Connect with us

Uncategorized

„Od repriza ‘Naše male klinike“ nemam nijednu marku, sva prava ima Đuro; Sa porodicom živim u Sarajevu iako su me svi davno otpisali; Nikada u životu nisam bio na budžetu”

Published

on

Prvi intervju u životu, i normalno karijeri, Enis Bešlagić je dao Slobodnoj Bosni u maju 2000. godine.

Najavili smo početak snimanja filma “Gori vatra” u augustu te godine.

ŠEMSO JE KOD DJECE NAJPOPULARNIJI LIK

I počelo je snimanje u augustu, ali dvije godine kasnije. Finanasije su bile problem. Klasika. Ali, to je bilo tako davno da je i taj intervju problem pronaći u arhivi. Ima ga, ali treba vremena. Možeš li se sjetiti šta smo Te pitali?

Pa, teško se mogu sjetiti. Koliko je to već godina, Bože dragi, prošlo od tada. Znači, dvadeset dvije, dvadeset tri. Vjerujem da smo tada, ili će to ipak biti nešto kasnije, pričali o „Upitniku“, jer tad je bio jako popularan taj kviz, koji sam radio zajedno sa Milanom Pavlovićem i Krckom. I to je tada bio prvi projekat koji je išao na svim televizijama u Bosni i Hercegovini što je danas nezamislivo. I to je dokaz koliko smo unazadili medije. Kako smo bili progresivni nakon rata, a sad je to vraćeno, maltene, na ratno stanje. Tad smo postali popularni jer su se tada počela „vrtjeti“ imena Milan i Enis.

„Upitnik“ je bio godinu ili dvije kasnije, ali, opet, ko bi se toga tačno sjetio. Uglavnom, neka „Upitnika“, dobar je to bio kviz Joška Lokasa, ali koji su to prvi kadrovi u Tvojoj glavi kada se sjetiš snimanja tog filma Pjera Žalice u Tešnju?

Prvi počeci koji se vezani za snimanje tog filma bili su na onom mjestu na kojem i počinje film. Na tom proplanku iznad Tešnja gdje se vidi cijela panorama. Znam da sam imao veliku odgovornost. Moj prvi igrani film, glavna uloga, i još igram baš u svom gradu. Uz sve finansijske poteškoće koje su pratile taj film, sve se ipak izrealiziralo. Mnogo je koštalo, ali je vrijedilo. I zaista sam jako ponosan na film „Gori vatra“. Posebno sam emotivan na taj film jer se u njemu, ali i u TV seriji „Gori vatra“ pojavljuju i moji prijatelji, sugrađani, pa čak i moja rodbina.

U drugom filmu Pjera Žalice “Kod amidže Idriza” iz 2004. samo si gurao Fuketovog “Golfa keca” uz ono brdo. Znači, Pjer je toliko bio zadovoljan Tvojom ulogom u svom i Tvom prvom filmu?

Pa jeste, to sad izgleda ovako malo degradirajuće, da sam u prvom filmu igrao glavnu ulogu, a u drugom samo prošao u kadru. Pjer, jednostavno, tada nije imao ulogu za mene, ali nije želio da završi snimanje a da ja ne prođem kroz kadar. Onda je još u špicu ubacio – poseban gost: Enis Bešlagić. Raja se poslije pitala, pa gdje je bio on, nigdje ga nismo vidjeli. Onda sam ja u tom polumraku, kada oni guraju „Golfa“, prošao u kadru s nekom djevojkom i rekao: „Upri, Tarzane, upri.“ I to je bila jedina moja replika. Onda je bila neka anketa, kao neki kviz, ko pronađe Enisa Bešlagića osvojit će neko nagradno putovanje. Ali, nemam ja ni ego, ni kompleks, igram tamo gdje mi je zabavno, ne patim od toga je li uloga mala ili velika, nema toga. Uloga može biti dobra ili loša.

A onda je uslijedilo snimanje serije “Naša mala klinika”, 2006. godine. Sjećam se da smo razgovarali prije snimanja i kad sam Te pitao koji lik igraš, rekao si: “Bosanca-portira, šta ću igrati?”

