Dok se šumskim putem kroz snijeg krećemo prema masovnoj grobnici “Lanište 1“ koja se nalazi na kilometar od magistralnog puta Ključ – Bihać, Besima Dervišević priča o 10. julu 1992. godine kada su pripadnici vojske i policije Republike Srpske iz Biljana, zajedno sa drugima odveli i njenog supruga Omera. Ostala je sama sa dvoje male djece.

“On je imao 28 godina, a ja 23 godine. Tek smo bili počeli živjeti“, govori Dervišević. Posmrtni ostaci njenog supruga Omera zajedno sa 187 ljudi pronađeni su 1996. godine u masovnoj grobnici “Lanište 1“. Među njima i posmrtni ostaci četveromjesečne bebe Amile Džaferagić i njenog četverogodišnjeg brata Almira i majke Besime.

Podsjećanje na ove događaje svaki put je uznemiri. Za Besimu Dervišević mjesto gdje se nalazila grobnica je sveto i nije joj, kako govori, jasno “otkud tolika surovost da momak, koji nije bio ni rođen u vrijeme rata, na ovaj način provocira žrtve“.

“Nisam vidjela nijednu srpsku televiziju da je možda nešto rekla, da je kritikovala, u bilo kojem smislu reagovala. Znači onaj ko ćuti, to odobrava. Nama, porodicama koje su oštećene, kojima je neko poginuo, jako teško je to bilo. Ne znam šta roditelji od tog momka očekuju? To je kućni odgoj“, kaže vidno razočarana Dervišević.

Fotografije na Facebook profilu pod imenom Drago Tendžerić, objavljene krajem januara, prikazuju muškarca koji pozira na putu ka masovnoj grobnici “Lanište 1“.

Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je ranije pisala da je u Biljanima, prema presudama Haškog tribunala, 10. jula 1992. ubijeno oko 200 ljudi koje su pripadnici vojske i policije prethodno zarobili i odveli od njihovih kuća, a među žrtvama su bile žene, stari ljudi i četveromjesečna beba.

Za zločine počinjene na području Ključa do sada je pred Sudom Bosne i Hercegovine na sedam godina zatvora osuđen Marko Samardžija, u svojstvu komandira Treće čete Saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade. U presudi se navodi da je naredio da muškarci – bošnjački civili – iz zaseoka Brkići i Balagića Brdo izađu iz kuća, zatim krenu na livadu Jezerine, gdje su dočekani s puškama uperenim u njih.

“Nakon čega je starije od 18 i mlađe od 60 godina, s rukama na leđima, u koloni sproveo u dvorište osnovne škole u Biljanima. (…) Kada su vojnici dijela 17. lake pješadijske brigade te pripadnici policije zatvorili jedan dio muškaraca u učionice škole iz kojih su ih u grupama od pet do deset izvodili i ubijali, a preostali dio prisilili da kroz špalir i uz udaranje prođu do autobusa kojima su odvezeni u pravcu Laništa, gdje je većina ubijena”, stoji u prvostepenoj presudi.

Porodice žrtava, razočarane nedostatkom pravde, dodatno su uznemirile fotografije sa Facebooka.

Žrtve traže sankconisanje

Rajif Hodžić, sekretar Mjesne zajednice Biljani, smatra da do ovakvih događaja ne bi došlo da su počinioci zločina kažnjeni.

“Da je to na vrijeme urađeno, vjerovatno se ovo ne bi dešavalo. Da su oni koji su činili zločin smješteni gdje trebaju, ne bi Drago i njemu sliči išli prkositi nama. Dok je god ovako, dok se lica ne kazne odgovarajućom kaznom, imat ćemo ove slučajeve“, ističe Hodžić.

Dodaje da su Tužilaštvu Bosne i Hercegovine proslijedili spisak sa imenima potencijalnih izvršilaca ovog zločina, te očekuju da se nešto poduzme.

Edin Kapidžić je fotografije sa Facebooka dobio od kćerke. Najviše ga je zgrozilo, kako kaže, što je veliki broj ljudi na društvenim mrežama podržao njegov čin.

“Nisam mogao vjerovati da postoje ljudi koji podržavaju ubistva male djece ili nedužnih civila. To su sve bili civili, niko nije bio vojnik. U nas su u pet sati došli naoružani vojnici, pokupili sve ljude od 18 do 65 godina i na nekim mjestima se na ljudima iživljavali“, priča novinarima Detektora Kapidžić, dok pokazuje slike na telefonu.

Od rata živi u Njemačkoj, ali često dolazi u Ključ i Biljane. Imao je samo 15 godina kada su iz kuće odvedeni njegov otac Bećir, koji je imao 45, i brat Jasmin, koji je imao 23 godine. Bio je prisutan 1996. godine kada su ekshumirani njihovi posmrtni ostaci iz masovne grobnice “Lanište 1“.

“Toliko ljudi je ubijeno, niko nije odgovarao, i onda ljudi dolaze na ideje da rade šta hoće. I onda tu dolaze na naša sveta mjesta i vrše promociju svojih četničkih likova i podržavaju to četništvo dalje“, kaže Edin.

Hodžić navodi i da su predstavnici brojnih udruženja žrtava sa ovog područja fotografije odmah odnijeli u policijsku stanicu u Ključu i prijavili Tendžerića. Hodžić smatra da se radi o provokaciji koja ima za cilj izazovati konfliktnu situaciju, jer na području Ključa ima i povratnika Srba s kojima žive u miru.

“Onako kada čovjek malo dublje razmisli, tu može biti više faktora. Možda ga je neko potplatio da se pokaže, da nas isprovocira. To jeste velika provokacija za žrtve, porodice žrtava. Na takvom mjestu doći i to uraditi, velika je uvreda za mene. Otac mi je iz ove masovne grobnice izvađen“ kaže Rajif.

Prijavu fotografija sa profila Tendžerića zaprimilo je Tužilaštvo Sanski Most pri Kantonalnom tužilaštvu Unsko-sanskog kantona, ali još nije donesena tužilačka odluka.

Za Muju Domazeta, čiji su otac i 30 rođaka pronađeni u “Laništu 1“, ovakve fotografije su uvreda.

“Baš sam se grozno taj dan osjećao, ali vjerujem da će se počinilac kazniti. Ja imam sina od 20 godina. Svoje dijete ne učim da ispoljava mržnju prema drugima. Mi kao Bošnjaci želimo da živimo ovdje sa Hrvatima i Srbima, da jedni druge poštujemo, ali opet tražimo da se svi koji raspiruju mržnju sankcionišu i adekvatno kazne“, zaključuje Domazet.