Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

NIKOGA NIJE BRIGA DOK NE USPIJEŠ

Published

on

Postoji jedna tiha istina o životu koju većina ljudi otkrije tek nakon dovoljno razočaranja: nikoga nije briga dok ne uspiješ.
Na prvi pogled, to zvuči gorko. Zvuči kao žalba nekoga ko je povrijeđen ravnodušnošću svijeta, nekoga ko je očekivao aplauz prije nego što je predstava završena. Ali ispod te gorčine krije se dublja mudrost. Svijet nije uvijek okrutan zato što te mrzi.
Često je jednostavno zauzet. Svako nosi svoje brige, strahove, ambicije, nesigurnosti i nevidljive tuge. Ljudi ne primjećuju uvijek trud. Primjećuju rezultate. Ne poštuju uvijek borbu. Poštuju dokaz.
Dok gradiš sebe, uglavnom si sam.
Sam sa svojim planovima. Sam sa svojim sumnjama. Sam sa verzijom sebe u koju još niko drugi ne vjeruje. Možda radiš, učiš, padaš, pokušavaš ponovo, žrtvuješ san, gutaš ponos i prolaziš kroz dane kada se čini da se ništa ne pomjera. Ipak, izvana ništa ne izgleda posebno. Svijet ne vidi krunu, pobjedu ni aplauz. Vidi samo običnog čovjeka koji pokušava.
A običan trud rijetko dobija izvanrednu pažnju.
To je jedna od najbolnijih životnih lekcija: ljudi često sude sjemenu kao da bi već trebalo izgledati kao drvo.
Vide te zakopanog u tami i misle da je sve završeno, ne shvatajući da upravo puštaš korijenje. Vide tišinu i misle da se ništa ne događa. Vide neuspjeh i zamijene ga za identitet. Vide tvoj početak i porede ga s tuđim vrhuncem.
Ali uspjeh mijenja jezik svijeta.
Kada uspiješ, tvoja ludost postaje vizija. Tvoja tvrdoglavost postaje disciplina.
Tvoje žrtve postaju inspiracija. Tvoja usamljenost postaje „fokus“. Isti ljudi koji su sumnjali u tebe počinju govoriti da su oduvijek znali da u tebi postoji nešto posebno. Isti put koji je izgledao glupo odjednom izgleda hrabro. Isti san koji je zvučao nerealno postaje vrijedan divljenja čim donese vidljive plodove.
Zato čovjek mora paziti da ne živi za priznanje.
Ako je aplauz tvoje gorivo, tišina će te uništiti. Ako je odobravanje tvoj temelj, kritika će te poljuljati. Ako ti je potrebno da ljudi razumiju svaki tvoj korak prije nego nastaviš dalje, zaustavit ćeš se mnogo prije cilja. Život zahtijeva unutrašnju vatru koja ne zavisi od vremena napolju.
Moraš naučiti raditi kada te niko ne gleda. Moraš naučiti vjerovati kada ti niko ne aplaudira. Moraš naučiti nastaviti kada tvoje ime nikome ništa ne znači, kada su tvoji napori nevidljivi i kada je tvoj napredak premalen da bi ga mogao objasniti.
Najjači ljudi nisu uvijek oni koji su bili glasno podržavani. Ponekad su to oni koji su morali postati vlastiti svjedoci. Morali su pogledati svoje umorno lice u ogledalu i reći: „Nastavi dalje.“ Morali su sami sebe ohrabrivati u prostorijama gdje niko nije znao koliko je teška njihova borba. Morali su postati i graditelji i vjernici.
U tome postoji dostojanstvo.
Čovjek koji uspije nakon što je bio ignorisan razumije nešto što laka pohvala nikada ne može naučiti: vrijednost samopoštovanja. Shvati da njegova vrijednost ne počinje onda kada je drugi prepoznaju. Dijamant ne postaje dijamant tek kada ga neko kupi. Zlato ne postaje zlato kada mu neko odredi cijenu. Vrijednost postoji prije potvrde.
Ipak, boli.
Boli kada ljude nije briga. Boli kada je tvoja borba nevidljiva. Boli kada ti treba jedna riječ podrške, a dobiješ samo tišinu. Ali ta bol te može ili otrovati ili pročistiti. Može te učiniti ogorčenim ili disciplinovanim. Može te natjerati da juriš za aplauzom ili te naučiti da gradiš nešto dublje od aplauza.
Jer uspjeh nije samo dokazivanje drugima da nisu bili u pravu. To je premalen cilj za jedan ljudski život. Najuzvišeniji oblik uspjeha jeste dokazati vlastitoj duši da je bila u pravu. Postati osoba za koju si znao da možeš postati, čak i onda kada još nije bilo vidljivih dokaza.
Možda nikoga nije briga na početku. Ali tebe mora biti.
Moraš brinuti o svojoj budućnosti prije nego što postane impresivna. Moraš brinuti o svom zanatu prije nego što postane profitabilan. Moraš brinuti o svom karakteru prije nego što bude hvaljen. Moraš brinuti o malim svakodnevnim izborima koje niko ne vidi, jer upravo su oni skrivena arhitektura sudbine.
Svijet često dolazi prekasno. Neka.
Neka ljudi aplaudiraju kada posao bude završen. Neka razumiju kada rezultat postane neosporan. Neka primijete tek kada već postaneš snažan. Njihovo kašnjenje ne mora postati tvoj poraz.
Na kraju, činjenica da nikoga nije briga dok ne uspiješ nije samo upozorenje. Ona je i oslobođenje. Uči te da ne moliš za svjedoke. Uči te da ne miješaš pažnju sa smislom. Uči te da se najvažniji dijelovi života često grade u tišini.
Zato gradi.
Gradi u tišini. Gradi sa strpljenjem. Gradi dok si neshvaćen. Gradi dok te potcjenjuju. Gradi dok svijet gleda na drugu stranu.
Jednog dana, ista ona tišina koja je nekada djelovala prazno postat će sveta. Shvatit ćeš da ti je dala prostor da rasteš bez potrebe da se dokazuješ. Shvatit ćeš da je nevidljivost štitila tvoje sazrijevanje. Shvatit ćeš da te je odsustvo aplauza naučilo da čuješ vlastiti glas.
A kada uspjeh konačno dođe, znat ćeš istinu:
Nisu te učinili vrijednim time što su te primijetili.
Bio si vrijedan cijelo vrijeme.
dr. Mustafa Cerić, fb
Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Jeste li se ikad zapitali zašto danas skoro svako dijete (pa i odrasla osoba) treba aparatić za zube?

