“Skupljena ruka ne može ni dati ni uzeti” krajiška je mudrost kojom se stoljećima mjerilo dobročinstvo ovdašnjih ljudi. Nastranu pomoć siromašnim, bolesnim, ljudima u potrebi, nastranu i darivanje najmlađih ili rodbine, nastranu i sve drugo kad je posrijedi davanje za izgradnju puta, vodovoda, struje, rasvjete, džamije, mekteba, javne česme ili bilo kojeg drugog hajrata kojim će se služiti ljudi iz zajednice. Takav oblik dobročinstva čvrsto povezan s institucijom vakufa s vremenom je doprinosio formiranju ambijenta za nadmetanje u tome ko će učiniti više i čije će ime biti jače ugravirano u pamćenje zajednice za dobro koje je učinio izvan kruga svoje porodice. U dugom nizu takvih primjera nezaobilazno je i ime hadžije Arifa Pehlića, dobrotvora i vakifa iz naselja Pivnice kod Cazina. Arif je u 90 godina života za potrebe naselja i zajednice, u novcu i imovini, uložio više od pola miliona konvertibilnih maraka. I danas, kao njemački penzioner, hadžija Arif svakog mjeseca izdvaja između 1.000 i 1.500 KM za lokalni put Pivnice – Fejzagići, za čiju se izgradnju već neko vrijeme vode aktivnosti. Sve navedeno utjecalo je na to da hadžija Arif još za života zaradi epitet čovjeka “ispružene ruke i velikog srca”.

HADŽIJA JE SVAŠTA ZAPAMTIO

Arif Pehlić rođen je 2. decembra 1932. godine od oca Hasana te majke Mejre (djevojački Kauković), koja je umrla kad je imao tri i po godine. Govoreći o porijeklu Pehlića, Arif ističe da su nekad davno doselili iz Like i da ih danas, osim u Pivnicama i Konjodoru, ima i u Vrnograču, na Trnovima, potom između Male Kladuše i Slapnice, te u Bosanskom Petrovcu. “Roditelji su imali nas trojicu sinova. U mladosti smo živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa stričevima, tako da nas je u jednom periodu bilo i po 14 u staroj kući šeperuši. Nisam išao u školu, ali jesam tri mjeseca na tečaj. Hasan Toromanović me učio. U vojsci sam bio u Dravogradu i u Čakovcu. Zapamtio sam da su stariji ukućani pričali o velikoj gladi u vrijeme Prvog svjetskog rata. Moj djed po majci Selim Dedić preživio je zarobljeništvo na ruskom frontu i nakon nekoliko godina boravka u Sibiru vratio se kući. Dobro sam upamtio i Drugi svjetski rat. Čak sam imao priliku susresti i Husku Miljkovića i njegovu vojsku. Sjećam se da je na glavi nosio zečiju šubaru. Pamtim i dešavanja oko ‘Cazinske bune’ 1950. godine. Taj ustanak su organizirali Ranković, Đilas i Moše Pijade. Njima je smetalo što su Bošnjaci muslimani najbrojniji u cazinskoj opštini. I onda su našli nekoliko Srba iz Slunja i Crnaje koji su obmanuli Alu Čovića i njegova sina. Imao sam priliku pratiti suđenje Ali Čoviću u kinosali u Cazinu. Sjećam se i gladne 1951. godine. Slabo je rodilo. Išlo se tražiti žita i po Hrvatskoj. Ja sam lično odlazio u Zagreb, Varaždin i Čakovec. Jelo se ono što uspiješ nabaviti, uglavnom kukuruz i zob. Jednom sam čak udrobio ‘komuše’ i to jeo. Svakako se tad prehranjivalo, ali su ljudi bili zadovoljni, zajedno se sjedilo, razmjenjivali su mišljenja, niko nikom nije mislio zlo. Sad, kako se ljudi domogoše velikog kapitala, zaboravljena je i šala, nema zadovoljstva i osmijeha”, prisjeća se hadžija Arif. Kaže da je u “onom sistemu” bio učesnik raznih društvenih akcija, oko tri mjeseca je radio u Varešu, sudjelovao u izgradnji Doma kulture u Cazinu. “Svugdje me je bilo. Išao sam pješice na Plitvice tražiti posla 1956. godine. Bilo je ljudi koji su išli kositi čak i u Glinu.”

