Regionalna muzička zvijezda Neda Ukraden (72) objavila je nedavno svoju autobiografiju koja nosi naziv njene poznate pjesme „Zora je svanula”. Danas najzgodnija baka na Balkanu knjigu je pisala skoro tri godine, pažljivo birajući i sklapajući kockice mozaika svoga života od najranijeg djetinjstva iz njenog rodnog Imotskog pa do 1992. godine, kada se njen život totalno promijenio. Reakcijama čitalaca priznaje da je zadovoljna.

–  To jeste roman života, prije svega moga, ali može biti bilo čijeg ko je bio stanovnik jedne zemlje koje više nema i jednog grada u kojem neplanirano više ne živi, a koji je volio, ulagao u njega, vjerovao u budućnost. Ovo je priča o tome kako se ljubav prema svom gradu i toj sredini doživi kao kazna, jer smo ja, moje dijete i moji roditelji u nepuni mjesec ostali, ne samo bez imovine, nego i bez  snova, uspomena, karijere. Gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa – istakla je Ukraden na početku veoma otvorenog razgovora za magazin Azra, te priznala koliko često dolazi u Sarajevo, čime se najviše ponosi u svojoj dugogodišnjoj karijeri, koliko je porodica trpjela zbog njenog posla i u čemu je tajna njenog mladolikog izgleda.

Je li Vam pisanje o nekim događajima posebno teško palo?

– Nije bilo lako dok sam pisala knjigu proživljavati ponovo sve tužne i neprijatne situacije, posebno te tragične 1992. Naime, kada sam tog aprila 1992. po povratku sa turneje po Švedskoj silom prilika i neočekivano, ostala na Beogradskom aerodromu, nemoćna da poletim za Sarajevo, jer avion od početka aprila više nije vozio putnike ka Sarajevu, nisam ni slutila da će od tada moj život kao i ta karta neplanirano postati  “one way ticket”. Nisam mogla pretpostaviti da više nikada neću preći prag svog novog, lijepo opremljenog stana na Ciglanama, koji sam te 1992. zaključala i krenula na koncerte u Švedskoj. Nisam ni slutila da ću svoj lokal i stanove na Ilidži i u Lužanima, sve prepune, kao i  poslovne prostore na Ciglanama vidjeti od tada samo na papiru i da će mi otac, u 69. godini života nedugo za tim događanjima, umrijeti od tuge za svojim domom, svojom Ilidžom.

Džaba nagrada “najpopularnija Sarajka” lista „Svijet“ oktobra 1991., džaba brojni koncerti i svi naši apeli za mir, džaba vjera u suživot. Mržnja, ljubomora, zavist bili su, ipak, presudni u tim vremenima, a trebalo je i nekako opravdati pljačku i uništenje svih naših dobara, svega što smo generacijama, godinama moji roditelji i ja sticali.

Da li ste dobili odgovor na pitanje zašto ste postali „neprijatelj“ grada koji volite?

– Kada provedeš trideset godina života u jednoj sredini gdje odrastaš, školuješ se, počneš karijeru, doživiš ljubav, brak, rodiš dijete, stekneš popularnost izvan granica zemlje, onda ti možeš samo da voliš tu zemlju i taj grad. Tim više što si sretan da svoj uspjeh i zarađeni novac od pjesama i turneja po cijelom svijetu  uložiš tu gdje vjeruješ da si voljen i cijenjen i gdje vidiš budućnost sebe i svoje porodice. A onda, u nekoliko dana doživiš sve najgore i još budeš kriv jer si ostao tamo gdje si se zatekao i pokušao da nastaviš život, da brineš o svom dvanaestogodišnjem djetetu i starim roditeljima. Kako se od najpopularnije Sarajke u oktobru 1991. postaje omražen nekoliko mjeseci kasnije, najbolje pitati one koji su pakovali i izmišljali razne laži i uvrede svih tih godina. No, sreća pa sve te izmišljotine nisu mogle trajati dovijeka jer je istina koja je bila sasvim drugačija, morala kad-tad izaći na vidjelo. Naravno, nije bilo lako to sve izdržati tim više što sam i u Beogradu doživjela mnogo neprijatnosti, paljenje lokala, puno nerazumijevanja. Strašna vremena! Bilo, ne ponovilo se! No, život ide dalje, nauče se neke lekcije, pa u ime ljubavi porodice, publike, u ime dobroga i pozitivnog, nastaviš dalje. Teško je kad izgubiš nekog bliskog, sve drugo može da se vrati, obnovi, zamijeni. Upravo život koji sam živjela u Sarajevu za mene je bio nezaboravan i poslužio mi je kao inspiracija da 1993. napišem  pjesmu “Sarajevo, Sarajevo, gdje je moja raja”, koju sam snimila sa grupom „Regina“ i koja je kultna pjesma mnogih koji su se silom prilika raselili širom svijeta, i koje sretnem na svojim koncertima.

Koliko često dolazite u Sarajevo, imate li još svoju raju i neka mjesta koja morate obići?

–  Kad god mogu rado svratim u Sarajevo. Imam naravno još dragih ljudi s kojima mogu popiti kafu. U kontaktu sam sa svojom generacijom maturanata Treće gimnazije u Sarajevu koju sam pohađala. Iako smo rasuti po svijetu, čujemo se, vidimo se kad možemo i sretni smo da smo zadržali ljubav i poštovanje jedni prema drugima. Lijepo mi je sresti drage kolege sa kojima sam često pjevala, družila se. Nažalost, mnogih više nema, pa mi je bila želja da u toj svojoj knjizi, zapišem nešto od tih naših druženja, saradnje, prijateljstava. Recimo to da mi je draga Jadranka Stojaković napisala “Oči tvoje govore”, a Kemica Monteno “Ne budi me noćas” uz još mnogo detalja o Sarajevu i našem životu u njemu, nalazi se u mojoj knjizi “Zora je svanula”.

Kompletan intervju čitajte ovdje.