Svijet / Zanimljivosti

Studija pokazala: Nema genetske razlike između Srba, Hrvata, Bošnjaka i Albanaca

Published

prije 2 mjeseca

8. Marta 2024.

Bella

“ADAM i Eva su bili Srbi. Ili Hrvati. Definitivno Albanci, Bugari ili Bošnjaci. Svuda prevladava vjerovanje da je baš taj jedan, vlastiti narod, najstariji narod južne Europe.” Ovim rečenicama počinje tekst objavljen proteklog vikenda u listu Neue Zürcher Zeitung am Sonntag. Piše ga Adelheid Wölfl iz Sarajeva, a skraćenu verziju je objavio DW.

“Genetski nacionalizam”

“Stav da postoji zajednički etnički identitet, koji se ne zasniva samo na kulturi, jeziku i religiji već i na biološkom podrijetlu, također je široko rasprostranjen. Ovaj etno- ili genetski nacionalizam bio je jedan od razloga za krvave devedesete i građanski rat u republikama bivše Jugoslavije.

Način razmišljanja je bio: Bili smo ovdje prvi, vrijedimo više od ostalih, mi smo potpuno drugačiji, zato možemo dominirati nad ostalima i protjerati ih. Ovo razmišljanje je i danas rašireno.

Srpski novinar Ratko Dmitrović, koji je kasnije postao ministar za obitelj i demografiju, rekao je 2018. da su Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci svi istog podrijetla: oni su svi Srbi. “Nije teško, priznati istinu. Ne boli”, tvitao je.

Prema njegovim riječima, ostale etničke grupe su zapravo Srbi koji su jednostavno izdali svoje srpstvo.

Bivši hrvatski ministar obrazovanja Dragan Primorac, doktor i genetičar, smatra da su “više od tri četvrtine današnjih hrvatskih muškaraca potomci starih Europljana koji su živjeli u posljednjem ledenom dobu prije 20.000 godina na području današnje Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine”.

Studija s Harvarda: Nema bitnih genetskih razlika

Te priče su znanstvena glupost, što dokazuje i nova studija s Harvarda. “Kada biste mi dali DNA neke osobe i da vam moram reći je li ta osoba Hrvat ili Srbin, bilo bi izuzetno teško. Hrvati, Srbi i drugi su kulturni termini, ali ne odražavaju vrlo staru diferencijaciju u njihovoj demografsko-genetskoj povijesti”, kaže arheogenetičar Injigo Olalde, jedan od autora studije Genetička povijest Balkana od rimske granice do migracije Slavena, koja je objavljena u prosincu.

U studiji su analizirali DNA podatke 146 skeleta ljudi koji su živjeli u prvom mileniju nove ere i iskopani su s 20 različitih lokacija na Balkanu – u Hrvatskoj, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj i Albaniji.

Rezultati otkrivaju sljedeće: prvo, genetski fond svih ovih pojedinaca je sličan, a drugo, gotovo je identičan genetskom fondu današnjih jugoistočnih Europljana.

“Bez obzira na moderne nacionalne granice, stanovništvo u našem području istraživanja oblikovano je sličnim procesima migracije i promjena”, kaže Olalde. Ovo sugerira da su se važni demografski događaji koji su doprinijeli formiranju današnjih grupa dogodili već oko 1000. godine nove ere.

Nije došlo do zamjene, nego do miješanja

Migracijski tokovi se također mogu pratiti analizom DNA. Između 250. i 550. godine nove ere ljudi iz srednje i sjeverne Europe i Pontijsko-kaspijske stepe stigli su u jugoistočnu Europu. Nakon završetka rimske vladavine, odnosno između 6. i 10. stoljeća, sve veći broj migranata koji su govorili slavenski dolazi iz sjeveroistočne Europe.

Prema studiji, njihov DNA se danas može pronaći kod 30 do 60 posto stanovništva na Balkanu. Ovi migranti nisu zamijenili ljude koji su živjeli u toj regiji tijekom brončanog ili željeznog doba, već su se pomiješali s njima.

Genetski materijal ljudi iz željeznog i brončanog doba može se naći u oko 22 posto današnje populacije, a genetski materijal predaka iz zapadne Anatolije u oko 23 posto, kaže Olalde u intervjuu za NZZ am Sonntag.

