Sinoć pet minuta posle ponoći dogodila se saobraćajna nesreća u mjestu polje u velikoj Kladuši, tačnije kod benzinske pumpe Bašić Benz.

Do saobraćajne nesreće je došlo tako što je vozač mercedes-a oduzeo prvenstvo prolaza E.A. vozaču koji je upravljao automobilom marke Golf 4 koji je pretjerano neprilagođen brzinom dolazio iz suprotnog pravca.

Koliko je sada poznato vozač i suvozač koji su se nalazili u mercedes-u nemaju velikih posljedica dok je vozač golfa inicijala E.A. sanitetskim vozilom odvežen u kantonalnu bolnicu Bihać.

Ubrzo nakon nesreće na licu mjesta došla je  policija, hitna pomoć i vatrogasna jedinica koji su učestvovali u spašavanju teško povređenog u nesreći, javlja GPM.

U dijelu šume na lokalitetu Stabandža, općina Velika Kladuša, dogodio se slučaj šumske krađe. Prema našim saznanjima, šumsku krađu je otkrio uposlenik Kantonalnih šuma.

Isti je primijetio je da je na navedenom području posječeno više stabala hrasta i kestena. Daljnjom istragom utvrđeno je da je ukradeno oko 2,5 kubika drveta, što sugerira na planiranu i organiziranu krađu, piše Dijasporainfo.

Policija traga za počiniteljima ovog krivičnog djela

Šumska krađa nije samo krivično djelo koje ugrožava ekonomiju, već i ekosustav. Uništavanje stabala ne samo da smanjuje prirodni resurs drveta, već također narušava ravnotežu u šumskom ekosistemu.

Na današnji dan, 27. septembra 1993. godine, rođeno je čedo velikosrpske politike i bošnjačke nezrelosti, poznato kao Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Na ovaj dan Skupština ove paradržavne tvorevine izglasala je osnivanje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna i time otvorila vrata krvavog bratoubilačkog rata medu Bošnjacima koji je potrajao sve do početka augusta 1995. godine, piše Stav.ba.

U jeku Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1993. godine, kada je bošnjačka krv natapala skoro sve dijelove Republike, u glavama nekih Bošnjaka i velikosrpskih političara javila se ideja o stvaranju tobožnje muslimanske autonomije na krajnjem sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, “što bi za cilj imalo momentalni prekid rata i zaustavljanje agresije i stradanja nedužnog naroda”.

Nakon što je 2. maja 1992. godine u insceniranim događajima u Sarajevu bezuspješno pokušao doći na čelo države, Fikret Abdić se sve više distancira u radu Predsjedništva R BiH i počinje kovati plan kako da se nametna kao vožd barem dijela bošnjačkog naroda.

Ubrzo pošto je bosanskohercegovačkoj i svjetskoj javnosti predstavljen Owen-Stoltenbergov (takozvani) mirovni plan, Abdić je vidio priliku i počeo kovati plan o stvaranju autonomije na čijem bi čelu bio upravo on.

Uvjerivši se da posjeduje punu podršku dijela svojih sunarodnjaka, te potporu Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, kao i predstavnika međunarodne zajednice, Abdić je krenuo sa ostvarenjem svojih zamisli.

Vojni i politički vrh Republike Bosne i Hercegovine i tadašnjeg Bihaćkog okruga, fokusiran na odbranu od velikosrpskog agresora, s prva nije tome pridavao prevelik značaj, sve dok nije započeta otvorena secesija. Kada su vojni i državni vrh napokon odlučili konkretno djelovati, Abdićeve pristalice već su zaposjele cijelu velikokladušku općinu i znatan dio cazinske općine. Prvi oružani sukobi počeli su 2. oktobra 1993. godine da bi s vremenom prerasli u ogorčeni sukob u kojem je izginulo nekoliko hiljada Bošnjaka.

Uz pomoć domaćih izdajnika, koji su se nalazili u civilnim, pa i u vojnim strukturama, Abdić je u dva navrata zauzeo Cazin, a njegova vlast u ovom gradu potrajala je samo dva dana. Prvi put Cazin je oslobođen 1. 10. 1993. godina u mitingu građana, a drugi put 15. 10. 1993. združenom akcijom jedinica Petog korpusa.

U borbi protiv Abdićeve autonomije bile su angažirane skoro sve jedinice Petog korpusa, među kojima je, ipak, prednjačila 505. viteška brigada s komandantom Izetom Nanićem na njenom čelu.

U akciji združenih jedinica Petog korpusa, kojom je komandovao Nanić, najprije je 4. augusta 1994. godine oslobođen Pećigrad, kada je do nogu potučena 2. brigada Abdićeve Narodne odbrane AP ZB i zarobljeno približno 700 autonomaša.

Samo sedamnaest dana nakon ove pobjede komandant Nanić s jedinicama 505. viteške brigade tokom samo jedne noći prodro je približno 17 kilometara u neprijateljsku teritoriju i oslobodio Veliku Kladušu.

Iznenađenje je bilo potpuno, te su se jedinice Abdićeve Narodne odbrane u velikoj žurbi i panici povukle u SAO Krajinu, odnosno na okupiranu teritoriju Republike Hrvatske.

U jesen 16. novembra 1994. godine, uz direktnu vojnu i drugu pomoć Vojske Jugoslavije, SAO Krajine i VRS-a, Abdićeva Narodna odbrana ponovo je napala na teritorij Bihaćkog okruga.

Vođene su krvave borbe sve do augusta 1995. godine u kojima se dešavalo da su članovi istih porodica ratovali jedni protiv drugih.

Iako je imao snažnu podršku Hrvatske, Srbije i Crne Gore, VRS-a i Međunarodne zajednice, najveći izdajnik bošnjačkog naroda izgubio je rat, jer nije znao koliku ljubav i odanost prema svome narodu, svojoj vjeri i domovini nose ponosni i hrabri Krajišnici.