Piše: Rasim Belko, Patria

Količina snishodljivosti u pokušaju grljenja svih onih koji su još 1992. godine oružjem i riječima jasno rekli da od grljenja nema ništa, pretvara se u autodestruktivnu putanju kojom se kreću nosioci političkog, vjerskog i društvenog života u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Trčati i tješiti u zagrljaj roditeljima/navijačima kako je to uradila gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nakon huligansog obračuna na Ilidži ili pozivati na disciplinsku odgovornost efendije Amira Mahića zbog iznošenja historjskih fakata u hudbi je pokazatelj da prvenstveno vođe Bošnjaka i Bosanaca ništa nisu naučili iz historije.

A onda im je sve to naplatio veliki ljubitelj multietničnosti i suživota, mitropolit dabrobosanski Hrizostom, porukom da su Srbi ugroženi u Sarajevu i Bosni i Hercegovini i da on stoga napušta međureligijsko vijeće. Isti onaj Hrizostom koji je zagovarao čišćenje krajine od muslimana i pretvaranje Bihaća u vrlo važan centar srpske države.

I neka je napustio Međureligijsko vijeće instituciju koja u svojoj suštini nema ni svrhu ni formu. Jer, nikada se i nigdje monoističke religije nisu slagale s onim drugima, pa neće u Sarajevu. Stoga je postojanje tog vijeća i apsurd u državi definisanoj kao sekularnoj, u kojoj svako po međunarodnim konvencijama i Ustavu ima pravo na vjeru, udruživanje, bogomolje…

I to Hrizostom ne može osporiti. Kao što nije imao utemeljenje da uđe u javnu konfrontaciju sa stavovima efendije Mahića. Jer vidio je Hrizostom, a i ostali, natpise i pravoslavaca i katolika i muslimana u kojima dokumentovano potvrđuju riječi Mahića o Svetom Savi. Zato je još jednom povukao stari svetosavski blef o ugroženosti Srba. Treba mu, ali treba i aktuelnoj političkoj matrici Srba, identičnoj onoj kao kod Miloševića i svih miloševića prije Slobodana.

U svrhu Hrizostomove političke propagande pera su zaoštrile i perjanice novinarstva koje je podstrekivalo na ratne zločine i genocid devedesetih, danas u obrnutoj formi, nazivajući sve međunarodno presuđene zločine sarajevskom mitomanijom.

Pa da ih malo podsjetimo, da je u tim zločinima najviše srpske mitomanije i svetosavskog fašizma. Da su te zločine presudili strani sudovi, u državama koje nisu bile uključene u balkanske ratove za rješavanje velikosrpkog pitanja.
Genocid u Srebrenici presudio je Tribunal u Hagu kroz više presuda. I on je civiliziranom svijetu neoboriva fakta, jer taj svijet ne haje mnogo za velikozločinačke maloumne novinarske pamflete o ugroženosti i biblijskom progonu Srba u Bosni i Hercegovini.

No, osim Haga, presude na genocid donešene su i u Njemačkoj. A pošto ovdašnja javnost u samoubilačkoj želji za multietničnošću to zaboravlja, red je da ju i podsjetimo.

Njemačke vlasti prvo su 12. Februara 1994. godine uhapsile Duška Tadića, nakon što je na površinu isplivala priča o koncentracionom logoru Omarska. Nakon njegovog pojavljivanja na sudu, istražni sudija Federalnog suda odredio mu je pritvor po osnovu saučesništva u genocidu. Pritvor mu je određen do početka suđenja. Kao pripadnik srpske paravojske, Tadić je bio optužen da je podržao izvršenje genocida 1992. u koncentracionom logoru Omarska u srednjoj Bosni, uz potpuno znanje i odobravanje. Nakon što mu je sudio bavarski Vrhovni regionalni sud u Munchenu, Tadić je prebačen u Hag na zahtjev Haškog tribunala. Kasnije ga je Tribunal osudio na zatvorsku kaznu od 20 godina. Nakon presude ICTY-ja, vraćen je u Njemačku da bi odslužio kaznu.

Nikola Jorgić uhapšen je na aerodromu 16. decembra 1995. prilikom ulaska u Njemačku. Istražni sudija Federalnog suda izdao je nalog za njegovo hapšenje po osnovu saučešća u genocidu. Nakon njegovog pojavljivanja pred Federalnim sudom, izdato je rješenje o pritvoru do početka suđenja. Jorgić je optužen da je bio vođa srpske paravojske 1992., sa zadatkom da osigura etničko čišćenje muslimanskih sela u području oko Doboja. U tom kontekstu, Jorgić je, između ostalog, bio optužen za ubistvo najmanje 22 muslimana. Viši regionalni sud u Dusseldorfu osudio ga je na doživotnu kaznu zatvora za genocid 26. septembra 1997. godine. Ova prva doživotna kazna koju je izrekao njemački sud za saučesništvo u genocidu u bivšoj Jugoslaviji potvrđena je na Federalnom sudu, koji je odbacio žalbu. Presuda je pravosnažna od 1. maja 1999. godine. Jorgić je preminuo u zatvoru od posljedica raka.

Novislav Džajić je 1996. godine uhapšen u Munchenu. Bio je optužen da je učestvovao u ubijanju nekoliko muslimana u jednom selu 1992. godine. Bavarski Vrhovni sud osudio ga je na petogodišnju kaznu zatvora za saučesništvo u ubistvu. Iako je Džajić oslobođen krivice za genocid, Bavarska sudska komora zaključila je da se u Foči 1992. desio genocid.

Maksim Sokolović uhapšen je u jednom selu u Njemačkoj 1996. godine, pod optužbama da je u Osmacima držao, fizički mučio i ubio muslimanske zarobljenike. Viši regionalni sud u Dusseldorfu osudio ga je na devet godina zatvora za saučesništvo u genocidu.

Godine 1998. Đurađa Kušljića uhapsila je bavarska kriminalistička policija. Za njega se, kao šefa policije u svojoj zajednici, tvrdilo da je izdavao naređenja da se muslimani odvoze i ubijaju i da je lično učestvovao u egzekucijama. Bavarski Vrhovni regionalni sud osudio ga je na doživotnu kaznu zatvora za saučesništvo u genocidu u naselju Vrbanjci, opština Kotor-Varoš.

Podsjećanja radi, svi ovi genocidi i zločini počinjeni su pod matricom velikosrpske države i blagoslovom Srpske pravoslavne crkve po zapisima Svetog Save.

Nismo li onda dužni svi mi izviniti se efendiji Mahiću, svim povratnicima u entitet Republika srpska koji i danas trpe napade, svim žrtvama zločina i genocida počinjenim pod parolom “ugroženosti Srba” i borbe “za krst časni”.

A ti Hrizostome, putuj i piši što si naumio. I ti i Dodik i svi ini, pišite, jer odvraćati vas nije red. Navikli ste da je svetosavlje isina, a istina laž. Kome je da vas grli i ubjeđuje u suprotno, neka ide sa vama!