Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Slučaj Aide Ćorović: Šezdeset dana zatvora zbog pet bačenih jaja na mural Ratka Mladića

Published

on

Za sebe kaže da je partizanka, ljevičarka, pa i po toj logici, kao prava skojevka hoće da ode u zatvor umjesto da plati kaznu koja joj je određena zbog kršenja javnog reda i mira. Zbog gađanja murala ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu prije skoro dvije i po godine Aidi Ćorović je određena kazna od sto hiljada dinara (blizu 1.660 KM), ali ukoliko odbije da plati moraT će da ode u zatvor na 60 dana

“Najmanji je problem da se plati. Međutim ja neću da platim. Ja da sam napravila prekršaj, ono kao normalna i savjesna osoba ja bih prva platila. Međutim, ja ako bih platila – ja bih priznala da sam u krivu. Gađati mural osuđenom ratnom zločincu, čovjeku koji je poslije Drugog svjetskog rata osuđen za najteže ratne zločine u Evropi je, ne prekršaj, nego silna stvar. Jelena i ja smo tog dana odbranile zakone države Srbije, na kraju krajeva i ustavni poredak”, kaže Aida u razgovoru za Glas Amerike i dodaje da je vrijednosni sistem u zemlji potpuno poremećen i da je u takvom sistemu ona neprijatelj:

“Živimo u zemlji u kojoj se ratni zločinci šetaju i promovišu knjige, gdje imamo čovjeka – Milan Radojičić – njemu strada četvoro-petoro ljudi zahvaljujući njegovoj akciji, njega puste promptno. To sve govori o sistemu”.

Kako objašnjava, mnogi prijatelji, pa i ljudi koje ne poznaje nude da joj pomognu i plate kaznu, ali ona to odbija. To jest, ne može da spriječi ljude da plate, ali ona to sve što dobija po tom osnovu daje u humanitarne svrhe.

“Ljudi su mi već nudili, ja sam dobila pare čak i od Radeta Baste. Njegova prijateljica mi je donijela hiljadu eura na ruke, koje sam ja odmah proslijedila u humanitarne svrhe za jednu samohranu majku Romkinju, izbjeglicu sa Kosova i njeno četvoro djece. I jedan manji dio para sam dala ovom čuvenom Miletu stolaru, opet tamo za samohrane neke majke”.

Da jedna loša stvar nikad ne ide sama govori i primjer Aide Ćorović – zbog nedavnog učešća na Rebedu festivalu u Dubrovniku još jednom se našla na udaru i samog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i medija koji su pod kontrolom beogradskih vlasti.

Kako sama kaže u razgovoru za Glas Amerike, tamo je, između ostalog rekla da Vučić ne treba da se plaši građana, već kriminalaca sa kojima sarađuje i da zbog toga može da mu ode glava:

“Možda sam ja upotrebila, ne možda nego sigurno, prejaku rečeničnu konstrukciju – rekla sam ubiti… Ja zaista mislim da se sa te strane Vučić i boji, njemu tu najviše opasnosti i prijeti. I ova silina sa kojom je on onda reagovao, naredio je da te poltronske televizije pet dana samo o tome pričaju, pri tome on kaže i da sam ja nebitna osoba. Dobro, ako sam nebitna, šta se onda ti baviš time šta sam ja rekla na skupu od nas stotinak nebitnih ljudi. To je mali broj, mala ekipica ljevičara koji su nebitni u svojim zemljama, svako od nas je nebitan u svojoj zemlji. I ti pet dana samo o tome pričaš”.

Iz tog ugla, Vučić se, po mišljenju Aide Ćorović ne može porediti ni sa Josipom Brozom, ni sa Zoranom Đinđićem, ni sa mnogim drugim državnicima:

“Pa čak i sa Slobodanom Miloševićem. Ma kakvi, Milošević se ni slučajno ne bi bavio time, on bi pustio to sve, kao što je puštao i B92. On je tu pravio ventil, to pametan političar radi. Kaže – nema veze, ja notiram sve šta ova vještica priča, ali pusti neka ona priča. Psi laju, karavani prolaze”.

Po ocijeni Aide, Vučić misli da na taj način zamajava narod, a praktično je njoj učinio veliku uslugu jer i njoj diže gledanost, nju mediji zovu za izjave i komentare oko svega za šta je vlast optužuje.