Arif se oženio 1957. godine. Sa suprugom Ćatibom imao je petero djece. Poslije ženidbe oko četiri i po godine radio je u Ljubljani i Kranju, gdje je u međuvremenu završio tromjesečni zanatski kurs. Iz Slovenije se vratio kući i oko tri godine bavio se poljoprivredom i trgovinom. “Imali smo goveda i ovce, u početku i volove, ali kad smo se odijelili, onda samo konje. U porodičnoj diobi haman smo ostali bez zemlje. Još prije odlaska u Sloveniju iz poljoprivrede sam kupio 22,5 dunuma zemlje. Malo sam trgovao starom robom pa me milicija često ganjala. Za nekima su čak i pucali. Svašta sam ja zapamtio. U ta vremena se puno pješačilo. Četiri godine sam putovao pješice na sajam u Bosansku Otoku, gdje sam kupovao ‘prnje’, koje sam dalje preprodavao. Nije bilo nove robe već su se ‘prnje’ koristile za tkanje. Kupovao sam kremena, žileta i drugih potrepština. Uslijedio je odlazak u Njemačku 1969. godine, gdje sam radio sve do rata 1992. godine. Zadnji put kad sam došao kući bio je ramazan i već se počelo ‘zakuhavati’. Ubrzo je nastupio rat i, bez obzira na to što sam mogao otići, ja to nisam htio. Govorili su mi mnogi da idem, ali ja sam se bio zarekao da bih više volio umrijeti nego preko Fikreta ići u Njemačku. Sjećam se kad je bio onaj predizborni skup SDA u Velikoj Kladuši 1990. godine da sam ukućanima govorio da će Fikret Abdić biti najveći izdajnik muslimanskog naroda. Svako normalan je mogao primijetiti da je on uvijek izbjegavao biti s našom delegacijom. Onda, mati mu umrla, a on joj nije htio klanjati dženazu. Isto je bilo i kad mu je umro brat Hasan. Odmah se vidjelo da je to ‘šejtan u ljudskom liku’. On je bio kukavičije jaje i velika podvala Bošnjacima, čovjek koji se još osamdesetih godina uvezao s JNA”, priča nam Arif Pehlić.

“NEMA PUTA A DA ZA NJEGA NISAM DAO NOVCA”

