To se prvenstveno odnosi na velikog njemačkog proizvođača mlijeka i mliječnih proizvoda Meggle, u kojem je radio gotovo 20 godina. U Meggleovoj tvornici u Bihaću počeo je raditi u Službi finansija i računovodstva, a zatim je bio menadžer za ljudske resurse, koordinator uprave, zamjenik direktora i direktor.

Prvi čovjek njemačke kompanije u Bosni i Hercegovini je bio od 2012. do 2020., kada se politički angažovao. Na NiP-ov prijedlog je prije tri godine imenovan za ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Federacije Bosne i Hercegovine.

Hrnjić je u intervjuu za Klix.ba govorio o poljoprivredi u FBiH, šumarstvu i iskustvu prelaska iz privatnog u javni sektor.

Sve se učestalije govori o nužnosti prehrambenog suvereniteta država – da je država suverena onda kada može proizvoditi hranu u količini u kojoj može zadovoljiti potrebe svog stanovništva. Koliko hrane proizvodi FBiH i u kojim sektorima smo najbliži tom cilju, a gdje smo potpuno ovisni o uvozu?

Prehrambeni suverenitet je legitimna i danas izuzetno važna tema, posebno u kontekstu globalnih poremećaja na tržištu hrane. Moramo biti realni, Federacija, kao i Bosna i Hercegovina u cjelini, trenutno je još uvijek značajno udaljena od tog cilja.

Ako govorimo o ukupnoj slici, domaćom proizvodnjom hrane se ne zadovoljavaju potrebe stanovništva. Procjena je da se domaćom proizvodnjom u Bosni i Hercegovini pokriva tek manji dio ukupnih potreba. Dovoljno govori podatak da smo prošle godine uvezli poljoprivredno-prehrambene proizvode vrijedne čak 5,5 milijardi KM.

Kada govorimo o sektorima, situacija je neujednačena. Najbliže samodostatnosti smo u određenim segmentima biljne proizvodnje, proizvodnje ulja i proizvodnje sirovog mlijeka. To su sektori u kojima postoje tradicija, znanje i prirodni resursi.

S druge strane, najveći izazovi su u stočarstvu, prerađivačkoj industriji i proizvodnji žitarica, što potvrđuje kontinuirano povećanje uvoza proizvoda upravo iz tih sektora.

Nedopustivo je da uvozimo meso vrijedno više od 600 miliona KM godišnje. Zbog toga je naš fokus na jačanju domaće proizvodnje u sektorima u kojima je najveći deficit, kako bismo dugoročno smanjili ovisnost o uvozu i povećali prehrambenu sigurnost.

Zabrinjavajuće je da je enorman uvoz vode za piće, sokova i alkoholnih pića, za koje postoje realne pretpostavke da se proizvode u Bosni i Hercegovini te plasiraju na domaće i inozemno tržište.

Međutim, postoji situacija gdje je opravdan uvoz proizvoda na bh. tržište. Primjera radi, uvoz banana vrijedi 225 miliona KM, a uvoz kafe vrijedi 200 miliona KM. Dakle, to su neki od proizvoda koji ne uspijevaju u Bosni i Hercegovini.

Uz pitanje suvereniteta ide i pitanje robnih rezervi. U kakvom su stanju federalne robne rezerve osnovnih namirnica (pšenica, ulje, šećer) i jesu li one dovoljne da se njima amortiziraju eventualni veći poremećaji na globalnom tržištu?

Robne rezerve su jedan od ključnih mehanizama svake države kada govorimo o prehrambenoj sigurnosti i stabilnosti tržišta. Osnovna svrha im nije da se njima dugoročno zamijeni tržište, već da se njima kratkoročno amortiziraju poremećaji i spriječi nagli rast cijena osnovnih životnih namirnica.

Kada je riječ o FBiH, robne rezerve postoje i njima se upravlja u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima. Vlada FBiH ima namjeru usvojiti novi zakon o robnim rezervama, kojim bi se kvalitetnije regulirala ova oblast.

Robne rezerve su u ovom trenutku na nivou kojim se omogućava intervencija pri kratkoročnim tržišnim poremećajima. No, važno je naglasiti da robne rezerve same po sebi ne mogu biti dugoročno rješenje niti garant potpune sigurnosti.

Njihov kapacitet je ograničen i one su prvenstveno alat za kratkoročno djelovanje u kriznim situacijama. U tom smislu, one jesu dovoljne za kratkoročnu stabilizaciju tržišta, ali ne mogu biti jedini odgovor na ozbiljnije i dugotrajnije poremećaje.