Pitanje je hoće li studija naći put i u svijest šire javnosti na Balkanu. Jer ovdje neki “znanstvenici” doprinose nacionalističkoj i rasističkoj historiografiji. U Hrvatskoj su to bile teorije Franje Račkog. Tvrdio je da su Hrvati tijekom seobe stigli u “djelomično praznu kuću”, tako da se nisu miješali, te da sadašnje stanovništvo ima direktno podrijetlo od doseljenika koji govore slavenski.

Direktor Centra za studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu Florian Bieber kaže da kritički pogled na podjelu na etničke grupe nije raširen. “Postoji mnogo više pročišćenih povijesnih narativa koji zanemaruju mješavine i povezanosti”, kaže on.

“Pseudoznanstvene teorije i danas se koriste u propagandne svrhe”

Političarka radikalne desnice bosanskih Srba Biljana Plavšić, bivša potpredsjednica Republike Srpske, izjavila je 1993. da ona i drugi srpski nacionalisti nisu u stanju pregovarati s muslimanima iz genetskih razloga.

“Bio je to genetski deformiran materijal koji je prihvatio islam. I sada, naravno, postaje sve koncentriraniji sa svakom uzastopnom generacijom. Postaje sve gore i gore. Tijekom stoljeća geni su nastavili propadati”, kaže ova biologinja po struci. Bosanski Srbi su bili etnički i rasno superiorniji od bosanskih Muslimana, smatrala je ona.

Arheolog Mario Gavranović iz Austrijske akademije znanosti upozorava na pseudoznanstvenu teoriju o podrijetlu koja se koristi u propagandne svrhe i ističe da se ta rasistička ideologija širi i danas.

Na primjer, srpsko udruženje Poreklo prikuplja DNA uzorke kako bi ušlo u trag “srpskom naslijeđu”. Iz Porekla tvrde da Srbi sigurno nisu pomiješani s “turskom krvlju”. Istoimeno crnogorsko udruženje tvrdi da Srbi imaju potpuno drugačije gene od Albanaca.

“Svi pripadamo istom genskom fondu”

Jedna od rasprostranjenih ideja je da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci potekli direktno od doseljenih Slavena iz sjeveroistočne Europe u jednoj liniji i bez miješanja s drugima. Neki Albanci vjeruju da su direktni potomci Ilira, neki Grci vjeruju da imaju podrijetlo od starih Grka. Uzavrela mješavina praznovjerja, rasizma i nadmoći.

“Nema genetske osnove za razlike među etničkim grupama”, naglašava Naris Pojskić s Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu, miran čovjek koji kaže da je krajem 19. stoljeća Austrijanac Augustin Weisbach pokušao “mjerenjima opsega glave” utvrditi postoji li razlika između pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih Bošnjaka. Weisbach nije našao nijednu.

“Svi pripadamo istom genskom fondu. Uvijek smo duboko u sebi znali da nema razlike”, kaže Pojskić. Desničarski ideolozi koji ipak tvrde da su grupe biološki različite ignorirat će istraživanje DNA, kaže on.

Povezane teme:Bošnjaci Cazin genetika Hrvati Srbi studija

Svijet / Zanimljivosti

Naučnici upozoravaju: Na Balkanu slijedi ‘pakao’ – ne piše se dobro ni ovim zemljama

Published

prije 4 sata

27. Aprila 2024.

Bella

Iako naučnici imaju alate i metode da izmjere uticaj klimatskih promjena – kako se to može učiniti pa da pojedinac, u okviru vlastitog života, ima neku vrijednost kojom bi izmjerio kako se, pod uticajem klimatskih promjena, mijenja i njegov život?

Nije lako zamisliti šta je tačno “prosječno globalno zagrijavanje od 1,5 °C ili 2 °C” i na koji će nam način izmijeniti svakodnevni život.

Time su se pozabavili istraživači s Massachusetts Institute of Technology (MIT); razvili su novi način mjerenja utjecaja globalnog zatopljenja u stvarnom životu i predviđanja dugoročnih učinaka. Ispostavilo se da će značajnu promjenu osjetiti i ljudi na Balkanu.

Mjera naučnika MIT-a, kreirana uz korištenje podataka 50 različitih klimatskih modela, određena je prema tome koliko će u raznim destinacijama širom svijeta do 2100. godine rasti ili padati broj “dana na otvorenom”, odnosno razdoblja od 24 sata kada su temperature dovoljno ugodne za većinu ljudi da se bave aktivnostima na otvorenom, bilo da rade ili da provode slobodno vrijeme.

To su dani kada nije ni prevruće ni prehladno, što su naučnici smjestili u temperaturni raspon otprilike između 10 °C i 25 °C, bez ekstremnih vremenskih nepogoda.