Vozački ispit Arif je položio 1970. godine, ali nikad nije imao vlastiti automobil. Auta je kupovao sinovima i unucima, ali sebi nije. Smatrao je da mu je luksuz imati auto sve dok u selu nema ni vode, ni puta, ni džamije. Kad je sračunao koliko će mu otići novca na održavanje auta, odustao je od toga i taj novac okrenuo u zajednicu. “Nisam žalio na sebi štedjeti da bih dao za put ili nešto drugo što će i drugima koristiti. Jedan auto treba svakom, negdje i dva, ali ono što danas ljudi tjeraju, da svako mora imati auto i da auto mora biti najbolji i najskuplji, to nikako ne razumijem. Hvala Bogu pa nikad nisam ‘drhtao’ kad se bilo kakva akcija organizirala. Gledao sam da svugdje dam koliko mogu. Davanje za hajrate mi je u krvi. Za izgradnju džematske kuće u Pivnicama dao sam 40.000 KM, plus učešće u kupovini namještaja u kuću i u mekteb. Učestvovao sam i u kupovini džematskog auta. Za izgradnju džamije u Pivnicama uvakufio sam više od 50.000 KM. Odmah u početku 25.000, pa za munaru 19.500, potom za grijanje 5.000 i još za neke sitnice. I jurt na kojem je izgrađena džamija uvakufio sam Islamskoj zajednici. Za vodovod sam donirao 4.000 KM i njivu za rezervoar. Za put koji vodi iz Donje za Gornju Koprivnu prije desetak godina izdvojio sam 10.000 KM. Dio sredstava dao sam pred dušu sina koji je poginuo, a dio ispred porodice. Nedavno sam dao za put u Baltićima, pa u Marjanovac 400 KM, u Donju Koprivnu kod džamije 400 KM. Sad sam u invalidskim kolicima i pitanje je hoću li ikad tim putem proći, ali imam želju sudjelovati u izgradnji jer došlo je vrijeme kad putevi trebaju više nego ikad. Nema puta u okolini a da ja za njega nisam dao novca, a o temeljima i otvorenjima džamija da i ne govorim. Po mojoj računici, mislim da sam dosad uvakufio više od pola miliona maraka”, ističe Arif Pehlić. Sad pomaže izgradnju puta Pivnice – Fejzagići, za koji je već izdvojio 46.500 KM. “Već nekoliko godina od svake penzije nastojim dati od 1.000 do 1.500 KM. Kad dobijem penziju, platim račune, kupim lijekove i sve ostalo dam za put. Bilo bi mi žao da znam da sam negdje mogao dati a nisam dao. A možda ne bih ni trebao pričati o onom šta sam uradio, jer to umanjuje sevap, ali ima Allah i on sve zna, pa i za pomišljeno.”

Put Pivnice – Fejzagići dug je 1.558 metara, širine je 5 metara i po projektu je potrebno oko 350.000 KM za njegovu izgradnju. Po Arifovim riječima, cilj im je sakupiti pola sredstava, a Grad Cazin će sufinansirati s 50 posto. Kako ističe, akcija ide dobro, već su sakupili dosta novca te dobili saglasnost od Vlade Federacije, za koju su uplatili iznos od 18.720 KM. Govoreći o putu prema Fejzagićima, Arif se prisjeća situacije kad je prije rata rađen put do njihovog naselja: “Iskupio se pun mejtaf naroda u Koprivni, gdje se razgovaralo o izgradnji našeg puta. I dolazi 12 ‘crvenjaka’ i dva milicajca s njima. Kažem ja bratu i bratiću: ‘Danas nam se kroje gaće, a vidjet ćemo kakve će biti.’ Potom dolazi Hasnija Omanović, sestra Hakije i Hamdije Pozderca, a članovi partije iz Cazina uglavnom su bili nastrojeni protiv mene. Ali nije Allah bio protiv mene, imao sam ja Njega uvijek uza sebe. I tako dolazi Hasnija i pita ko je vođa svega ovoga. Kažu oni: ‘Arif Pehlić.’ Žena je samo pogledala u prisutne ‘partijaše’ i kazala im: ‘Ovaj čovjek je prije desetak godina dao 16.000 maraka za makadamski put.’ I tu je ona suzbila otpor ljudi iz partije i dala dozvolu za prosijecanje i izgradnju našeg puta. Obećala mi je i 400 kubika pijeska. I dovezli su oni 200 kubika. Međutim, Hasnija je poginula u saobraćajnoj nesreći na Oštrelju prilikom odlaska na sahranu Gojku Ubiparipu. A ovi kasnije nisu ispoštovali taj dogovor do kraja”, pripovijeda hadžija Arif.