Kod većeg broja ljudi u Bosni i Hercegovini postoji uvjerenje: “Gdje god baciš sjeme, nešto će proklijati”. Koliko je to uvjerenje utemeljeno u stvarnosti, odnosno koliko je Federacija zaista prirodno uslovna za ozbiljnu poljoprivredu i kolika je stvarna (ne)iskoristivost obradivih poljoprivrednih površina?

Takvo uvjerenje nije održivo, ali je u narodu pojednostavljeno i često stvara pogrešnu sliku o savremenoj poljoprivredi.

Istina je da postoje relativno povoljni agroklimatski uslovi, raznovrsne nadmorske visine i zemljišta koja omogućavaju različite oblike proizvodnje – od ratarstva do voćarstva i stočarstva. Upravo ta raznolikost jeste naša prednost.

Međutim, poljoprivreda danas nije pitanje samo toga “hoće li nešto niknuti”, nego koliko će proizvodnja biti ekonomski održiva, konkurentna i tehnološki savremena. U tom segmentu suočavamo se s brojnim izazovima.

Hrnjić: Poljoprivreda nije samo pitanje “hoće li nešto niknuti” (Foto: I. Š./Klix.ba)

Jedan od ključnih problema jeste nedovoljna iskorištenost obradivih površina. Značajan dio zemljišta je neobrađen ili se koristi ispod svog punog potencijala, što je posljedica usitnjenosti parcela, neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, migracija stanovništva iz ruralnih područja, ali i nedovoljnog ulaganja u modernizaciju proizvodnje.

Osim navedenog, geopolitička preslagivanja neminovno utječu na poljoprivredne proizvođače.

Dakle, potencijal postoji, ali nije dovoljno iskorišten. Naš zadatak je da sistemskim mjerama, od uređenja zemljišne politike do podrške proizvođačima, taj potencijal stavimo u funkciju.

Vremenski uslovi su sve ekstremniji, što znači i to da su suše sve učestalije. Šta Ministarstvo konkretno radi na sistemima za navodnjavanje i zaštitu te kako planirate pomoći poljoprivrednicima da prilagode sjetvene kalendare novim klimatskim uslovima?

Ekstremni klimatski događaji, poput suša i poplava, sve češće utječu na poljoprivredu u FBiH, pa smo svjesni koliko je važno konkretno podržati proizvođače.

Poljoprivredni proizvođači u FBiH mogu kroz model ruralnog razvoja aplicirati za podršku pri nabavci plastenika, sistema za navodnjavanje i drugih ulaganja na poljoprivrednim gazdinstvima, čime se direktno preveniraju rizici od vremenskih nepogoda i povećava efikasnost proizvodnje.

Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva je posredstvom jedne od projektnih jedinica realiziralo projekat unapređenja sistema navodnjavanja, radi podrške poljoprivrednim proizvođačima u projektnim područjima.

Da li ćete razvijati urbanu poljoprivredu kao jedan od odgovora na savremene izazove?

Urbana poljoprivreda može biti jedan od potencijalnih odgovora na savremene izazove za mala poljoprivredna gazdinstva, posebno kada je riječ o osiguravanju svježih namirnica, povećanju samodostatnosti i edukaciji građana o proizvodnji hrane.

Podzakonskim aktima Ministarstva jasno je definirano koje površine je potrebno imati zasijane kako bi se ostvarile novčane podrške. Naravno, sredstva za podršku izdvajaju i kantoni, gradovi i općine.

Pozivamo građane da uvijek iskoriste priliku i zasade ili posiju određene kulture jer svakim zasadom se doprinosi lokalnoj proizvodnji, ali naglašavamo da sistem poticaja mora ostati usmjeren ka održivim, ekonomski opravdanim i mjerljivim rezultatima, kako bi bio efikasan i dugoročno održiv.

Koliko je po vama ekonomski i ekološki održiv trenutni način proizvodnje hrane? Dok se u svijetu sve više govori o laboratorijski uzgojenom mesu kao ekološkoj neminovnosti, gdje je tu FBiH – hoćemo li forsirati tradicionalnu, organsku proizvodnju kao naš glavni adut ili pratimo tehnološke trendove?

Organsko je budućnost i upravo u toj tradiciji leži naš najveći adut. Kvalitet hrane nema alternativu. Izreka: “Reci mi šta jedeš, pa ću ti reći kakvog si zdravlja”, trebala bi oslikavati naš stav prema poljoprivrednoj proizvodnji i konzumiranju hrane. Proizvodnja hrane mora biti sigurna, nutritivno vrijedna i proizvedena na način kojim se štiti okoliš.

U tom pravcu, Ministarstvo podržava organske proizvođače hrane, što podrazumijeva finansijske poticaje, savjetodavne usluge i različita certificiranja, kojima se pomaže priznavanju i plasmanu njihovih proizvoda na domaćem i stranom tržištu.

