Vjerujte mi, znam šta pričam: imam stanovito iskustvo sa hajkama i medijskim linčom. Presudno je ostati hladnokrvan. To nije lako. Jer jasno osjetiš cunami bijesa koji juri ka tebi. Svejedno. Buka nije snaga. Gdje je šuplje, odzvanja.

Ovo, jasno vam je, govorim zbog „slučaja“ Amira efendije Mahića.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Svijet je pun ljudi koji, iz nekog razloga, misle da će, budu li dovoljno glasno i dovoljno dugo vikali, zamuknuti svi oni koji govore ono što se njima ne dopada. Pun je, taj svijet, još i moćnih ljudi koji misle da silom svakoga mogu zastrašiti, da silom mogu zatomiti istinu.

Svijet je pun budala, a najveća od svih je čovjek koji, dok sa krunom na glavi sjedi na prijestolu, dok mu se oko nogu motaju dvorjani a njegove vojske kroz plamen marširaju u zemlje gdje već dospio je strah od njegove moći – misli da je kralj.
Vjerujte mi, znam šta pričam: kada galame, najbolje je čitati.

Uzmi i čitaj, govorio je anđeoski glas Svetome Augustinu. Nemam bolji savjet. To je sve: uzmi i čitaj.

Čitaj, recimo, ovo: doktor Miodrag M. Petrović, „Zakonopravilo Svetoga Save o Muhamedovom učenju“.

No prije toga, pročitaj ko je autor. Istoričar kanonolog, naučni savjetnik Istorijskog instituta. Nesporni srpski autoritet za „Zakonopravilo“ Svetoga Save, za koje Petrović kaže da je „najveća srpska knjiga“. Petrović je autor kritičkog izdanja „Zakonopravila“.

Ovako Petrović piše u predgovoru svoje knjige, čije mi je izdanje iz 1997. na ekranu:

„Srbi se od pojave Turaka na Balkanu (XIV vek) neposredno i neprekidno suočavaju sa Muhamedovim učenjem, iz kojega je izrastao mnogobrojni islamski svet. Posle viševekovne turske vladavine sve do danas u Raškoj oblasti i Bosni postoje islamizirani Srbi koji pomoću islamske vere stvaraju svest o sebi kao posebnom – muslimanskom narodu. Njih bi danas svakako bilo mnogo više da u Srbiji nisu postojali spisi o Muhamedu i o profanosti vere koju je propovedao. Sveti Sava je dva takva spisa preuzeo iz vizantijske književnosti i uneo ih u Zakonopravilo ili Nomokanon – zbornik crkvenih i građanskih propisa, namenjen Srpskoj crkvi i državi“.

Dakle, da ponovimo šta kaže Petrović. Islam je „profana vera“. Bošnjaci su „islamizirani Srbi“. Da nije bilo Svetoga Save, Bošnjaka bi „svakako bilo mnogo više“.

Koji su to vizantijski tekstovi što ih je Sava uvrstio u svoj nomokanon? Takvih je, kaže doktor Petrović, preko sto. No nas ovdje zanimaju oni koji govore o islamu. To su spisi Svetoga Jovana Damaskina, Svetog Epifanija Kiparskog i Georgija Monaha, koje je Sava preveo i spojio u ono što Petrović naziva „spis o izmailćanskoj veri“.

Prije nego pročitamo šta tu o „izmailćanskoj veri“ piše, da pročitamo šta je i koliko je važan Savin „Nomokanon“ – „najvažnija srpska knjiga“, kako kaže doktor Petrović. Wikipedia veli ovako:

“Savin prevod vizantijskog Nomokanona je usvojen na saboru u manastiru Žiča 1221. godine, kao najviši crkveni i državni pravni akt.[2] Pošto su kanoni Crkve umnogome regulisali život podanika, Savina kompilacija se u znatnoj meri odnosila na oblast koju danas smatramo građanskim pravom.[3]

Savinom verzijom Nomokanona Crkva i država u Raškoj su načinjeni ravnopravnim partnerima, tako što to su izbačeni vizantijski zakonski tekstovi (Ekloga, Epanagoga i komentari Balsamona iz 12. veka) koji podređuju crkvu državi.[4]
Sava je u Nomokanonu naveo i Atanasijev popis kanonskih knjiga, kako bi sprečio upotrebu slovenskih apokrifa”.

