BiH
Stali smo nadomak Mrkonjića i Banje Luke: “Znalo se, kad dođu Krajišnici, tu neće linije padati, bila je sigurnost, povjerenje…” (FOTO)
KAD JE ZA VAS POČEO RAT?
– Disolucija Jugoslavije mene je sačekala kao komandanta mehanizovanog bataljona u garnizonu Varaždin. Bio sam oficir, profesionalac u bivšoj JNA i moja jedinica je upotrijebljena u ratu u Sloveniji, 32. mehanizovana brigada Varaždinskog korpusa, kao i moj bataljon. Objektivno, moj bataljon je bio najjači bataljon, najveća snaga u Varaždinskom korpusu – 27 transportera, 13 tenkova, 6 minobacača 120 mm. Međutim, tad se već osjetilo da nedostaje regruta, nismo bili popunjeni. I objektivno, to je već bio početak raspada. Ja sam u Sloveniji na svojoj koži doživio šta znači rat za granice. I hvala dragom Bogu, niko mi od regruta i oficira nije stradao. Po povratku u garnizon, otvoreno sam rekao svom komandantu u kojeg sam imao povjerenja – Berislavu Popovu, kojem su, nažalost, sudili i u Sloveniji i u Hrvatskoj, a u Beogradu tri puta do konačnog pravosnažnog oslobađanja – da je to rat za granice i da ja tuđu djecu neću da vodim. Kad je došlo do krize u Hrvatskoj i blokada, bombardovanja u Varaždinu od JNA, blizu moga stana, ja sam otišao u kasarnu i podnio zahtjev o napuštanju JNA. Postao sam slobodan čovjek, a kasnije, 1. decembra 1991. godine, pristupio sam u rezervni sastav Hrvatske vojske i 13. 1. potpisao profesionalni ugovor u HV-u. Po izbijanju agresije na Bosnu i Hercegovinu, naravno, nisam to mogao gledati preko TV-a.
U TOM ČASU STE PROFESIONALNI OFICIR HRVATSKE VOJSKE?
– Profesionalni časnik Hrvatske vojske, zapovjednik oklopne mehanizirane bojne u Varaždinu. I uz odobrenje stožera HV-a, a tamo je zaista bilo visokih profesionalaca sa generalom Stipetićem na čelu, na čelu stožera je bio general Tus, ja sam dobio odobrenje da u saradnji sa Ševkom Omerbašićem, koji je tada vodio Krizni štab za podršku BiH u Republici Hrvatskoj, pristupim pripremama za organizovanje pomoći BiH. To je već kraj maja, početak juna. Skupljam dobrovoljce, evidentiram ih u Sloveniji i Hrvatskoj, iz drugih zemalja, Austrije i Italije, i po naređenju Sefera Halilovića 21. 6. i opet uz suglasnost Hrvatske vojske koja nam daje na raspolaganje vojarnu Klana kod Rijeke, pristupam formiranju – kako je Sefer definisao naređenjem – Sedme brigade Armije RBiH.
MISLILI SU DA SMO NATO
Vršim intenzivan trening uz ogromne napore u opremanju opremom i oružjem. Ali moram istaći da smo zaista imali svesrdnu pomoć HV-a, jer smo dobili vojarnu, prevoze do strelišta na Grobniku, dobili smo instruktore za podršku u treninzima, tako da mogu reći da smo mi u Bosnu došli kao poluprofesionalna vojska. I nikad neću zaboraviti reakcije na Igmanu, kad smo se pojavili. Ljudi su jednostavno zanijemili kad su vidjeli vojsku opremljenu, ustrojenu, koja funkcioniše rukovođenjem i komandovanjem. Pa i reakcije zarobljenih četnika, kasnije, kad smo učestvovali u oslobađanju Trnova: oni su mislili da smo mi pripadnici NATO-a i da je intervencija NATO-a krenula u BiH.
HOĆETE REĆI DA KRAJIŠNICI LIČE NA NATO-MARINCE?
– Po moralu. Mi smo u jedinici imali samo jednu ženu – Hrvatica iz Travnika, koja je bila udata za našeg Krajišnika. Imali smo Hrvata u jedinici, dobrovoljaca i ostalih. Dakle, struktura vojnika je bila kao što je struktura stanovništva Bosanske krajine. I tu smo se po zapovijedi Sefera Halilovića angažirali na deblokadi Goražda, oslobađanju Trnova.
OSLOBAĐANJE TRNOVA I DEBLOKADA GORAŽDA SU U LJETO ‘92?
– To je juli ‘92. jer mi smo u Bosnu stupili 8. jula, došli do Igmana 10. i tu sam dobio zapovijed od Sefera, pismenu, da budem komandant za deblokadu Goražda. Sa Igmana sam prepješačio preko teritorije općine Trnovo. Na Grepku su bila dva odreda fočanska – jedan jabučki, drugi fočanski. I to je bilo pod mojom komandom. Sve sam pripremio i negdje do 25. jula mi smo probili kopneni koridor ka Goraždu, a onda je uslijedio napad snaga sa Igmana sa ciljem deblokade Goražda, na insistiranje komandanta operativne grupe Igman gospodina Ćatića. Mi smo se uključili sa sjeverne strane i oslobađali objekte iznad Trnova, kao što je repetitor Vrbovik, Vis… značajne kote. I čak smo sa snagama izbili na rovove i spojili se sa snagama Ede Godinjaka. Dobro se sjećam, on je bio komandant na prevoju Rogoj. To je, po meni, uspješna operacija snaga ARBiH ‘92, gdje je oslobođena važna teritorija i gdje smo došli do značajnog ratnog plijena. Nikad neću zaboraviti položaj haubičkih baterija oko Trnova, protivoklopni topovi, jesu bili stariji, ali su nama puno značili. Tako da je, po meni, to jedna briljantna akcija, napadni boj gdje smo oslobodili prostore i nanijeli velike gubitke. I moralni efekat je bio velik, jer je poslije, početkom septembra, uslijedilo oslobađanje cijele teritorije općine Goražde.
U SARAJEVU SE TADA PRIČALO KAKO SU NEKI VOJNICI ARBIH STIGLI DO JABUKE IZNAD FOČE.