I da sam igrao bilo koju drugu ulogu u „Našoj maloj klinici“ mislim da bih opet ostavio veliki trag. Jednostavno, vrijeme mi je odgovaralo, bio sam zaigran, završio glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, željan posla u Bosni i Hercegovini, Bio sam član Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, a oni me nisu željeli pustiti da snimam seriju. Pa sam odlučio dati otkaz. I tada sam kao prvi i jedini glumac u historiji našeg teatra, dao otkaz u pozorištu zbog snimanja serije, i rekao da se nekom drugom napravi mjesto da ga ja ne zauzimam. To mnoge moje kolege nisu napravile, nego su koristile platu iz budžeta, a sa strane su snimali puno, tezgarili i dodatno zarađivali. Ja to nisam radio, hvala Bogu, i na to sam jako ponosan. I onda sam završio „na ledu“. A kada si „na ledu“ postoji velika mogućnost da „prokližeš“. Ipak sam „stao na noge“. A što se tiče uloge Bosanca-portira u „Našoj maloj klinici, na kraju sam ispao najpametniji od svih tamo „doktora“ i „ravnateljica“, koji su se hvalili tim „titulama“.

E, sad, stvarno, kako u praksi izgleda biti toliko popularan kao Šemso? U nekoliko navrata sam imao priliku vidjeti Tvoje fanove, mlađe, starije, srednje dobi, kako čekaju u redu za fotku.

Šta je fora kod tog Šemse? Kako radi na porti vrlo je pozitivan lik. On je neko ko je vispren, završava mnoge stvari i ne mislim da je to degradirajuća uloga za bilo koga. Šemso je dobio i tu jednu humanitranu notu. I ne možete vjerovati kako mnoga djeca koja, nažalost, boluju od teških bolesti reaguju na taj lik. Toj djeci, kada prvi put dođu na kliniku i moraju ostati tamo, roditelji kažu: „Kćeri ili sine, to je Naša mala klinika, doći će možda Šemso.“ Pa onda mene zovnu doktori da dođem i djecu malo animiram. Tako smo uradili dvjesto humanitarnih akcija, gdje bih dolazio da posjetim djecu, da im uveselim te tužne i teško dane. I zbog te radosti, tog osmijeha koji sam poklonio toj djeci, kada kažu da im je Šemso najdraži lik, ne zanimaju me nikakvi drugi projekti, pa čak i da su holivudski. Za mene je to najveći projekat. Potpuno sam zadovoljan i sretan zbog te uloge.

I danas se ta serija reprizira i opet si i stalno u fokusu…

Ali, nažalost, ja ni od jedne reprize serije „Naša mala klinika“, od njene prodaje nemam ništa, nijednu marku. Sva prava ima njen autor Branko Đurić Đuro. Ja nemam prava ni da igram ni da napravim predstavu o Šemsi, iako me svi tako zovu, većina me djece tako percipira. Vjerovatno je ne bi reprizirali da je niko ne gleda. I vjerovatno je Šemso kod djece najpopularniji lik. Ali oni kad odrastu jako dobro znaju ko je Enis Bešlagić i hvala Bogu da danas imam svoju publiku od koje mogu živjeti i koja je nekako izgrađena zajedno sa mnom i jako sam sretan zbog toga.

Kakva su iskustva sa snimanja serije “Blago nama” gdje igraš uz sjajnu beogradsku glumicu Hristinu Popović i uz starog vuka, a usvari Jastreba iz “Kapelskih kresova” Žarka Radića?

Raditi na seriji „Blago nama“ je jedno predivno iskustvo. I sa Tarom Rosandić i sa Filipom Križanom, i sa Hristinom Popović i Žarkom Radićem, i sa svim tim divnim kolegama bilo je predivno raditi. Snimali smo u doba korone, serija je bila aktuelna i pisci su se zaista trudili da u scenarij ubace sve ono što je bilo aktuelno, od potresa do korone. Jer raja više nije znala da li to ide kao neki reality ili je to serija koja je pisana. I ta serija se još „vrti“, gledana je i popularna. A što se tiče Žarka Radića, on je jedan od rijetkih doajena sa scene ex-Yu glumišta koji je još pristutan i na čijim smo serijama i filmovima odrastali i zbog toga je moje zadovoljstvo još veće.

JA NISAM NIKAKAV ZAGOVORNIK „OSMORKE“, „TROJKE“, „ŠESTORKE“, „ČETVORKE“

E, sad, Ti vjerovatno lijepo živiš od svog posla, jer si i tražen a i nisi lijen, no sjetiš li se nekada pozorišta, da se vratimo malo na ono o čemu si već pričao? Bio si član ansambla Kamernog teatra 55 iz Sarajeva i jako mi je žao što većina Tvojih fanova nema priliku gledati, recimo, predstavu “Pukovnik Ptica” u režiji Dine Mustafića po tekstu Hriste Bojčeva.