Najveće promjene

Internetski alat koji su razvili istraživači s MIT-a također omogućava ljudima da postave vlastiti raspon temperature kada provjeravaju podatke iz svoje zemlje na temelju onoga što im samima predstavlja ugodno vrijeme.

Studija MIT-a pokazala je da će tropska odredišta doživjeti najveće promjene u broju dana na otvorenom. Najveći udar pretrpjet će Dominikanska Republika, koja će do kraja stoljeća izgubiti čak 124 dana ugodnog vremena godišnje. Meksiko, Indija, Tajland i Egipat izgubit će pola takvih dana.

Istaknuta je i podjela između globalnog sjevera, koji će dobiti više dana ugodnog vremena, i globalnog juga, koji će izgubiti više unatoč tome što je emitirao manje stakleničkih plinova.

A šta je s Europom, ko će izgubiti najviše “dana na otvorenom” do 2100.?

U Europi također postoji podjela sjever-jug kada su u pitanju dani na otvorenom. S obzirom na klimatsko zatopljavanje, na sjeveru će biti više dana s ugodnim vremenom jer će zime postati toplije, ali na jugu će ekstremne vrućine tokom ljetnih mjeseci uzrokovati pad broja dana na otvorenom.

Prema podacima MIT-a, Balkan će vjerovatno biti jedna od najteže pogođenih regija u Europi. Albanija će tako izgubiti 30 dana, Srbija 26, Sjeverna Makedonija 21, Bugarska 17, Kosovo 19, a Rumunjska 12 dana. Južnije, Grčka bi do 2100. mogla izgubiti 37 dana na otvorenom godišnje zbog ekstremnih vrućina između svibnja i rujna, navodi studija MI, javlja Slobodna Dalmacija.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Mladić iz BiH pijan demolirao parkirana vozila i fasadu zgrade u Austriji

Published

prije 5 sati

27. Aprila 2024.

Bella

Ozbiljan incident desio se u austrijskom Veng-im-Krajsu kada je mladić iz Bosne i Hercegovine (23) skrenuo sa puta i oštetio vozila na parkingu, a zatim i fasadu stambene zgrade.

Naime, mladić, nastanjen u Lincu, rekao je policiji da je izbjegavao mačku, koja je prelazila put ispred njega, usljed čega je skrenuo i udario u parkirano teretno vozilo, koje se inercijom pokrenulo i udarilo u ostala parkirana vozila. Mladić se na kraju zaustavio kod stambene zgrade, čiju je fasadu oštetio, piše Nezavisne.

On je povrijeđen u ovom udesu i odmah je prebače u lokalnu bolnicu. Ipak, tamo je izvršeno alkotestiranje i utvrđeno je da je mladić vozio pod uticajem alkohola. Njemu je odmah oduzeta vozačka dozvola, a biće prijavljen po nekoliko osnova.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Kada je svijet bio najbliže nuklearnom ratu? Jeste li čuli za Stanislava Petrova?

Published

prije 16 sati

26. Aprila 2024.

Bella

Nivo nuklearnog rizika drastično je porastao zbog destruktivne politike Zapada i može sa sobom da nosi opasnost od direktnog vojnog sukoba nuklearnih sila, saopštila je portparol ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova. Opasnost od nukleranog sukoba, uništenje svijeta kakvog poznajemo u nuklearnom ratu, prijetnja je za čovječanstvo još od prvih detonacija atomskih bombi koje su ekplodirale u Hirošimi i Nagasakiju.

Polarizacija svijeta, na one koji su uz Rusiju (Sovjetski savez) i one koji su uz SAD, od kraja Drugog svjetskog rata zapravo nikad nije prestala. Borba Amerikanaca i Rusa za globalnu prevlast rezultirala je utrkom u naoružavanju i razvijanju različitih vrsta nuklearnih bombi, srećom osim onih u Japanu niti jedna nije, osim kada su testiranja u pitanju, eksplodirala, piše N1.

Nuklerne sile svoje bombe najčešće koriste kao prijetnju i svi se nadamo da neće doći do trenutka da neko pritisne crveno dugme.

Ipak, od 1947. godine koja se smatra početkom Hladnog rata, pa sve do danas svijet je nekoliko puta bio na ivici uništenja. Jedna od najvećih kriza bila je početkom 60. godina.

