Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Vučićev režim stalno podgrijava atmosferu mogućeg rata. Hoće li najveću cijenu platiti građani Srbije?

Published

on

Vanjskopolitički analitičar “Jutarnjeg lista” Vlado Vurušić napisao je članak u kojem se analiziraju ciljevi i namjere propagande koja dolazi iz Srbije.

“Sve mi se čini da će Srbija biti prinuđena krenuti u denacifikaciju Balkana. Voleo bih da grešim, napisao je na svom Twitter profilu član Glavnog odbora SNS-a i jedan od najbližih suradnika srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića – Vladimir Đukanović”, navodi se u analizi i nastavlja:

Objava je odmah uzburkala duhove ne samo u regiji jer je “uočena” ista retorika koju je ruski predsjednik Vladimir Putin iskoristio za bezočnu agresiju na Ukrajinu.

Jedini uz Rusiju

I ta prijetnja dolazi od režima koji je radikalno desne autoritarne provenijencije, koja prilično zaudara na moderniziranu, blago rečeno, mussolinijevsku verziju države.

Pogotovo ako uzmemo u obzir da je Srbija jedina zemlja u Evropi koja podržava rusku ukrajinsku avanturu, nadajući se da će ruski tenkovi potegnuti do Balkana kako bi “ispravili” ono što je izgubljeno u 90-ima.

“Srpski političari u Putinu vide šansu za sebe i u Srbiji kreće narativ kako je napokon u Rusiji pravi čovjek na vlasti i kako bismo mogli odbraniti tzv. tekovine Miloševićevih ratova”, kaže nam Zoran Vuletić, predsjednik Građanskog demokratskog foruma.

Za srbijanskog publicistu Nenada Kulačina Đukanovićeva izjava je krunski dokaz da je “Srbiju okovalo ludilo”.

“Koliko god su rusofilija i putinoljublje okupirali Srbiju, ovakvo što je, ipak, prešlo granicu koju nismo očekivali”, ističe Kulačin na Al Jazeeri.

Profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Tvrtko Jakovina kaže nam da ne zna koliko se treba uzrujavati i preozbiljno reagirati od ljudi bliskih Vučiću:

Jakovina smatra kako Đukanovićeva izjava, garnirana putinovskom fantazijom o denacifikaciji Balkana, daje novu kvalitetu i izgled.

“No, ne mislim da je to nešto što pomaže Srbiji, a niti dodatno treba strašiti ostale u regiji. Ona je Srbiju ponovno više gurnula prema Istoku ili odgurnula od Evrope, ali nije zato retoriku učinila ozbiljnijom, opasnijom, prijetnje realnijima.”

Vuletić ističe kako je Đukanović “stare radikale utješio da se ne brinu, da je Vučić još uvijek onaj stari – šešeljevac”.

Podsjeća da je Đukanović prije 20-ak dana predložio Šešelja za novog ministra policije kao jedinog sposobnog, a javnost nije reagirala.

Vjeruju u preokret

“Nažalost, to je trenutačno stanje u Srbiji”, kaže Vuletić.

Problem je što se Vučić i njegova klika još uvijek hrane ustajalim i pljesnivim ostacima velikosrpske agende, vjerujući u veliki preokret na valu Putinove osvajačke politike te stoje u niskom startu smatrajući da je na djelu tek time out u ratovima 90-ih koje bi trebalo obnoviti u novim geostrateškim odnosima.

Naime, Vučić je u Putinovoj ukrajinskoj avanturi odjednom vidio svjetlo na kraju miloševićevsko-memorandumske provalije kako bi krenuli u konačni epski obračun i “vratili ono” što je trebalo obaviti, kako nariče Vučićev ubogi etnoideološki propagandni stroj, nakon Prvoga svjetskog rata.

Tako se pravi poveznica da je svrha postojanja Hrvatske “da bude anti-Srbija, baš kao što je Ukrajina anti-Rusija”, kako je rečeno na obilježavanju Oluje u Novom Sadu.

Doduše, nakon nekog vremena Đukanović je napisao da se “samo šalio” te se ispričao “Aci” (Vučiću) – “Glup sam, je.. ga” i kako mu se prijetnja ratom regiji “omakla”.