Moram priznati da se sjetim pozorišta. Ali, realno, kada sam napravio svoju predstavu sa Zlatanom Zuhićem Zuhrom i došao u Kamerni teatar 55 da iznajmim salu kako bih igrao predstavu, tražili su mi da platim duplo veću kiriju. Mislim da se i pozorište nekako maćehinski odnosilo prema meni. Ali to je sad neka druga tema. Bio sam član Kamernog tetra 55 i njihov stipendista dok sam studirao. Uredno sam „odradio stipendiju“, dvije i po tri godine koliko sam je i imao. Nakon toga sam morao dati otkaz. Iako sve vrijeme živim u Sarajevu, moja porodica živi u Sarajevu, za mene sve vrijeme govore da sam otišao iz grada, da mi valjda ne bi dali kakvu ulogu. A ja sam sve vrijeme bio tu, sve što sam zaradio u Hrvatskoj donio sam tu, plaćam porez tu, a najmanja prava imam. Mnogi će reći da sam otišao i to zvuči kao da sam nešto ukrao. Ustvari je suprotno, i dalje sam rezident u Bosni i Hercegovini. Vjerovatno je najlakše reći kako Enis nije tu i ne moramo mu davati uloge. Nadam se da će biti i više prilike da se radi u pozorištu i da se radi sa kolegama.

U Sarajevu si nedavno snimao TV seriju “Toma”. O Tomi Zdravkoviću, naravno. No, mene ovo interesuje. Obično se snima serija pa produkcija, eventualno, odluči da montira film, ili se snima film, pa ako ima dovoljno materijala onda, kao u slučaju već spomenutog ostvarenja „Gori vatra“, budu i dvije, tri, četiri epizode TV serije. Jesu li u ovom slučaju to potpuno novi kadrovi za seriju bez da će se koristiti scene iz megapopularnog filma u kojem Te nije bilo?

Imali su dva odvojena scenarija, jedan je bio vezan samo za film, a drugi samo za seriju. Ovo su potpuno novi kadrovi i faktički nemaju veze sa filmom. Imaju veze, naravno, sa njegovim životom, ali je serija potpuno drugačija od filma. I to je genijalna stvar. Jer, nisu oni snimali film pa od viška materijala pravili seriju, niti su počeli snimati seriju pa onda pravili film. Paralelno su se gurala ta dva projekta i snimanje je trajalo dvije i po godine. Trebao sam igrati i ranije, ali zbog korone i činjenice da su puno snimali u Beogradu nisam. I ne samo ja, nego i drugi bosanskohercegovački glumci koji su trebali igrati likove iz Bosne i Hercegovine. Pa je Dragan Bjelogrlić bio primoran angažovati glumce iz Srbije. Mislim da su napravili odličan posao. Sad će neko iz Bosne pričati da li se pravilno govori bosanski jezik ili ne govori. To je manje bitno za nekoga ko to gleda sa strane. Film, a pogotovo serija koju će publika moći gledati oslikavaju Sarajevo, u onom nekom lijepom, emotivnom duhu. Koji nama, koji smo odrastali uz Davorina Popovića, Kemu Montena i sve te drage i divne ljude nedostaje. I to je fenomenalno. Super je što se u seriji spominju i Olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine. Mnoga djeca nemaju pojma da je to kod nas uopšte održano. Serija će biti ogromna promocija i Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Koji lik igraš? 

Kolegica Mediha Musliović i ja igramo bračni par koji drži buregdžinicu. Ja sam dobroćudni lik koji Tomu fascinira svojom dobrotom i on mu to na najljepši mogući način poslije vrati. To su oni ljudi koji ti odmah pruže ruku kada dođeš u njihov grad. E, pa ja, igram jednog od tih dobrih ljudi, duhova Sarajeva, koji su živjeli i koji danas žive u gradu.

Da, „Duhovi Sarajeva“ je i film u kojem ste Ti i, nažalost, nedavno preminuli glumac Davor Janjić igrali glavne uloge. Slava mu i hvala. A saradnja sa Draganom Bjelogrlićem uvijek je inspirativna. Ima li problema u praksi?