Kubanska kriza

Kubanska raketna kriza dogodila se u oktobru 1962. godine i predstavlja jedan od najdramatičnijih trenutaka Hladnog rata. Kriza je svijet dovela na rub nuklearnog sukoba. Kriza je počela kada su američki izviđački avioni otkrili sovjetske balističke rakete na Kubi, samo 90 milja od obale Floride. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy odgovorio je uspostavljanjem pomorske blokade oko Kube kako bi spriječio dolazak dodatnih sovjetskih vojnih materijala. Nakon intenzivnih pregovora i javnih kao i tajnih komunikacija između Kennedyja i sovjetskog vođe Nikite Hruščova, postignut je dogovor: Sovjeti će povući svoje rakete iz Kube, a SAD će javno obećati da neće napasti Kubu. Dodatno, SAD je tajno pristao povući svoje rakete iz Turske, što je takođe bila bitna komponenta sporazuma koja je pomogla u deeskalaciji krize. To da je Kennedy pristao povući svoje projektile iz Turske saznalo se godinama kasnije. Potezi američkog predsjednika koji je na nagovor svog brata odlučio da ne bombarduje Kubu pokazali su se kao ključni.

Indijsko-pakistanska kriza

Nakon Kubanske raketne krize, jedna od značajnih nuklearnih kriza tokom Hladnog rata bila je Indijsko-pakistanska kriza 1971. godine. Ova kriza nije bila direktno vezana za konfrontaciju između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, ali je predstavljala regionalni sukob sa potencijalnim nuklearnim implikacijama, posebno nakon što su i Indija i Pakistan kasnije razvili nuklearno oružje.

Rat Izraela i arapskih zemalja predvođenih Egiptom

Međutim, ako se gledaju krize direktno povezane sa SAD i Sovjetskim Savezom, onda je značajan i tzv. Jomkipurski ili Ramazanski rat iz 1973. godine, kada su Sjedinjene Države stavile svoje nuklearne snage u stanje povišene pripravnosti kao odgovor na sovjetsku prijetnju da će intervenisati vojno u ratu između Izraela i koalicije arapskih država predvođenih Egiptom i Sirijom. Ovo je pokazalo da su globalne nuklearne sile i dalje bile spremne na upotrebu ili prijetnju upotrebom nuklearnog oružja u kontekstu međunarodnih sukoba. Sirija je godinama kasnije iako je nije pogodila nuklearna bomba potpuno razorena zemlja.

U noći 15. oktobra izraelske oklopne jedinice, kojima je zapovedao Arijel Šaron, iskoristile su slabo branjeni prostor između egipatske 2. i 3. armije na području Gorkih jezera na Sinajskom poluostrvu i ušle duboko u teritoriju koji su držali Egipćani. Došli su do Sueckog kanala i prešli ga. Nakon stvaranja mostobrana na zapadnoj obali kanala, Izraelci su napredovali egipatskom stranom obale prema gradu Suezu, pa su 21. oktobra okružili cijelu egipatsku 3. armiju. Izraelskim snagama je time bio otvoren put do Kaira. Egipatska vojska našla se u teškoj poziciji, suočena sa mogućnošću katastrofalnog poraza i gubitka cijele armije na Sinajskom poluostrvu. U takvoj situaciji je američki državni sekretar Kisindžer otputovao u Moskvu, gdje je sa sovjetskim liderom Brežnjevom dogovorio prekid vatre.

No, primirje je bilo prekinuto a Izrael je nastavio stezati obruč oko egipatske armije. Sovjetski Savez je Sadatu (Egipatski predsjednik) obećao da će 3. armija biti sačuvana i zaprijetio da će u slučaju nastavka izraelskog napada poslati u Egipat svoje vazdušno-desantne jedinice. Moskva je Sjedinjenim Američkim Državama predložila zajedničku američko-sovjetsku vojnu akciju u regiji, što u Vašingtonu nije primljeno sa odobravanjem. Nikson je u telefonskom razgovoru pokušavao odgovoriti Brežnjeva od vojnog angažmana a istovremeno je stavio američke nuklearne snage u stanje pripravnosti. Konfrontacija Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza oko Jomkipurskog rata bila je najveći sukob supersila nakon završetka Kubanske krize.

Kako je tehničar Stanislav Petrov spasio svijet?