– Pa Jabuku iznad Foče su Krajišnici tada oslobodili. Pripadnici Sedme brigade zajedno sa domaćim. Jabučki odred je bio lociran na Grepku. Nevjerovatan je taj period. Tad sam prvi i jedini put sreo rahmetli Hasana Turčala, koji je vodio ljude, oni su imali u zemlju zakopanu municiju, sjećam se njegovih žuljeva, izraslina od nošenja 40 do 50 kg tereta. Kad sam vidio kakav kruh jedu, u Goraždu je bilo brašna, ali nije bilo germe. U Goraždu nisu imali osnovna sredstva za zbrinjavanje ranjenika. Jedan strani novinar, kad je izašao na Grebak, pričao je da se bez anestezije rade složeni hirurški zahvati. Zaista, tada smo svi bili spremni da pomognemo Goraždu, da ljudi prodišu, da se snabdiju, da dobiju municiju. Nedavno smo izgubili Zaima Bešića. Ovo je prilika da spomenem njegove vodiče koji su iz Hercegovine provodili zbjegove preko Tjentišta, Grepka do slobodne teritorije Igmana. Bilo je tu ljudi svih profila, ja sam tad dobio dr. Pašića, ljekara, rođaka, amidžića ustvari dr. Pašića iz Kozarca kojeg su četnici iz Omarske odveli i likvidirali. Oni su bili sretni da dobiju od mene od ratnog plijena pušku. I odoše pjevajući u onaj zbjeg, a iznad lete četnički helikopteri. Zaista, to su slike koje nikad neću zaboraviti. To su za mene heroji i bezbroj je takvih heroja u tenama koji su dali svoj život za odbranu BiH.
KRAJIŠNICI ONDA KREĆU KA SREDNJOJ BOSNI?
– To je vrijeme kada se otkrivaju koncentracioni logori na teritoriji Prijedora. I onda smo mi tražili od Sefera odobrenje, jer su borci smatrali da treba ići bliže rodnom kraju i pokušati pomoći. Dobili smo odobrenje i kao jedinica se predislocirali na teritoriju općine Travnik. Ja odlazim u izviđanje i javljam se komandantu općinskog štaba Travnik i komandantu Hasi Ribi, on je moja generacija iz Akademije, i dobijam na raspolaganje školu u Han Bili, fiskulturnu salu, pošto je u školi bilo izbjeglica. Prenapučena je već srednja Bosna, pogotovo Travnik, svi protjerani iz Krajine slijevaju se u Travnik. Međutim, to je meni služilo samo kao baza i ja sam po naredbi Okružnog štaba Zenica usmjeren da borbenim djelovanjem pomognem Opštinskom štabu odbrane Jajce. Počeli smo pripreme u koordinaciji sa opštinskim štabovima Travnik i Jajce, tako da 26. septembra izvodimo prvi napad i djelovanje na položaje Donjo vakufske brigade u selu Kokići. Četnici su u junu počinili zločin u Kokićima i pobili vojno sposobno bošnjačko stanovništvo, a ostale civile protjerali. Tu je bio lociran jedan četnički bataljon. Mi smo ga uspješnim planiranjem, pripremom, organizacijom, totalno razbili – 40-ak pobili, 13 zarobili, zarobili veliki ratni plijen, svu infrastrukturu bataljona, kuhinju, logistiku, centar veze, minobacače, patove i sve je to predislocirano u Karaulu. Kasnije se uključujemo u odbranu Jajca. Poslije pada Jajca učestvujemo u odbrani Karaule, bio sam komandant odbrane 10-ak dana dok se Karaula uspjela braniti. Nažalost, 15. novembra, Karaula pada, doživljava sudbinu Jajca i onda 19. novembra dolazi naredba o formiranju 17. krajiške brdske brigade u čiji sastav ulazi moja Sedma i dotadašnja Prva krajiška brigada, koja je već egzistirala u kasarni u Travniku. Tako se stiču pretpostavke da se pravi jedna zaista čvrsta vojna organizacija. Mislim da smo već početkom januara imali dva čvrsta bataljona. Formirali smo Treći, kasnije Četvrti od naših pripadnika koji su bili iz Kotor-Varoši, tako da je 17. već početkom ‘93. ponijela slavu krajiških boraca po srednjoj Bosni, po cijeloj BiH.
TREBA REĆI DA JE TO BILA MANEVARSKA BRIGADA.
– Apsolutno. I u tom trenutku jedina manevarska u Trećem korpusu. Znači, imali smo matičnu teritoriju, uglavnom 99% su bili prognanici. Mada je bilo ljudi iz srednje Bosne koji su se nama priključili – Sejo Šalak, čuveni minobacačlija. I do početka napada HVO-a naše sve jedinice su imale dobro ratno iskustvo, imale su manevarski karakter, i narod na teritoriji cijele srednje Bosne je imao beskrajno povjerenje. Znalo se, kad dođu Krajišnici, tu neće linije padati, bila je sigurnost, povjerenje. Malo na početku, kao i svugdje, bilo je nepovjerenja, pitali su se ko su oni, međutim, naši rezultati su nas dokazali. Pretpostavljena komanda i Treći korpus, nekad čak i Štab Vrhovne komande direktno su se uključivali tražeći nas. U jesen ‘93, kada je bila operacija Krivaja, da se stavi dvostruki obruč oko Sarajeva, lično je Alija Izetbegović insistirao da dio Sedme i dio 17. krajiške dođe i zaustavi četnike na Igmanu, kao što se i uradilo.
DA, TADA STE BUKVALNO SPRIJEČILI PAD IGMANA.
– Na Malom polju, jedan odred koji je formirala Operativna grupa Bosanska krajina u koji su ušli dio 17. i dio Travničke 312, njihovi Žigosani – manevarska jedinica, dio Kotorvarošana iz 27. sa rahmetli Zijom Kovačevićem, a kasnije je došao i još dio Jajčana. A u sukobu sa HVO-om doprinos 17. je nevjerovatno veliki. Ako vam kažem da je u jednom momentu, krajem augusta, 17. bila angažovana na osam bh. ratišta – općina Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Igman….
SJEĆAM SE TOGA, TADA SAM RADILA PRVI INTERVJU S VAMA.
– Ja se intervjua ne sjećam, bio je to napet period… Ali, sad, nekad nalete oni snimci koje je Arijana snimala na Vlašiću, i kad vidim tu mladost, te ljude, taj moral, meni suze krenu. Neke ljude sretnem, sad su stariji za 30 godina, promijenili su se, mnogi su umrli u miru, ali čovjek je ponosan da smo mi u tim najtežim uslovima, uslovima rata sa dva agresora, totalnog okruženja, bez logistike, sa embargom na oružje pravili jednu vojsku koja je ratovala po svim načelima ratovanja. Iza nas nema zločina, iza nas nema porušenih sakralnih objekata.
TE JESENI SAM RAZGOVARALA SA ŽUPNIKOM KATOLIČKE CRKVE U TRAVNIKU I ON JE ISPRIČAO DA JE, KAD JE KRENUO NAPAD HVO-A NA TRAVNIK, BILO I ONIH KOJI SU KRENULI NA CRKVU, ALI IH JE KOMANDA ZAUSTAVILA, A CRKVA DOBILA OBEZBJEĐENJE.
