Poznata fotografija Željka Ražnatovića Arkana na kojoj su montirana lica fudbalera iz Laktaša umjesto pripadnika jedinice “Tigrovi”, a kojom je najavljena utakmica protiv kluba “Radnik” iz Bijeljine prošlog petka, uznemirila je povratnike u gradu na granici sa Srbijom u kojem su u aprilu 1992. godine počinjeni zločini nad civilnim stanovništvom.

Povratnik u Bijeljinu Muharem Osmanović prisjetio se za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da je u aprilu 1992. godine, kada je izveden iz kuće nedaleko od centra grada, doživio prve torture pripadnika Arkanove ratne paravojne jedinice – Srpske dobrovoljačke garde, poznatije kao “Tigrovi”, piše Detektor.

“Sve nas izveli ispred kuće i htjeli ubiti muškarce, toga se sjećam, uvijek mi ta slika ostane, i tog dječka koji je bio sav naoružan, došao nam u dvorište, a bio je iz Srbije, po govoru sam mogao to da zaključim”, priča Osmanović, dodajući da su ova sjećanja evocirana kada je vidio najavu za utakmicu kluba iz Laktaša.

Montirana fotografija s natpisima “ofanziva” i “pravac na Bijeljinu”, koju je u originalu uslikao Ron Haviv u Vukovaru, te u kasnijem intervjuu govorio da su pripadnici “Tigrova” nedugo zatim otišli u BiH, prestravila je Osmanovića, kaže on, jer nije mogao vjerovati da “i poslije 30 godina neko na taj način najavljuje napad na Bijeljinu”.

“To je toliko strašno za mene vidjeti, jer bio sam tu i u aprilu kad su Arkanovi došli tu veče i to jutro, ali nisu došli tako najavljeni kao sada što se to radi s fotografijama i s takvom propagandom”, kaže Osmanović smatrajući ovo dodatnim pritiskom na povratnike.

Najavljena utakmica je odigrana u subotu, 29. oktobra, na Gradskom stadionu u Bijeljini bez incidenata na tribinama.

Iz Policijske stranice Laktaši nisu odgovorili na upit BIRN-a BiH o prijavi ili postupanju po službenoj dužnosti za incident, odnosno montiranu najavu. Iz Fudbalskog saveza Republike Srpske također nisu odgovorili na upit o sankciji za Fudbalski klub “Laktaši”.

BIRN BiH je kroz bazu “Mapiranje mržnje” od oktobra prošle godine zabilježio više od deset incidenata navijača na stadionima ili van njih. Za nekoliko njih izražene su novčane sankcije klubovima.

Jusuf Trbić, spisatelj, novinar i aktivista iz Bijeljine, kaže kako se incidenti slični ovom koji je vidio na društvenim mrežama dešavaju kontinuirano odranije i da niko nije pružio podršku povratnicima Bošnjacima.

“Ovo je užasna poruka, ovo nije nikakav poziv navijačima da idu na utakmicu, jer takvi pozivi se ne prave ovakvim fotomontažama ispred tenka sa automatima, mitraljezima, u uniformama, i ne prave se služeći se ovakvim pozivima – pohod na Bijeljinu. Svi znamo šta se dogodilo kad je bio taj pohod na Bijeljinu Arkanov, ovdje su se užasne scene mogle vidjeti, ovdje su pobijene desetine nedužnih civila, žena, djece, i ovakav poziv nije slučajno upućen“, mišljenja je Trbić.

Željko Ražnatović Arkan ubijen je 2000. godine, prije nego što mu je u Haagu suđeno za ratne zločine. Pripadnici njegove ratne paravojne jedinice Srpske dobrovoljačke garde, poznatije kao “Tigrovi”, počinili su, prema iskazima svjedoka i preživjelih, zločine koji su uključivali ubistva, silovanja i mučenja tokom sukoba u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Do danas je osuđen samo jedan pripadnik ove jedinice, Boban Arsić, kome se u Hrvatskoj sudilo u odsustvu.