Federacija ima dugu tradiciju organske i ekološki prihvatljive proizvodnje i upravo to želimo dalje razvijati te promovisati kao ključni segment naše poljoprivrede.

Istovremeno pratimo globalne tehnološke trendove, uključujući laboratorijski uzgojeno meso, ali naš fokus ostaje na sigurnim, kvalitetnim i prepoznatljivim domaćim proizvodima, čuvajući zdravlje potrošača i integritet domaće proizvodnje.

Šta Ministarstvo poduzima kako bi domaći proizvođač bio konkurentan onom stranom, koji često dolazi s ogromnim subvencijama Evropske unije? Planirate li uvođenje novih zaštitnih mjera ili olakšica, poput “plavog dizela”?

Federalna izdvajanja za poljoprivrednu proizvodnju već sada su među najvećim u zemlji, što jasno pokazuje našu posvećenost jačanju domaćih proizvođača. Među ovim mjerama je i dodatak na gorivo u iznosu od 100 KM po hektaru, što je efektivno slična mjera onoj koju u drugim državama često nazivaju “plavi dizel”.

Pitanje “plavog dizela” je pitanje države – ako ono bude pozitivno riješeno na nivou Bosne i Hercegovine, onda ćemo mi kao entitet morati ukinuti postojeću mjeru kojom se osigurava novčana podrška u obliku dodatka za gorivo.

Osim toga, “plavi dizel” je subvencija na cijenu goriva dok se dodatkom, koji se isplaćuje u FBiH, u potpunosti pokriva cijena goriva za obradu definirane površine u hektarima.

Proizvodi stranih kompanija, zbog velike finansijske podrške svojih država, nižih operativnih troškova u proizvodnji, cijena sirovina u preradi kao i većih serija u proizvodnji, mogu se prodavati po znatno nižim cijenama nego domaći proizvodi, što lokalne proizvođače stavlja u nepovoljan položaj na tržištu.

Upravo zbog toga je ključna podrška kroz subvencije, dodatke i druge olakšice, kako bi domaći proizvođači mogli biti konkurentni, održali proizvodnju i osigurali kvalitetnu hranu za naše tržište.

Naša strategija je da ciljanom podrškom, olakšicama i infrastrukturnim projektima domaćim proizvođačima omogućimo da budu ekonomski održivi i konkurentni, a pritom zadržimo fokus na kvalitetu i sigurnosti domaće hrane.

Dokle se stiglo s digitalizacijom registra poljoprivrednih gazdinstava i kako planirate stati u kraj zloupotrebama poticaja o kojima se godinama javno govori?

Digitalizacija registra poljoprivrednih gazdinstava u FBiH je završena prije nekoliko godina, ali se sistem kontinuirano dorađuje i unapređuje u mjeri u kojoj je to potrebno, kako bi se odgovorilo na nove izazove i standarde upravljanja podacima. To nam omogućava preciznije praćenje gazdinstava, učinkovitiju dodjelu poticaja i smanjenje mogućnosti zloupotreba.

Od prošle godine je u funkciji i poseban broj za prijavu korupcije i drugih malverzacija u poljoprivredi, preko kojeg svi građani mogu anonimno prijaviti saznanja o eventualnim zloupotrebama. Ovim mjerama se sistem čini transparentnijim i jača povjerenje u poticaje, a istovremeno štite pošteni i ozbiljni poljoprivrednici.

U ovom mandatu smo implementirali i Veterinarski informacioni sistem kako bismo imali kvalitetan uvid u brojno stanje i zdravlje životinja.

Pokušali smo izmjenama i dopunama Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi uvesti i nove tehnologije, koje bismo koristili u prikupljanju i obradi podataka, ali za takvu izmjenu, nažalost, nije bilo političke volje.

Koliko je (ne)opravdano povjerenje građana u kvalitet i domaće i uvezene hrane, prvenstveno kada govorimo o mesu?

Kada govorimo o kvalitetu hrane i domaćoj proizvodnji, građani imaju pravo očekivati transparentnost i podršku domaćim proizvođačima. Što se tiče uvoza mesa i podrške poljoprivredi, važno je naglasiti da Federacija kao entitet ne vodi državnu politiku odobravanja uvoza i izvoza, to je nadležnost Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine.

Saglasan sam da treba osnažiti institucije poput Agencije za sigurnost hrane Bosne i Hercegovine, Agencije za veterinarstvo Bosne i Hercegovine, Uprave za zaštitu bilja Bosne i Hercegovine, nadležnih entitetskih zavoda i laboratorija. Time štitimo naše tržište od neprovjerenih proizvoda koji se eventualno mogu naći u prometu.