– Da, dogodio se taj incident, jedan mudžahedin je upao u crkvu i pucao na kipove. To je idolopoklonstvo zabranjeno po Kur’anu. Pošto je crkva u centru grada, za minut smo se stvorili tamo – Alagić i ja, vojna policija, i onda smo sve vrijeme zaista pružali fizičku zaštitu objektima u Travniku – od crkve do objekata gdje borave časne sestre, kasnije i u Gučoj Gori, na Docu, kako su bila borbena dejstva i kako se front pomjerao. Zaista, osim kapele Svetog Ive, koja je gore na platou Vlašića i gdje su bili bojovnici HVO-a i pružali otpor, pa je oštećena zoljom, nijedan drugi crkveni objekat nije uništen ili oštećen, kamoli zapaljen. Bilo je situacija da mudžahedini išaraju objekte arapskim slovima, ali mi smo angažovali ljude, prekrečili i sredili to i stavili vojnu policiju ARBiH. Bilo je tih budala izvan kontrole, ali zaista smo činili sve da to zaštitimo.
AKO SE NE VARAM, U GUČOJ GORI SU PUCALI U SAMOSTANSKI VINSKI PODRUM?
– Moguće. Oni su imali svoj svjetonazor, primitivan, plemenski, sve što se nije uklapalo u njihovo, oni bi da unište. Međutim, mi smo se energično tome suprotstavili i uspjeli smo. Ovdje bih napomenuo da smo u periodu najžešćeg sukoba u ljeto ‘93. imali u našoj brigadi 27 Hrvata iz Bosanske krajine. Nijedan nas nije ostavio. Zastava hrvatskog naroda visila je, kao i zastava sa ljiljanima, na našoj kapiji i nikad nije skrnavljena, dok nije fizički istruhla. Nijedan Hrvat iz Bosanske krajine, ni Ante, ni Jure, da ne nabrajam dalje, ni Vinko Dandić iz Banje Luke, Tomo Kunovski za vođenje transporta, inače rođak biskupa Komarice, nisu nas ostavili. Ostali su s nama do kraja. To je ljudska satisfakcija. Mi smo i u ratu poštivali pravila. U Travniku je ostalo blizu četiri hiljade Hrvata, nikome dlaka s glave nije falila u gradu. Iako su vršili pritisak – dozapovjednik brigade HVO-a – da ih pustimo. Ne, mi nismo došli da vršimo etničko čišćenje. Nama su pripisivali da smo htjeli da protjeramo Hrvate, da se uselimo u njihove kuće. Ali, najbolji je primjer to što su se Krajišnici, čim se moglo ‘95, svi vratili svojim kućama. Može se na prste prebrojati koliko ih je ostalo u Travniku.
ONI KOJI SU SE UDALI U TRAVNIK.
– Ima i toga, ima i onih koji su se snašli, krenuli u sitne biznise, ćevabdžinice… Ali, bila je ta slika pokreta iz Travnika, zaista nešto nevjerovatno, meni je uvijek pred očima. A mi smo se zaista sa Travnikom srodili. Trideset i nešto žena iz Travnika je odvedeno u Krajinu, oženili se, stekli djecu. Ratna prijateljstva su najjača, ta borba za opstanak zaista je ujedinila mentalitet krajiški i srednjobosanski i danas se posjećujemo, pazimo…
TRAVNIČANI SU TOG KASNOG LJETA ‘92. OVAKO GOVORILI: KADA SU NAPADALI, ČETNICI SU GOVORILI – GRANATIRANJE TRAVNIKA ĆE BITI U POLA PET, RECIMO, A HVO JE UDARIO S LEĐA.
– Pazite, kao što je u Krajini secesija Fikreta Abdića, taj izdajnički čin zabolio Bošnjake Krajine, tako je i ovdje bilo. HVO je deklarativno bio saveznik, u jednoj fazi rata objektivno i jeste, da bi poslije onog Vance-Owenovog prokletog plana došlo do druge pozicije. I zaista je taj nož u leđa sve Bosance zabolio i dan-danas mi se čini da se u tom kraju to nepovjerenje, iako ima zaista lijepih primjera, ipak osjeti. Ja to poredim sa AP Zapadna Bosna, jer nož u leđa najviše boli. Pazite, ja mogu svjedočiti da su i Prva krajiška i Sedma i logistika 17. – sve je išlo preko Hrvatske. Naš pogled je bio ka Zapadu, ka Krajini. Nismo bili ni motivisani, niti smo sanjali taj sukob, bez obzira na to šta su nam prišivali. Tako da je to sve jako zaboljelo i bili smo prinuđeni da reagujemo kako bismo opet u jednoj fazi mogli da budemo zajedno. Znali smo da je to pokušaj da se Bosna podijeli i uzme onaj dio koji su oni procijenili da pripadne Republici Hrvatskoj. Uostalom, udruženi zločinački poduhvat je presuđen u Haagu, ali period UZP-a nije za cijeli rat, već od januara ‘93. do marta ‘94, čini mi se. Prema tome, u ocjeni istorijskog konteksta, i mi moramo zadržati tu realnost. Nije sve crno, ima i bijelih stvari. BiH je u određenim fazama rata imala značajnu podršku i pomoć Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, a pogotovo dijela hrvatskih oficira, časnika visokog ranga. Pa i promociji Monografije, kad je bila u Zagrebu u Islamskom centru, prisustvovalo je pet hrvatskih generala. Ja, zapravo, mislim da je u određenoj fazi došlo do dominacije oko Tuđmana ljudi kao što su Šušak i slični i te su aspiracije uvlačili u politiku. Međutim, koštalo je i njih i nas.
DAKLE, TREBALO JE PONOVO PRAVITI NEKAKAV DOGOVOR, KOJI JE SLIJEDIO ‘94, NAKON ŠTO JE POTPISANA FEDERACIJA: KAKO JE TO FUNKCIONISALO?
– Kako god se korak po korak išlo u ovaj sukob, odnosno agresiju, tako se korak po korak gradilo povjerenje. Ne možete očekivati od dojučerašnjih neprijatelja koji su svim raspoloživim oružjima, oruđima, jedinicama, resursima ratovali jedni protiv drugih da postanu saveznici. Sporazumom je formirana Federacija, Vojska Federacije, međutim, to nije moglo zaživjeti preko noći. Došlo je do razdvajanja snaga, povlačenja teških oruđa, pa vraćanje jedinica u baze. U jesen 1994. na Kupresu prvi put imamo zajedničko djelovanje ne samo sa HVO-om već i sa hrvatskim snagama. Na Kupresu je pored HVO-a angažovana i prva Hrvatska gardijska brigada iz Zagreba. Nikad neću zaboraviti scenu sa tačke dodira jedinica. Neki bugojanski Hrvat, pripadnik HVO-a, našem Bugojancu iz 707. brigade prijeti da će ga zaklati i mi to prijavimo.