S Bjelom se dugo poznajem, sarađujemo već dvadesetak godina. Sa Farukom Sokolovićem smo radili neku krimi-seriju. Koje se mnogi ni ne sjećaju. Trebali smo zajedno snimati i seriju „Vratiće se rode“. Ali, pukla mi je ahilova tetiva i godinu dana nisam mogao ništa raditi. Iako sam tu trebao igrati jednu dobru ulogu. Ali radili smo zajedno „Ivkovu slavu“, pa sada i „Tomu“, tako da mi je drago da me se uvijek sjeti i zove. Recimo, zajedno smo radili i njegovu seriju „Žigosani u reketu“. Ozbiljna serija, super uloga i mislim da smo napravili fantastičan posao. Tako da ima dobrih stvari koje se rade. Neke su popularne, neke su drage. A Bjela radi dobre stvari, veliki je radnik. Kao glumac postao je ozbiljan režiser i sigurno je da nabija kompleks nekim režiserima koji ne mogu baš tako lako da snime ni igrani film ni seriju. A Bjela je napravio to da je od filma „Montevideo, Bog te video“ promovisao desetak, petnaest srbijanskih glumaca koji danas čine filmsku i teatarsku scenu u Srbiji, pa i u regionu. Zamjeram našim režiserima i producentima, što nisu radili namjenske serije i filmove, gdje će mladi ljudi postajati zvijezde, kada smo na njihovoj popularnosti mogli graditi publiku. A ne kao sada, imamo plejadu glumaca gdje sam ja sa 48 godina mladi, kao popularan glumac, a nemate stvarno mlade glumce koji će puniti kino-sale, kao što to rade u Srbiji. Saobraćaj se zaustavi kada oni dođu u Sarajevo, a za neke naše glumce ni ne znate da su glumci. Mislim da tu odgovornost imaju svi. I to se mora mijenjati. Moraju se prilagođavati scenariji. Moraju se pisati namjenski scenariji da bi se od mladih glumaca pravile zvijezde, da bi se punile kino-sale.

Gledao sam kada Te Zoran Šprajc zvao da gostuješ u njegovom “Direktu” na zagrebačkom RTL-u i komentarišeš aktuelnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Mene interesuje odgovara li Ti više “Osmorka”, ili si poklonik “Trojke”, šta misliš o “Šestorki” ili “Četvorki” prije nje, šta rade SDA i DF i kako će se Dodik i Čović snaći s njima, brojnima?

Šprajc kao Šprajc. Družimo se i on nema toliko dodira sa našom slikom. Teško je nekom objasniti kako je to kod nas. Naravno da i ja vodim svoje bitke objašnjavajući kako je to kod nas, šta to znači. Mi smo medijski slabo zastupljeni, malo ko izvana gleda i čita naše medije da bi mogao nešto saznati. Medijski smo zarobljeni ovdje, u ovom našem Kantonu Sarajevo. Mislimo da se neko nama bavi, a Boga mi se ne bavi. I onda ja tako nekad odem kod Šprajca da se skrene fokus na našu političku situaciju, da se malo šalimo. Da malo šalom pokušamo relaksirati te odnose. Da se ništa ne doživljava preozbiljno. Jer kod nas kad se nešto doživljava preozbiljno odmah se lati puške. Ja nisam nikakav zagovornik „Osmorke“, „Trojke“, „Šestorke“, „Četvorke“, meni je nepojmljivo da se ljudi, koji isto žele Bosni i Hercegovini, dijele na deset stranaka zato što svi žele biti predsjednici. Mislim da je tu ego najveći problem kod svih. Poštujem da imate tri stranke, da imate stranke centra, stranke lijevo i desno, pa eto, nek’ imate i četiri, pet stranaka, ali da imate dvanaest, petnaest, sedamnaest stranaka, e to ne mogu da shvatim. Ako već toliko isto misle o Bosni i Hercegovini, zašto se ne udruže u dvije ili tri stranke i, brate dragi, nek’ guraju tako, zajednički. Prezirem tu opciju da kad dođu jedni maknu ove druge, pa dođu ovi drugi maknu ove što su bili prije njih. To smo gledali u „Nadrealistima“ i tome smo se smijali, a danas to živimo. Tako da, evo, što se mene tiče, ovo šta će ko s kim raditi… Eto ih tamo. Primaju debele plate. Ja ne primam nikakvu platu, nikada u životu nisam bio na budžetu. Sa svojom porodicom živim u Sarajevu, sve vrijeme sam tu iako su me svi davno otpisali, kao da ne živim u glavnom gradu svoje države. Ali ja sam tu i sad, kad sam se malo medijski angažovao mislim da će to trajati. Pustio sam četiri, pet godina da „malo jašu“ po meni, da pišu tako svašta dok sam ja šutio.

Došlo je drugo vrijeme?

Da. Imam svoju publiku i imam šta da pokažem, pa se nadam nekim novim projektima koji će biti jako uspješni. Drago mi je da si sa mnom napravio intervju nakon nekih dvadesetak godina. I drago mi je da ćemo imati prilike da dalje radimo.

Šta poručiti za Novu godinu?

