odbori i muftijstva Islamske zajednice, sabori i mešihati  IZ, Vrhovni sabor IZ, Rijaset Islamske zajednice i reisu-l-ulema. Odbor je osnovni organ IZ na području više džemata, dok je muftijstvo glavni vjerski organ na području više odbora Islamske zajednice.  Prema članu 29. Sabori su najviša predstavnička tijela Islamske zajednice na svome području i ima ih ukupno pet: u Sarajevu za BiH, u Prištini za Srbiju, u Skoplju za Makedoniju, u Podgorici za  Crnu Goru i u Zagrebu za Hrvatsku i Sloveniju. Mandat članova sabora traje četiri godine. Mešihat je izvršni organ sabora Is­lamske zajednice. Najviše predstavničko tijelo Islamske zajednice u državi je Vrhovni sabor i broji 46 članova koji se biraju tako da Sabor u Sarajevu delegira 13 članova, Sabor u Prištini 12, Sabor u Skoplju devet, te sabori u Titogradu i Zagrebu po šest članova.  Njihov mandat traje četiri godine. Izvršni ogan Vrhovnog sabora je Rijaset, čije je sjedište u  Sarajevu, i koji ujedno predstavlja vjersko jedinstvo pripadnika Islamske zajednice u cijeloj državi.

Najzad, prema članu 46. reisu-l-ulema je vjerski poglavar i najviši predstavnik Islamske zajednice u SFRJ. On predsjedava sjednicama Rijaseta. Krajnji su se nepovoljni efekti ovog ustava, pokazali već prije krize i potpune disolucije SFRJ, jer je njime u strukturi Vrhovnog sabora i Rijaseta došlo do poremećaja ravnoteže na štetu Bosanskih Muslimana. To je imalo znatnih posljedica u praktičnom vjerskom životu pripadnika IZ i općenito Muslimana u Bosni i Hercegovini.

Na kraju, bez obzira na prošlost i korisno iskustvo koje nam ona pruža, svaka je situacija historijski  uvijek nova, pa tako i ova današnja. U svih naprijed pomenutih pet slučajeva postojala je neka država koja je kao arbitar u skladu  sa svojim interesima manje-više nametala Islamskoj zajednici njenu organizaciju. Danas, u ovim za bosanskomuslimanski narod odsudnim trenucima, Islamska  zajednica je u mogućnosti da o svom ustrojstvu sama odlučuje. U tome je posebna historijska odgovornost svih pripadnika Islamske zajednice i cjelokupnog bosanskomuslimanskog naroda…

Pripremio i odabrao: dr. Ekrem Tucaković

https://www.bosnianexperience.com

BiH

Ambasador Izraela u Srbiji negirao genocid u Srebrenici: “Taj pojam rezervirati samo za najteže zločine”

Published

on

By

Ambasador Izraela u Srbiji, Yahel Vilan, izjavio je danas da “Izrael nikada nije prihvatio nazivanje zločina u Srebrenici genocidom”.

Vilan je istakao da je “pogrešno koristiti termin genocid za Srebrenicu”, navodeći da takvo označavanje “stvara iskrivljenu sliku o događajima”.

“Ne tvrdim da je holokaust jedini genocid, bilo je i drugih slučajeva širom svijeta. Ali, nazivajući Srebrenicu genocidom, po mom mišljenju, umanjujemo važnost tog pojma, koji bi se trebao rezervirati samo za najteže zločine”, istao je Vilan u intervjuu za srbijansko izdanje Sputnjika.

Govoreći o predstojećem glasanju o rezoluciji o Srebrenici, ambasador je rekao da Izrael “razumije težinu pitanja”.

“Zemlje koje su više politički motivisane nego privržene historijskoj istini trebale bi razmotriti uticaj svojih odluka na region i stabilnost Bosne i Hercegovine”, naglasilo je.

Ambasador je zaključio da “politizacija ovakvih pitanja nije korisna te da bi ih trebalo rješavati na moralnom i pravnom nivou, bez miješanja politike”.

 

Nastavi čitati

BiH

Sa četničkom kokardom na glavi prijeti Bošnjacima: “Turci”, čekamo 2. maj. Ne bih vam bio u koži

Published

on

By

Mladić pod imenom Aco, koji je prošle godine na društvenim mrežama vrijeđao i upućavao prijetnje bošnjačkom stanovništvu u Bijeljini, ponovo je isto uradio.

Sa četničkom kokardom na glavi poručio je “Turcima”:

“Čekamo drugi maj, Boga mi, ne bih vam bio u koži. Spremni smo, živjela Srbija”.

Podsjećamo, on je prošle godine provocirao srpskom i ruskom zastavom prolazeći kroz povratnička naselja.

“Evo Ace i u najvećem muslimanskom naselju u Bijeljini. Ne mislim na Janju nego ovaj ovdje dio gdje su sami muslimani. Ja molim da me neko napadne. Ja se okrećem naravno ko me bude napao ja mu napravim javnu dženazu. Samo bih želio da vas upozorim da Aco ima čime da se brani. Uvijek uz njega, uvijek je tu. Živjela Republika Srpska i Srbija”, kazao je tada.