TRI MJESECA MANJE PLAĆE
Dolazi zapovjednik Glasnović, onakav kakav jeste, pošto su to bili profesionalci iz Čapljine, čini mi se gardijska brigada HVO-a, kazni ga 30 posto manjom plaćom u naredna tri mjeseca. Na Kupresu je prvi put u toku rata bila saradnja sa dejstvom. To je prvi korak vraćanju povjerenja i tu postajemo faktički saveznici. U daljoj fazi rata, mi smo imali sa hrvatskim HVO-om, a u završnim operacijama i sa Hrvatskom vojskom, sasvim korektnu i vojničku saradnju i u operacijama u Krajini, borbama za Donji Vakuf i nastupanju prema Jajcu. Ja nekad pošaljem poruke političarima: dok smo ratovali jedni protiv drugih, HVO i Armija su kontrolisali 25 odsto teritorije, a kad smo išli zajedno, kraj rata smo dočekali na više od 55 odsto BiH. Ne treba ni govoriti kako bismo završili da je međunarodna zajednica dozvolila nastavak djelovanja.
KRAJIŠNICI, DAKLE, IZLAZE NA VLAŠIĆ, OSLOBOĐEN JE DONJI VAKUF, IDE JAJCE SA HV-OM I HVO-OM…
– Naše jedinice su u Donji Vakuf ušle 13. septembra 1995. u večernjim satima, negdje oko 22. Sutradan se u Jajcu spajamo sa HVO-om, na platou Doluke i Dole oslobađamo preostali dio Vlašića i već imamo operativni plan za dalji proboj ka Banjoj Luci. A šta se dešava? Dudak se sa Petim korpusom uspješno probio na pravcu Bosanski Petrovac i Ključ, 15. septembra je već oslobođen Ključ i pritisak je ka Deliću da se dio 7. korpusa predislocira u zonu odgovornosti 5. korpusa, da sa zapadne strane BiH zajedno sa 5. korpusom učestvujemo u završnim operacijama, da idemo ka Banjoj Luci. To je urodilo plodom, tako da je 20. septembra izvršen čuveni marš 17. i ostalih jedinica 7. korpusa preko teritorije koju je kontrolisao HVO – Livno, Grahovo, Drvar. Spojili smo se 20. kasno navečer sa 5. korpusom, 21. u 11 sati je Dudaku predat raport, a već 23. septembra snage 7. korpusa koje je Dudak svojim naređenjem organizovao u Operativnu grupu JUG i meni kao komandantu te Operativne grupe prepotčinio svoje dvije brigade, 501. i 511, krenule su sa napadnim borbenim djelovanjima. Imali smo zonu od 500 kvadratnih kilometara – sjeveroistočno od Ključa, dio platoa Manjače… Došli smo na tri, četiri kilometra od Mrkonjić-Grada, do kasarne Kula, došli do najvećeg vrha na Manjači. Međutim, snage su nam bile razvučene na frontu širokom 25 i dubokom 20 kilometara, a s druge strane ratni zločinac Mladić je napustio liječenje i došao da lično vodi strategijsku ofanzivu čiji je cilj bio da vrati izgubljene teritorije Glamoča, Grahova, pa do Bihaća. On pokreće operaciju i sa šest brigada napada ka Ključu. Snage 7. korpusa su faktički ostale same na području Ključa. U žestokim borbama mi smo uspjeli da odbranimo Ključ, a onda je, negdje 8. oktobra, Tuđman donio odluku o nastavku napadnih djelovanja HV-a u BiH i pošto je sav VRS okrenut Ključu, on ulazi u Mrkonjić. To opet dovodi do panike u redovima VRS-a. U međuvremenu je Dudaković izvukao 501. i 502, sredio ih i sa gardijskom brigadom i svojim snagama uspješno 9. na 10. napada iz Sanice, izlazi na plato Dabra, ulazi u Sanski Most i oslobađa ga. Imali smo sve pretpostavke za dalja djelovanja prema Banjoj Luci, Prijedoru, međutim, uslijedio je ultimatum. Po naredbi smo morali 14. oktobra zaustaviti borbena djelovanja i linije entiteta su ostale.
TU JE I MEĐUNARODNI PRITISAK, NAZOVIMO GA TAKO, NA SNAGE VRS-A NA RATIŠTIMA OKO SARAJEVA?
– U tom periodu ide odluka o NATO-udarima po određenim ciljevima VRS-a zbog Markala 2, to je početak septembra. NATO demonstrira kako ima pametno oruđe, kako zaista gađa isključivo vojne ciljeve, čvorišta, veze, komunikacijske centre, pa i neke položaje artiljerije oko Sarajeva… precizno u milimetar. To su bili zaista prvi NATO-udari, jedini tokom rata u BiH, ali po strogo biranim ciljevima. To je jednostavno bila poruka NATO-a Mladiću, Karadžiću, Miloševiću – evo, mi smo spremni da vojno intervenišemo. Da više neće dozvoliti zločine kao u Srebrenici, to je, nažalost, bilo posljednje u Srebrenici. I još jedna zanimljiva stvar kad se govori o uticaju međunarodne zajednice. Vi znate da smo imali zabranu letova na nebu BiH, međutim, Vojsci RS-a u jednom periodu bilo je dozvoljeno da leti. Napadali su nas Galebovima u niskom letu dolinom Sane, ali, hvala Bogu, nismo imali gubitaka od avijacije. Ne znam ni dan-danas koji je motiv, da li da Srbi uspostave neki balans, da li da nas zaustave, ali je bila dozvoljena i upotreba avijacije u nekih sedam, osam dana u završnim operacijama.
POSLIJE SVEGA?
– Poslije svega, meni lično veliko razočarenje bilo je što kad smo stigli nadomak Kozarca, masa boraca 7. korpusa iz Mrkonjića, Banje Luke, Prijedora nije dočekala da kao ovi iz Ključa, Sanskog Mosta, Petrovca sa puškom u ruci dođu u svoj kraj. Međutim, vojnici prihvataju naređenje pretpostavljenih, iako je bilo pokušaja organizovanja Dudaka, Alagića da se otmu kontroli pa da nastavimo koji dan malo dulje i dublje. Međutim, i oni su hladnih glava razmislili, odustali od te varijante i, naravno, prihvatili ono što je vrhovna komanda naredila. S druge strane, objektivno, rat je odnosio saborce, prijatelje, komšije. Osim toga, meni se već porodica iz Austrije bila 1995. vratila u srednju Bosnu, 1993. protjerani su iz Varaždina iz našeg stana tako da sam bio razočaran što nismo stigli dublje u teritorije RS-a i oslobodili mjesta gdje je 1992. učinjen strašan zločin, u Prijedoru, prvenstveno u dolini Sane.
JOŠ UVIJEK NISU ZAVRŠENA ISKOPAVANJA TOMAŠICE.
