Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Stravični posljednji trenuci hrvatskog novinara: ‘Zvali smo Hitnu 10 puta, nisu htjeli da ga vode u bolnicu, rekli su da mokri u lonac!’

Published

on

Nazvala sam hitni infektološki, dva puta, nitko se nije javljao, iz treće se javila žena, rekla da je sad stvarno gotovo i da ne može samostalno ni jesti ni na zahod i rekla mi je, citiram, “nije to za bolnicu, neka piša u lonac kraj kreveta onda prolijte u zahod”, napisala je Topić

 

Jučer je u 51. godini života preminuo je istaknuti splitski novinar Vladimir Matijanić. Ova tužna vijest šokirala je javnost u regiji, a danas je njegova partnerica, novinarka Andrea Topić, opisala Matijanićeve posljednje dane dok se borio sa covidom i hrvatskim zdravstvenim sistemom. Njen potresni status prenosimo u cjelosti.

 

1. Isti tim hitne došao je dva sata prije, tražili smo ga vode u bolnicu, rekli su da ne treba jer su to normalni simptomi kovida

2. Hitni infektološki i liječnika na Infektološkom smo zvali desetak puta, tvrdili su da ne treba u bolnicu, iako smo uporno tražili da ga vode

3. Prvi dan kovida su nam u bolnici rekli da je u RH nestašica lijeka za sprječavanje težih posljedica kovida kojeg daju pacijentima kao što je on

——————————————————————-

Pišem ovo jer znam da bi on htio da se zna što se dogodilo. Naravno da nemam “ni atoma snage”, kako je on zadnjih dana ponavljao. 

Ni atoma snage. 

Ni razloga za život. Bez njega. 

——————————————————————–

02.08. ujutro rano rekao mi je da osjeća loše i da ima fibru, napravila sam mu kućni test na koronu i bio je pozitivan.

Sat vremena kasnije, oko 10h dovozim ga na Infektivni, hitni prijem, KBC-a Split gdje stoji barem dva sata čekajući da ga netko primi i pregleda. Nisu me pustili s njim, čekala sam u autu pored zgrade, u 12h šalje mi poruku da krenem i dolazim, govori mi da im je ispričao da ima Sjogrenov sindrom i Infesticijsku bolest pluća te sumnju na još 2 autoimune bolesti, i da se zbog toga nije mogao cijepiti i da su mu rekli da je trenutno nestašica lijeka kojeg daju teškim bolesnicima da izbjegnu teške komplikacije kovida i da mu to možda da li da imaju. Da taj lijek nema KBC Split ni Klinika za infektivne bolesti Fran Mihaljević, ali da ga imaju da bi ga možda dali njemu jer je imunološki bolesnik i ima kovid, i da je bila nedavno onkološka pacijentica i da ga ni njoj nisu mogli dati jer ga nema. Tražio je da kažu kako se lijek zove da ga sami potražimo, rekli su da nije važno jer ga nigdje nema. Zvao je neke ljude koje zna i saznao da ga možda ima u OB Dubrovnik, preslab je bio za put do dolje, predložila sam mu da ja nazovem ravnatelja bolnice, rekao mi je da nipošto to ne činim, da nema šanse, da neće tako. Nismo uspjeli doći do tog lijeka.

Dva dana imao je temperaturu do 38.9 koju smo spuštali s dva Lekadola od 500, stavljala sam mu hladne obloge na glavu, davala vitamine, propolis, kuhala čajeve i juhe koje je tada još mogao piti. Nazvao je imunologinju i sve joj ispričao, ona mu je rekla da počne piti tablete za autoimune bolesti koje mu je prepisala, Dekortin, D vitamin jednom u 2 tjedna i nešto što štiti želudac, iako nije sigurno je li se riješio helikobaktera. 

Otišla sam u ljekarnu po to, donijela, popio je drugi Dekortin na jutro kad je sve počelo. 

Večer prije bio već slab, nije mogao do zahoda lako, užasno bi se uspuhao, hvatao za zidove, umorio u sekundu, svi su govorili da je to normalno. Zvali smo hitnu barem 10 puta u ova dva dana, ako ne i više. Sve s ciljem da ga prime u bolnicu.

Kad smo ih tu večer zvali uputili su nas na liječnika na Infektivnom, ispričali mu sve. Rekao je da Vlado “nije imunokompromitiran”, čak i da “nije imunološki bolesnik zato jer Dekortin pije samo jedan dan”. 

Koja logika?! Iako mu je Vlado uredno pobrojao svoje imunološke bolesti i one na koje se sumnja. Vlado nije vjerovao što čuje, puštao je tu snimku iznova na mobitelu jer njegov mobitel zbog posla ima snimač koji radi automatski. Naravno, pitao je da ga prime u bolnicu i ovaj na liniji je rekao da nema potrebe.

Ujutro, 5.8. probudio se slabiji nego ikad. Pojeo je pola zobene kaše. Kavu nije takao, čaj isto. Nije mogao jesti ni piti. Nije mogao stajati uspravno. Ni sjediti. Ni ležati. Nije mogao do WC-a. Nazvala sam hitni infektološki, dva puta, nitko se nije javljao, iz treće se javila žena, rekla da je sad stvarno gotovo i da ne može samostalno ni jesti ni na zahod i rekla mi je, citiram, “nije to za bolnicu, neka piša u lonac kraj kreveta onda prolijte u zahod”. 