Published

on

Ekipa, jeste li se ikada zapitali zašto danas skoro svako dijete (pa i odrasla osoba) treba aparatić za zube? Svi to otpisujemo kao lošu genetiku, ali istina je puno bizarnija i povezana je s nečim što radimo svaki dan.. načinom na koji jedemo.
Ako pogledate lubanje naših predaka od prije samo par stotina godina, vidjet ćete široke čeljusti, savršeno ravne zube i prostor za sve umnjake. Danas? Lica su nam postala uska, brade povučene, a zubi zbijeni jer doslovno nemaju mjesta u čeljusti.
Što se dogodilo? Prestali smo ŽVAKATI.
Evolucijski, naša je čeljust dizajnirana da drobi, kida i melje tvrdu, vlaknastu hranu. Taj mehanički pritisak dok smo mladi šalje signal kostima lica da rastu u širinu. Danas živimo u mekanom svijetu:
* Pijemo smoothieje i sokove umjesto da grizemo voće.
* Jedemo mliječne namaze, paštete i mljeveno meso.
* Kruh nam je mekan kao spužva i topi se u ustima.
Rezultat je katastrofalan.. Naši mišići lica (masseteri) su zakržljali. Budući da nema pritiska, čeljusna kost ne raste dovoljno. Rezultat nisu samo krivi zubi, nego i uži dišni putevi. To je glavni razlog zašto danas toliko ljudi hrče, ima apneje, diše na usta i budi se umorno bez obzira na to koliko su spavali.
Kako popraviti stvar (Jawline & Health Hack):
1. Vrati otpor u prehranu: Prestani rezati jabuku na kriške, zagrizi je cijelu. Grickaj sirovu mrkvu, korabicu, ciklu. To je trening za tvoje kosti lica.
2. Bježi od kašaste hrane: Ako tvoj obrok ne zahtijeva ozbiljan napor čeljusti, dugoročno ti mijenja strukturu lica na gore.
3. Pravi kruh (Sourdough): Traži kruh s tvrdom korom. Ona borba sa žvakanjem kore je prirodni stimulator rasta kosti.
4. Cijeli orašasti: Bademi i lješnjaci su prirodni utezi za tvoje lice. Zaboravi maslace, koristi zube.
Tvoja usta nisu blender. Hrana nije samo gorivo, ona je arhitekt tvog lica i tvojih dišnih puteva.
Ako želiš definiranu čeljust i bolje zdravlje, moraš je početi koristiti onako kako je priroda zamislila.
Otkrivanje matrixa, fb
Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Published

