Cijela stvar je zapravo apsurdna. Turska i Grčka su članice NATO-a, saveza koji je utemeljen kako bi se branio protiv zajedničkog neprijatelja. I svejedno se dvije susjedne zemlje često nalaze na rubu oružanog sukoba. Koliko se Grci osjećaju ugroženima, može se vidjeti i po njihovim izdacima za obranu: 3,8% BDP-a, to je najviše od svih članica NATO-a, piše DW.

Radi se o oprečnim interesima dviju zemalja oko otoka u istočnom Sredozemlju, o granici na moru i – pravu na eksploataciju nafte ili plina. Godine 1996. Turska i Grčka su za dlaku izbjegle početak rata zbog jednog malog, nenaseljenog otoka po imenu Imia. I 2020. je eskalirao konflikt oko grčkih i turskih zahtjeva za kontrolom tih područja. Iduće sedmice bi jedan turski brod u spornoj regiji trebao krenuti u potragu za zemnim plinom, Grci će to vjerovatno shvatiti kao novu provokaciju.

I uvijek iznova SAD, kao vodeća sila NATO-a, često uz pomoć glavnog sekretara Sjevernoatlantskog saveza, uspije spriječiti otvoreni rat među saveznicima. Bivša njemačka kancelarka Angela Merkel je 2020. uz podršku Evropske unije imala velikih zasluga u procesu mirenja dviju strana.

Turska: Grčka krši međunarodne ugovore, postavlja vojsku na otoke u Egejskom moru

Konflikt se sad ponovno intenzivira. Ankara pod znak pitanja stavlja grčki suverenitet nad cijelim nizom otoka u istočnom Egejskom moru – poput Rhodosa, Lezbosa, Samosa i Kosa – zato što je Grčka, kako tvrde Turci, stacioniranjem vojnih snaga na njima prekršila međunarodne ugovore. Redovitim letovima turskih borbenih aviona iznad grčkih otoka Ankara gotovo svakodnevno demonstrira svoje zahtjeve.

Turska se poziva na Ugovor iz Lausanne iz 1923. kojim je definirana današnja granica i kojim su Grčkoj nakon grčko-turskog rata pripali otoci Lezbos, Chios, Samos i Ikaria, odnosno na Ugovor iz Pariza iz 1947., kojim se Italija nakon Drugog svjetskog rata u korist Grčke odrekla otočke grupe Dodekanez. Ugovorima je definirano da ti otoci moraju biti demilitarizirani. Atena nazočnost svojih jedinica na otocima opravdava osjećajem ugroženosti zbog učestalih manevara turskih vojnih brodova na zapadnoj turskoj obali – odnosno pravom svake države na samoodbranu.

‘Vlažni snovi ekstremista ili službena turska poplitika?’

Iako se radi o konfrontaciji s dugom tradicijom, ovaj put su verbalni incidenti posebno žestoki. Devlet Bahçeli, šef nacionalističke stranke MHP i koalicijski partner predsjednika Erdogana i njegove stranke AKP, fotografirao se sa zemljopisnom kartom na kojoj se vide svi otoci u istočnom Egeju, koji su prikazani kao turski teritorij – uključujući i najveći grčki otok Kretu. “Vlažni snovi ekstremista ili službena turska politika?”, zapitao se grčki premijer Kyriakos Mitsotakis na Twitteru, te je zatražio službeno objašnjenje Ankare.

Unutarnjopolitički razlozi dodatno “motiviraju” turske političare. Naime, iduće godine se u Turskoj održavaju predsjednički i parlamentarni izbori. Erdogan i AKP strahuju od značajnog gubitka podrške birača, između ostaloga i zbog visoke stope inflacije i loše ekonomske situacije. Vanjskopolitičke čarke, kako se smatra, mogle bi odvratiti pažnju od problema kod kuće. Ali i s grčke strane se zvecka oružjem, doduše to ne rade članovi vlade. Tako je na TV-stanici Open penzionisani viceadmiral Yiannis Egolfopulos ponovno naklapao o tome kako bi se Turskoj mogla očitati lekcija: “Ako oni (Turska, nap. red.) povuku prvi potez, onda će doživjeti nešto što još nikada nisu doživjeli.”

Njemačka više nije neutralna

Kako se u ovom sporu pozicionira Njemačka? Po pitanju suverenosti otoka, ministrica vanjskih poslova Baerbock je tokom nedavnog posjeta Grčkoj i Turskoj bila jasna: “Grčki otoci su grčki teritorij, i niko nema pravo to dovoditi u pitanje.” Na pitanje o militarizaciji nije odgovorila. Njen turski kolega Cavusoglu se požalio da Njemačka po tom pitanju više nije neutralna: “Gospođa Merkel je to bila. Njemačka je u njezino vrijeme bila iskreni posrednik. Njemačka politika je bila uravnotežena.” A u posljednje vrijeme, kaže on, “ta se ravnoteža nažalost izgubila”.

No, i grčka strana ima osjećaj da Njemačka Atenu ne tretira uvijek na fer način. Grčki šef diplomatije Nikos Dendias kritizirao je oštro njemački izvoz oružja i prodaju podmornica Turskoj. „Zahvaljujući tim podmornicama raste opasnost da odnos snaga u Sredozemlju postane neuravnotežen.“

Borba za naklonost Washingtona

Njemačka ionako u tom konfliktu igra sporednu ulogu. I Erdogan i Mitsotakis se prije svega trude oko naklonosti Washingtona. Činilo se najprije da je Mitsotakis u boljoj poziciji. Sredinom maja je održao govor pred oba doma Kongresa SAD-a, govorio je o tome da si NATO, nakon Ukrajine, ne smije dozvoliti “dodatni izvor nestabilnosti” na svom jugoistočnom krilu. Grčki premijer je od Washingtona zahtijevao da ne podrži modernizaciju i proširenje turske borbene avijacije zu pomoć aviona tipa F-16.

Za Erdogana je taj posjet bio bolan, jer je Mitsotakis uspio pridobiti SAD da Grčkoj prodaju F-35 borbene avione – dakle iste one koje Washington nije htio prodati Turcima. Ali samo nekoliko sedmica kasnije, američki predsjednik Joe Biden je na rubu NATO-summita u Madridu obećao da će “u potpunosti” podržati modernizaciju turske flote uz pomoć letjelica F-16. Tako je, kako se pretpostavljalo, Biden htio ponuditi Erdoganu nešto konkretno za podršku Turske ulasku Švedske i Finske u NATO.

Turska strateški profitira od rata u Ukrajini

Iako konačna odluka o isporuci F-16 aviona još uvijek nije donesena, ova priča jasno pokazuje koliko Turska strateški profitira od rata u Ukrajini – zato što je pozicija Ankare sada još važnija nego što je bila. Turska je, prije rata u Ukrajini, kupila ruske rakete za protuzračnu odbranu i tako razbjesnila Amerikance. I svejedno je taj posao realiziran, zato što si NATO nije mogao dozvoliti raskol s Turskom, a pogotovo si to ne može priuštiti sada, u jeku ruskog rata u Ukrajini.

I da se vratimo opet Grčkoj: koncem jula je Erdogan pozvao NATO-partnere na vojnu vježbu u Izmiru na obali Egejskog mora. Praktički u vidokrugu grčkih otoka. Radilo se o mornaričkoj invaziji sa ciljem osvajanja jednog fiktivnog otoka. Na vježbi su sudjelovale američke, francuske i italijanske trupe. Ali ne i grčke. Atena je žestoko protestovala. Ali taj protest se izgubio negdje u hodnicima NATO-ove centrale u Bruxellesu.