Za zločine počinjene u Bijeljini do sada je osuđeno desetak osoba. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je zbog zločina počinjenih na području Bijeljine, između ostalog, osudio bivše funkcionere političkog vrha Republike Srpske – Radovana Karadžića na doživotni zatvor, Momčila Krajišnika na 20 godina zatvora, a Biljanu Plavšić na 11 godina.

“Negdje oko 3. aprila 1992. godine, sa gradskih ulica i iz kuća prikupljeno je 48 leševa, među kojima je bilo i leševa žena i djece; od tih žrtava, njih 45 su bili nesrbi. Nijedna žrtva nije bila u uniformi. Većina ubijenih bila je ustrijeljena u grudi, usta, sljepoočnicu ili potiljak, a neki su ustrijeljeni iz neposredne blizine”, navodi se u prvostepenoj presudi Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, koji su osuđeni na 22 godine zatvora zbog zločina u BiH.

Bez podrške povratnicima uz zaoštravanje retorike

Osmanović je ispričao da su se on i njegova porodica spasili u maju 1992. godine.

“Iako smo imali sreću, to jutro kad su Arkanovi ušli, da nas nisu ubili tu sve redom, onda mi je to bio dovoljan razlog da više nemam šta čekati tu u Bijeljini, tako da je to bila moja odluka”, kaže i dodaje da se u rodni grad vratio kad je otišao u penziju, prije tri godine.

Trbić je početkom proljeća 1992. lično odveden u Arkanov štab, na što je sjećanje vratila fotomontaža najave utakmice.

“Ja sam lično prošao tu golgotu tih prvih dana, mnogi su prošli mnogo gore. Prosto nam se to vrati. I kako normalan čovjek da ima mira nakon svega ovoga?”, kaže on.

Opisuje Arkanovu jedinicu kao grupu opremljenih i obučenih “robijaša i bandita” koja je činila stravične stvari po Bijeljini.

“Oni su ovdje ubijali civile, žene, djecu, hladno, kao da popiju čašu vode. To je nešto što zaista budi onu stravu koju smo osjećali tih dana i koje ne možemo da se oslobodimo godinama, stravu zbog koje mnogi Bijeljinci ne dolaze uopšte u svoj grad”, sjeća se on aprila 1992. godine.

Prisjećajući se povratka 2000. godine, Trbić kaže kako je retorika tada bila puno bolja nego danas, naročito za njega, koji kroz pisana djela pokušava doći do većeg broja ljudi u svom gradu.

“Otprilike se to poklapa s tim periodom kako je Milorad Dodik zaoštrio svoju retoriku, kako je krenuo svim silama u nacionalizam, kako je počeo da najavljuje secesiju ovog entiteta od BiH, ovdje je situacija sve gora”, govori Trbić.

U BIRN-ovoj bazi “Mapiranje mržnje”, Milorad Dodik je političar s najviše unosa koji se odnose na diskriminatorni ili govor mržnje te relativiziranje ratnih zločina. Za regiju Bijeljine zabilježeno je ukupno osam unosa koji se odnose na djela nastala iz mržnje, a upućena uglavnom povratnicima bošnjačke nacionalnosti.

Trbić dodaje da u privatnim razgovorima danas mogu čuti poruke podrške, ali da niko nema hrabrosti da ih iznese javno zbog retorike koja dolazi i koja se nameće s vrha vlasti.

Osmanović kaže da do sada nisu osjetili podršku institucija i Grada i da oni ne čuju njihove potrebe i molbe, ali da bi im ona bila značajna u pogledu stabilnijeg i sigurnijeg života u Bijeljini. Trbić kaže da je takva podrška ključna u održivosti povratka i ostanka u Bijeljini, jer iako on sam ne razmišlja o odlasku zbog godina koje ima, svjedok je da sve više ljudi zbog straha pomišlja na to.

“A naša država, naša vlast, naša policija, političari, na kraju krajeva i naša Islamska zajednica, svi šute na to, niko ništa ne govori”, kaže on.