Iznošenje žalbi na presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koji su osuđeni na po 12 godina zatvora za zločine počinjene u BiH, bit će održano 24. i 25. januara ove godine pred Žalbenim vijećem Međunarodnog mehanizma za krivične sudove

Haris Talić je krajem septembra 1995., samo sedam dana prije svog 22. rođendana, bio među 64 Bošnjaka i Hrvata koje su pripadnici paravojnih formacija iz Srbije i lokalni Srbi zarobili u Sanskom Mostu i odveli do mjesta Sasina, gdje su likvidirani.

Za ovaj masovni zločin niko nije procesuiran, a nisu za to osuđeni ni Jovica Stanišić i Franko Simatović, na čiju će presudu u naredna dva dana – 24. i 25. januara – pred Žalbenim vijećem Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) biti iznesene žalbe.

Alma Talić je sa svojim suprugom Harisom i njihovo dvoje djece živjela u naselju Poljak, nakon čega su se smjestili u naselju Šehovci s bošnjačkim stanovništvom koje je u Sanskom Mostu ostalo 1995. godine, piše Detektor.

Prema njenim riječima, u septembru 1995. u Šehovcima se pojavljuju “Arkanovci”, koji su se od ostalih razlikovali po specifičnim frizurama, s njima su bili i “lokalni Srbi”, a vidjela ih je kako prolaze niz put u ovom naselju.

U tom periodu, priča Alma, odveden je njen suprug, u autobusu sa ostalima. Dok je uspavljivala djecu, kako se prisjeća za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), na ulici se stvorila gužva i pričalo se da “kupe ljude”.

“Samo najednom sam vidjela kako on skoči iz sobe i otrča uz put. Pitam rodice: ‘Kud ode Haris?’ Rodica kaže da je ‘došao neki autobus i da kupe ljude autobusom’. I ja sam njega vidjela uz put i zovnula sam ga po imenu: ‘Harise, Harise.’ On se samo meni okrenuo i rekao: ‘Pazi mi djecu…’”, prisjeća se Alma zadnjeg susreta sa suprugom.

Za Harisom je ubrzo, kako priča, potrčao njegov brat. Međutim, njen suprug je već bio u autobusu koji je krenuo, a Harisovom bratu je neki čovjek rekao da se skloni i vrati, jer ti autobusi “ne idu u pravom smjeru”.

Nekoliko dana nakon suprugovog odvođenja, Alma je sa tada trogodišnjom kćerkom i devetomjesečnim sinom napustila Sanski Most i prešla u Zenicu, gdje je preko Crvenog krsta pokušavala da sazna za suprugovu sudbinu javljajući se svim relevantnim institucijama, sve dok 1996. u Sasini nije otkrivena grobnica.

“Pričalo se da su navodno otišli do hotela, da su odatle izvodili ljude, potrpali ih u autobuse, i pravac Sasina”, kaže Alma Talić i dodaje kako Harisa poslije ekshumacije nije mogao prepoznati njegov brat, već čovjek koji se nalazio pored, kao i da je htjela prisustvovati uviđaju, ali da joj to nije bilo dozvoljeno.

“ARKANOVCI” U GRADU

Za ubistva u Sasini su optuženi bivši funkcioneri srbijanske Službe državne bezbjednosti (SDB) Jovica Stanišić i Franko Simatović, ali su oni presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) oslobođeni optužbi za ovaj zločin. Ta presuda je kasnije ukinuta, ali su Stanišić i Simatović presudom Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) iz juna 2021. ponovo oslobođeni odgovornosti za zločin u Sasini.

Iznošenje žalbi na presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koji su osuđeni na po 12 godina zatvora za zločine počinjene u BiH, bit će održano 24. i 25. januara ove godine pred Žalbenim vijećem Međunarodnog mehanizma za krivične sudove.

Spomen-obilježje ubijenim u Sasini kod Sanskog Mosta (Foto BIRN BiH)

Prvostepeno vijeće je u ovom predmetu, kako se navodi, imalo u vidu iskaze svjedoka koji su izvršioce nazivali “Arkanovcima” ili “Arkanovim vojnicima” i koji su rekli da su neki od njih govorili “srpskim narječjem”, te da su ih u Šehovcima tjerali da uđu u autobuse. Pored toga, Vijeće je imalo u vidu da su ti vojnici, “sa oznakama na rukavima u čijoj je sredini bila glava neke životinje”, tjerali ljude kod hotela “Sanus” da uđu u autobuse, kao i da su neki od njih u hotelu vidjeli Željka Ražnatovića Arkana u uniformi sa istim oznakama.

“Pretresno vijeće zaključuje da je 19., 21. ili 22. septembra 1995. godine jedna grupa ljudi prevezla izvjestan broj zatočenika u Sasinu, u općini Sanski Most, gdje je ubijeno najmanje 64 njih”, navodi se u presudi.

