U posljednjih nekoliko godina, Bihać bilježi značajan rast u sektoru obrtništva, zauzimajući prvo mjesto u Unsko-sanskom kantonu po broju aktivnih obrta. Sa preko 650 registriranih obrtnika i 1300 zaposlenih u tom sektoru, Bihać je postao centar ove privredne grane, koja značajno doprinosi razvoju lokalne ekonomije.

Veliki broj obrtnika je angažiran u turizmu, koji se već dugo ističe kao jedna od najvažnijih privrednih grana grada.

Predsjednik Obrtničke komore Unsko-sanskog kantona Enes Arapović ističe da je interes građana za osnivanjem obrta u stalnom porastu te da pripremaju obrtnike da iskoriste prilike poput javnih poziva Službe za zapošljavanje za plaćanje doprinosa.

Upozorava, međutim, da i dalje nedostaje kontinuirana podrška lokalnih zajednica i kantonalne vlasti.

“Svaka lokalna uprava izdvoji određena sredstva, ali to je nedovoljno. Trebale bi postojati subvencije tokom cijele godine, kako od lokalnih zajednica, tako i od kantona i ministarstava. Najbolja egzistencija za mnoge je otvaranje vlastitih obrta i biznisa jer na taj način možemo zaposliti najviše ljudi”, podvlači Arapović.

Obrti u Bihaću obuhvataju širok spektar djelatnosti, od uslužnih poslova do građevinskih radova, frizerskih salona i pekara. Posebno se ističe sve veći broj obrta vezanih za poljoprivredu i preradu hrane, čiji proizvodi sve češće postaju dio turističkih ponuda grada.

“Imamo sve više primarne proizvodnje kroz poljoprivredu koja prelazi u preradu, a proizvode povezujemo s turizmom kako bismo kreirali nove turističke ponude”, zaključuje Arapović.

Ovaj rast obrtnika u Bihaću donosi optimizam za budućnost, uz očekivanja da će dodatne mjere podrške i poticaji osigurati daljnju ekspanziju ovog ključnog sektora, piše Akta.

Naša današnja priča vodi vas u Krajinu, u selo Sasina, gdje je počinjen jedan je od najvećih zločina tokom ratnog perioda koji se dogodio na području Sanskog Mosta. Na današnji dan 1995. godine je na gublište u blizini katoličke crkve u tom selu dovedeno 67 nedužnih civila, odraslih muškaraca Bošnjaka i Hrvata, a među njima i jedna žena.

Dovedeni su iz logora „Šehovci“ i kotlovnice hotela „Sanus“. Oni su su brutalno likvidirani u noćnim satima ispred farova autobusa kojim su dovezeni na stratište. Zločin su preživjela dva svjedoka koji su svjedočili o ovome zločinu, ali zbog kojeg još uvijek nije niko odgovarao. Strijeljanje nedužnih civila je počinila zloglasna jedinica Arkanovaca, koji su tih septembarskih dana boravili na području Sanskog Mosta, a u tom periodu su još počinjeni i brojni drugi zločini.

Strijeljanje u Sasini su igrom slučaja preživjeli Safet Kurbegović i Zlatan Alagić, te su kasnije svjedočili o tim događajima. Kurbegović je ranjen metkom u predjelu stomaka, a nakon srijeljanja je uspio doći do bolnice u Sanskom Mostu gdje mu je pružena pomoć.

„Bilo je strašno, došao sam svijesti i konstatovao da sam okružen leševima. Imao sam snažne bolove u stomaku, ali sam nekako uspio prevaliti nekih pet šest kilometara do bolnice. Nisam rekao gdje sam ranjen, jer sam se plašio da bi me mogli ubiti kao svjedoka zločina“, prisjetio se Kurbegović.

Dodao je kako je o tome šta je preživio svjedočio u nekoliko suđenja pred Haškim tribunalom.

UPOZORAVAMO NA UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ

Masovna grobnica u selu Sasina ekshumirana je neposredno nakon što je Sanski Most oslobođen, a tijela nedužnih žrtava ukopana su na obližnjim grobljima.

(SB)

Srce malenog Davuda Đulića iz Bužima prestalo je da kuca 20. septembra. Ovaj dječak je na Ahiret preselio u 7. godini života.

Dženaza i ukop će se obaviti danas na mezarju Zaradostovo u 14:00 h. Otac, majka i mlađi brat, kao i mnogobrojna rodbina i prijatelji ostali su neutješni zbog gubitka malenog Davuda.

“Bilo mu jeime Davud, taj plemeniti dječak velikog srca čije ime znači voljen. Beskonačno si voljen, Džennete moj, vole te mama, babo i braco. Zauvijek će ostato u našim srcima”, objavila je majka dječaka

Kako je objavljeno na društvenim mrežama dječak je izgubio bitku s opakom bolešću.

“Zlatni je septembar – mjesec podizanja svijesti o dječijem raku..no bitku za život i utrku s ovom opakom bolešću, ovog teškog septembra je izgubilo jedno maleno biće, jedan cijeli mamin i babin svemir, njihov svijet i stariji sin, stariji braco…

Riječi inače jesu moje oružje, ali danas nijedna riječ ne može opisati tugu, bol i emocije koje su nadvladale i savladale svaku logiku, svaki smisao. Ipak, ne mogu reći da život nema smisla, jer On zna zašto i kako, kome i kada, On određuje sudbinu svih nas..

Svjesni smo prolaznosti života i da je ovozemaljski život samo put do onog ljepšeg, boljeg i pravednijeg..ali opet, boli. Boli odlazak malenog bića koje je tek počelo živjeti. Boli bespomoćnost i tuga koju osjećamo prema najbližima, kada im ne možemo pružiti utjehu..Ostala je prazna i jedna sarajevska školska klupa, jedan đak prvak je ostavio sve tuge i boli koje su ga prebrzo odvojile od njegovih najvoljenijih.

Ostala je uplakana i slomljena jedna mama, ponosna što ga je imala za sina ovih sedam godinica. Moja Vernesa..moja najbolja, najiskrenija, ona koja me poznaje bolje od svih, ona koja više nikada neće biti ista osoba. Dovim da im dragi Allah dž.š. podari sabur i strpljenje da zajedno prevaziđu ovu tugu i bol,a vjera u duši je ta koja će ih održati na životu, za svog malenog Ishaka..