Skuhala sam mu juhu. Nije je mogao jesti. Nije mogao doći za stol i sjesti, nije mogao sjesti uspravno na krevetu ni ležati, toliko sam ga nagovarala da nešto pojede da sam ga dovela do iznerviranosti što je jako teško s njim i sa mnom, na mene se svih ovih godina nikad nije naljutio. Stavila sam mu juhu u šalicu i prislonila usnama i naginjala. Uspio je popiti pola. Zvala sam hitnu opet. Počeo je iskašljavati bronhijalnu sluz, to me zabrinulo: “50 godina, Sjogren, infesticijska bolest pluća, autoimune bolesti, nije se cijepio, treći dan kovida, ne može se pomaknuti nimalo, bol u mišićima neizdržljiva, iskašljava sluz”, vlaški sam dodala i “otežano diše” samo da ga već jebeno vode jer je iz aviona jasno da mu treba stručna pomoć, na što je Vlado slabašno dobacivao “ma nisam”, hitna je reka “gospođo to je sve normalno. Jedino ako ne može disati dovozi se u bolnicu”. 

Zvala sam infektološku hitnu i tamošnjeg liječnika, javila se ona što je savjetovala ranije da piša u lonac, rekla je da je to sve normalno, Vlado i ja smo rekli da želimo hospitalizaciju, da inzistiramo da ga vode, ona je rekla “a to ovisi o vama, hoće li vas hitna htjet pokupit, ali to su sve normalni simptomi”, rekli smo da želimo da dođu po njega. Zvala sam 194, opisala sam po stoti put sve simptome. Tim je došao oko 13.40h, dvoje tehničara, dali su mu injekciju, rekla sam ga vode, rekli su da “nema potrebe, to su normalni simptomi, nek pije tekućine i jede slane štapiće”. Točno tim riječima.

Rekla sam da ne može piti. Ni jesti. Da je preslab i za to, pogledali su me blijedo. “A neka se natjera”, rekli su. Rekla sam da ne može. Vlado je zamolio da mu daju infuziju. Rekli su da se to samo u bolnici daje. Kasnije kad su drugi put došli bogami su imali infuziju u torbi, ali je bilo prekasno. On se nije mogao pomaknuti ni centimetra već prvi put kad su bili tu. Niti centimetra. 

Tehničar ga je morao pomoći privaliti na bok da mu da injekciju. Vlado je pitao zašto se luđački znoji i hladan je, a nema fibru. Tehničar mu je rekao da je to od Lekadola. Posteljina je bila u lokvama. Brisala sam ga ručnikom i maramicama.

Nakon niti dva sata, stojim u kuhinji i čujemo njegovo “upomoć”. Dotrčavam, vidim da su mu stopala plava, dotičem ih, hladna su, jasno mi je da nema cirkulacije uopće. Lice mu je sivo, kao da nema krvi, ni kisika. Jedva mi govori “ne mogu disat”. Zovem hitnu da dolaze isti tren i da ne može disati. Sjećaju nas se, kako i ne bi, kažu da će ga sada odvesti u bolnicu. Oni dolaze nakon, a možda i 20 minuta, pakiram mu stvari za bolnicu, on leži, hropće, ubrzano diše, postaje sve plaviji. Oni dolaze, isti tim od prošli put, on je još pri sebi, ali se i dalje ne može micati, užasno mu je, govore mu da se dovuče do jedne strane kreveta da ga posjednu u stolicu i odnesu. Ne ide. U to ga jedan tehničar hvata za noge i drži ih u zraku, govori “ovo će mu podić tlak”, ali on postaje sve bljeđi, dovlače ga na lancunu na onu stranu kreveta bliže stolici, vidim da mu je glava klonila u čudan položaj, kao, zabačena je, vičem “u ovom položaju ne može disat!!”, kažu “ma može”, uhvatim ga za ruku, govorim mu da će sve biti u redu, da će ga odvesti u bolnicu, on me pogleda i preokrene oči i zaspe zauvijek. 

Tad tehničar poviče na uređaj kolegi “ostavi nosila, donesi reanimacijsku!”.

Oživljavali su ga možda i sat vremena. 

Urlikala sam. Izbacili su me iz sobe i zatvorili vrata, čula sam zvuk pumpe kojom su valjda pumpali zrak u njegova pluća. Isti ljudi koji su sat, dva prije rekli da mu nije ništa i da ne treba ići u bolnicu. 

Iz istog hrvatskog zdravstva koje mu je reklo da je nestašica lijeka za pacijente kao što je on, za one koji se ne mogu cijepiti jer imaju autoimune i druge bolesti. 

Zašto ga nisu odveli u bolnicu kad smo ih cijeli jebeni dan molili? Zašto mu nisu dali taj jebeni lijek? 

Zašto kurčeva obiteljska doktorica ne radi ili nema zamjenu na Dan državnosti?

Ne želim tugu (tuga je previše blaga riječ), pretvoriti u gorčinu ni tražiti krivca, ali neke se činjenice moraju znati. 

Meni ništa njega ne može vratiti. 

Ni meni, ni njegovim divnim roditeljima sina jedinca. 

Moju voljenu. Mog Kvakana. Mog Charlie Browna. Moje Sve na svijetu. I šire.

 

 

Svijet / Zanimljivosti

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Published

on

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?

Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će  20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

akos.ba

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

5 navika za zdraviji um i život

Published

on

Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.

Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.

Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije

sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.

Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.

Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.

Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:

1. Spavanje umanjuje stres

Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?

Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.

2. Budite se sa prvim izlaskom sunca

Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.

Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.

3. Konzumirajte riblje ulje

Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.

4. Budite koncentrisani i meditirajte

Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.

5. Kreirajte sebi neugodnosti

Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.

Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?

Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Zabavni načini da djeci odagnate dosadu

Published

on

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.

Autor: Jelena Računica

Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.

Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.

Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.

Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.

Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.

Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.

Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.

akos.ba

Nastavi čitati

Najčitanije