U svakom slučaju, Savin “Nomokanon” je temeljni spis Svetosavlja.

Čitamo šta tu piše:

“I do sada postoji služba izmailćanska koja drži i vara ljude, to jest vera sracinska koja je preteča Antihrista”.

“A od tog vremena pa do sada kod njih uzraste lažni prorok po imenu Muamed, koji je, razgovarajući sa Jevrejima i sa hrišćanima, to jest sa arijanima i nestorijanima, odasvud crpeo zlo”.

“I mnoge druge izmišljotine su dostojne smeha u takvome spisu, za koji nadmeno kaže da je od Boga snesen na njega”.

“…Moamed imaše pomoćnika, zapravo druga po imenu Zid (Zejd). Ovaj imaše krasnu ženu koju požele Moamed. Dok su njih dvojica sedeli, Moamed reče: “Hej, Bog mi je zapovedio da uzmem tvoju ženu!”

Čitamo dalje kod doktora Petrovića da je Sveti Sava u svoj nomokanon unio i “Čin koji se vrši nad onima što se od Saracina obraćaju čistoj, istinitoj, hrišćanskoj našoj veri”. Taj tekst je, saznajemo, “takođe preuzet iz vizantijskih nomokanona”.

Tu između ostalog piše:

“Proklinjem zvani Kuran, odnosno čitav spis Moamedov, koji laže kad govori da ga je arhangel Gavrilo njemu sneo”.
“Proklinjem i samu Meku i svu okolinu njenu. I sedam kamenova što su ih Sracini tamo bacili na hrišćane. I svaku molitvu i službu i običaje njihove”.

“Iznad svega proklinjem boga Moamedova, za koga kaže da je samo on bog”.

Istorijsko-politički kontekst u kojem nastaju citirani vizantijski nomokanoni je jasan. Jasno je i da se ondašnji hrišćani i muslimani, pa ni u svojim teološkim raspravama, nisu mazili i nisu bili upoznati sa konceptom političke korektnosti.
Jasni su i politički razlozi zbog kojih je Sava te tekstove uvrstio u svoj tekst.

Jasno je i to da današnji politički kontekst u Bosni nije radikalno – u svakom slučaju ne dovoljno radikalno – drugačiji od ondašnjih napetosti (ovo je, dakako, eufemizam) između hrišćana i muslimana.

Amir efendija Mahić je deseti rođendan dočekao u logoru Trnopolje, u koji ga je zatočila Karadžićeva vojska. Od Kozarca, u kojem je rođen, nije ostao kamen na kamenu. Njegova porodica teško je stradala u zločinima koji je srpska vojska sistematski vršila nad njegovim narodom.

Obaveza Amira Mahića, kao ljudskog bića, no prije svega kao intelektualca koji je odgovoran prema drugim ljudima, kojima je on vjerski i intelektualni autoritet, ljudima koji su listom preživjeli stradanje kakvo je snašlo njega, bila je da pokuša potražiti korijen – ili barem ono što bi korijen moglo biti – ogromne mržnje koja je porodila toliko užasa.

Ta ga je potraga odvela do Savinog “Nomokanona”.

Evo: i mene je.

Moguće da je to tako zato što tamo piše to što tamo piše.

O tome se može govoriti ili ćutati. Pritom: ćutati ne znači obrisati. Znači tek teret nužne debate ostaviti za drugo vrijeme, nekim drugim ljudima. To nije tolerancija. To nije dobronamjernost.

Svi važni, temeljni tekstovi na koje se pozivaju oni koji mržnju crpe iz njih, zahtijevaju ne ćutnju i ne galamu koja pokušava iznuditi tu ćutnju. Zahtijevaju kritički pristup i ozbiljne, neugodne debate.

U kojima “ja sam time uvrijeđen” nije pažnje dostojan argument.