Jedan od najdramatičnijih incidenata hladnog rata, koji je mogao dovesti do nuklearne katastrofe, dogodio se 26. septembra 1983. godine, kada je sovjetski vojni tehničar Stanislav Petrov bio dežuran u nuklearnom kontrolnom centru. Te noći, sovjetski sistem ranog upozorenja, poznat kao OKO, pogrešno je detektovao lansiranje američkih interkontinentalnih balističkih raketa prema Sovjetskom Savezu. Umjesto da automatski izvjesti svoje nadređene o detekciji, što bi moglo dovesti do uzvratnog nuklearnog udara, Petrov je procijenio situaciju kao lažni alarm.

Petrov je smatrao da je mala vjerovatnoća da bi SAD pokrenule napad sa samo nekoliko raketa i da bi napad bio masovniji. Odlučio je da pričeka dodatne potvrde o napadu, koje nikada nisu došle. Njegova procjena je bila tačna – “napad” je bio uzrokovan tehničkom greškom u sovjetskom satelitskom sistemu, koji je sunčevu refleksiju na oblacima pogrešno interpretirao kao lansiranje raketa. Petrovova smirenost i sposobnost da preispita tehnologiju spriječili su potencijalnu nuklearnu katastrofu između dvije supersile.

Uprkos prevenciji potencijalne nuklearne katastrofe, odbijajući da obavesti svoje pretpostavljene o upozorenjima računarskog sistema, pukovnik Petrov je prekršio svoja naređenja i vojni protokol. Kasnije su ga ispitivali nadređeni o njegovim akcijama tokom događaja, što je dovelo do toga da ga više nisu smatrali pouzdanim vojnim oficirom. Sovjetska vojska nije kaznila Petrova za njegove akcije, ali ga nije ni nagradila niti mu dala odlikovanja. Njegova akcija je otkrila nesavršenosti sovjetskog vojnog sistema, što je prikazalo njegove pretpostavljene u lošem svjetlu. Dobio je negativnu ocjenu za loše urađen pisani zadatak i njegova jednom obećavajuća vojna karijera stigla je do kraja. Prekomandovan je na manje povjerljiv posao, a potom i penzionisan. Petrov je do kraja života živio u priličnom siromaštvu.

Dobio je brojne međunarodne nagrade a o njemu je snimljen i film The Man Who Saved The World.

Preminuo je 2017. godine.

Norveška raketna kriza

Tog 25. januara 1995. godine, ruski radarski sistemi detektovali su lansiranje rakete iz pravca Norveške, koje je bilo usmjereno ka Rusiji. Raketa je bila zapravo istraživačka raketa, lansirana u svrhu naučnih istraživanja visokih atmosferskih slojeva, koja je nosila opremu za proučavanje sjeverne svjetlosti. Raketa je lansirana sa otoka Andøya u Norveškoj, a ruski sistem ranog upozorenja je pogrešno interpretirao njenu putanju kao mogući nuklearni napad.

Zabrinutost je nastala zbog toga što su Rusi smatrali da bi takva raketa mogla biti korištena za opremanje radara sa elektromagnetskim impulsom, što bi moglo biti uvod u nuklearni napad. Predsjednik Boris Jeljcin je aktivirao svoj “nuklearni kofer”, a ruski nuklearni snage su bile stavljenje u stanje pripravnosti.

Šta se točno dogodilo?

Ono što Rusi nisu uočili je da je raketa krenula prema moru na sjever, a ne prema Rusiji. Praćenje putanje u trajanju od 8 do 10 minuta bilo je krucijalno za donošenje odluke hoće li uslijediti napad. Jeljcin je po prvi puta u povijesti, u samo nekoliko minuta od obavijesti o uočenom projektilu, dobio crnu aktovku za pokretanje nuklearnog napada. Ipak, prvo se savjetovao sa svojim ministrom obrane. Svjedoci navode da je u Kremlju vladala totalna zbrka. Nije poznat tačan redoslijed događaja, no Jeljcin je pratio putanju projektila od početka od kraja te je i sam mogao vidjeti da se raketa udaljava od zračnog prostora Rusije. Ispaljena raketa je pala na zemlju blizu Spitsbergena, najvećeg otoka na Svalbardu, i to samo 24 min nakon lansiranja.

U novijoj historiji nuklearni rat se spominje najčešće od početka agresije Rusije na Ukrajinu. Spomenula ga je danas Zaharaova, svoje projektile često pokazuje i spominje Putin, no gledajući kroz historiju svjetski lideri koji su bili tvrdokorniji od današnjih bili su svijesni da pritisnuti crveno dugme znači i kraj svijeta i nisu to učinili. Nukelarne bombe kao sredstvo zastrašivanja koriste i prečesto.