U toj presudi je konstatovano da su pripadnici “Srpske dobrovoljačke grade” (SDG) 20. septembra 1995. godine, ili približno tog datuma, u blizini Trnove u općini Sanski Most iz vatrenog oružja ubili 11 ljudi nesrpske nacionalnosti, dok je jedina preživjela osoba tada teško ranjena.

Osim ubistava, optužnica protiv Simatovića i Stanišića navodi da su u hotelu “Sanus” pripadnici SDG-a zatočili između 30 i 40 muškaraca u jednoj maloj prostoriji i surovo ih tukli, zbog čega su dvojica i preminula, da je u hotelu bilo i silovanja žena, kao i da su neki zatvorenici odvođeni u druge zatočeničke centre na području Sanskog Mosta.

POMOĆ “DOJUČERAŠNJIH KOMŠIJA”

Sadmir Alibegović, predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most, kaže kako su preživjeli i svjedoci ispričali da se pred sami kraj rata, odnosno kada jedinice Petog korpusa Armije BiH dolaze na rubne dijelove ove općine, na ovom području pojavljuju paravojne formacije iz Srbije sa Arkanom na čelu i formiraju logore u gradskoj kotlovnici hotela “Sanus”, u “Betonirci” i “Sana-keramu”.

“Preostalo civilno stanovništvo su skupili u naselje Šehovci, gdje je u nekih 20-ak kuća bilo oko 800-900 civila, koji su spavali po baštama, štalama, kućama. “Arkanovci” su odlazili u to naselje, otimali su imovinu, zlostavljali, premlaćivali, seksualno zlostavljali žene. Iživljavali se na sve moguće načine”, navodi Alibegović.

Prema njegovim riječima, zlodjela nisu radili samo “Arkanovci”, već su pomoć pružale i dojučerašnje komšije koji su im govorili koga i gdje će odvoditi, pritvarati, zatvarati, odnosno ubijati.

“Tako da se desilo da je jedna grupa od 11 civila odvedena u naselje Trnovu, gdje su jedno vrijeme držani u kući Senada Šupuka, i tu su na najsvirepiji način ubijeni iz vatrenog oružja. Njihova su tijela ostala tu”, kaže Alibegović.

Druga grupa od 66 civila, među kojima je bila i jedna žena – prema riječima Alibegovića, koji je i sam prošao kroz više logora – potrpani su u autobuse i iz tih logora odvezeni u pravcu Sasine, gdje su mučeni i ubijani, a samo su dvije osobe preživjele.

“Kasnije, pod farovima tih istih autobusa, došle su tu bile radne mašine, potrpali su tijela u masovnu grobnicu Sasina, u blizini katoličke crkve”, dodaje Alibegović.

Predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most još navodi da tu nije bio kraj ubistvima na ovom području, koja su se nastavila na više lokacija sve do dolaska Armije BiH.

NEZADOVOLJSTVO ŽRTAVA

Haško tužilaštvo je za zločine počinjene u Trnovi i Sasini optužilo Željka Ražnatovića zvanog Arkan, a optužnica je navodila ubistva, okrutno postupanje, silovanje koje su u septembru 1995. počinili pripadnici paravojne grupe poznate pod nazivom “Srpska dobrovoljačka garda”, odnosno “Arkanovi tigrovi”, ali mu suđenje nikada nije počelo i postupak protiv njega je obustavljen nakon što je ubijen u Beogradu.

Tokom obnovljenog postupka u MMKS-u su u ljeto 2021. Stanišić i Simatović osuđeni na po 12 godina zatvora samo zbog njihove uloge u zločinima koje je počinila specijalna jedinica SDB-a Srbije u Bosanskom Šamcu, ali su oslobođeni optužbi za zločine počinjene u Hrvatskoj, kao i u Bijeljini, Zvorniku, Doboju i Sanskom Mostu, odnosno za jedno od zadnjih masovnih ubistava u Sasini i Trnovi.

Članovi porodica Sanjana ubijenih u septembru 1995. ne kriju nezadovoljstvo što niko od odgovornih niti počinilaca – više od četvrt stoljeća – nije procesuiran za ove zločine.

Alibegović kaže da su tužilaštva prikupila jako dosta dokumentacije i građe, ne samo za ubistva u Sasini i Trnovi već za zločine počinjene na cijelom području Sanskog Mosta, ali da se, iz razloga nepoznatih žrtvama, optužnice ne podižu.

Alma Talić priča da, zbog emocija koje je savladaju, ne može da ode u Sasinu na mjesto zločina gdje je ubijen njen suprug, ali navodi da odgovorni moraju biti procesuirani.

“Nije mi bilo lako s bebom od devet mjeseci i još jednim djetetom od tri godine, nakon svih proplakanih noći. Ljudi su odvedeni ni krivi ni dužni. Moj muž ništa nije kriv. Neka svako odgovara za svoje”, zaključuje ona.