Bože zdravlja svima i sreće u Novoj godini. I da ljudi budu bolji ljudi. Nekako smo poslije rata bili bolji ljudi nego što smo sada. Puni smo zavisti, mržnje jedni prema drugima. Od nas sve ide i od nas sve zavisi. Nisu političari krivi. Nadam se da ćemo u Novoj godini biti bolji ljudi, da ćemo više gledati svoj posao i da ćemo gledati šta mi radimo i kako radimo, a ne šta i kako drugi rade. Hvala Bogu, ja se nikad nisam bavio tim šta neko drugi radi, nikad nisam komentarisao tuđe stavove, uvijek sam želio da imam svoj stav. Mislim da je pravo na mišljenje osnovno ljudsko pravo. I ako vam ubiju to pravo na mišljenje mislim da vi ne postojite kao čovjek.

Uncategorized

Četiri netipična simptoma koja mogu otkriti da nešto nije u redu s vašom jetrom

Published

on

By

Malo ljudi je svjesno koji se sve simptomi bolesti jetre mogu javiti, a važno ih je zapamtiti. Ove promjene na nogama mogu otkrivati probleme s jetrom.

Jetra je organ koji naporno radi, a između ostalog i filtrira krv i razgrađuje štetne tvari. Ako je zdravlje ovog organa narušeno, bilo da se radi o bolesti ili ozljedi, može doći do domino efekta kada će patiti i ostatak tijela. Ne ignorirajte ova četiri neuobičajena simptoma koji alarmiraju na moguća oštećenja jetre, savjetuje Ordinacija.hr.

Oticanje

Ciroza jetre se javlja kada je jetra oštećena radi napredne bolesti, pretjeranog unosa alkohola ili nečeg drugog. Mogući simptomi koji mogu ukazivati na cirozu je oticanje nogu, stopala ili gležnjeva, kako navode stručnjaci klinike Mayo. Svjetska zdravstvena organizacija pojašnjava kako do toga dolazi radi pojačanog pritiska na venu portu što može uzrokovati nakupljanje tekućine u nogama i abdomenu.

Dodatni simptomi koji se mogu primijetiti su gubitak apetita i kilograma, žutica, mučnina ili nastanak modrica.

Grčevi u mišićima

Dok grčevi u mišićima nisu tipičan simptom ciroze jetre, novija istraživanja kažu kako bi mogla postojati poveznica između grčeva i ovog stanja. Rezultati studije koji su objavljeni u magazinu o medicini u Americi otkriva kako 101 od 150 ispitanika s cirozom doživjelo ovaj simptom prije studije.

Istraživanje ističe kako su grčevi u mišićima povezani sa smanjenom kvalitetom života osoba koje imaju cirozu. Iako istraživanje nije pokazalo zašto do grčenja dolazi kod pacijenata s cirozom, smatraju da bi u pitanju mogao biti disbalans elektrolita, endokrinog sustava…

Bol u zglobovima

Bol u zglobovima može biti uzrokovana raznim stanjima, ali stručnjaci kažu da to može biti i virusni hepatitis, oblik upale jetre koji se može javiti kao oblik akutne infekcije ili kronično stanje.

Ako je virusni hepatitis razlog boli u zglobovima, možete primijetiti i simptome slične gripi, poput umora, mučnine, povraćanja, boli u trbuhu, smanjenog apetita… Neki će prijaviti i tamni urin ili svijetlu stolicu, stoji na stranicama Centra za kontrolu i prevenciju bolesti.

Mrlje na nogama i rukama

Stručnjaci navode kako se određene promjene na površini kože često mogu javiti kod bolesti jetre.

Ako drugi najveći organ u tijelu ne radi kako treba, a to je jetra, često će se promjene primijetiti i na koži i mogu biti prvi signal bolesti jetre, stoji u studiji na stranicama Magazina za medicinu klinike Cleveland, piše N1.

Važno je, navode stručnjaci, prepoznati bolest jetre na vrijeme. Mrlje se mogu razviti na rukama, nogama i dlanovima, a mogu biti bijele boje. Najbolji način da provjerite radi li se o nekom drugom stanju kože ili pojavi bijelih mrlja koje se vežu za bolesti jetre je taj da će nestati kada ih pritisnete. Bilo kakve promjene obavezno prijavite liječniku jer, kao i kod svih zdravstvenih problema, lakše i uspješnije se liječe ako se prepoznaju na vrijeme.

Continue Reading

Magazin

‘Čudo’ za pluća: Pijte čašu ovog napitka dnevno, najbolje ujutru na prazan želudac

Published

on

By

Surutka je tečnost koja vam ostaje poslije postupka sirenja mlijeka. Naime, ovaj postupak razdvaja mlijeko na čvrstu supstancu (skutu) i tečnu supstancu (surutku). Kozja surutka, u svom osnovnom obliku ili u obliku suplementa, postala je nezaobilazna namirnica među ljudima koji usvajaju zdrav način života.