on

By

Na prvi pogled izgleda nestvarno – nježno, raskošno i gotovo poput najfinije čipke. Međutim, perje koje velika bijela čaplja razvija tokom sezone parenja nije djelo čovjeka niti rezultat obrade fotografije. Riječ je o prirodnom ukrasu kojim mužjaci i ženke privlače partnere, stvarajući jedan od najljepših prizora u ptičijem svijetu.

Ipak, upravo je ta ljepota ovu pticu prije više od jednog stoljeća dovela na rub nestanka.

Perje skuplje od zlata

Početkom 20. stoljeća perje velike bijele čaplje postalo je jedan od najtraženijih modnih dodataka u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Dame iz visokog društva ukrašavale su njime šešire, a potražnja je bila toliko velika da je njegova cijena u jednom periodu bila čak tri puta veća od cijene zlata.

Lovci su zbog ogromne zarade masovno ubijali čaplje upravo u vrijeme gniježđenja, kada razvijaju svoje najljepše svadbeno perje.

Milioni ubijenih ptica

Posljedice ovog modnog trenda bile su katastrofalne. Milioni čaplji ubijeni su samo zbog nekoliko perjanica, dok su njihovi mladunci ostajali u gnijezdima bez roditelja i umirali od gladi.

Na pojedinim područjima brojnost ovih ptica toliko je opala da se strahovalo od njihovog potpunog izumiranja.

Tragedija koja je promijenila svijet

Upravo je sudbina velike bijele čaplje probudila svijest javnosti i postala jedan od ključnih razloga za nastanak prvih organizovanih pokreta za zaštitu divljih životinja. Borba protiv trgovine perjem dovela je do donošenja zakona o zaštiti ptica i osnivanja organizacija koje se i danas bave očuvanjem prirode.

Zahvaljujući tim naporima, velika bijela čaplja danas je zaštićena vrsta u mnogim dijelovima svijeta, a njene populacije su se značajno oporavile.

Ljepota koju treba čuvati

Priča o velikoj bijeloj čaplji podsjeća koliko ljudska želja za luksuzom može ugroziti prirodu. Ono što danas posmatramo kao simbol elegancije i slobode nekada je bilo razlog gotovo potpunog nestanka ove veličanstvene ptice.

Njeno raskošno svadbeno perje danas više nije modni ukras, već podsjetnik da prirodne ljepote trebamo štititi i sačuvati za buduće generacije.

Nastavi čitati

Religija

Hutba Izet ef. Čamdžića: Može li musliman/ka na more?(video)

Published

on

 

Nastavi čitati

Sport

Zmajevi ispisali historiju u SAD-u: Rekordnih 24,4 miliona gledalaca pratilo utakmicu Bosne i Hercegovine

Published

on

By

Reprezentacija Bosne i Hercegovine možda je završila svoj nastup na Svjetskom prvenstvu porazom od domaćina Sjedinjenih Američkih Država rezultatom 2:0, ali je uprkos tome ispisala jednu od najsvjetlijih stranica historije bh. sporta.

Utakmica šesnaestine finala između SAD-a i Bosne i Hercegovine zvanično je postala najgledaniji nogometni prijenos na engleskom jeziku u historiji američke televizije. Prema podacima koje su objavili FOX Sports i Nogometni savez SAD-a, ovaj spektakl pratilo je čak 24,429 miliona gledalaca.

Iako su Zmajevi zaustavljeni u prvoj rundi nokaut faze, ovakav podatak predstavlja ogromnu promociju Bosne i Hercegovine na svjetskoj sceni. Više od 24 miliona ljudi širom Sjedinjenih Američkih Država gledalo je grb Bosne i Hercegovine, zastavu i reprezentativce u plavo-žutim dresovima, što ovoj utakmici daje značaj koji daleko nadilazi sam rezultat na terenu.

https://www.instagram.com/p/DaToErfoHl4/?utm_source=ig_embed&ig_rid=A2jorv5CnsD5-RKKrQSXhCh

Bosna i Hercegovina tako je postala dio historijskog televizijskog trenutka u zemlji u kojoj nogomet bilježi rekordnu popularnost. Nastup Zmajeva privukao je pažnju miliona gledalaca, a bh. nogomet dobio je medijski prostor i globalnu vidljivost kakvu do sada nije imao.

