Vanjskopolitički analitičar “Jutarnjeg lista” Vlado Vurušić napisao je članak u kojem se analiziraju ciljevi i namjere propagande koja dolazi iz Srbije.

“Sve mi se čini da će Srbija biti prinuđena krenuti u denacifikaciju Balkana. Voleo bih da grešim, napisao je na svom Twitter profilu član Glavnog odbora SNS-a i jedan od najbližih suradnika srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića – Vladimir Đukanović”, navodi se u analizi i nastavlja:

Objava je odmah uzburkala duhove ne samo u regiji jer je “uočena” ista retorika koju je ruski predsjednik Vladimir Putin iskoristio za bezočnu agresiju na Ukrajinu.

Jedini uz Rusiju

I ta prijetnja dolazi od režima koji je radikalno desne autoritarne provenijencije, koja prilično zaudara na moderniziranu, blago rečeno, mussolinijevsku verziju države.

Pogotovo ako uzmemo u obzir da je Srbija jedina zemlja u Evropi koja podržava rusku ukrajinsku avanturu, nadajući se da će ruski tenkovi potegnuti do Balkana kako bi “ispravili” ono što je izgubljeno u 90-ima.

“Srpski političari u Putinu vide šansu za sebe i u Srbiji kreće narativ kako je napokon u Rusiji pravi čovjek na vlasti i kako bismo mogli odbraniti tzv. tekovine Miloševićevih ratova”, kaže nam Zoran Vuletić, predsjednik Građanskog demokratskog foruma.

Za srbijanskog publicistu Nenada Kulačina Đukanovićeva izjava je krunski dokaz da je “Srbiju okovalo ludilo”.

“Koliko god su rusofilija i putinoljublje okupirali Srbiju, ovakvo što je, ipak, prešlo granicu koju nismo očekivali”, ističe Kulačin na Al Jazeeri.

Profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Tvrtko Jakovina kaže nam da ne zna koliko se treba uzrujavati i preozbiljno reagirati od ljudi bliskih Vučiću:

Jakovina smatra kako Đukanovićeva izjava, garnirana putinovskom fantazijom o denacifikaciji Balkana, daje novu kvalitetu i izgled.

“No, ne mislim da je to nešto što pomaže Srbiji, a niti dodatno treba strašiti ostale u regiji. Ona je Srbiju ponovno više gurnula prema Istoku ili odgurnula od Evrope, ali nije zato retoriku učinila ozbiljnijom, opasnijom, prijetnje realnijima.”

Vuletić ističe kako je Đukanović “stare radikale utješio da se ne brinu, da je Vučić još uvijek onaj stari – šešeljevac”.

Podsjeća da je Đukanović prije 20-ak dana predložio Šešelja za novog ministra policije kao jedinog sposobnog, a javnost nije reagirala.

Vjeruju u preokret

“Nažalost, to je trenutačno stanje u Srbiji”, kaže Vuletić.

Problem je što se Vučić i njegova klika još uvijek hrane ustajalim i pljesnivim ostacima velikosrpske agende, vjerujući u veliki preokret na valu Putinove osvajačke politike te stoje u niskom startu smatrajući da je na djelu tek time out u ratovima 90-ih koje bi trebalo obnoviti u novim geostrateškim odnosima.

Naime, Vučić je u Putinovoj ukrajinskoj avanturi odjednom vidio svjetlo na kraju miloševićevsko-memorandumske provalije kako bi krenuli u konačni epski obračun i “vratili ono” što je trebalo obaviti, kako nariče Vučićev ubogi etnoideološki propagandni stroj, nakon Prvoga svjetskog rata.

Tako se pravi poveznica da je svrha postojanja Hrvatske “da bude anti-Srbija, baš kao što je Ukrajina anti-Rusija”, kako je rečeno na obilježavanju Oluje u Novom Sadu.