– Nisu. Na teritoriji Prijedora još uvijek nije pronađeno više od 700 ljudi, više od 3.100 ih je 1992. ubijeno. U Prijedoru su 1992. počinjeni zaista zvjerski zločini. Taj genocid nije presuđen, ali kad pogledate, vidite da je u kratkom periodu, za dva do tri mjeseca nestalo nesrpskog stanovništva sa teritorije Prijedora. Definicija genocida je da nestane jedna grupa, ovdje su u suštini nestale dvije grupe. Na teritoriji Prijedora je nestalo Bošnjaka i Hrvata. Nažalost, o Hrvatima niko i ne govori. Bošnjaci i obilježavaju dostojanstveno i stratišta i datume, HDZ se ne osvrće na to, a u jednom danu je ubijeno 60 i nešto Hrvata.
RAT SE ZAVRŠIO. KAKO DANAS GLEDATE NA ONO ŠTO SE DEŠAVA U UKRAJINI?
– Niz je dodirnih tačaka, samo što je Bosna i Hercegovina bila u još težoj situaciji jer je imala embargo na naoružanje i imala je veći secionistički pokret. U Ukrajini imate regiju Donbas i Krim, ipak to nije, gledano po površini, veliko. U BiH smo imali situaciju da je ona u miru okupirana operativnim razvojem bivše JNA koja se s prostora Slovenije i Hrvatske prebacila u BiH na teritorije koje je trebalo pripojiti krnjoj Jugoslaviji i velikoj Srbiji. S druge strane, imate domicilno stanovništvo koje je već 1991. rukovodstvo BiH pozvalo da ne ide u rezerviste, da se ne odaziva u regrute, da ne ide u JNA. Oružje Teritorijalne odbrane je oduzeto, spakovano i bilo pod kontrolom JNA. Malo je primjera da je oružje TO došlo našim jedinicama, nešto u Jajcu…
I U SARAJEVU ZAHVALJUJUĆI JOVANU DIVJAKU.
– Divjak je pojedinačan primjer lične hrabrosti, ali govorimo o sistemu. Znači, BiH je bila u daleko težoj situaciji, jer Ukrajina je imala organizovanu vojsku, od 2004. ima treninge i pripreme NATO-instruktora, ima svoje resurse za odbranu, ima svoje stanovništvo. Mi smo krenuli ni iz čega. TO je postojala na papiru, ali nije bila naoružana, imali smo neke pokrete – Patriotsku ligu, Zelene beretke…, ali to su pokreti, nisu odbrambeno sposobne jedinice.
PUTINOV PORAZ
I to što je BiH uspjela dočekati 1995. sa sačuvanim suverenitetom, integritetom, kontinuitetom, najveće je dostignuće u njenoj istoriji. Ovo je bio nevjerovatan primjer u istoriji, mislim čovječanstva, da je jedna država uspjela opstati u tako teškoj situaciji. Sličnost BiH sa Ukrajinom je i u matrici. I bivši SSSR i bivša Jugoslavija su bili federacije. Republike su po Ustavu SFRJ bile države koje su imale svoj suverenitet u Jugoslaviji. Najveća država Srbija vrši agresiju i na Hrvatsku i na Sloveniju i na Bosnu. Šta imamo sad? Ruska Federacija koja je bila najveća država u bivšem SSSR-u, vrši agresiju na svoj bratski narod u Ukrajini. Pričaju se iste priče kao 1991. o islamskom fundamentalizmu, o ugroženosti Srba i preventivnoj agresiji da bi spriječili neki genocid. Zaista toliko dodirnih tačaka. Ali, kad nekom smrkne, nekom i svane. Desili su se, nažalost, agresija i zločin, međutim, ovo je dobro za BiH jer su se cijelom demokratskom svijetu otvorile oči šta se može desiti i na zapadnom Balkanu. Mislim da je ovaj mini projekat zapadnog Balkana, odnosno u Ukrajini bio pripremljen, međutim, Putinovi planovi nisu uspjeli jer je potcijenio Ukrajinu, precijenio svoje snage, potcijenio čak i moderne tehnologije koje ima. Zadnjih deset godina toliko je gomilao superiorno moderno oružje, međutim, sve je to bila kula od karata koja se srušila na otporu ukrajinskog naroda i vojske. Ja im zaista čestitam. Očitali su lekciju diktatoru. Nadam se da će uspješno do završetka rata odolijevati napadima i da će ovo brzo stati, ali ovo je već veliki poraz diktatora Putina i ruske imperije. I dobro je za Bosnu što se Zapad ujedinio i otvorio oči. Putin je uspio u jednoj stvari, Zapad se ponovo ujedinio u borbi protiv apsolutizma.
“Dobili smo poziv, informisani smo o tome, upućen je meni kao predsjedniku PDP-a. Prisjetimo se i da sam prije tri dana dobio poziv i kao gradonačelnik. Odazvao sam se u Vladu jer smatram da su razgovor i dijalog uvijek put da nešto čujete, možda neke nove informacije, neka nova saznanja, da čujete i neke stavove koje možda i ne dijelite. I da došao sam u zgradu Vlade na poziv predsjednika. Ovaj poziv shvatam kao predsjednik jedne političke organizacije, a to je jedan drugi poziv. S obzirom da je poziv uslijedio prije sat, dva, tri , moja dužnost kao predsjednika stranke je da obavim konsultacije sa svim svojim saradnicima i Predsjedništvom PDP-a, ali i šire konsultacije u okviru opozicionog bloka. Na bazi tih konsultacija mi ćemo donijeti odluku šta je najbolje i za RS, i naravno šta je najbolje i za događaje koji predstoje”, kazao je Stanivuković.
“Zaista jesmo zabrinuti, period je veoma neizvjestan, izazovan i narednim dani mogu da determinišu mnoge događaje i dane koji su pred nama da odrede zaista pravce našeg naroda i nacije na ovim prostorima. Zato to shvatamo ozbiljno. Čak u ovim danima sam imao i imam intenzivno komunikaciju sa našom maticom Srbijom, jer je veoma važan stav Srbije po svim ovim pitanjima. Mi gledamo u naš Beograd, gledamo u zvanične stavove Srbije koja je na kraju potpisnica i garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, tako da i ti stavovi i pogledi su nam važni”, dodao je predsjednik PDP-a.
