Kao manjina, muslimani Ukrajine su u prošlosti često bili diskriminirani. Posljednjih godina, a pod pritiskom političkih okolnosti sve su prihvaćeniji od strane ukrajinske većine – kazao je za Preporod.info dr. Ahmet Alibašić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, s kojim smo razgovarali o muslimanima u Ukrajini.

Kako je kazao dr. Alibašić, muslimani su nakon kršćana i ateista treća najbrojnija vjerska grupa, a njihov tačan broj nije poznat.

– Ukrajina je dominantno kršćanska zemlja sa oko 82% kršćana. Pravoslavnih je oko 72%, a grkokatolika, katolika i protestanata oko 14%. Kijevska patrijaršija ima duplo više pripadnika od one Moskovske s tim da ima puno neodlučnih pravoslavaca kad je pripadnost jednoj od ove dvije suparničke patrijaršije u pitanju. Opća religioznost je mnogo veća na zapadu Ukrajine (iznad 90%) nego li na istoku zemlje i Donbasu (Donjecku i Luganjsku) gdje se tek nešto više od polovine stanovnika izjašnjava da su religiozni. Muslimani su nakon kršćana i ateista treća najbrojnija vjerska grupa. Njihov tačan broj nije pouzdano poznat, ali se kreće oko 1% ili oko 500.000. Njih bismo po porijeklu mogli podijeliti u tri skupine: predsovjetske, sovjetske i postsovjetske. Većina predsovjetskih muslimana su bili Krimski Tatari, kojih je pred invaziju bilo oko 250.000 i koji su činili oko 15% krimskog stanovništva. Druga najveća koncentracija muslimana je u Donbasu (6%), gdje uz predsovjetske ima i muslimanskih doseljenika iz vremena Sovjetskog saveza, uglavnom Povolških Tatara i Azera. To su često bili ekonomski migranti. Konačno, treću grupu čine muslimani naseljeni po velikim gradovima kao što su Kijev, Odesa, Harkiv, Lavov – naveo je Alibašić.

Mnogi su, nastavio je Alibašić, doselili u posljednjih nekoliko decenija iz ekonomskih, obrazovnih i političkih razloga.

– Naime, mnogi su sklonište od sukoba na Kavkazu i progona u Ruskoj Federaciji našli upravo u Ukrajini. U Kijevu je najveća koncentracija muslimana izvan Krima, posebno u dijelu grada Chaiky, koji je ovih dana poprište žestokih borbi. Brojke je teško pouzdano znati ali je moguće da u Kijevu ima i do 100 hiljada. Procjenjuje se da ih u Odesi na jugu zemlje ima 30-50 hiljada, a u Harkivu na sjeveru do 50 hiljada. Vidimo da su osim muslimana Lavova svi ostali direktno afektirani trenutnim sukobima – kazao je on.

Ne postoji jedinstvena islamska zajednica Ukrajine, već pet različitih islamskih organizacija koje okupljaju oko 600 džemata, objasnio je Alibašić.

– Neke su naglašeno etničke, kao one vezane za Krimske Tatare, dok druge pokušavaju okupiti muslimane različitog etničkog porijekla. U javnosti je ovih dana najprisutniji muftija Seid Ismailov iz „Duhovne uprave muslimana Ukrajine – Ummet“ sa sjedištem u Kijevu, veliki pobornik ukrajinskog integriteta. Neke od ovih organizacija se optužuje za veze s čečenskim liderom Kadirovim, sirijskim i drugim arapskim režimima pa su ovih dana relativno tihi – kazao je.

Svoje vjerske potrebe muslimani Ukrajine zadovoljavaju u nekih 450 džamija i mesdžida, od kojih je velika većina na Krimu.

– Kao manjina, muslimani Ukrajine su u prošlosti često bili diskriminirani. Posljednjih godina, a pod pritiskom političkih okolnosti sve su prihvaćeniji od strane ukrajinske većine. Jedan od oblika diskriminacije je bila nemogućnost da krajem 1980-ih i početkom 1990-ih imaju imovinu na Krimu ako su bili Krimski Tatari – istaknuo je Alibašić.

S Alibašićem smo razgovarali i o sličnostima muslimana Bosne i Hercegovine i muslimana Ukrajine.

– Među sličnosti možemo ubrojati to što su i oni uglavnom sunnije, hanefije; što mnogi imaju osmansko/turski sloj u svojoj tradiciji; što imaju iskustvo suživota sa pravoslavnim kršćanima i katolicima. Zajedničko nam je i socijalističko iskustvo, ali i genocid. I muslimani Ukrajine su bili zahvaćeni „Velikom gladi“ (Holodomor) iz 1930-ih, potom je 1944. godine oko 180.000 Krimskih Tatara Staljin prognao s Krima pod optužbom za saradnju s nacistima. Oko polovine njih je u tom progonu izgubilo život. O tom stradanju je pjevala pobjednica Eurosonga, Jamala, Krimska Tatarkinja 2016. godine. Konačno, tokom aneksije Krima i sukoba u Donbasu 2014. i trenutnim sukobima muslimani su disproporcionalno stradali jer je više od polovine ukrajinskih muslimana naseljeno na tim područjima. Muslimani Krima su uglavnom bojkotovali referendum o nezavisnosti ali su u međuvremenu morali priznati ruski suverenitet nad tim ostrvom. Neki su nakon ruske aneksije morali napustiti ostrvo, drugi su bili izloženi represiji, zatvaranju i optužbama za fašizam i ekstremizam. Dobar dio interno raseljenih i prije prošlonedjeljnih sukoba su bili muslimani, mada se tačne brojke pouzdano ne znaju. Ukratko, i ukrajinski muslimani žive na vjetrometini i izloženi su raznim vrstama osporavanja. Ideološki oni su mnogo podjeljeniji od bosanskih muslimana. Kao što smo vidjeli, organizacijski su podijeljeni i infrastrukturno mnogo slabiji – naglasio je on.

Uloga muslimana u sukobima u Ukrajini 2014. i danas je jako komplicirana, ocijenio je Alibašić.

– Istovremeno su žrtve i saučesnici u agresiji. Bore se na obje strane. Neki ruski muslimani moraju da ratuju. Podsjećam, oko 15% ruskog stanovništva su muslimani. Među vojno sposobnim taj je procenat možda i veći. Drugi pomalo po svom izboru učestvuju u ratu na strani Rusije. Kadirov je oličenje te skupine. Drugi, bilo da su ukrajinske patriote ili oni koji su pred represijom emigrirali iz Rusije u Ukrajinu, su vrlo aktivni na ukrajinskoj strani fronta – kazao je za Preporod.info.

Za kraj, dr. Alibašić je prokomentarisao aktuelnu situaciju.

– Mnogo je toga kazano, a ništa nije izvjesno. Previše je scenarija u opticaju. Naš fokus treba biti na reperkusije ove ruske agresije na Bosnu i Hercegovinu i Balkan. Teško da ih neće biti. One bi se mogle negativno ali i pozitivno odraziti na situaciju u našoj zemlji. Pritom, mi ne bismo smjeli biti samo objekti političkih i historijskih procesa. Nismo potpuno bez subjektiviteta iako se iz ponašanja naših političara čini da nismo za stolom već na stolu – zaključio je dr. Ahmet Alibašić.

Izvor:(Preporod.info)