Doduše, nakon nekog vremena Đukanović je napisao da se “samo šalio” te se ispričao “Aci” (Vučiću) – “Glup sam, je.. ga” i kako mu se prijetnja ratom regiji “omakla”.

No, kako god glup ili šaljivac bio, Đukanovićeva objava nije pala s neba, ona je rezultat politike koju Aleksandar Vučić, “Šešeljevo dijete” izašlo iz Miloševićeva memorandumskog šinjela (Vučić je u vrijeme rata na Kosovu 1999. godine bio ministar informiranja), provodi otkad je preuzeo vlast u Srbiji 2014. godine.

Aleksandar Vučić ne predstavlja se (samo) kao predsjednik Srbije, nego “svih Srba”, a promovira se politika “srpskog sveta” koja pretpostavlja “da će svi Srbi živjeti u jednoj državi”, kako kaže još jedan Vučićev posilni – Aleksandar Vulin.

Vučić gotovo samoubilački uzaludno vraća Srbiju na stalno podgrijavanje propale i poražene miloševićevsko-sanuovske velikosrpske politike, čineći time najveću medvjeđu uslugu upravo Srbima jer Srbi koji nisu uz tu njegovu politiku, izloženi su većem progonu i prokazivanjima od svih ostalih “tradicionalnih srpskih neprijatelja” – “ustaša, balija, Šiptara, milogoraca”.

Pokrenuti “denacifikaciju”

“U bre, ala se uzjogunio dvojkakrugaški svijet (termin koji se rabi za proevropske i protuvučićevske Srbe) što napisah da će Srbija možda morati da pokrene denacifikaciju Balkana.

Razumijem to, oni su uvijek podržavali svakog srpskog neprijatelja, od ustaša, balista, handžarovaca… To su činjenica bili nacisti, a dvojkakrugaškom svijetu srcu mili”, odgovorio je Đukanović na reakcije u Srbiji na njegovu prijetnju denacifikacijom.

Zoran Vuletić napominje da u Srbiji, osim časnih izuzetaka, nema medija koji će napraviti paralelu sadašnje situacije s 90-ima.

“Tada su također u simbiozi politika i mediji objasnili tzv. opću ugroženost Srba u regiji i Srbija je krenula u rat kako bi ih spasila. Bio je to tzv. preventivni rat.

Naravno, postoji odgovornost i na drugim stranama, ali srpska je bila najveća.” Danas je ponovno naglašena ista ta propaganda čak i s istim propagandistima.

Uz tabloide, i sve televizije s nacionalnom frekvencijom su upregnute u tu patetično osvajačku i šovinističku politiku, kao i sam vrh SPC-a te najveći broj političara, ne samo onih koji su na vlasti.

Vuletić upozorava na koji je način SPC izvođač političkih radova u Crnoj Gori.

“Zloupotrebom vjerskih osjećanja neobaviještenih građana Crkva se otvoreno uključila u agresivnu i zavojevačku politiku.

Kada je pokojni patrijarh Irinej rekao da je bivša vlast u Crnoj Gori gora od NDH, nije mogao učiniti veću uslugu samom Paveliću i NDH. Najtragičnije od svega jest to što je u istom intervjuu rekao da ako Milo Đukanović prihvati potpisati Temeljni ugovor, onda više nisu NDH.

Kako to drugačije objasniti nego beskrupuloznim skrnavljenjem sjećanja na žrtve Pavelićeva režima i kao svojevrsnu relativizaciju prirode tog zločinačkog režima zbog ostvarivanja velikosrpskog sna s jedne strane i ogoljene lukrativnosti s druge”, napominje Vuletić.

Vučićev režim stvara neprestanu atmosferu mogućeg rata i ugroženosti Srba te preko svojih medija, prema kremaljskoj propagandnoj špranci, širi “strah od nacifašizma u okruženju”.