“Bez obzira koliko se politički razlikovali, ali ima tema gdje prosto moramo biti kao jedno i jedinstveni. Tako da ću kao predsjednik PDP-a obaviti konsultacije unutra samog PDP-a, unutar opozicionog bloka, ali i držati intenzivne kontakte i komunikaciju sa maticom Srbijom vjerujući da je u ovom trenutku najbolje da bude opšti nacionalni konsenzus, svesrpski konsenzus, svih Srba u RS, Srbiji, šta bude konsenzus vega toga ja ću biti samo jedan u nizu patriota koji će da takav stav i poštuje i zauzme. Shodno tome, dajte vrijeme da danas i sutra obavimo više razgovora na upravo više nivao, lokalni, republički, pa i nivo matice naše i da pokušamo pronaći najbolji odgovor gdje jasno kažemo da mir i stabilnost nema alternativu. Uzavrela glava i vruća glava, mislim ne mogu da budu nešto što će dati prioritet. Ili kao što imate onu poslovicu koja divno kaže da “Srcu ne smije biti mjesto u glavi”. Politika i procesi nisu jedan dan, iako taj jedan dan može djelovati kao konačan, ipak poslije tog dana svane. Moramo gledati šta slijedi iza toga i nakon toga, 10 i 20 godina koji su pred nama. I neki ljudi kojima se danas sude, prije 20 godina su pravili greške prema nekim ljudima kojima se tada sudilo, ali to ne može biti alibi da danas ja kažem, neko je pravio greške, pa evo idem i ja da pravim. Institucije moramo čuvati, svaku. Ona institucija koja se zove mjesna zajednica Gornja i Donja Piskavica, ni nju ne damo! Ni tu nadležnost da prenesu”, zaključio je Stanivuković.
BiH
Dodik: Zatražit ćemo od Srbije da uđemo u konfederalni odnos. Granice se znaju, oko toga se ne mora više ratovati
Milorad Dodik ne prestaje radikalizirati situaciju uoči izricanja presude u proces protiv njega, koje je zakazano za srijedu.
Dodik je dao intervju za Blic TV u kojem je govorio o svemu, a najavio je da će tražiti da se entitet RS spoji sa Srbijom.
Prvo je rekao da će čekati nekoliko mjeseci a onda proglasiti da je Dejtonski sporazum propao. Po njemu to znači vraćanje na ‘nezavisnu RS’.
On je naveo da će na sjednici Narodne skupštine Srpske, na čijem je dnevnom redu zaštita Ustava, tražiti da se situacija i politički sistem prilagode Ustavu BiH.
“Mi znamo da je to nemoguće uraditi jednokratno, već ćemo ostaviti par mjeseci, a ako to ne budu željeli, onda ćemo proglasiti da je propao dejtonski proces, koji se svakako propao, jer politička i institucionalna praksa nije ustavna”, rekao je Dodik.
Ako BiH nije dejtonska, kaže Dodik, onda ‘ćemo mi tražiti ono što smo unijeli u BiH, a to je nezavisna Republika Srpska’.
“Možda neće trebati ni referendum. Zatražit ćemo od Srbije da uđemo u federalni-konfederalni odnos, monetarnu uniju. Granice su i sada slobodne, a umjesto na Drini bit će entitetske granice. Niko neće zabraniti muslimanima da putuju, da prolaze”, rekao je Dodik.
On je ukazao da su ‘međuentitetske granice u Dejtonu’ uspostavljene da ne mora više da se ratuje, te dodao da proces ide ka tome da će jednog dana osvanuti priča – ili ima BiH ili nema.
“BiH nema ako mi ne učestvujemo u institucijama. Nema je ako mi donesemo odluku neke druge vrste. Mi smatramo da BiH isključivo može biti kapacitirana u skladu sa Ustavom. U suprotnom, mi smo protiv te BiH, a kada to kažem onda me optužuju za secesiju”, rekao je Dodik.
BiH
Dodik: “Srpska će od srijede da živi svoj miran život…Zato meni sude tri sudije muslimana, tužilac je musliman…”
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik poručio je da očuvanje i jačanje Ustava BiH daje šansu BiH da živi.
Dodik je naveo da će Srpska do srijede, 26. februara za kada mu je u Sudu BiH zakazano izricanje presude, i od srijede živjeti svoj miran život, a da će se politički procesi odvijati u institucijama i kroz javni narativ.
On je naveo da će jedina tačka na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske iduće sedmice biti da se očuva i ojača Ustav BiH kao pažljivo balansirani i strukturisani dokument koji daje šansu BiH da živi.
Dodik je naglasio da je svaka presuda protiv njega problematična sa stanovišta da je stranac nametnuo odluku, da je riječ o čovjeku koji nije legalno izabran, te naglasio da ne može niko da mijenja zakone odlukama i da je jedino zakonodavno tijelo u BiH je Parlamentarna skupština.
Predsjednik Srpske ističe da njemu sude za krivično djelo koje ne postoji u zakonu i da je jasno da se protiv njega vodi politički proces.
„Tvrditi da odlukama pojedinca možete da mijenjate zakone Parlamentarne skupštine BiH više je udarac na BiH nego na Milorada Dodika“, rekao je Dodik za TV “Blic”.
Dodik je napomenuo da nigdje u svijetu ne postoji da stranac svojom odlukom mijenja zakon, dodajući da to čak ne može da uradi ni parlament dok se ne prođe određena procedura.
„Suština je da je Šmit donio odluku da će njegova odluka biti sastaviti dio zakonodavstva, što su muslimani prihvatili. Zato meni sude tri sudije muslimana, tužilac je musliman, jer oni to prihvataju, podanički mentalitet o tome govori“, naveo je Dodik.
Predsjednik Srpske je istakao da Bošnjaci žele unitarnu državu i da je ovaj proces protiv njega počeo od američkog ambasadora Majkla Marfija i ostalih iz stare američke administracije kojih više nema.
On je napomenuo da je Republika Srpska strana u Dejtonskom sporazumu, uz Federaciju BiH i da je za dva entiteta ostavljeno pravo da dogovaraju dopune tog sporazuma, a da se sada želi poništiti pravo Srpske da je strana, jer Bošnjaci žele unitarnu BiH.
Pozvaću opoziciju da razgovaramo
“Pozvaću opoziciju da razgovaramo, ako žele neka dođu, ako ne žele neću im zamjeriti”, istakao je za RTRS Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske.
„Za razliku od njih ja nikoga ne mrzim. Jedini relevantan momenat u kome gubite ili prikupljate snage su izbori. Mi smo pokazali na nedavnim lokalnim izborima da imamo snagu i podršku naroda. To ima i opozicija, i oni se i zovu opozicija zato što nemaju većinu. U tome pogledu postoji razlika između nas. Pokušavam da ostanem u službi dugoročnog nacionalnog interesa“, istakao je Dodik.
Podvukao je da i bez opozicije ima potpunu većinu, javnost, kao i prijatelje sa kojima se konsultuje oko mnogih pitanja.
„Imamo i potpuno drugačiju poziciju kada je u pitanju odnos SAD prema nama sa novom administracijom. Pozivam ih da dođu, ali poslije 12 časova u ponedjeljak taj razgovor više neće imati smisla, jer dolazi nam u posjetu bivši gradonačelnik Njujorka Rudolf Đulijani i još mnogo toga, ali otom -potom“, dodao je Dodik.
Dodik je podvukao da lično ne očekuje da ća ga opozicija podržati, ali da je spreman za dijalog.