“To sve meni ukazuje da je on već u ozbiljnoj paranoji. Njemu očigledno međunarodna zajednica okreće leđa. Josip Juratović je prije nekoliko dana je vrlo otvoreno i jasno rekao – mi nećemo dopustiti ni Vučiću, ni Ani Brnabić da nas više lažu. Gotovo. Onda oko datuma izbora bilo je to nešto april, znači pred praznike. Ne, ne, ne, odmah su mu tamo zavrnuli uši i rekli – kakvi bre pred praznike, ne možeš da radiš šta hoćeš. I odmah je sad odjednom jun. Nedvosmisleno je i očigledno iz aviona vidljivo i jasno da njemu ozbiljno međunarodna zajednica radi o glavi”.

Istovremeno, Aida Ćorović je upravo zbog murala Ratku Mladiću ljuta i na samu međunarodnu zajednicu, ili kako kaže – razočarana je ponašanjem ovdašnjih predstavnika te međunarodne zajednice.

“Za dvije i po godine kako se desilo to sa muralom, niko od stranaca me nije pozvao i rekao – gospođo Ćorović, dođite da pričamo o tome šta se to desilo”, priča sagovornica Glasa Amerike i dodaje da je čak iz OSCE-a stiglo upozorenje da se ne objavljuje njen tekst o slučaju murala.

“Jer Mladić nije sada unutrašnje pitanje Srbije, pa da imaju opravdanje. On je osuđen u Haagu punopravno, on je na izdržavanju kazne. Da je to nešto što je unutrašnje pitanje Srbije – molim lijepo, to je unutrašnja stvar. Ali Mladić je međunarodni problem”.

Vraćajući se na slučaj odlaska u zatvor zbog gađanja jajima murala Ratka Mladića, Aida Ćorović kaže da dobija podršku iz Evrope i svijeta – od Florence Hartmann, do svojih starih prijatelja iz Sarajeva.

Sa druge strane, vlast se izgleda preračunala i nije očekivala ovakvu Aidinu reakciju, koja činom odlaska u zatvor hoće da uputi poruku i kolegama iz civilnog sektora da se borba ne vodi samo na Facebooku i društvenim mrežama, već da ponekad, kako kaže – “mora i da se stisne petlja”.

“Da smo svi odbili da platimo kad su bile one kazne koje su oko protesta poslali – čik da vidim da mogu sto ljudi da strpaju u zatvor. Oni mogu jedno, dvoje. E sad, mislili su da će i sa mnom tako da bude, platit će to Aida, ima novaca. Neću da platim, ko vas šiša, hajde da vas vidim. Evo šaljite me u zatvor – em ću tamo da podižem te žene da se bune, ili ću da sjednem da učim, da napišem seminarski rad, ili da napišem knjigu o svom boravku u zatvoru, hajde da vidimo ko će da bude na gubitku”, kaže Aida i za kraj razgovora šalje poruku i vlastima u Srbiji:

“Vi ako imate petlju, da branite i pred međunarodnom zajednicom Ratka Mladića – izvolite pa branite. Evo da vas vidim. Tako da mislim da im je na ovaj način potpuno srušen koncept koji su oni imali u početku. Jer su oni miševi, oni iz svoje perspektive gledaju na stvar. Ne kapiraju da postoje ljudi koji nisu miševi. Ja sam sigurna da ima gomila mojih prijatelja i prijateljica koji bi uradili isto što i ja”.

Svijet / Zanimljivosti

Naučnici upozoravaju: Na Balkanu slijedi ‘pakao’ – ne piše se dobro ni ovim zemljama

Published

on

By

Iako naučnici imaju alate i metode da izmjere uticaj klimatskih promjena – kako se to može učiniti pa da pojedinac, u okviru vlastitog života, ima neku vrijednost kojom bi izmjerio kako se, pod uticajem klimatskih promjena, mijenja i njegov život?

Nije lako zamisliti šta je tačno “prosječno globalno zagrijavanje od 1,5 °C ili 2 °C” i na koji će nam način izmijeniti svakodnevni život.

 

Time su se pozabavili istraživači s Massachusetts Institute of Technology (MIT); razvili su novi način mjerenja utjecaja globalnog zatopljenja u stvarnom životu i predviđanja dugoročnih učinaka. Ispostavilo se da će značajnu promjenu osjetiti i ljudi na Balkanu.

 

Mjera naučnika MIT-a, kreirana uz korištenje podataka 50 različitih klimatskih modela, određena je prema tome koliko će u raznim destinacijama širom svijeta do 2100. godine rasti ili padati broj “dana na otvorenom”, odnosno razdoblja od 24 sata kada su temperature dovoljno ugodne za većinu ljudi da se bave aktivnostima na otvorenom, bilo da rade ili da provode slobodno vrijeme.