Brojne studije potvrdile su da kozja surutka pomaže u mršavljenju, poboljšava probavu, jača kosti, a preporučuje se i osobama koje imaju dijabetes tipa 2.

 

Mogu da je konzumiraju i osobe sa alergijama, uključujući i djecu. Često su mala djeca alergična ili intolerantna na kravlje mlijeko zbog prisustva proteina kazeina. Za razliku od kravljeg, kozje mlijeko sadrži minimalnu količinu ovog proteina pa je većina ljudi tolerantna na kozje mlijeko.

Kako se pije kozja surutka?

Koja količina kozje surutke je potrebna, poželjna i dozvoljena na dnevnom nivou, može zavisiti od cilja koji imamo. Optimalna dnevna količina je pola litre, a najdjelotvornija je ako je pijete ujutro, na prazan želudac. Sportistima i osobama koje redovno vježbaju kozja surutka se preporučuje i nakon treninga.

 

 

Treba napomenuti da osobe koje imaju problema sa bubrezima ne bi trebalo da pretjeruju sa kozjom surutkom zbog visokog sadržaja proteina.

Kozja surutka u narodnoj medicini koristi se već vijekovima. Hipokrat ju je savjetovao za jačanje imuniteta i protiv iscrpljenosti. Danas se konzumacija kozje surutke savjetuje osobama sa različitim zdravstvenim stanjima, poput oboljenja jetre, ali važno je napomenuti da ova namirnica ne garantuje izliječenje, ali može povoljno da utiče na ozdravljenje.

 

Kozja surutka za pluća

Iako uzimanje kozje surutke kao dodatka ishrani tokom šest sedmica može ukloniti probleme sa otežanim disanjem, ono ne može da poboljša funkciju pluća i kvalitet života ljudi koji boluju od hronične opstruktivne bolesti pluća (HOBP). Dakle, kozja surutka pomaže u čišćenju pluća, ali nije dovoljno efikasna da bi izliječila bolesti pluća, piše Krstarica.

Kozja surutka za jetru

Kozja surutka koristi se i kao prirodni čistač jetre. Osobama koje imaju masnu jetru preporučuje se da ujutro, dva sata prije doručka, popiju dvije čaše kozje surutke. Ovo naravno neće samo od sebe riješiti problem pa je neophodno promijeniti i način ishrane – izbaciti prerađene proizvode i masnu hranu, a povećati unos proteina. Kozju surutku ne bi trebalo piti duže od dvije nedjelje.

Continue Reading

Religija

Izazovi za našu djecu digitalnog doba

Published

on

„Ja ne pravdam sebe, ta’ duša je sklona zlu osim one kojoj se Gospodar moj smiluje; Gospodar moj zaista prašta i samilostan je!“ Kur'an, Jusuf, 53

Bio sam iznenađen kada mi se nedavno, posve slomljena srca, jedna majka povjerila da je njena osamnaestogodišnja kćerka napustila kuću i otišla da nevjenčana živi sa momkom, kršćaninom. Ostavila je svoj laptop od kojeg se nije odvajala. Nakon što smo pronašli njenu dobro čuvanu šifru i prodrli u sadržaje njenih pregleda i kontakata tek tada smo se posve iznenadili i uvjerili u dvostruki život ove djevojke koja je za porodicu i okolinu slovila kao povučena, pobožna, islamski odgojena i islamski odjevena djevojka.

U ovom kratkom tekstu pokušat ćemo pronaći odgovor na pitanje: Zašto mi, roditelji, staratelji, učitelji i muallimi; dakle, svi mi koji smo dužni odgajati i usmjeravati, zašto sve manje i manje, iz generacije u generaciju, znamo o našoj djeci i omladini? Primjetili smo da postoji veza na relaciji tehničkog, tehnološkog i ekonomskog rasta i moralnog držanja i ponašanja. Potreba za radnom snagom, kao i potreba za većim nivoom obrazovanja odvaja mlade od roditeljskog doma i prisiljava ih na samostalan život i snalaženje daleko od brige i očiju njihovih roditelja.