Naša strategija ostaje da podržavamo domaće proizvođače, jačamo kontrolu kvaliteta i promoviramo sigurnu, prepoznatljivu hranu.

Kako je moguće da se na policama, često tik uz prave mliječne proizvode, prodaju artikli koji su zapravo imitacija mliječnih proizvoda (na bazi biljnih masti), a da to kupcu nije jasno naznačeno? Ko je zakazao u inspekcijskom nadzoru ili pravilnicima o deklarisanju, kojima bi se trebali štititi i kupci i domaći mljekari od nelojalne konkurencije?

Nažalost, praksa da se na policama, tik uz prave mliječne proizvode, prodaju artikli na bazi biljnih masti i drugih zamjena, nerijetko neoznačeni na način koji je jasan potrošaču, predstavlja problem i za kupce i za domaće proizvođače.

Takvim proizvodima može se stvoriti zabuna kod potrošača, ali i nelojalna konkurencija prema domaćim mljekarama, koji proizvode prave mliječne proizvode.

Na nedavno održanom sastanku s predstavnicima Federalne uprave za inspekcijske poslove (FUZIP) skrenuta je pažnja na takva postupanja i zatraženo da se pojača inspekcijski nadzor, kako bi se takvim praksama stalo u kraj i kako potrošači ne bi bili dovedeni u zabludu prilikom kupovine.

Navedeno je moguće riješiti i uvođenjem novih odredbi u Zakon o unutrašnjoj trgovini FBiH.

Kada će FBiH konačno dobiti zakon o šumama? Ko najviše profitira od trenutnog pravnog vakuuma i nepostojanja federalnog zakona te kada će se zaustaviti devastacija ovog resursa?

Ministarstvo je već pripremilo Nacrt zakona o šumama, koji predstavlja ključni korak ka uređenju ovog strateškog resursa. Trenutno je Nacrt zakona na razmatranju i mišljenjima Federalnog ministarstva finansija i Federalnog ministarstva pravde, što je standardna procedura prije njegovog upućivanja u parlamentarnu proceduru.

Trenutni pravni vakuum, odnosno nepostojanje sveobuhvatnog federalnog zakona o šumama, otvara prostor za nelojalne prakse i neodgovornu eksploataciju šuma. Najviše profitiraju oni koji iskorištavaju resurse bez adekvatne kontrole i plaćanja dok država i zakoniti korisnici šuma trpe gubitke.

Naš cilj je da što prije osiguramo zakonodavni okvir, kojim će se zaustaviti devastacija šuma, omogućiti održivo upravljanje, zaštita okoliša i sigurnost poštenih korisnika šumskih resursa.

Jeste li jedan od onih ljudi iz privatnog sektora koji se još više neugodno iznenadio kako funkcionira javni sektor i administracija kada je postao dio njega. Šta je najveća kočnica bržim promjenama u vašem resoru?

Iskustvo iz privatnog sektora svakako daje drugačiju perspektivu. Kao i mnogi koji dolaze iz tog sektora, bio sam pomalo iznenađen koliko su procedure i administracija u javnom sektoru kompleksne i spore, u odnosu na dinamičnost i brzinu privatnog sektora.

Jedan od izazova je ljudski faktor – mnogi u sistemu drugačije posmatraju procese i često su nedovoljno motivirani poduzeti potrebne korake, što dodatno usporava promjene.

Ako želimo brže i kvalitetnije promjene, moramo krenuti ponaosob, svako od nas mora preuzeti odgovornost, djelovati proaktivno i inicirati promjene u svojoj sferi. Tek tada možemo graditi društvo koje se može nadati boljoj i kvalitetnijoj budućnosti.

Jednako važan segment je stalna edukacija i osposobljavanje državnih službenika u skladu s potrebama savremenog vremena.

Brze tehnološke promjene, digitalizacija i novi modeli upravljanja zahtijevaju stalno unapređenje znanja i vještina, kako bi javna uprava mogla odgovoriti na izazove efikasnosti, transparentnosti i kvaliteta usluga.

Ulaganje u razvoj kompetencija zaposlenih, kroz stručne obuke, razmjenu iskustava i usvajanje dobrih praksi, ključno je za stvaranje modernog i funkcionalnog javnog sektora koji može pratiti tempo razvoja društva i privrede.

Mnogi mladi ljudi su u javnom sektoru posvećeni kontinuiranom unapređenju procesa, ali često nemaju dovoljnu podršku od strane donosilaca odluka. Ja kroz svoj rad pokušavam pružiti šansu svima.

Sa žaljenjem moram konstatirati da je značajan broj visokorangiranih službenika u političkim okovima i često orijentiran prema određenim grupama društva, čime veoma snažno doprinose sprečavanju razvoja javnog sektora.