„Lično ne očekujem da me podrže, jer oni nisu podržali ni svog predsjednika Radovana Karadžića. Kada sam išao na svjedočenje u Hag, Karadžić je bukvalno zaplakao kako su ga izdali svi njegovi najbliži saradnici i niko iz SDS-a nije ni išao tamo, svi su pobjegli od njega. Čak ga je tadašnja garnitura izbacila iz stranke. Zašto bi ja onda očekivao da stanu uz mene“, naglasio je Dodik.
Dodik je poručio da razumijem metode opozicije Srpske u kojima mimo političkih kriterijum osuđuju njega i njegovu porodicu.
„Međutim danas vidim da su kretanja daleko opasnija za Srbe ovdje. Za mene je primarno da se borim za srpski nacionalni identitet i njegovo biće. Ali ja nisam čovjek koji bi ugrozio i jednog Bošnjaka ili Hrvata koji žive ovdje. Odnos Banjaluka – Sarajevo nije u pitanju moj lični odnos prema Bošnjacima. To je politički odnos, oni imaju svoje, mi svoje stavove“, rekao je Dodik.
Dodik je podvukao da je Dejtonski sporazum potpuno urušen.
„Ostalo je još samo da se sruši pitanje pariteta u odlučivanju i sve je gotovo. Nametnuta je vojska, dat im je Sud i Tužilaštvo koje nisu imali, fiskalne nadležnosti putem Uprave za indirektne poreze. BiH propisuje stope PDV i nameće nam ih ovdje. SIPA, OBA, Granična služba nisu predviđene Dejtonskim sporazumom. Sve su te stvari koje su nam otete iz naše nadležnosti. Mi smo prvih godina to veoma uspješno radili. Pedi Ešdaun je nametnuo zakon u kome kaže da BiH donosi ustav tako što se prvo iz indirektnih poreza izuzima dio sredstava, a ono što ostane dijeli se entitetima vjerujući da će napraviti ekspanziju u rastu tog budžeta i razvlastiti entitete. Naravno to se nije desilo, potpuno pogrešan koncept“, istakao je Dodik.
Milorad Dodik, predsjednik entiteta RS i SNSD-a u velikom je strahu od presude Suda BiH najavljene za narednu sedmicu, a nakon okončanog sudskog procesa koji se protiv njega godinu dana vodio zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika.
Zbog procesa koji je vođen isključivo protiv njega kao pojedinca i odgovorne osobe koja je potpisivala ukaze o proglašenju zakona koje je visoki predstavnik prije toga poništio i koji su se odnosili na neobjavljivanje presuda Ustavnog suda BiH u RS i neobjavljivanje odluka visokog predstavnika u RS, sada suočen s eventualnim posljedicama isključivo njegovog čina, Dodik je spreman uvući čitav entitet, ali i državu u krizu i haos samo kako bi spasio sebe, svoju poziciju i sačuvao moć.
Iz „arsenala“ brojnih prijetnji Dodik je povukao i onu da će Narodna skupština RS sve zaključke od 2010. godine naovamo pretočiti u zakone.
Otvorene prijetnje
Brojne od tih zaključaka je Ustavni sud BiH ranije već proglasio neustavnim i stavio van snage, a one donesene krajem 2024. godine poništio je visoki predstavnik Christian Schmidt.
Dodik sada ponovo najavljuje da će NSRS preispitati svoju odluku o učešću u reformi Oružanih snaga BiH, odnosno najavljuje organizovanje vojske RS, te prijeti da će zabraniti rad Suda i Tužilaštva BiH na prostoru Republike Srpske.
Zaključci, koje je Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) sa manjim koalicionim partnerima usvajao u NSRS uglavnom bez glasova većih opozicionih stranaka i to Srpske demokratske stranke (SDS) i Partije demokratskog progresa (PDP) odnosili su se na izlazak zvaničnika iz tog entiteta iz državnog pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i odbrane, te su predviđali formiranje entitetskih agencija.
Narodna skupština RS usvojila je u decembru 2021. godine niz zaključaka kojima je bilo predviđeno donošenje zakona o uspostavljanju vojske RS, visokog sudskog i tužilačkog vijeća RS, kao i entitetske uprave za indirektno oporezivanje.
Sudeći prema Dodikovoj najavi NSRS bi trebala „oživjeti“ i neustavni zaključak o graničnoj liniji između dva entiteta u BiH i pretočiti ga u zakon.
Nema sumnje da će vladajuća većina u NSRS, kao i dosada „slijepo“ slijediti Dodikove upute i da će slučaju osuđujuće presude njihovom šefu, pokušati ga spasiti radikalnim potezima i štiteći i sebe i njega kriti se iza kolektivne odgovornosti.
Ugrožavanje mira
Dodikove najave su veoma opasne i evidentno je da on do naredne srijede želi što više „zapaliti“ atmosferu i huškačkom retorikom dizati tenzije do usijanja.
U zemlji u kojoj se skoro 30 godina nakon rata priča o ratu i u kojem je mir „na staklenim nogama“ Dodikovi potezi su velika prijetnja i miru i sigurnosti i stabilnosti.
Posebno se to odnosi na eventualni poziv koji bi kadrovima SNSD-a u oružanim snagama BiH, ili policijskim agencijama poput SIPA-e, Granične policije, Obavještajno-sigurnosne agencije, Direkcije za koordinaciju policijskih tijela uputio Dodik.
Jer, od čovjeka koji prijeti i državi i njenim institucijama, a i građanima svašta se može očekivati, pa i da izda naredbe svojim kadrovima u Oružanim snagama i policijskim agencijama štetne i opasne po državu i njene građane i u konačnici po mir.
Sve podsjeća na devedesete
Dodik je već unio pometnju i nemir svojim prijetnjama, a sada je pitanje da li su njegovi kadrovi na pozicijama na državnom nivou, naročito oni u sigurnosnom sektoru spremni da se odupru njegovim opasnim pozivima ili već čekaju da spremno izvrše ili možda već izvršavaju neku njegovu naredbu koja ne može biti na dobrobit većine građana ove zemlje, naročito onih u FBiH?
U ovom trenutku građani, naročito oni s iskustvom žrtve agresije s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, s pravom se pitaju jesu li institucije spremne da ih zaštite i od potencijalnih agresivnijih napada u režiji Milorada Dodika i njegovih sljedbenika i pristalica, piše Raport.
Jer, ko god je doživio i preživio rane devedesete i početak agresije na BiH, ne može se oteti utisku da ovi februarski dani podsjećaju na one u februaru 1992. godine, nakon kojih znamo šta je uslijedilo.
U odgovoru na upit Klix.ba su najprije naveli da podržavaju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine te su napomenuli da je sigurnost Bosne i Hercegovine važna za region, Evropu i NATO. Uvjeravaju da neće dozvoliti ugrožavanje mira.