No, kako god glup ili šaljivac bio, Đukanovićeva objava nije pala s neba, ona je rezultat politike koju Aleksandar Vučić, “Šešeljevo dijete” izašlo iz Miloševićeva memorandumskog šinjela (Vučić je u vrijeme rata na Kosovu 1999. godine bio ministar informiranja), provodi otkad je preuzeo vlast u Srbiji 2014. godine.

Aleksandar Vučić ne predstavlja se (samo) kao predsjednik Srbije, nego “svih Srba”, a promovira se politika “srpskog sveta” koja pretpostavlja “da će svi Srbi živjeti u jednoj državi”, kako kaže još jedan Vučićev posilni – Aleksandar Vulin.

Vučić gotovo samoubilački uzaludno vraća Srbiju na stalno podgrijavanje propale i poražene miloševićevsko-sanuovske velikosrpske politike, čineći time najveću medvjeđu uslugu upravo Srbima jer Srbi koji nisu uz tu njegovu politiku, izloženi su većem progonu i prokazivanjima od svih ostalih “tradicionalnih srpskih neprijatelja” – “ustaša, balija, Šiptara, milogoraca”.

Pokrenuti “denacifikaciju”

“U bre, ala se uzjogunio dvojkakrugaški svijet (termin koji se rabi za proevropske i protuvučićevske Srbe) što napisah da će Srbija možda morati da pokrene denacifikaciju Balkana.

Razumijem to, oni su uvijek podržavali svakog srpskog neprijatelja, od ustaša, balista, handžarovaca… To su činjenica bili nacisti, a dvojkakrugaškom svijetu srcu mili”, odgovorio je Đukanović na reakcije u Srbiji na njegovu prijetnju denacifikacijom.

Zoran Vuletić napominje da u Srbiji, osim časnih izuzetaka, nema medija koji će napraviti paralelu sadašnje situacije s 90-ima.

“Tada su također u simbiozi politika i mediji objasnili tzv. opću ugroženost Srba u regiji i Srbija je krenula u rat kako bi ih spasila. Bio je to tzv. preventivni rat.

Naravno, postoji odgovornost i na drugim stranama, ali srpska je bila najveća.” Danas je ponovno naglašena ista ta propaganda čak i s istim propagandistima.

Uz tabloide, i sve televizije s nacionalnom frekvencijom su upregnute u tu patetično osvajačku i šovinističku politiku, kao i sam vrh SPC-a te najveći broj političara, ne samo onih koji su na vlasti.

Vuletić upozorava na koji je način SPC izvođač političkih radova u Crnoj Gori.

“Zloupotrebom vjerskih osjećanja neobaviještenih građana Crkva se otvoreno uključila u agresivnu i zavojevačku politiku.

Kada je pokojni patrijarh Irinej rekao da je bivša vlast u Crnoj Gori gora od NDH, nije mogao učiniti veću uslugu samom Paveliću i NDH. Najtragičnije od svega jest to što je u istom intervjuu rekao da ako Milo Đukanović prihvati potpisati Temeljni ugovor, onda više nisu NDH.

Kako to drugačije objasniti nego beskrupuloznim skrnavljenjem sjećanja na žrtve Pavelićeva režima i kao svojevrsnu relativizaciju prirode tog zločinačkog režima zbog ostvarivanja velikosrpskog sna s jedne strane i ogoljene lukrativnosti s druge”, napominje Vuletić.

Vučićev režim stvara neprestanu atmosferu mogućeg rata i ugroženosti Srba te preko svojih medija, prema kremaljskoj propagandnoj špranci, širi “strah od nacifašizma u okruženju”.

Dio vladajuće koalicije

Zato se današnja Hrvatska proglašava nasljednicom zločinačke NDH, Hrvati se tituliraju kao ustaše, o položaju Srba u Crnoj Gori kaže se da je “gori nego u NDH”, o Bošnjacima se govori kao o “handžarovcima”, aludirajući na SS Handžar diviziju, a za Albance s Kosova kaže se da su nasljednici “balističkog kolaboracionističkog pokreta”.

