Iftari su nam iz kuća ‘pobjegli’ na ulice. Mi bosanski muslimani ne trebamo pratiti neke trendove drugih. Ako je u Turskoj, na primjer, tako, ok, ali kod nas nije to tako bilo. Ne treba to, i nije pristojno da ti na ulici iftariš, po tim restoranima. Neko će proći i vidjeti jel, obilan iftar. Kod nas je sve neko pomodarstvo velikih iftara – smatra Garibija
Sarajevski arhitekta Mufid Garibija prisjeća se da je Sarajevo nekada imalo 104 mahale od po 50-tak kuća. Svaka je nosila ime po svom vakifu. Mahala je morala imati i svoj mesdžid, imala je i svoju vodu, mezaristan, a čak je svaka imala obavezno i svoju pekaru.
– Džamija je bila, kao što joj i ime kaže, mjesto okupljanja, ne samo zbog ibadeta, nego su ljudi u džamiji često iznosili i rješavali svoje probleme. Smiraj je bio u namazu, ali se život tadašnjih mahala uglavnom odvijao u džamiji i oko džamije – kaže Garibija u intervjuu za Fenu.
Trend mahala, pojašnjava, toliko je bio značajan, tako da su informacije o tome koje su dolazile do šeher-ćehaje bile važne da je čak i austrougarska zadržala taj standard – da se iz mahala rješavaju svi značajniji problemi. Mahale su kao društvene zajednice živjele sve do 1955. godine, kada su ‘nikli’ tzv. domovi mjesnih zajednica.
– Mahala je imala visoko izražen stepen svijesti o pripadnosti i življenja u zajednici, s posebno izraženim urbanim pristupom svog stanovništva, odnosno mahale u kojoj se živi – kaže Garibija.
Danas je izraz ‘mahala’, smatra on, uglavnom devalviran u većini područja, pa tako i u Sarajevu, jedino je u Hercegovini, odnosno Mostaru značaj mahale još uvijek zadržan, ostao je poseban, što je i danas svojevrstan brend Mostara.
Garibija se prisjeća da je naročito poseban život u mahalama bio u vrijeme mjeseca ramazana, kada se osjećao taj poseban miris uređenih avlija, čardaka, svježih somuna i jela koja su u kućama pripremana na poseban način za iftarsku sofru.
Mlađe generacije osamdesetih godina su to na poseban način označile pjesmom Gorana Bregovića (Bijelo dugme) “Jer kad ostariš”, gdje spominje “čini mi se da, mjesec ramazana počinje” i to je bilo prvi put da je javno spomenut ramazan te 1984. godine.
Također je poseban doživljaj u mahalama bio da se dva tri dana prije ramazana posebno čistila džamija, klofali se ćilimi, prali prozori, avlije, sokaci, kuće. To su radile djevojke iz mahale i to je za njih bila naročita čast. Radile su sa poletom, radošću – iz pobožnih razloga.
– Svak traži da se umili dragom Bogu i te djevojke znaju da čiste harem, znaju da je džamija Allahova kuća. S obzirom da svaka djevojka ima želju da se uda, da ima djecu, i ti nijeti su dali poseban pristup atmosferi koja je živa – radost dolaska mjeseca ramazana se i u zraku osjećala i na ljudima vidjela – ističe Garibija.
Taj običaj je bio u cijeloj Bosni, sve do 70-tih godina, kada je počeo polako da nestaje čime smo ostajali bez tog lijepog adeta.
– I danas je ramazan nama poseban mjesec. Ali, dobio je neku drugu formu, više se slavi na ulicama, iftari su nam iz kuća ‘pobjegli’ na ulice. Mi bosanski muslimani ne trebamo pratiti neke trendove drugih. Ako je u Turskoj, na primjer, tako, ok, ali kod nas nije to tako bilo. Ne treba to, i nije pristojno da ti na ulici iftariš, po tim restoranima. Neko će proći i vidjeti jel, obilan iftar. Kod nas je sve neko pomodarstvo velikih iftara – navodi Garibija.