Dio vladajuće koalicije

Zato se današnja Hrvatska proglašava nasljednicom zločinačke NDH, Hrvati se tituliraju kao ustaše, o položaju Srba u Crnoj Gori kaže se da je “gori nego u NDH”, o Bošnjacima se govori kao o “handžarovcima”, aludirajući na SS Handžar diviziju, a za Albance s Kosova kaže se da su nasljednici “balističkog kolaboracionističkog pokreta”.

Na sve to još se garnira “progon i neravnopravan položaj Srba”, premda su u svim tim zemljama Srbi u vladajućim koalicijama.

Recimo, na Kosovu, u Crnoj Gori i Hrvatskoj gdje je SDSS već dugo dio koalicije u vlasti “ustaškog premijera Plenkovića”, pa je pitanje jesu li i oni “ustaše” i zašto ne odgovaraju na takve napade.

Vučić je svojom patetično-nacionalističkom politikom učinio od Srbije najveći remetilački faktor u regiji, koliko god to bilo na prostačkoj nasilničkoj verbalnoj razini.

To je bolesna politika koja je dobar dio srbijanskog društva učinila bolesnim i taocem unaprijed poražene politike koja Srbiju dugoročno gura u provaliju. I sam Vučić tome daje ton.

Nedavno je tako, zbog napetosti na Kosovu, izjavio:

“Ne budu li htjeli sačuvati mir, ja vam kažem – Srbija će pobijediti”.

Jakovina ističe da Hrvatska nema mogućnost za dramatične vanjskopolitičke iskorake prema Srbiji jer su naš nacionalizam i održanje političke elite na vlasti ovisni o nacionalizmu u Srbiji (vrijedi i obrnuto).

“Izjava poput Đukanovićeve imamo svake godine – oko Oluje, oko pravoslavnog Božića, u različitim situacijama. Sada je Đukanović, a prije je bio Vulin, ponekad netko treći, i od toga nikada nema ništa, osim lošeg okusa u ustima i novog, privremenog osvježavanja mržnje i nesporazuma.

To je cilj takvih izjava, ali i cilj žestokih reakcija. Kada pomislite da ih izgovaraju ideološki drugovi, članovi iste političke obitelji, oni koji međusobno dijele tolike zajedničke interese i mržnje – a naprednjaci i HDZ-ovci su dio iste, pučke, centrale, onda bi bilo bolje pokušati razlučiti što je u pozadini.

Stopama Orbana

Moguće da je sve samo nacionalizam, moguće da ništa drugo nije važno, no to je onda pitanje za Pučane u Evropi, a manje za običnu, nepartijski uvezanu svjetinu. Naime, ima i drugih političkih obitelji, tamo gdje je već otišao jedan hrvatski “brat”, Orban iz Mađarske”, navodi Jakovina.

“Počev od prve Koštuničine vlade 2004. pa sve do danas, sve srpske vlasti oslanjale su se na podršku Rusije u vezi s najvećim problemima poput kosovskog te odnosa s Crnom Gorom, BiH, Hrvatskom…

Nevjerovatno je da poslije toliko godina većina ljudi u Srbiji ne vidi da se u vezi s tim pitanjima ruski interes potpuno razlikuje od srpskog. Srpski je interes da dođe do konačnog mira u regiji, a ruski da dođe do novog sukoba i destabilizacije Europe”, kaže Vuletić.

“Danas je Srbija jedina država u Evropi na strani Putinova zločinačkog režima i njegovog agresivnog rata u Ukrajini. Cijenu te gubitničke politike uveliko plaćamo – EU integracije su prekinute, a građani nisu svjesni što to znači za njihove buduće živote”, napominje Vuletić.

Prema Vuletićevu mišljenju, predsjednik Vučić imao je maestralnu priliku 2012. postati državnik, a preduvjet tome bio je da se odrekne svoje radikalske prošlosti i prihvati odgovornost Srbije, koja je najveća za razbijanje bivše zajedničke države, bez obzira na to što postoji odgovornost i na drugim stranama.