To su dani kada nije ni prevruće ni prehladno, što su naučnici smjestili u temperaturni raspon otprilike između 10 °C i 25 °C, bez ekstremnih vremenskih nepogoda.

Najveće promjene

Internetski alat koji su razvili istraživači s MIT-a također omogućava ljudima da postave vlastiti raspon temperature kada provjeravaju podatke iz svoje zemlje na temelju onoga što im samima predstavlja ugodno vrijeme.

Studija MIT-a pokazala je da će tropska odredišta doživjeti najveće promjene u broju dana na otvorenom. Najveći udar pretrpjet će Dominikanska Republika, koja će do kraja stoljeća izgubiti čak 124 dana ugodnog vremena godišnje. Meksiko, Indija, Tajland i Egipat izgubit će pola takvih dana.

 

 

 

Istaknuta je i podjela između globalnog sjevera, koji će dobiti više dana ugodnog vremena, i globalnog juga, koji će izgubiti više unatoč tome što je emitirao manje stakleničkih plinova.

A šta je s Europom, ko će izgubiti najviše “dana na otvorenom” do 2100.?

U Europi također postoji podjela sjever-jug kada su u pitanju dani na otvorenom. S obzirom na klimatsko zatopljavanje, na sjeveru će biti više dana s ugodnim vremenom jer će zime postati toplije, ali na jugu će ekstremne vrućine tokom ljetnih mjeseci uzrokovati pad broja dana na otvorenom.

 

Prema podacima MIT-a, Balkan će vjerovatno biti jedna od najteže pogođenih regija u Europi. Albanija će tako izgubiti 30 dana, Srbija 26, Sjeverna Makedonija 21, Bugarska 17, Kosovo 19, a Rumunjska 12 dana. Južnije, Grčka bi do 2100. mogla izgubiti 37 dana na otvorenom godišnje zbog ekstremnih vrućina između svibnja i rujna, navodi studija MI, javlja Slobodna Dalmacija.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Mladić iz BiH pijan demolirao parkirana vozila i fasadu zgrade u Austriji

Published

on

By

Ozbiljan incident desio se u austrijskom Veng-im-Krajsu kada je mladić iz Bosne i Hercegovine (23) skrenuo sa puta i oštetio vozila na parkingu, a zatim i fasadu stambene zgrade.

Naime, mladić, nastanjen u Lincu, rekao je policiji da je izbjegavao mačku, koja je prelazila put ispred njega, usljed čega je skrenuo i udario u parkirano teretno vozilo, koje se inercijom pokrenulo i udarilo u ostala parkirana vozila. Mladić se na kraju zaustavio kod stambene zgrade, čiju je fasadu oštetio, piše Nezavisne.

On je povrijeđen u ovom udesu i odmah je prebače u lokalnu bolnicu. Ipak, tamo je izvršeno alkotestiranje i utvrđeno je da je mladić vozio pod uticajem alkohola. Njemu je odmah oduzeta vozačka dozvola, a biće prijavljen po nekoliko osnova.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Kada je svijet bio najbliže nuklearnom ratu? Jeste li čuli za Stanislava Petrova?

Published

on

By

Nivo nuklearnog rizika drastično je porastao zbog destruktivne politike Zapada i može sa sobom da nosi opasnost od direktnog vojnog sukoba nuklearnih sila, saopštila je portparol ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova. Opasnost od nukleranog sukoba, uništenje svijeta kakvog poznajemo u nuklearnom ratu, prijetnja je za čovječanstvo još od prvih detonacija atomskih bombi koje su ekplodirale u Hirošimi i Nagasakiju.

Polarizacija svijeta, na one koji su uz Rusiju (Sovjetski savez) i one koji su uz SAD, od kraja Drugog svjetskog rata zapravo nikad nije prestala. Borba Amerikanaca i Rusa za globalnu prevlast rezultirala je utrkom u naoružavanju i razvijanju različitih vrsta nuklearnih bombi, srećom osim onih u Japanu niti jedna nije, osim kada su testiranja u pitanju, eksplodirala, piše N1.

Nuklerne sile svoje bombe najčešće koriste kao prijetnju i svi se nadamo da neće doći do trenutka da neko pritisne crveno dugme.

Ipak, od 1947. godine koja se smatra početkom Hladnog rata, pa sve do danas svijet je nekoliko puta bio na ivici uništenja. Jedna od najvećih kriza bila je početkom 60. godina.

