Svijet / Zanimljivosti
Sirijska izbjeglica dovodi Hrvatsku pred Evropski sud za ljudska prava: “Ljudima su lomili kosti”
Sirijska izbjeglica Sami Barkal, koji je tajno snimao kako hrvatski graničari tuku njegove saputnike, će dovesti hrvatske vlasti pred Evropski sud za ljudska prava u prvom pravnom izazovu protiv prakse “pushbackova”, tj. nasilnog vraćanja u Bosnu i Hercegovinu, piše Guardian.
“Nisam mogao zaboraviti to iskustvo na granici. Napravio sam taj video jer sam želio da ljudi shvate šta nam se dešava i kako se igraju sa našim životima kao da ništa ne vrijede. Šta još možemo učiniti da to prestane? Tako da zaista imam nade u sud. Da li zaista želimo granice sa zidovima, nasiljem i odbacivanjem? Ili želimo da pronađemo humaniji način?” kaže Sami Barkal.
Barkal je napustio Kobane u Siriji 2014. godine kada je ISIS počeo da bombarduje kurdska sela. Imao je 13 godina.
“Otišao sam sa majkom i bratom u Tursku. Vratili su se nakon nekog vremena, ali nisam mogao da se vratim jer sam se bojao da ću biti primoran da služim vojsku. Kada je moja porodica otišla, tada je za mene zaista počeo život. Morao sam sam da učim o životu”, ispričao je on.
Barkal je našao posao u Turskoj, radeći od 2 do 20 sati na berbi i pakovanju povrća. Kada je shvatio da tako ne može da nastavi, a sumnjajući da neće naći posao pod humanijim uslovima rada u Turskoj, odlučio je da se pridruži stotinama azilanata koji svakodnevno šetaju snježnim stazama balkanske rute, pokušavajući da stignu do centralne Evrope.
Kako navodi Guardian, granična policija u Hrvatskoj mnoge migrante zaustavlja i pretresa, “a neke opljačkaju i nasilno gurnu nazad u Bosnu i Hercegovinu, gdje su hiljade tražitelja azila zaglavljene na niskim temperaturama”.
Ističe se da ovakva “pushback” prakta predstavlja kršenje međunarodnog prava, koje kaže da tražitelji azila moraju imati priliku da podnesu zahtjev za azil nakon što se nađu unutar granica zemlje.
“Situacija je bila katastrofalna. Nije bilo nikakve podrške i na kraju smo spavali u blatnjavom polju. Imao sam šator, ali mnogi drugi su morali da improvizuju sa vrećama za smeće. Za hranu i tuširanje oslanjali smo se na volontere i lokalno stanovništvo. Morao sam da odem odatle”, prisjetio se Barkal.
U novembru 2018. Barkal je odlučio da pokuša preći granicu iz Bosne u Hrvatsku sa grupom tražitelja azila iz sjeverne Afrike. Budući da je najmlađi u grupi, odrasli su mu predložili da ostane u slučaju da ih zaustavi hrvatska policija. Odjednom je začuo krikove. Skriven iza žbunja, počeo je da snima.
“Hrvatska policija ih muči. Ljudima lome kosti”, šapnuo je Barkal u svoj telefon dok se čuo zvuk pendreka koji udaraju u meso. Onda tišina. Nekoliko minuta kasnije, trojica muškaraca iz njegove grupe izašla su iz šume sa modricama na licu, krvavim ustima i nosovima i slomljenim rebrima.
Guardian je bio prvi medij koji je objavio video koji je postao viralan i postao jedan od prvih dokaza za fizičko maltretiranje migranata na granici Hrvatske.
“Bio sam tako uplašen jer smo išli u tom pravcu. Mogao sam to biti ja. Ali morao sam snimiti nešto od toga da ljudi razumiju šta se dešava na granici. Prvo smo samo čuli krikove, a onda je jedan čovjek došao sa okrvavljenim licem. Tada više nisam imao riječi. Ostao sam bez teksta. Doslovno sam se tresao. Napustili smo rat i došli ovamo tražeći sigurnost, a onda se ovo dogodi. Kada su muškarci došli prema nama, pokušali smo im malo pomoći i onda smo se zajedno vratili u kamp. Bip sam tako uplašen da su mi noge jedva mogle da se pomjere”, ispričao je.
Ovo nije bio prvi put da je Barkal bio primoran da se vrati. Mjesec dana ranije, u oktobru iste godine, njega i grupu Sirijaca zaustavili su hrvatski graničari dok su se odmarali u napuštenoj zgradi.
“Policajci su nas pretresli i oduzeli nam stvari. Zatim su nas otpratili do bijelog kombija i odvezli nazad do granice. Kada su se vrata kombija otvorila, vidjeli smo grupu naoružanih policajaca koji su čekali vani. Dali su nam znak da se pomerimo i nisu rekli ni riječ. Bili smo previše uplašeni da pričamo. Sinulo nam je da nas na silu vraćaju u Bosnu. Vraćaju nas životu u tom blatnjavom polju bez ičega”, rekao je Barkal.
Nakon brojnih pokušaja, Barkal je konačno uspio doći do Njemačke krajem 2018. godine gdje su mu vlasti odobrile zahtjev za azil.
