“Uvodimo kartu šansi s transparentnim sistemom bodovanja, kako bi ljudi, koji su potrebni našoj zemlji, lakše došli do nas”, otkrio je njemački ministar rada Hubertus Hail (SPD) za nedjeljno izdanje tabloida Bild.

Takozvana karta šansi (Chancenkarte) jako podsjeća na američku ili kanadsku zelenu kartu (Green Card). Tako nešto već odavno zazivaju posebno poslodavci u Njemačkoj. Jer, zemlji nedostaje radne snage. Neumoljiva demografija kaže da će do 2035. biti sedam milijuna manje ljudi na tržištu rada – ukoliko se doseljavanje osjetno ne pojača, piše Deutsche Welle.

Ministar Hail iz redova socijaldemokrata kaže da je teško tražiti posao u Njemačkoj ukoliko niste fizički tu, pa želi olakšati i sam dolazak.

Kako sada stoje stvari, svatko tko je u Njemačkoj završio školovanje – bilo kojeg stupnja – automatski će dobivati kartu šansi.

Ako nije, onda mora ispuniti tri od četiri kriterija: obrazovanje (kvalifikacija) iz inozemstva, radno iskustvo od barem tri godine, znanje njemačkog ili raniji boravak u Njemačkoj, i starosnu dob – mora biti mlađi od 35 godina, piše Deutsche Welle.

„Treba nam useljavanje”, rekao je Hail. „Iz godine u godinu bismo, u skladu s potrebama, određivali kontingent ljudi koji mogu dobiti kartu šansi kako bi neko određeno vrijeme tražili posao ili praksu. Tijekom tog razdoblja će morati financijski sami brinuti o sebi.“

Karta šansi bi trebala olakšati i sam dolazak u Njemačku, čak i bez radnog mjesta. Iako stvar još nije dogovorena u Vladi kancelara Olafa Scholza, nema sumnje da će biti realizirana ove jeseni. Jer, sva tri koalicijska partnera – Socijaldemokrati, Zeleni i Liberali – zalažu se za olakšavanje useljavanja.

Relativno novi njemački zakon o doseljavanju omogućuje rad svima koji nađu poslodavca – pod uslovom da su stručni u nekom području. Mogu biti računovođe ili vozači, važno je imati neki papir.

Izuzetak je takozvano „zapadnobalkansko pravilo”, doneseno u jeku izbjegličke krize kada su se migrantima iz Sirije i obližnjih zemalja masovno pridruživali tražitelji azila iz Srbije, Makedonije ili s Kosova.

Tada je dogovoreno da godišnje 25.000 ljudi iz zemalja Zapadnog Balkana može dobiti radne dozvole u Njemačkoj, čak i kad su u pitanju nekvalificirani radnici.

No ovog ljeta ispostavilo da ni to nije dovoljno. „U zemljama Zapadnog Balkana ima dosta radne snage koja bi radila u hotelima i restoranima u Njemačkoj“, zavapio je Guido Celik, šef udruženja ugostitelja i hotelijera Dehoga.

Toj branši je, poslije brzog oporavka nakon ere lockdowna, odjednom ponestao veliki broj radne snage. Slično se dogodilo u zračnim lukama i aviokompanijama koji su otpuštali ljude tijekom lockdowna. Ovo ljeto je zato u Njemačkoj bilo kaotično za mnoge koji su htjeli avionom na odmor.

Doduše, pitanje je koliko još ima ljudi spremnih na iseljavanje na isušenom Zapadnom Balkanu. To su ove godine dobro osjetili u hrvatskom turizmu gdje konobari i sobarice, umjesto iz Srbije i BiH, sve češće dolaze iz Nepala i Filipina.

„Nikada prije u Njemačkoj nije bilo toliko upražnjenih radnih mjesta kao danas”, pisao je nedavno magazin Spiegel u velikoj reportaži s naslovnice. „Manjak personala guši aerodrome, restorane ili bazene – a opet je tek sitnica u odnosu na ono što prijeti zemlji.”

Statistika pokazuje da je 1,74 milijuna radnih mjesta slobodno, mada ih je zapravo vjerojatno mnogo više.

Primjerice, radno mjesto u njezi starih lica ostaje upražnjeno u prosjeku 239 dana – dakle poslodavci po skoro osam mjeseci ne mogu naći njegovatelja. Jedva da je bolje s limarima, majstorima za grijanje i monterima klima-uređaja gdje se na novog zaposlenog čeka po 224 dana. U visokogradnji se radnik traži 221 dan u prosjeku, a kod medicinskih sestara, babica i bolničara prosjek je 188 dana.

Sve to može pridonijeti horor scenariju za njemačko gospodarstvo u kojem bi do 2060. na jednog umirovljenika dolazilo tek 1,7 radnika. Ni danas taj odnos nije sjajan (2,7) što vodi relativno niskim penzijama.

Da bi se to izbjeglo, stručnjaci računaju da Njemačkoj svake godine treba 400.000 doseljenika.

Zato je, kažu iz vladajuće koalicije, potrebna promjena paradigme – da Njemačka sebe konačno proglasi „useljeničkom zemljom“ poput Kanade. Tome se desetljećima opirala Kršćansko-demokratska unija, pa i tijekom četiri kancelarska mandata Angele Merkel.

Koliku promjenu to iziskuje lijepo ilustrira jedan od prijedloga Liberala: oni traže da se u njemačke institucije koje rade s građanima uvede engleski kao drugi jezik. Tako bi se moglo desiti da, dok gastarbajteri uče njemački, njemački službenici uče engleski.