Kubanska kriza

Kubanska raketna kriza dogodila se u oktobru 1962. godine i predstavlja jedan od najdramatičnijih trenutaka Hladnog rata. Kriza je svijet dovela na rub nuklearnog sukoba. Kriza je počela kada su američki izviđački avioni otkrili sovjetske balističke rakete na Kubi, samo 90 milja od obale Floride. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy odgovorio je uspostavljanjem pomorske blokade oko Kube kako bi spriječio dolazak dodatnih sovjetskih vojnih materijala. Nakon intenzivnih pregovora i javnih kao i tajnih komunikacija između Kennedyja i sovjetskog vođe Nikite Hruščova, postignut je dogovor: Sovjeti će povući svoje rakete iz Kube, a SAD će javno obećati da neće napasti Kubu. Dodatno, SAD je tajno pristao povući svoje rakete iz Turske, što je takođe bila bitna komponenta sporazuma koja je pomogla u deeskalaciji krize. To da je Kennedy pristao povući svoje projektile iz Turske saznalo se godinama kasnije. Potezi američkog predsjednika koji je na nagovor svog brata odlučio da ne bombarduje Kubu pokazali su se kao ključni.

Reuters

Indijsko-pakistanska kriza

Nakon Kubanske raketne krize, jedna od značajnih nuklearnih kriza tokom Hladnog rata bila je Indijsko-pakistanska kriza 1971. godine. Ova kriza nije bila direktno vezana za konfrontaciju između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, ali je predstavljala regionalni sukob sa potencijalnim nuklearnim implikacijama, posebno nakon što su i Indija i Pakistan kasnije razvili nuklearno oružje.

Rat Izraela i arapskih zemalja predvođenih Egiptom

Međutim, ako se gledaju krize direktno povezane sa SAD i Sovjetskim Savezom, onda je značajan i tzv. Jomkipurski ili Ramazanski rat iz 1973. godine, kada su Sjedinjene Države stavile svoje nuklearne snage u stanje povišene pripravnosti kao odgovor na sovjetsku prijetnju da će intervenisati vojno u ratu između Izraela i koalicije arapskih država predvođenih Egiptom i Sirijom. Ovo je pokazalo da su globalne nuklearne sile i dalje bile spremne na upotrebu ili prijetnju upotrebom nuklearnog oružja u kontekstu međunarodnih sukoba. Sirija je godinama kasnije iako je nije pogodila nuklearna bomba potpuno razorena zemlja.

U noći 15. oktobra izraelske oklopne jedinice, kojima je zapovedao Arijel Šaron, iskoristile su slabo branjeni prostor između egipatske 2. i 3. armije na području Gorkih jezera na Sinajskom poluostrvu i ušle duboko u teritoriju koji su držali Egipćani. Došli su do Sueckog kanala i prešli ga. Nakon stvaranja mostobrana na zapadnoj obali kanala, Izraelci su napredovali egipatskom stranom obale prema gradu Suezu, pa su 21. oktobra okružili cijelu egipatsku 3. armiju. Izraelskim snagama je time bio otvoren put do Kaira. Egipatska vojska našla se u teškoj poziciji, suočena sa mogućnošću katastrofalnog poraza i gubitka cijele armije na Sinajskom poluostrvu. U takvoj situaciji je američki državni sekretar Kisindžer otputovao u Moskvu, gdje je sa sovjetskim liderom Brežnjevom dogovorio prekid vatre.

No, primirje je bilo prekinuto a Izrael je nastavio stezati obruč oko egipatske armije. Sovjetski Savez je Sadatu (Egipatski predsjednik) obećao da će 3. armija biti sačuvana i zaprijetio da će u slučaju nastavka izraelskog napada poslati u Egipat svoje vazdušno-desantne jedinice. Moskva je Sjedinjenim Američkim Državama predložila zajedničku američko-sovjetsku vojnu akciju u regiji, što u Vašingtonu nije primljeno sa odobravanjem. Nikson je u telefonskom razgovoru pokušavao odgovoriti Brežnjeva od vojnog angažmana a istovremeno je stavio američke nuklearne snage u stanje pripravnosti. Konfrontacija Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza oko Jomkipurskog rata bila je najveći sukob supersila nakon završetka Kubanske krize.

Kako je tehničar Stanislav Petrov spasio svijet?