Na sve to još se garnira “progon i neravnopravan položaj Srba”, premda su u svim tim zemljama Srbi u vladajućim koalicijama.

Recimo, na Kosovu, u Crnoj Gori i Hrvatskoj gdje je SDSS već dugo dio koalicije u vlasti “ustaškog premijera Plenkovića”, pa je pitanje jesu li i oni “ustaše” i zašto ne odgovaraju na takve napade.

Vučić je svojom patetično-nacionalističkom politikom učinio od Srbije najveći remetilački faktor u regiji, koliko god to bilo na prostačkoj nasilničkoj verbalnoj razini.

To je bolesna politika koja je dobar dio srbijanskog društva učinila bolesnim i taocem unaprijed poražene politike koja Srbiju dugoročno gura u provaliju. I sam Vučić tome daje ton.

Nedavno je tako, zbog napetosti na Kosovu, izjavio:

“Ne budu li htjeli sačuvati mir, ja vam kažem – Srbija će pobijediti”.

Jakovina ističe da Hrvatska nema mogućnost za dramatične vanjskopolitičke iskorake prema Srbiji jer su naš nacionalizam i održanje političke elite na vlasti ovisni o nacionalizmu u Srbiji (vrijedi i obrnuto).

“Izjava poput Đukanovićeve imamo svake godine – oko Oluje, oko pravoslavnog Božića, u različitim situacijama. Sada je Đukanović, a prije je bio Vulin, ponekad netko treći, i od toga nikada nema ništa, osim lošeg okusa u ustima i novog, privremenog osvježavanja mržnje i nesporazuma.

To je cilj takvih izjava, ali i cilj žestokih reakcija. Kada pomislite da ih izgovaraju ideološki drugovi, članovi iste političke obitelji, oni koji međusobno dijele tolike zajedničke interese i mržnje – a naprednjaci i HDZ-ovci su dio iste, pučke, centrale, onda bi bilo bolje pokušati razlučiti što je u pozadini.

Stopama Orbana

Moguće da je sve samo nacionalizam, moguće da ništa drugo nije važno, no to je onda pitanje za Pučane u Evropi, a manje za običnu, nepartijski uvezanu svjetinu. Naime, ima i drugih političkih obitelji, tamo gdje je već otišao jedan hrvatski “brat”, Orban iz Mađarske”, navodi Jakovina.

“Počev od prve Koštuničine vlade 2004. pa sve do danas, sve srpske vlasti oslanjale su se na podršku Rusije u vezi s najvećim problemima poput kosovskog te odnosa s Crnom Gorom, BiH, Hrvatskom…

Nevjerovatno je da poslije toliko godina većina ljudi u Srbiji ne vidi da se u vezi s tim pitanjima ruski interes potpuno razlikuje od srpskog. Srpski je interes da dođe do konačnog mira u regiji, a ruski da dođe do novog sukoba i destabilizacije Europe”, kaže Vuletić.

“Danas je Srbija jedina država u Evropi na strani Putinova zločinačkog režima i njegovog agresivnog rata u Ukrajini. Cijenu te gubitničke politike uveliko plaćamo – EU integracije su prekinute, a građani nisu svjesni što to znači za njihove buduće živote”, napominje Vuletić.

Prema Vuletićevu mišljenju, predsjednik Vučić imao je maestralnu priliku 2012. postati državnik, a preduvjet tome bio je da se odrekne svoje radikalske prošlosti i prihvati odgovornost Srbije, koja je najveća za razbijanje bivše zajedničke države, bez obzira na to što postoji odgovornost i na drugim stranama.

Nažalost, pokazao je politički kukavičluk i potvrdio pripadnost Šešeljevoj ideologiji te tako dobio podršku na izborima.

“U ovakvim okolnostima ostaje nam utješno to što, i pokraj želja sumanutih pojedinaca, nema snage u društvu za nove oružane sukobe”, kaže nam Vuletić.

Predsjednik GDF-a navodi da je Srbija još uvijek u košmaru od sveukupnog političkog i vojnih poraza s kraja 90-ih. Posljednjih pet-šest godina Vučić intenzivno radi na odbrani i promociji te gubitničke, velikodržavne politike.