Također, masovno posjedovanje osobnih automobila daje priliku mladima da izbjegnu nadzor i roditeljsku kontrolu. A isto možemo reći i za digitalni svijet u kojem su mladi ‘svoji na svom’, ili kako američki istraživač M. Prenskey veli oni su ‘digitalni starosjedioci’ što se ne može reći i za njihove roditelje, a pogotvo njihove djedove i nene, za koje ovaj stručnjak veli da su pridošlice, stranci, useljenici – ‘digitalni imigranti’. Masovna upotreba savremenih digitalnih tehnologija dovodi, već u ranom djetinjstvu, u pitanje nevinost dječijeg oka, i čistoću dječijeg uha. Odrasli nisu svjesni koliko neprimjereni sadržaji slika prodiru u bezazlen i čist svijet naše djece i diraju u njihove duše. Svijet odraslih, pun vulgarnih, lascivnih slika i scena pornografske sadržine prodire nezadrživo do djeteta.

Osim toga, ono svojim okom prisustvuje i brutalnim scenama mučenja, bestijalnim iživljavanjima krvnika nad žrtvom, i hladnokrvnim ubijanjima. Njihove osjetljive uši, sve češće, umjesto glasa majke, žamora glasa Kur’ana, ili pobožnih napjeva ilahija, šuma rijeke, i cvrkuta ptica, slušaju neartikulisane, zaglušujuće zvuke divlje svirke, urlike i krikove, psovke, bestidan govor, ili zaglupljivanje i ideološki dril govorenjem kojem je cilj oblikuje novog čovjeka unakažene duše, ili su to isprazna, obična naklapanja bez plemenitog sadržaja i svrhe. Lascivne slike, nepokretne i žive, i neprimjeren govor vrebaju čiste duše naše djece i mladih. Ne postoji više mogućnost državne, niti bilo čije druge kontrole, ograničenja ili onemogućenja sadržaja koji se plasiraju. Jednostavno, jedan zli duh oslobođen je i slobodan je da čini što god hoće!

Dječije oči vide, dječije uši čuju, djecu zavode i pozivaju slike, glasovi, sadržaji, o čemu roditelji često vrlo malo znaju, ili prekomjerno opterećeni radom ne pridaju ovome dovoljnu, potrebnu pažnju?! Osim ovoga opšteg, neutralnog, promatračkog i svima zajedničkog, postoji i utjecaj i upliv na integritet osobe, najčešće u komunikaciji vršnjaka međusobno. Ponekad se i naše dijete nađe na meti mobera koji vrše mobing prijetnjama, neprimjerenom kritikom, vrijeđanjem, ucjenama i pritiscima. O ovome djeca i mladi najčešće šute noseći to u sebi. Zato je neophodna edukacija roditelja i svih onih koji se bave edukacijom jer informatička pismenost je nužnost ovoga doba. Ona znači razumijeti tehnologiju, znati se njome koristiti i kreirati informaciju. Potom, potrebno je znati prednosti i korisnosti digitalnih uređaja, ali i posebno biti upoznat i sa opasnostima koje zloupotreba ovih uređaja sa sobom nosi. Treba znati i istaći da tehnologija ne zamijenjuje knjige, nastavu i učenje. Ona je na usluzi i pomoći. Uz pomenuto, ovi uređaji odvajaju realni svijet, svijet stvarnosti offline i daju prednost online svijetu slike i zvuka čineći mlade ljude tromim, zavaljenim u sjedišta i sa ukočenim pogledom usmjerenim u mali ekran, posve usamljene, bez motivacije i ideja, bezvoljne, i u biti nesretne. I ne zaboravimo, svjetski pokazatelji ističu kako djeca i omladina u prosjeku pred ekranima digitalnih uređaja provode 7,5 sati na dan što je krajnje zabrinjavajuće!

U pokušaju da roditeljima i pedagozima izađemo u susret nudimo vam prijedloge stručnjaka za poboljšanje našeg odnosa u pogledu korištenja digitalne tehnike naše djece i omladine: – prvo, djetetu do osamnaest mjeseci omogućiti samo povremeno putem skype-a uspostavu kontakta sa bliskim osobama iz kruga porodice, posebno ako su daleko, i ne više od ovoga; – za djecu od 2 do 6 godina maksimalno do jednoga sata omogućiti korištenje uređaja, dok za uzrast od 6 do 14 godina dozvoliti dva sata, uz roditeljski nadzor i kontrolu; – kvalitetno predstaviti, i poučiti dijete, da uređaji nisu samo za igru , zabavu i postizanje virtuelnih ‘prijatelja’ nego se koriste i za učenje, sticanje znanja i proširenje osobnih vidika; – umjesto da se dijete kažnjava oduzimanjem uređaja ispravnije je neprekidno nuditi mu alernativna rješenja: posjeta islamskom centru, posjeta rodbini, šetnja, odlazak u park, bavljenje sportom, čitanje knjige; – otvaranje profila na facebook-u trebalo bi odložiti barem do 18 godine života jer se fb ne da kontrolisati, ali posjedovati profil na fb to je već odavno hit; pa na primjer jedno nedavno obavljeno istraživanje otkrilo nam je da 93 procenta mladih imaju svoj profil na fb od kojih njih približno 70 procenata posjeduje profil na fb prije svoje trinaeste godine; – upotreba uređaja neka se koristi u dnevnom boravku stana gdje je prisustvo odraslih konstantno, a ne u dječijoj sobi gdje je dijete samo i izolovano.