Nažalost, pokazao je politički kukavičluk i potvrdio pripadnost Šešeljevoj ideologiji te tako dobio podršku na izborima.

“U ovakvim okolnostima ostaje nam utješno to što, i pokraj želja sumanutih pojedinaca, nema snage u društvu za nove oružane sukobe”, kaže nam Vuletić.

Predsjednik GDF-a navodi da je Srbija još uvijek u košmaru od sveukupnog političkog i vojnih poraza s kraja 90-ih. Posljednjih pet-šest godina Vučić intenzivno radi na odbrani i promociji te gubitničke, velikodržavne politike.

“Kada spominje tzv. pomoć regiji u vakcinama, pšenici, gradnji aerodroma u BiH, a sada i helikoptere za gašenje požara, on to čini u atmosferi koja javnosti Srbije sugerira da su stasala nova vremena i da je Srbija ponovo spremna na velikodržavni projekt koji je postavljen kao cilj i u Memorandumu SANU, samo ovaj put u Ćosićevoj izmijenjenoj paradigmi – osvojimo u miru ono što nismo uspjeli u ratu.”

Naopaka politika

Vuletić smatra da u srpskom društvu nema dovoljno snage da se suprotstavi takvoj naopakoj politici i stoga će najskuplju cijenu novih zabluda svakako platiti građani Srbije.

Jakovina, pak, navodi da je danas Hrvatska u boljoj situaciji nego što je bila prije 20 ili 30 godina i “mi se ne trebamo strašiti zbog povremenih verbalnih eskapada, nego trebamo biti spremni uzvratiti jasnim pokazateljem što smo napravili više, koliko smo naprijed u odnosu na kritike koje nam dolaze, mi trebamo biti toliko superiorni da nam kritike ne smiju biti ništa drugo do smiješne”.

Prema Jakovininu mišljenju, “Srbi nigdje nisu ugroženi, a i tamo gdje bih ja mislio da ima prostora da se njihov položaj popravlja, oni su na vlasti ili se uspijevaju politički i kulturno ostvarivati”.

Problem je što Vučićev režim stalno diže tenzije, a njegovi mediji plaše “početkom rata” ili napada na Srbe u Hrvatskoj, BiH, Kosovu, Crnoj Gori – gotovo na sedmičnoj bazi, a “neprijatelji i opasnosti” ciklički se mijenjaju po dnevnopolitičkoj Vučićevoj potrebi.

Kako kaže Kulačin, problem je što golema većina SNS-a vjeruje u to što je Đukanović napisao:

“Za sve njih su svi Hrvati ustaše, Bošnjaci balije, a kosovski Albanci se posprdno nazivaju Šiptarima. Rusija je u njihovim zatupljenim mozgovima srpska majka, a Srbija je toliko vojno i ekonomski moćna da bi za nekoliko sati “denacificirala” cijelu regiju.”

Jakovina, pak, kaže da pozivanje na ono što Putin čini ili podsjećanje na rusku retoriku sada zvuče opasnije jer “smo trenutno u situaciji kada se svjetski poredak mijenja, kada postaje jasno da će svijet budućnosti biti drukčiji od svijeta do prije nekoliko mjeseci, a to znači da bi moglo doći do preraspodjele moći i utjecaja”.

No, Jakovina je uvjeren da je Vučićevo ufanje u Putina ipak “ludom radovanje”.

“Putinove pobjede neće biti jer zasad u Evropi i Americi nema kolebanja na najvažnijim pitanjima. Nema mogućnosti da Rusija odustane od osvojenog, niti da Ukrajina vrati ono što je izgubila. Zasad. “Zasad” može biti i vrlo dugo.”

Koliko god Đukanovićeva objava bila “glupa šala”, ona, nažalost, pokazuje u kakvom je komatoznom stanju današnja Srbija koja svojim ponašanjem dohranjuje susjedne nacionalizme, gurajući regiju stalno na rub zaostajanja i potvrđivanja svih negativnih predrasuda o “nama ovdje”.