Televizijska mreža FOX ovim prijenosom postavila je novi rekord gledanosti, dok su društvene mreže preplavili komentari američkih navijača oduševljenih pobjedom svoje reprezentacije, ali i brojnih Bosanaca i Hercegovaca koji su, bez obzira na ishod, ponosni na historijski nastup Zmajeva na Svjetskom prvenstvu.

Iako je put Bosne i Hercegovine na Mundijalu završen u osmini finala, reprezentacija će ovaj turnir pamtiti ne samo po borbi na terenu, već i po činjenici da je bila dio najgledanijeg nogometnog televizijskog prijenosa u historiji Sjedinjenih Američkih Država.

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Vladari tek na samrti spoznaju ništavnost svoje vlasti i požele da su živjeli kao siromasi

Published

on

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Postoje trenuci u ljudskom životu kada se ruše sve iluzije. Trenuci u kojima se rasprše snovi i izgube vrijednost stvari za koje se čovjek godinama borio. To su trenuci u kojima čovjek ostaje sâm sa sobom, sâm sa svojim djelima i sâm pred neizbježnom istinom kojoj niko ne može umaći.

Takvi trenuci nastupaju na smrtnoj postelji. Tada se završava životna predstava u kojoj su mnogi igrali uloge moćnika, bogataša, vladara, uglednika i pobjednika. Tada nestaju zastori dunjalučke obmane i čovjek prvi put jasno vidi koliko je zapravo beznačajno ono što mu se cijelog života činilo velikim i vrijednim.

U predajama o posljednjim trenucima života brojnih uglednika i vladara kriju se brojne opomene i pouke koje govore o bezvrijednosti dunjaluka i izvjesnosti smrti. Među ličnostima čije su završne riječi ostale sačuvane kao trajna opomena generacijama koje dolaze, posebno se ističe emevijski halifa Abdul-Melik ibn Mervan.

On je bio jedan od najmoćnijih ljudi svog vremena. Njegova riječ bila je zakon, njegove naredbe izvršavale su se na ogromnim prostranstvima islamske države, a pod njegovom vlašću nalazili su se milioni ljudi.

Ibn Ebi Dunja u svojoj knjizi El-Muhtedarun navodi da je Abdul-Melik ibn Mervan bio razborit, odlučan, obrazovan i oštrouman čovjek. A prije nego što je postao halifa bio je poznat kao pobožan asketa, učen pravnik, čovjek koji je mnogo boravio u džamiji i učio Kur'an.

Međutim, kao i mnoge prije njega, i njega je vlast stavila pred iskušenja koja rijetko ko može podnijeti bez posljedica.

A potom je došao trenutak u kojem su se dunjaluk i ahiret susreli na njegovoj smrtnoj postelji, i u kojem mu je postalo jasno da se odlazak ne može odgoditi.

Kamo sreće da sam bio perač odjeće

Kada su ga u smrtnoj bolesti upitali kako se osjeća, nije govorio o svojim uspjesima, osvojenim teritorijama niti o veličini carstva kojim je vladao, već im je rekao: ”Osjećam se onako kako je to Allah opisao: ‘A doći ćete Nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam bili darovali.’ (El-En'am, 94.)”

Kao da je u tom trenutku vidio cijeli svoj život sažet u nekoliko riječi: došao je na ovaj svijet sâm, a sada s njega odlazi sâm. Sve što je posjedovao i u čemu je uživao ostaje iza njega.

Nedugo zatim ugledao je jednog perača odjeće u blizini svoga dvorca u Damasku kako pere i cijedi odjeću svojim rukama. U tom trenutku izgovorio je riječi koje su ostale kao opomena svim vladarima i moćnicima: ”Ah! Kamo sreće da sam bio perač odjeće, da sam se izdržavao zaradom svojih ruku iz dana u dan i da nikada nisam preuzeo brigu o poslovima ljudi i vlast nad njima.” Ovo je dokaz da vladari na samrti spoznaju koliko je njihova vlast bila bezvrijedna, pa u tom trenutku požele da su živjeli kao siromasi.