Jedan od najdramatičnijih incidenata hladnog rata, koji je mogao dovesti do nuklearne katastrofe, dogodio se 26. septembra 1983. godine, kada je sovjetski vojni tehničar Stanislav Petrov bio dežuran u nuklearnom kontrolnom centru. Te noći, sovjetski sistem ranog upozorenja, poznat kao OKO, pogrešno je detektovao lansiranje američkih interkontinentalnih balističkih raketa prema Sovjetskom Savezu. Umjesto da automatski izvjesti svoje nadređene o detekciji, što bi moglo dovesti do uzvratnog nuklearnog udara, Petrov je procijenio situaciju kao lažni alarm.

Petrov je smatrao da je mala vjerovatnoća da bi SAD pokrenule napad sa samo nekoliko raketa i da bi napad bio masovniji. Odlučio je da pričeka dodatne potvrde o napadu, koje nikada nisu došle. Njegova procjena je bila tačna – “napad” je bio uzrokovan tehničkom greškom u sovjetskom satelitskom sistemu, koji je sunčevu refleksiju na oblacima pogrešno interpretirao kao lansiranje raketa. Petrovova smirenost i sposobnost da preispita tehnologiju spriječili su potencijalnu nuklearnu katastrofu između dvije supersile.

Uprkos prevenciji potencijalne nuklearne katastrofe, odbijajući da obavesti svoje pretpostavljene o upozorenjima računarskog sistema, pukovnik Petrov je prekršio svoja naređenja i vojni protokol. Kasnije su ga ispitivali nadređeni o njegovim akcijama tokom događaja, što je dovelo do toga da ga više nisu smatrali pouzdanim vojnim oficirom. Sovjetska vojska nije kaznila Petrova za njegove akcije, ali ga nije ni nagradila niti mu dala odlikovanja. Njegova akcija je otkrila nesavršenosti sovjetskog vojnog sistema, što je prikazalo njegove pretpostavljene u lošem svjetlu. Dobio je negativnu ocjenu za loše urađen pisani zadatak i njegova jednom obećavajuća vojna karijera stigla je do kraja. Prekomandovan je na manje povjerljiv posao, a potom i penzionisan. Petrov je do kraja života živio u priličnom siromaštvu.

Dobio je brojne međunarodne nagrade a o njemu je snimljen i film The Man Who Saved The World.

Preminuo je 2017. godine.

stanislav-petrov

Norveška raketna kriza

Tog 25. januara 1995. godine, ruski radarski sistemi detektovali su lansiranje rakete iz pravca Norveške, koje je bilo usmjereno ka Rusiji. Raketa je bila zapravo istraživačka raketa, lansirana u svrhu naučnih istraživanja visokih atmosferskih slojeva, koja je nosila opremu za proučavanje sjeverne svjetlosti. Raketa je lansirana sa otoka Andøya u Norveškoj, a ruski sistem ranog upozorenja je pogrešno interpretirao njenu putanju kao mogući nuklearni napad.

Zabrinutost je nastala zbog toga što su Rusi smatrali da bi takva raketa mogla biti korištena za opremanje radara sa elektromagnetskim impulsom, što bi moglo biti uvod u nuklearni napad. Predsjednik Boris Jeljcin je aktivirao svoj “nuklearni kofer”, a ruski nuklearni snage su bile stavljenje u stanje pripravnosti.

Šta se točno dogodilo?

Ono što Rusi nisu uočili je da je raketa krenula prema moru na sjever, a ne prema Rusiji. Praćenje putanje u trajanju od 8 do 10 minuta bilo je krucijalno za donošenje odluke hoće li uslijediti napad. Jeljcin je po prvi puta u povijesti, u samo nekoliko minuta od obavijesti o uočenom projektilu, dobio crnu aktovku za pokretanje nuklearnog napada. Ipak, prvo se savjetovao sa svojim ministrom obrane. Svjedoci navode da je u Kremlju vladala totalna zbrka. Nije poznat tačan redoslijed događaja, no Jeljcin je pratio putanju projektila od početka od kraja te je i sam mogao vidjeti da se raketa udaljava od zračnog prostora Rusije. Ispaljena raketa je pala na zemlju blizu Spitsbergena, najvećeg otoka na Svalbardu, i to samo 24 min nakon lansiranja.

U novijoj historiji nuklearni rat se spominje najčešće od početka agresije Rusije na Ukrajinu. Spomenula ga je danas Zaharaova, svoje projektile često pokazuje i spominje Putin, no gledajući kroz historiju svjetski lideri koji su bili tvrdokorniji od današnjih bili su svijesni da pritisnuti crveno dugme znači i kraj svijeta i nisu to učinili. Nukelarne bombe kao sredstvo zastrašivanja koriste i prečesto.

Nastavi čitati

Najčitanije