SABUR, OPROST I ČISTA RAČUNICA

Većinu zemlje koju danas posjeduje Arif je kupio nakon odlaska na rad u inostranstvo. Dok je radio u Sloveniji, kupio je oko 65 dunuma, a onda napravio i kuću u kojoj i sad živi. “Danas ljudi odu u Sloveniju, pa kažu ne može, odu u Njemačku, kažu ne može, odu u Hrvatsku, ne može nigdje. Pa kako će kad se pije, tjeraju kladionice i slično?! Takvima kad bi sav svijet davao ne može se nadavati. U Njemačku kad sam otišao, drugom sinu sam napravio još jednu kuću na Klisi u Cazinu. Na tom mjestu sin sad gradi zgradu s dvanaest stanova. Kuću u kojoj živimo prepisao sam unuku Semiru. S kćerima sam se sporazumio, isplatio ih koliko je trebalo i one su zadovoljne. U vrijeme kad smo imali djelidbu očeva imetka mene su varisi satrali, tako da ja nisam dozvolio da i unuk prolazi slična iskustva. Trudim se da meni i porodici ništa ne fali, ali nikad nisam tjerao velikog luksuza. Kad god bi ko zaiskao neku pomoć, trudio sam se da dam. Članovima porodice uvijek kažem: ‘Kod Allaha je najviše priznat onaj ko je saburli, ko oprosti i ko je čiste računice. Džennet je pokriven saburom, Allah oprašta i Allah voli čiste račune, jer u Njega su čisti računi.’ Nekad su se cijenili poštenje i karakter. Danas mnogi ljudi imaju sve, ali nemaju ništa. Sve više je ljudi koji petljaju i muljaju, ali što bi narod rekao: ‘Svačija mulja dobije žulja.’ Ljudi k'o nikad hrle da se obogate, ne mareći hoće li koga prevariti ili zakinuti. Neka je sila udarila u čovjeka. Većina ljudi danas vjeruje samo u ono što vidi očima i sve manje se na Boga oslanja”, kaže Arif Pehlić.

Tvrdi da nije propao onaj ko je davao, propao je onaj koji nije davao, jer bogatstvo zna biti veliko siromaštvo. “Zapamtio sam da su svakoga stigli rasipništvo i propast ko god je haram umiješao u svoje imanje. Nema ništa gore od haram-pare. Ona raskućava i uništava i generacijama poslije jer ima halal i haram-nafaka, pa koje se čovjek prihvati. Haram-nafaka je debela, kratka i gorka, a halal-nafaka je tanka i dugačka.”

SIN RIFET POGINUO BRANEĆI DOMOVINU

Od najranijeg djetinjstva Arif je okrenut vjeri. Dva puta je obavio hadž, a treći put je poslao bedela. Kako je vrlo rano ostao bez majke, bio je uskraćen za mnoge stvari. “Kroz život sam nastojao sam sebe odgajati. Držao sam se načela: ako ne znaš kako trebaš prolaziti, gledaj kako drugi prolaze, ako ne znaš kako možeš propasti, gledaj kako su drugi propali. U Sloveniji i Njemačkoj kad sam radio, vjerske obrede sam prakticirao koliko sam mogao. Radio sam i postio a da to niko na gradilištu nije ni znao. Kad dođem kući, naklanjavao sam ono što sam izostavljao. Jer Allah nikoga nije zadužio preko granica mogućnosti. Kad god sam imao neki problem, ja bih noćima tražio rješenja. I šta god sam u životu poželio i zamolio Allaha, On mi je uslišao. Uvijek sam Allahu upućivao dovu: ‘Allahu dragi, pomozi mi, bit ću ti žrtva.’ Jer znao sam ja da ni u ratu ne možeš biti pobjednik bez žrtve. I bio sam žrtva. Sin mi je poginuo na Hasinom Vrhu i posthumno mu je dodijeljena značka ‘Zlatni ljiljan’, na šta sam preponosan. To mi je bila najteža situacija u životu, ali i tad sam ja bio zadovoljan Allahovom odredbom. On sve daje da čovjek vidi šta je Allahova moć, a i Allah me učinio da mogu sve podnijeti. Moj Rifet je bio toliko fin. Poginuo je braneći svoju familiju, vjeru i državu. Zadnji put prije odlaska sjedili smo u mojoj sobi i pričali. Govorio mi je da mu je želja biti šehid. Tad je otišao i nije se ni vratio živ. Došao jednu noć kombi, ja bio budan, klanjao nafile, kad neko zvoni. Priča krenula sve izokola. Pitaju me je li ovo kuća od ovoga komšije, pa je li ono kuća od onoga komšije. Ja sjeo na prag, mrkli mrak, nije bilo struje i otvoreno im kažem: ‘Nemojte okolišati i nemojte mi kriti. Recite vi meni, je li moj Rifet poginuo?’ Supruga je primila injekciju, a ja sam sve bez problema podnio. Išao sam u Cazin po njega. Taj dan ih je bilo sedam mrtvih. To je bilo u vrijeme ‘Februarske ofanzive’ na Spahića Glavici. Jedino mi je žao što nisam smogao snage svih ovih godina otići na Hasin Vrh, na mjesto sinove pogibije, gdje mu je unuk Semir podigao mali spomenik.”

U vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu Arifova je porodica dala veliki obol odbrani države. Iako je imao priliku, Arif se nije htio vratiti u Njemačku, već je bio član mjesnog odbora. S čvrstom vjerom u Boga, dijelio je sudbinu svoje porodice i svojih sugrađana. “Sve vrijeme rata Allah je bio na našoj strani. I da se nismo sami borili i da je bilo po stavu Zapada, nas bi preko noći nestalo. Ja sam jedino strahovao da neće naši prihvatiti da Bihaćki okrug postane demilitarizirana zona. Nanić rahmetli, Bog mu dao, i Amir Avdić i još nekoliko njih nisu prihvatali taj prijedlog, da Bihaćki okrug postane zaštićena zona UN-a. Da se pristalo na to, vjerovatno bismo i mi nestali, a ovdje bi bilo kao i u Srebrenici, Žepi i drugim područjima gdje su bila najveća stradanja. Podrška međunarodne zajednice je bila i ostala jedna velika laž, ali ja stalno ponavljam da će istina i pravda pobijediti. Neprijatelji napadaju Bosnu i Hercegovinu i pokušavaju je uništiti, ali ona pobjeđuje. Pobjeđuje zato što je nepravedno ono što joj dušmani rade. Ovo je država svih ljudi koji u njoj žive. Žao mi je samo što je narod mahom otišao po svijetu, napustio zemlju koja nas je hranila. Vjerujem da ćemo svi biti grešni zbog toga. Prvo što su ljudi dali živote za nju, a drugo što smo je olahko napustili. Često se pitam jesam li i ja morao ići u Njemačku pored ovih oranica, njiva i čaira od kojih se može pristojnije i čestitije živjeti nego u mnogim zemljama na zapadu. Nije sve ni u zgrtanju para ako čovjek mora raditi sve i svašta i ako mora živjeti izvan svoje domovine, odričući se svoga jezika, kulture i tradicije”, kaže nam Arif Pehlić sa sjetom.

Arif je u penziji već više od 25 godina. Kaže da ima sve što poželi i da je zadovoljan sa svojom porodicom. Međutim, po njegovim riječima, najbolji dio njegova života pripada predratnom vremenu, kada su ljudi bili više okrenuti jedni drugima. “Danas, kako su ljudi došli do imanja, do bogatstva, zaboravili su haman da će umrijeti. Allah, dž. š., kad je stvarao roba, on je njemu sve odredio, kako će u životu proći, šta će ga zadesiti, kakvu će sudbinu imati, pa čemu tolika bojazan za nafaku”, naglašava hadžija Pehlić te svoje kazivanje završava pričom o naselju Pivnice: “Pored infrastrukturne izgradnje naselja, u čemu smo kao komšiluk uspjeli u našim namjerama, cilj mi je bio da u Pivnicama opstane džemat i da se u naselju čuje ezan. Dugo godina sam bio mutevelija u džematu, a sad je na toj dužnosti moj unuk Semir. Još me solidno služi zdravlje, a posebno pamćenje. Zadovoljan sam svojim životom i ponosan sam na sve ono što sam uspio uraditi za porodicu, komšiluk i džemat. Samo molim Boga da urađeno primi kao dobra djela koja će mi biti ulazna karta za Džennet, ako Bog da.”