Spominje se da je ova njegova izjava prenesena poznatom učenjaku i pobožnjaku Ebu Hazimu, pa je rekao: ”Hvala Allahu Koji je učinio da vladari, kada im dođe smrt, požele ono u čemu smo mi, dok mi, kada nam dođe smrt, ne poželimo ono u čemu su oni bili.”

Abdullah ibn Mubarek prenosi da su neki ljudi zatražili dozvolu da posjete Abdul-Melika ibn Mervana dok je bio teško bolestan, pa im je rečeno da je njegovo stanje veoma teško.

Oni su odgovorili: ”Samo ćemo ući, poselamiti ga i zatim izaći.”

Kada su ušli kod njega, jedan sluga ga je pridržavao naslonjenog na svoja prsa. Lice mu je bilo blijedo, nosnice su mu podrhtavale od smrtnih uzdaha, a pogled mu je bio ukočen.

Tada im je rekao: ”Ušli ste kod mene u trenutku kada se moj ahiret približava, a moja dunjalučka vlast udaljava. Razmišljao sam o djelu u koje najviše polažem nadu pred Allahom i nisam našao ništa čemu se više nadam od jednog pohoda na Allahovom putu u kojem sam učestvovao prije nego što sam bio okružen svim ovim stvarima (vlašću, ugledom i dunjalučkim blagodatima).”

Ove riječi halife Abdul-Melika ibn Mervana sažimaju stvarnost smrti: ono što je čovjeku cijeli život izgledalo blisko odjednom se udaljava, a ono što je smatrao dalekim postaje najbliža stvarnost.

To nije rekao siromah koji je maštao o bogatstvu, niti čovjek koji nije okusio slast moći. To je rekao vladar jednog od najvećih carstava svoga vremena. Zašto? Zato što se istinska vrijednost stvari ne vidi dok traje dunjalučka utrka. Ona postaje jasna tek kada čovjek ugleda kraj puta. Koliko ljudi cijelog života zavidi moćnicima, bogatašima i vladarima, a onda upravo ti ljudi na kraju požele miran i jednostavan život običnog čovjeka.

Sinovi moji, oporučujem vam bogobojaznost

Dok se približavao odlasku sa ovog svijeta, halifa Abdul-Melik ibn Mervan okupio je svoje sinove i ostavio im oporuku. Nije im govorio o širenju vlasti, povećanju bogatstva niti o političkim spletkama.

Njegova oporuka počela je riječima: ”Sinovi moji, oporučujem vam bogobojaznost, jer je ona trajna zaštita i siguran štit. Ona je najbolje utočište i najljepši ukras. Neka se stariji među vama brižno odnose prema mlađima, a mlađi neka poznaju i poštuju pravo starijih. Čuvajte čistoću srca i držite se plemenitih postupaka. Čuvajte se razdora i nesloge, jer su zbog njih propali oni prije vas, a poniženi su i izgubili svoju moć oni koji su nekada bili ugledni i silni. U borbi budite slobodni i hrabri, a u činjenju dobra budite primjeri drugima. Budite postojani i onda kada vam je gorko, blagi i odmjereni i onda kada se suočavate sa žestinom i teškoćama. Svoje dragocjenosti povjeravajte časnim ljudima, jer će ih oni bolje sačuvati i više cijeniti dobročinstvo koje im se ukaže.”

Halifa Abdul-Melik ibn Mervan spoznao je na samrti, kada više nema vremena za povratak i popravljanje propuštenog, da je vlast prolazna, da se imetak brzo istopi i da od svega što je sticao sa sobom može ponijeti samo dobra djela koja je učinio radi Allaha. Zato bogobojaznost ostaje čovjekova istinska zaštita i na ovom i na budućem svijetu.

Ibn Sabit el-Džumehi pripovijeda: ”Krenuo sam iz Kansarina, pa mi je jedan čovjek pokazao na mezar halife Abdul-Melika ibn Mervana. Zastao sam i posmatrao ga. Pored mene je prolazio jedan pobožnjak, pa me upita: ‘Zašto si zastao ovdje?’

Rekoh: ‘Posmatram mezar ovog čovjeka koji nam je nekada dolazio u Mekku okružen vlašću, moći i autoritetom, pa se čudim onome u šta se na kraju pretvorio.’

On mi reče: ‘Hoćeš li da ti ispričam njegovu priču, ne bi li iz toga uzeo pouku i osjetio strah?’