Smatra kako to nije islam, jer vjera, živi islam, je skroz drugačiji gdje, pored ostalog, ne smiješ nekog iritirati, izazivati.
Navodi kako se sjeća da na Baščaršiji nije bilo kafana otvorenih tokom ramazana i da se kahva poslije teravije pila jedino kod “Himze” i kod “7 braće”, kao i da se nije sjedilo po poslastičarnama.
– A kakvi su adeti bili dobri najbolji je pokazatelj da dio dućana koji se bavio ugostiteljstvom nije radio za ramazan. To je bilo pravilo i za vrijeme osmanlija i austrougara – kaže Garibija.
Navodi i primjer da je na Kovačima jedan pravoslavac imao kafanu ali da nije htio nikom da daje alkohol za ramazan.
– Toliko se vodilo računa jedno o drugom, pazilo se na komšije bez obzira koje vjere bio. Danas mi to bacamo, ne živimo pravi islam. Ne živimo živi islam. Islam je djelo, a ne priča. Očisti, uradi, pomozi, ne iritiraj, e to je islam. Takav je islam ‘kupio’ Sarajevo, obišao čitav svijet. Nije se mačem širio iz Medine. Nije Muhammed a.s. sa ashabima u Indoneziju širio islam mačem, nego dobrim djelima – naglašava Garibija.
Upozorava i da se izgubila i tradicija izlaska učenja ezana sa munara iako su vakifi dali svoj novac i za to.
– Koliko bi to i danas bila življa atmosfera. Čekaš mujezina da zauči za iftar i kandilje, a sada čekaš top. Nekad tehnika pomaže, ali u ovom slučaju odmaže. To nam je poremetilo ravnotežu, nažalost vremena su takva, dolazi i prolazi novo neko doba. Naše je da sačuvamo koliko možemo. Mi koji vjeru živimo, moramo svojim djelima pokazivati kako musliman izgleda, kakva je naša vjera – zaključuje Garibija.
Bolest i bol nas podsjećaju koliko su naša tijela krhka i koliko je život kratak. Kada se mi ili neko koga volimo povrijedi ili ozbiljno razboli, to nas podstakne da na svaki slijedeći dan gledamo kao na poklon – što on i jeste.
Umjesto da život prihvatimo zdravo za gotovo, osvrćemo se oko sebe, diveći se čudima svakodnevnog života. Kada se suočimo s bolešću, mnogi od naših takozvanih problema gube na značaju, iako su do maloprije izgledali veliki i nesavladivi.
Moja baka Emili mi je jednom rekla: „Stvarno je odlično što je Bog stvorio patnju i bol. Oni nas opominju da budemo zahvalni kada se osjećamo dobro.“
Nedavno sam dobio modrice na oba koljena. Kada su me bolovi počeli prolaziti, sjetio sam se ove bakine mudrosti. Zapanjio sam se koliko sam postao zahvalan na poklonu što opet mogu normalno da hodam. Postavio sam sebi zanimljivo pitanje. „Zašto nisam bio zahvalan na poklonu zdravlja prije nego što sam se povrijedio?“
Postavite sebi slična pitanja. Da li i vi određene poklone i blagodati uzimate zdravo za gotovo?
Bolest i bol nas podsjećaju koliko su naša tijela krhka i koliko je život kratak. Kada se mi ili neko koga volimo povrijedi ili ozbiljno razboli, to nas podstakne da na svaki slijedeći dan gledamo kao na poklon – što on i jeste. Umjesto da život prihvatimo zdravo za gotovo, osvrćemo se oko sebe, diveći se čudima svakodnevnog života. Kada se suočimo s bolešću, mnogi od naših takozvanih problema gube na značaju, iako su do maloprije izgledali veliki i nesavladivi.