Danas radi u supermarketu u Nordenu, gradu na njemačkoj. Po završetku škole planira da se postane medicinski tehničar. Međutim, Barkal nije zaboravio zlostavljanja koja je pretrpio. Značajno je doprinio pokušaju da se otkrije što se događa u Hrvatskoj, govoreći i u Europskom parlamentu.
Carsten Gericke, partner-pravnik Evropskog centra za ustavna i ljudska prava (ECCHR), nezavisne, neprofitne nevladine organizacije s ciljem provođenja ljudskih prava pravnim putem, zastupa Barkala i još dvojicu Sirijaca u njihovom slučaju ispred Evropskog suda za ljudska prava. Kaže da su njegovi klijenti objasnili kako su bili “podvrgnuti kolektivnom protjerivanju” i kako im se “nije dala prilika da pojedinačno objasne svoju situaciju i bili su primorani da se vrate zajedno bez ikakve procjene”.
Barkal također nije dobio priliku da ospori vraćanje u zemlju iz koje je prešao granicu, a iako je bio maloljetan, policajci su ga vratili u BiH ne procijenivši rizike za njega i sa punim saznanjem da ga tjeraju nazad u neimaštinu, u zemlju koja, kako navodi Guardian, “nije imala efikasan sistem azila u to vrijeme”.
Gericke dodaje da Barkalov slučaj “šire osporava hrvatsku politiku pushbackova: hrvatski službenici rutinski postupaju s ljudima izvan okvira zakona, ne prave zvanične evidencije o prisutnosti izbjeglica i migranata na svojoj teritoriji, drže ih u pritvoru bez komunikacije i ometaju im pristup azilu ili bilo kakvom pravnom savjetu ili podršci”.
Prema ECCHR-u, Barkalov slučaj je izuzetan, jer su mnogi drugi doživjeli slične situacije, ali samo nekoliko slučajeva dospijeva do međunarodnih sudova zbog logističkih prepreka.
Sada je na sudu da utvrdi da li je Hrvatska povrijedila Samijeva prava time što ga je nezakonito protjerala u Bosnu kada je bio maloljetan. Osim ovog nalaza, Hrvatska bi bila dužna jamčiti da se takva kršenja više neće ponoviti. Oni bi trebali izraditi akcioni plan i dostaviti izvještaje o njegovoj implementaciji.
Uprkos svjedočenjima humanitarnih radnika, medija i novinara, Hrvatska je uporno poricala da je vraćala tražioce azila u BiH ili da je koristila nasilje protiv njih.
Međutim, 2019. godine, nakon višemjesečnih službenih demantija, u intervjuu za švicarsku televiziju, činilo se da je tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović priznala da je došlo do ove prakse. Ona je negirala da su ti slučajevi bili nezakoniti, ali je priznala da je policija pri tome koristila silu, poše N1.
“Razgovarala sam sa ministrom unutrašnjih poslova, načelnikom policije i službenicima na terenu i oni su me uvjeravali da nisu koristili pretjeranu silu. Naravno, potrebna je određena sila tokom odbacivanja”, rekla je Grabar-Kitarović u intervjuu tada, kako piše Guardian.
ESLJP je 2019. godine presudio da je hrvatska policija odgovorna za smrt šestogodišnje avganistanske djevojčice. Vlasti su primorale njenu porodicu da se vrati u Srbiju tako što je prešla željezničke šine ne dozvoljavajući im da zatraže azil.
Djevojčicu, po imenu Madina Hussiny, udario je i ubio tada voz.
Svijet / Zanimljivosti
O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike
Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?
Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.
Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr
Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.
Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.
Navike se usvajaju od najranije dobi
Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.
Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.
Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?
Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će 20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.
Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.
Nikada nije kasno
Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.
Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.
akos.ba
Svijet / Zanimljivosti
5 navika za zdraviji um i život
Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.
Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.
Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.
Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije
sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.
Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.
Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.
Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.
Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:
1. Spavanje umanjuje stres
Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?
Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.
2. Budite se sa prvim izlaskom sunca
Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.
Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.
3. Konzumirajte riblje ulje
Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.
4. Budite koncentrisani i meditirajte
Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.
5. Kreirajte sebi neugodnosti
Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.
Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?
Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones
Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić
Svijet / Zanimljivosti
Zabavni načini da djeci odagnate dosadu
Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.
Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.
Autor: Jelena Računica
Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.
Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.
Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.
Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.
Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.
Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.
Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.
akos.ba
-
Cazinprije 3 dana
Odlični rezultati za TKD BOSNA Cazin u Bugarskoj
-
Svijet / Zanimljivostiprije 5 dana
Zabavni načini da djeci odagnate dosadu
-
Religijaprije 5 dana
Ljubav prema majci je ibadet, a ljubav prema ženi je sreća
-
Cazinprije 4 dana
Najava tribine – Kako ostvariti uspjeh u životu: Muhammedov alejhi selam primjer
-
Svijet / Zanimljivostiprije 4 dana
5 navika za zdraviji um i život
-
Svijet / Zanimljivostiprije 2 dana
O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike
-
Religijaprije 5 sati
Bol i patnja nas uče da budemo zahvalni kad smo dobro