“Nećemo dozvoliti da nastane sigurnosni vakuum ili da se ugrozi teško stečeni mir. NATO ostaje posvećen partnerstvu s Bosnom i Hercegovinom. Podržavamo misiju Althea koju Evropska unija provodi u okviru aranžmana Berlin Plus. Produbljujemo naš politički dijalog i praktičnu saradnju sa zemljom, i kroz NATO-ovo sjedište u Sarajevu i nedavno uspostavljenu ćeliju za podršku političkom djelovanju. Podržavamo reformske napore, uključujući Paket za izgradnju odbrambenih kapaciteta”, poručili su.
U NATO-u očekuju od političara u Bosni i Hercegovini da rade svoj dio posla.
“Prijetnje secesijom, unutrašnji politički sukobi, retrogradne i nacionalističke ideje narušavaju teško stečenu stabilnost ove države. One su destabilizirajuće i opasne. Od vitalnog značaja je da svi politički lideri u Bosni i Hercegovini ulože istinski napor u provođenju reformi, na dobrobit svih građana, i doprinosu pomirenju, trajnom miru i dobrosusjedskim odnosima. Ovo je ključno za sigurnost Bosne i Hercegovine i regionalnu stabilnost”, dodaju.
Podsjećamo, prvostepena presuda Dodiku i v. d. direktora Službenog glasnika RS-a Milošu Lukiću bit će izrečena 26. februara u 13 sati. Dodik je najavio dvodnevni miting u Banjoj Luci te mogućnost ponovnog formiranja vojske RS-a ako bude proglašen krivim.
“Sve je u skladu sa Ustavom BiH i Dejtonskim sporazumom”, rekao je Kovačević i dodao da se čeka trenutak za usvajanje novog Ustava.
On je pozvao sve građane Republike Srpske da dođu na narodni miting u utorak, 25. februara, sa kojeg će biti poručeno, kako navodi, “da niko ne može suditi Republici Srpskoj, koja će da odbrani svoja prava i sve vrati u okvire ustavnog poretka”.
“RS će imati jasan odgovor koji će biti radikalan. Ranije smo rekli da postoji opcija A i B, a ova druga je radikalna. Ovdje je riječ o tome da se sudi predsjedniku RS jer je izvršavao obaveze na koje Ustav obavezuje. On po Ustavu RS izražava državno jedinstvo RS. Kada sudite nekome ko izražava državno jedinstvo, samo zbog toga što je radio nešto na šta ga Ustav obavezuje, onda je jasno da sudite svim građanima”, tvrdi Kovačević u izjavi za RTRS.
On također smatra, iako po struci nije pravnik, da se na taj način sudi pravu građana RS-a da biraju i da je to jasan signal da je ovo prvi korak ka tome da RS u potpunosti nestane.
“Građani treba da shvate da ovdje nije riječ ni o kakvim strankama, pojedincima, već o našem pravu da postojimo i sami donosimo odluke o svojoj sudbini i odluke na koje na osnovu Ustava imamo pravo”, rekao je Kovačević, koji je delegat iz reda srpskog naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.
On je naglasio da građani RS jasno, jedinstveno i nedvosmisleno stoje uz rukovodstvo RS-a, no to nije tačno, s obzirom da postoje mnogi koji se protive okupljanju i ne planiraju doći na isto.
“Državu čini teritorija, narod i narodna vlast koja ima legitimitet. Republika Srpska sve to ima, zato se toliko snažno bore protiv RS i svih prava koja su joj zagarantovana. Pitaju nas ovih dana šta će to da bude odgovor Republike Srpske, a naš odgovor je jednostavan – Ustav BiH, Ustav Republike Srpske i Dejtonski sporazum”, poručio je Kovačević.
Brat popularnog pjevača iz Cazina uspješan je biznismen u Austriji i ima proizvod koji smanjuje zagađenost zraka
Božija pomoć ima svoje uslove
Pred Sud BiH dolaze i bivši borci Armije BiH! – Prisustvovat će ročištu Atifa Dudakovića
Hoće li “pući ljubav” SDP-a, NiP-a i SDA u USK: Dok priželjkuju ulazak u vlast ‘po vertikali’ SDA kantonalne vlade padaju ‘po horizontali’
Trumpova diplomatkinja nazvala Gazu “izopačenim društvom” koje treba “deradikalizovati”
Spektakl u derbiju sezone: Mostar SG nadoknadio -3 i izvukao remi u Cazinu
Bišćanin Miron Muslić zaplakao: “Bosna je moja domovina, znači mi sve! Cvijet Srebrenice nosim jer mi duša traži”
Orban: “Ukrajina neće postati članica EU, predsjednik Trump je naš saborac”
Stanivuković o pozivu Dodika: Mi gledamo u naš Beograd, pitat ćemo maticu Srbiju
Dodik: Zatražit ćemo od Srbije da uđemo u konfederalni odnos. Granice se znaju, oko toga se ne mora više ratovati
Teška priča iz Cazina: Deterdžent, šampon i brašno su moja želja, djeci ne mogu pružiti osnovno
Cazin: Poledica stvara probleme vozačima, zastoji na pojedinim cestama
Stevandić: Svaka kuća će postati grb, himna i zastava RS-a, smeta im sve što je srpsko
U subotu dženaza ubijenoj Ineli Selimović i njenom sinu, u Kalesiji proglašen dan žalosti
VIDEO Židov u SAD-u ispalio 17 metaka na dvojicu Izraelaca, mislio da su Palestinci
Vance šokirao izjavom: Ako Putin ne bude pregovorao, možemo vojsku poslati
Dodik iz Sremske Mitrovice: Ne podnosim pravo da drugačije misle, ako ne vole Srbiju, a žive ovdje
Tuzla City se oprostio od ubijenog dječaka (13) iz Kalesije: Bio je njihov golman
Bišćanka Jasmina Bešlagić kandidatkinja za sudiju Ustavnog suda BiH
“Pao” diler u Bihaću: Pronađena veća količina droge
-
Cazinprije 6 danaTeška priča iz Cazina: Deterdžent, šampon i brašno su moja želja, djeci ne mogu pružiti osnovno
-
Cazinprije 6 danaCazin: Poledica stvara probleme vozačima, zastoji na pojedinim cestama
-
BiHprije 6 danaStevandić: Svaka kuća će postati grb, himna i zastava RS-a, smeta im sve što je srpsko
-
Svijet / Zanimljivostiprije 5 danaVIDEO Židov u SAD-u ispalio 17 metaka na dvojicu Izraelaca, mislio da su Palestinci
-
BiHprije 6 danaUhapšen monstrum Emir Selimović koji je u Kalesiji ubio suprugu i sina
-
BiHprije 6 danaUbica iz Kalesije navodio na sumnju da je počinio suicid pa se krio u napuštenoj kući
You must be logged in to post a comment Login