Bolest nas uči i da mi nismo samo tijela, već da imamo dušu. Mi smo duhovna bića, koja obitavaju u tijelima. Jedan od mojih omiljenih duhovnih učitelja, Ram Das, imao je običaj da se učenicima zagleda u oči i kaže: „Jesi li tu? Ja sam ovdje. Kako ti je unutra?“ To je zabavan način isticanja činjenice da smo mi duhovna bića na Zemlji – koja žive svoje ljudske živote u oklopima koje zovemo tijelima. Iz nekog razloga, dio iskustva života u tijelu je da ono nije savršeno i da prolazi kroz razna iskušenja, probleme i da se ono troši. Kraće rečeno, tijela se razbolijevaju i pate.
Autor: dr. Richard Carlson, „Kako ne gubiti živce zbog velikih stvari“
Najava tribine – Kako ostvariti uspjeh u životu: Muhammedov, s.a.v.s., primjer
U srijedu 20. novembra 2024. u Medresi “Reis Džemaludin-ef. Čaušević” na tribini u ciklusu tribina Islam u vremenu ugostit ćemo uvaženog prof. dr. Zuhdiju Hasanovića.
On će govoriti o temi “Kako ostvariti uspjeh u životu: Muhammedov, s.a.v.s., primjer”.
Dr. Zuhdija Hasanović je redovni profesor poslaničke tradicije (hadis) na Fakultetu islamskih
nauka Univerziteta u Sarajevu.
Diplomirao je 1991., magistrirao 1999. i doktorirao 2004. na
Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Objavio je sedam originalnih djela, od kojih je i Vjeronauka 4 za srednje škole u koautorstvu s
prof. dr. Nusretom Isanovićem i prof. dr. Mustafom Hasanijem.
Područja njegovog akademskog i naučnog interesa su: poslanička tradicija (sunnet) te
percepcije i normativnost sunneta.
Objašnjavajući razliku između ljubavi prema majci i ljubavi prema ženi, dr. Mustafa Mahmud, rekao je da mu se jedna majka požalila na svoga sina, rekavši: ”Ljubav mog sina prema njegovoj ženi je veća od njegove ljubavi prema meni.”
Upitao sam je: ”Majko, reci mi je šta je bolje: paradajz ili narandže?”
Začuđeno me je pogledala i rekla: ”Nije ispravno porediti dvije različite stvari, paradajz je povrće, a narandže su voće.”
Odgovorio sam joj: ”Tako je i sa ljubavlju, draga majko! Postoji više vrsta ljubavi i nije ispravno porediti jednu vrstu sa drugom.”
Majka je rekla: ”Objasni mi šta time želiš reći”, pa sam nastavio sa svojim objašnjenjem, rekavši joj: ”Ti si majka, ti si njegov džennet na zemlji, a on je tvoj sin, dio tvog srca, i njegova ljubav prema tebi je ibadet, dok je njegova ljubav prema njegovoj ženi, koju je Allah stvorio da se uz nju smiri, njegova sreća. Zato pomozi svom sinu u njegovom ibadetu i omili mu sreću, i ne umanjuj vrijednost njegove ljubavi prema tebi upoređujući je s drugom ljubavlju. Ostavi svog sina slobodnog sve dok ga njegovo srce i njegova čežnja za Džennetom ne vrate tebi, potpuno dobrovoljno.”
Majka je odmahnula glavom u znak slaganja sa mojim riječima, a lice joj se ozarilo od zadovoljstva, i otišla je ponavljajući: ”Njegova ljubav prema meni je ibadet, a njegova ljubav prema njegovoj supruzi je sreća, pa ću mu pomoći da se približi svome Gospodaru i upotpuni ibadet, i ostavit ću ga da bude sretan sa svojom ženom i svojim životom.”
Draga majko, zapamti dobro ove zlata vrijedne savjete dr. Mustafe Mahmuda, pa ako imaš sina i doživiš da postane muž, pusti svog sina da živi svoj život sa svojom suprugom u potpunoj privatnosti i sreći kakav je bio tvoj život ili kakav si željela da bude tvoj bračni život. I pomozi svome sinu da upotpuni svoj ibadet svojom ljubavlju, poslušnošću i dobročinstvom prema tebi.
You must be logged in to post a comment Login