“Kada spominje tzv. pomoć regiji u vakcinama, pšenici, gradnji aerodroma u BiH, a sada i helikoptere za gašenje požara, on to čini u atmosferi koja javnosti Srbije sugerira da su stasala nova vremena i da je Srbija ponovo spremna na velikodržavni projekt koji je postavljen kao cilj i u Memorandumu SANU, samo ovaj put u Ćosićevoj izmijenjenoj paradigmi – osvojimo u miru ono što nismo uspjeli u ratu.”

Naopaka politika

Vuletić smatra da u srpskom društvu nema dovoljno snage da se suprotstavi takvoj naopakoj politici i stoga će najskuplju cijenu novih zabluda svakako platiti građani Srbije.

Jakovina, pak, navodi da je danas Hrvatska u boljoj situaciji nego što je bila prije 20 ili 30 godina i “mi se ne trebamo strašiti zbog povremenih verbalnih eskapada, nego trebamo biti spremni uzvratiti jasnim pokazateljem što smo napravili više, koliko smo naprijed u odnosu na kritike koje nam dolaze, mi trebamo biti toliko superiorni da nam kritike ne smiju biti ništa drugo do smiješne”.

Prema Jakovininu mišljenju, “Srbi nigdje nisu ugroženi, a i tamo gdje bih ja mislio da ima prostora da se njihov položaj popravlja, oni su na vlasti ili se uspijevaju politički i kulturno ostvarivati”.

Problem je što Vučićev režim stalno diže tenzije, a njegovi mediji plaše “početkom rata” ili napada na Srbe u Hrvatskoj, BiH, Kosovu, Crnoj Gori – gotovo na sedmičnoj bazi, a “neprijatelji i opasnosti” ciklički se mijenjaju po dnevnopolitičkoj Vučićevoj potrebi.

Kako kaže Kulačin, problem je što golema većina SNS-a vjeruje u to što je Đukanović napisao:

“Za sve njih su svi Hrvati ustaše, Bošnjaci balije, a kosovski Albanci se posprdno nazivaju Šiptarima. Rusija je u njihovim zatupljenim mozgovima srpska majka, a Srbija je toliko vojno i ekonomski moćna da bi za nekoliko sati “denacificirala” cijelu regiju.”

Jakovina, pak, kaže da pozivanje na ono što Putin čini ili podsjećanje na rusku retoriku sada zvuče opasnije jer “smo trenutno u situaciji kada se svjetski poredak mijenja, kada postaje jasno da će svijet budućnosti biti drukčiji od svijeta do prije nekoliko mjeseci, a to znači da bi moglo doći do preraspodjele moći i utjecaja”.

No, Jakovina je uvjeren da je Vučićevo ufanje u Putina ipak “ludom radovanje”.

“Putinove pobjede neće biti jer zasad u Evropi i Americi nema kolebanja na najvažnijim pitanjima. Nema mogućnosti da Rusija odustane od osvojenog, niti da Ukrajina vrati ono što je izgubila. Zasad. “Zasad” može biti i vrlo dugo.”

Koliko god Đukanovićeva objava bila “glupa šala”, ona, nažalost, pokazuje u kakvom je komatoznom stanju današnja Srbija koja svojim ponašanjem dohranjuje susjedne nacionalizme, gurajući regiju stalno na rub zaostajanja i potvrđivanja svih negativnih predrasuda o “nama ovdje”.

Svijet / Zanimljivosti

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Published

on

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?

Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će  20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

akos.ba

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

5 navika za zdraviji um i život

Published

on

Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.

Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.

Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije

sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.

Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.

Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.

Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:

1. Spavanje umanjuje stres

Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?

Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.

2. Budite se sa prvim izlaskom sunca

Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.

Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.

3. Konzumirajte riblje ulje

Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.

4. Budite koncentrisani i meditirajte

Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.

5. Kreirajte sebi neugodnosti

Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.

Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?

Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Zabavni načini da djeci odagnate dosadu

Published

on

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.

Autor: Jelena Računica

Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.

Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.

Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.

Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.

Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.

Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.

Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.

akos.ba

Nastavi čitati

Najčitanije