Pored gore navedenog, ipak najvažniji je stalan, prisan, otvoren i sa povjerenjem izgrađen odnos na relaciji roditelj – staratelj i dijete, odnosno mladić, djevojka. On se gradi od prvog dječijeg koraka pa do njegovog osamostaljenja i izgradnje vlastite porodice.

U okviru ovoga odnosa naročito važno je izgraditi zdrav odnos na relaciji: Čovjek i Gospodar Allah dž.š. Od ove temeljne relacije zavise svi drugi odnosi kao što je: – odnos prema svome vlastitom biću; – odnos spram drugih osoba; ali i – odnos prema svijetu u kojem obitavamo. U našem odnosu prema svijetu to može biti: ili odnos izolacije, ili odnos ići u susret svijetu.

Odnos izolacije gradi se iz krajnje nužde. On se primjenjuje samo onda kada očuvanje vjere i ličnog integriteta postaje gotovo posve nemogućim što mi čitamo u Kur’anskom primjeru Stanovnika Pećine – Ashabi-kehf (18-ta sura Kur’ana) mladića sklonjenih i zaštićenih od svijeta progona, neslobode, nevjerovanja i poroka, u izolaciju, u mrak Pećine, usnule, zaustavljene, nepokretne, ukočene, gotovo mrtve.

Nažalost, danas nije mali broj onih koji našu mladost poučavaju upravo na primjeru Stanovnika Pećine tražeći od ove mladosti koja obitava u svijetu kršćanskog zapada da u gradu gradi svoj paralelni grad u koji će se ova mladost skloniti tek preživljavajući. U našem slučaju najprimjerenije je poslužiti se primjerom iz bogatog života Jusufa saws, tog posve odanog, iskrenog, pobožnog, mudrog, i nadarenog, i uz to neobično lijepog, atraktivnog i poželjnog mladog čovjeka koji hrabro korača kroz svijet, ide u susret izazovima i problemima hrveći se i noseći se sa njima; počev od svojih najbližih, pa do onih susreta i sukobljavanja u dalekom svijetu ne osjećajući se nikada ostavljenim i sasvim samim jer je njegova a.s. veza sa Allahom dž.š. jaka, neraskidiva i trajna. Na kraju, Jusuf a.s. iz svega toga izlazi čist, neokaljan, pobjednički, trijumfujući, veličanstven i pun moći, i unatoč svemu, u sebi bez imalo mržnje i osvetoljubivosti. Naše mlade, mladića i djevojku, dužni smo poučiti i izgraditi u njima svijest o sveprisutnom Bogu i strah od odgovornosti pred Njim awdž, a to je da imaju u posjedu vlastitu moć samokontrole kada daleko od zaštitničke ruke roditelja grade vlastitu budućnost!

Naši mladi, u virtuelnim i izravnim kontaktima, neprekidno se susreću sa osobama koje ih, gotovo na svakom koraku, mame i pozivaju glasom, tijelom i cijelim svojim bićem, zavodljivo i primamljivo ih pozivaju sebi sa „Hejte leke!“ – „Hodi!“ sa značenjem: priđi mi, uzmi me, spremna sam, spreman sam! kako bi mladu osobu zaveli i poveli u svijet mraka, grijeha i zla. Zato, sa svoje strane, dužni smo da učinimo, da naš mladić i naša djevojka umiju, gotovo pri samoj mogućnosti trenutka u kojem bi strast gotovo sve nadjačala, uzvratiti poput Jusuf a.s. i oduprijeti se sa: „Mea’zallahi!“ – „Sačuvaj Bože!“ (Kur’an, Jusuf, 23) i ugledati Allahov jasno vidljiv znak – burhan koji čini da osoba ustukne, i kaže svoje odlučno: „Sačuvaj Bože!“ A taj posve očiti znak jeste postignuće Ihsana – „Iako ti Njega ne vidiš, On tebe uvijek vidi!“ (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i dr) što je stalna, živa svijest o tome: „Allah me gleda!“

Autor: Ishak ef. Alešević

islam.ba, AKOS

Continue Reading

Najčitanije