Rekoh: ‘Hoću.’

Tada je pobožnjak rekao: ‘Ovo je bio vladar na Zemlji. Vladar nebesa i Zemlje poslao mu je poziv, pa mu je uzeo dušu. Njegova porodica ga je potom donijela i položila ovdje, gdje će čekati Sudnji dan zajedno sa siromasima Damaska.”’

Koliko je samo veličanstven ovaj prizor!

Čovjek koji je nekada upravljao sudbinama miliona ljudi sada čeka proživljenje na istom mjestu gdje ga čekaju siromasi, slabi, nepoznati i zaboravljeni ljudi. Smrt je izbrisala sve dunjalučke razlike i ostavila samo djela.

Možda upravo zato ove predaje nisu samo priča o Abdul-Meliku ibn Mervanu. One su priča o svakom čovjeku.

Svi mi gradimo svoje male svjetove, skupljamo imetak, planiramo budućnost, vodimo svoje bitke i nosimo svoje brige, kao da ćemo na ovome svijetu ostati zauvijek. A onda dođe trenutak kada čovjek shvati da je cijeli njegov život bio tek prolazna stanica na putu prema vječnosti.

Zato je mudri Lukman savjetovao svoga sina: ”Sinko moj, za ono za šta ne znaš kada će te sustići, pripremi se prije nego što te iznenadi.”

Smrt je najizvjesnija stvar na ovome svijetu, a istovremeno i njegovo najveće iznenađenje. Ne pita za godine, položaj, bogatstvo ni planove. Ne kasni ni jednog trena i nikoga ne zaobilazi.

Zato je sretan onaj ko prije smrti shvati da najveći uspjeh nije u zgrtanju dunjaluka i sticanju dunjalučke slave i ugleda, nego da pred Allaha stane čistog srca.

Jer, kad bi se uzdigao do samih nebeskih visina, smrt bi te i tamo sustigla. Kad bi proputovao cijelu Zemlju, od istoka do zapada, kaburska tama i tišina bit će tvoj novi početak. Sve što je stvoreno prolazno je, a pravi život počinje tek nakon smrti.

Zato neka se za taj život natječu oni koji žele da se natječu, jer je to jedina pobjeda nakon koje nema poraza, jedino bogatstvo nakon kojeg nema siromaštva i jedini uspjeh koji neće biti prekinut smrću.

Izvor: saff.ba

Nastavi čitati

Sport

Ryan je sinoć osvojio srca hiljada ljudi emotivnom izvedbom pjesme “Ljiljani”

Published

on

By

Instagram

Ryan je sinoć osvojio srca hiljada ljudi emotivnom izvedbom pjesme “Ljiljani” Halida Bešlića. Njegova interpretacija brzo se proširila društvenim mrežama, a mnogi su priznali da su ih iskrene emocije i ljubav koju pokazuje prema Bosni i Hercegovini duboko dirnule.

Iza ove priče krije se mnogo više od jedne pjesme.

Ryanova veza s Bosnom i Hercegovinom počela je prije više od dvanaest godina, kada je upoznao svoju suprugu. Upravo je ljubav bila razlog njegovog prvog dolaska u našu zemlju, ali ono što je ovdje pronašao učinilo je da Bosna postane mnogo više od mjesta koje povremeno posjećuje.

Tokom godina zavolio je njenu bogatu historiju, tradiciju, prirodne ljepote, kulturu i, prije svega, ljude. Kaže da je ovdje pronašao osjećaj zajedništva i pripadnosti koji će zauvijek nositi sa sobom.

„Bosna i Hercegovina mi je dala mnogo više od supruge. Dala mi je porodicu, novu perspektivu i osjećaj pripadnosti“, iskreno je poručio Ryan.

Dodaje da upravo zbog toga njegova ljubav prema Bosni nije prolazna niti površna.

„Zato volim Bosnu i Hercegovinu – ne samo zbog onoga što jeste, nego i zbog svega što mi je dala.“

Njegove riječi i sinoćnja izvedba pjesme “Ljiljani” izazvale su brojne reakcije na društvenim mrežama. Mnogi su poručili da je Ryan pokazao koliko se Bosna može voljeti bez obzira na to gdje je neko rođen, te da ljubav prema ovoj zemlji ne poznaje granice.

Nastavi čitati

Najčitanije