Nastavi čitati

BiH

U sistemu debelo škripi: Policajci drže kafane, rade kao tjelohranitelji, mimo zakona, tako se “zalomio” slučaj Gačanin

Published

on

By

Iako sve policijske agencije u imaju jedinice za profesionalne standarde koje se bave unutrašnjim funkcioniranjem institucije i provjerama svojih pripadnika, dok sigurnosne provjere rade SIPA i OSA, evidentno je da u cijelom sistemu negdje debelo škripi
Hapšenje 23 osobe u akciji kodnog naziva “Black tie 2”, a potom i puštanje na slobodu većeg broja njih sa ili bez mjera zabrane, a nakon maratonskog ročišta u Sudu Bosne i Hercegovine na kojem se moglo čuti sve i svašta, čini se samo je pokrenulo nova pitanja o funkcioniranju policijskih agencija prvenstveno u Federaciji BiH, piše Faktor.
Među uhapšenima, kao što je poznato, bila su i trojica pripadnika Federalne uprave policije – Adin Ćatić, Senad Kadić i Emir Druškić, komandant Specijalne jedinice FUP-a Mustafa Selmanović, ali i vršilac dužnosti direktora FUP-a Vahidin Munjić.
Njihov “grijeh” ogleda se u tome što su u septembru 2016. godine trojica tadašnjih pripadnika Specijalne policijske jedinice FUP-a osiguravali vođu međunarodnog narkokartela “Tito i Dino” Edina Gačanina dok je boravio u Sarajevu. Za to vrijeme koristili su odsustvo sa posla na osnovu otvorenog bolovanja.
Selmanović im je to, kako smatra Tužilaštvo, kao njihov tada direktni nadređeni, navodno omogućio, dok je Munjić propustio da protiv njih pokrene disciplinski postupak. Nakon što im je vanrednim provjerama ipak utvrđena sigurnosna smetnja i oduzet pristup tajnim podacima, Munjić je promijenio pravilnik o radnim mjestima za koja nije potreban pristup tajnim podacima kako bi i dalje mogli raditi u FUP-u.
Sudska odluka kojom je ovih pet osumnjičenih pušteno da se brani sa slobode pokazuje da tužilac (barem zasad) nije dokazao dovoljan stepen osnovane sumnje da bi im sud odredio pritvor.
Ono što je, međutim, sasvim jasno nakon svega što se moglu čuti i što je i dokumentovano tokom dosadašnjeg toka istrage je da spomenuta trojica policajaca jesu počinila težu povredu službenu dužnosti, prekršivši Zakon o policijskim službenicima FBiH, odnosno odredbe člana 107 istog zakona (Obavljanje djelatnosti koje nisu u skladu s interesima policijskoga organa ili bez prethodnog odobrenja starješine; ponašanje koje narušava ugled policijskoga organa; zloupotreba bolovanja;).
Osim toga, članom 38. Zakona o policijskim službenicima FBiH, propisano je da policijski službenik ne može obavljati nikakvu dodatnu djelatnost uz naknadu, osim uz odobrenje rukovodioca, koje po svemu sudeći nisu imali. Barem ne u pisanoj formi.
Ovim članoma zakona, kako nam je pojašnjeno iz policijskih agencija, podrazumijeva se da policijski službenik ne smije u svom vlasništvu imati, naprimjer, ni ugostiteljski objekat. Po tome je za njih dodatno otežavajuće ako su, a kako se to tvrdi na osnovu operativnih saznanja, navodno novac zarađen za usluge osiguranja narkobosa ulagali u otvaranje ugostiteljskih objekata, koje su, navodno, registrirali na imena drugih osoba.
Na spomenutom ročištu na kojem je raspravljan prijedlog Tužilaštva da im se odredi pritvor, odbrana se svojski trudila da dokaže da “niko u BiH, pa tako ni oni u to vrijeme nisu znali da je Edin Gačanin sigurnosno interesantna osoba”, te da su mislili da se radi o “biznismenu iz Dubaija”. U ovom slučaju to uopće nije ni bitno, jer bi, sudeći prema zakonskim odredbama, povredu dužnosti počinili da su u privatnom aranžmanu osiguravali bilo koga.
Kada je u pitanju ulaganje novca u otvaranje ugostiteljskih objekata, javna je tajna u Sarajevu da u glavnom gradu egzistira veći broj njih čiji su stvarni vlasnici pojedini policijski službenici, iako se formalno-pravno vode na drugim imenima.
Takve tvrdnje bez imalo uvijanja iznio je i državni delegat i nekadašnji direktor Federalne uprave policije Zlatko Miletić, koji je gostujući na N1 kazao kako “najmanje 25 policijskih službenika u Sarajevu drži ugostiteljske objekte u kojima se rasparčava droga”, kao i da to “zna pola Sarajeva”.
Iako prema Miletićevim riječima to “zna pola Sarajeva”, očigledno je da o tome nije obaviješten ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Admir Katica, koji je danas saopćio kako se radi o “vrlo ozbiljnim tvrdnjama koje moraju biti detaljno provjerene”.
– MUP Kantona Sarajevo, Uprava policije, tim povodom će izvršiti adekvatne provjere ovih navoda – naveo je Katica.
Mi bismo tome dodali i: “Ako nije zastupila zastara”.
Iako sve policijske agencije u državi imaju svoje jedinice za profesionalne standarde koje se bave unutrašnjim funkcioniranjem institucije i provjerama svojih pripadnika, dok sigurnosne provjere rade SIPA i OSA, evidentno je da u cijelom sistemu negdje debelo škripi.
Svjedoci smo da se s provjerama najčešće krene tek nakon što neko od medija “provali” neku aferu ili nezakonitost.
Tako je bilo kod čuvanja Tita, tako je bilo kod izostanka sistematskih ljekarskih pregleda policajaca, tako je i s kafanama koje drže policajci…
Da ne bude zabune, ništa bolja situacija nije ni u entitetu RS, gdje je isto tako javna tajna da brojni pripadnici MUP-a u slobodno vrijeme privatno rade kao osiguranje nekih ugostiteljskih objekata.
Nastavi čitati

Najčitanije