Izljevi patriotizma i ljubavi prema prostoru na kojem živimo su svakodnevni u javnom prostoru. Istovremeno, prizori uništenih šuma, zagađenih rijeka i javnih površina daju sasvim drugačiju sliku o nama kao društvu. Javna dobra već decenijama tretiramo kao ničija, umjesto kao zajednička bogatstva.
Decenijama se okružujemo divljim deponijama, gomilamo smeće pored kontejnera, na obalama rijeka i potoka, na ulicama.
Verbalne kritike ne nedostaje, ali trendovi ostaju isti. Zemlju dugoročno zagađujemo, sebično je ostavljajući takvu zagađenu našoj djeci i unucima.
Aktivista Semir Kovač
– Posebno me zabrinjava ravnodušnost ljudi. Često prolaze pored divljih deponija kao da ih ne vide, kao da ih se to ne tiče. A zapravo, riječ je o našem prostoru, našoj državi, našem gradu. Takav odnos prema okolišu govori da problem nije samo u sistemu, već i u svijesti velikog broja pojedinaca – kaže ekološki aktivista iz Goražda, Semir Kovač.
Dodaje da je kolektivna svijest još daleko od one kakva bi trebala biti, uprkos blagim pomacima i pozitivnim primjerima udruženja građana i osviještenih pojedinaca.
– Nedopustivo je da se kontejneri i otpad nalaze tik uz ulaz u dvorište osnovne škole, a da to nikome ne predstavlja problem. Smatram da je potrebno uvesti snažniju i kontinuiranu ekološku edukaciju od najranijeg uzrasta. Građani često odlažu otpad gdje stignu, jer nemaju razvijenu ekološku svijest, ali i zato što im sistem ne nudi dovoljno uređenih i dostupnih mjesta za odlaganje otpada, posebno u blizini stambenih objekata. Poseban problem je i što mnogi rijeke i dalje doživljavaju kao nešto što će “samo odnijeti” otpad, iako time trajno zagađuju prirodu.
Gotovo svaki grad u BiH ima najmanje jednu veliku ekološku bombu, koja narušava zdravlje lokalnog stanovništva. U Goraždu je najveći problem divlja i nekontrolisana deponija Šišeta. Riječ je o ozbiljnoj ekološkoj prijetnji iznad grada, s koje se cijede oborinske vode i nose otrove poput teških metala. Sve se dalje slijeva u Podhranjenski potok, a zatim u rijeku Drinu.
– To je ekološka bomba koju je trebalo riješiti jučer, a ne danas – ističe Kovač.
Reciklaža je korak
Ekološka svijest građana postoji u određenoj mjeri, ali nedostatak sistemskih i dugoročnih rješenja predstavlja veći problem, smatra Igor Kalaba. Ovaj asistent na programu Biodiverzitet i zaštićena područja u Centru za životnu sredinu iz Banje Luke, kaže da su više puta razvijani pilot-projekti, koji su pokazali da je značajan procent stanovništva voljan da odvojeno prikuplja i baca reciklažni otpad. Ipak, ti programi su bili kratkotrajni.
S druge strane, ističe Kalaba, sama reciklaža nije vrhunski ideal odgovornog upravljanja otpadom već jedan od koraka. Pored reciklaže su nam neophodne dalekosežne mjere za smanjenje stvaranja otpada, kao što je zabrana ili značajno smanjenje korištenja jednokratne ambalaže. Pri tome ne treba zaboraviti ni industrijski i druge sektore, koji isto tako stvaraju ogromne količine otpada, često opasnog i neadekvatno odloženog. Dobar primjer su građevinske firme – kaže Kalaba.
Rješenje je cirkularna ekonomija, čiji principi nalažu da se pri proizvodnji i preradi moraju maksimalno iskoristiti resursi i nus proizvodi. I maksimalno reduciran otpad se mora reupotrijebiti, pa je to onda sistemsko rješavanje problema, koje treba početi od najvećih zagađivača pa nastaviti ka građanima. Država mora svima omogućiti funkcionalnu infrastrukturu i edukaciju, kako bi mogli odgovorno upravljati otpadom, te smanjiti njegovo nastajanje, ističe Kalaba.
Zašto smo takvi?
Zašto zajedničko bogatstvo smatramo nevažnim i kako smo stekli takve navike da smeće bacamo tamo gdje je najlakše, pitali smo i Dženanu Husremović, profesoricu na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
– Mi smo društvo u regresiji, a društvena regresija je proces koji se desi kad neka zajednica doživi krize, traume i osjećaj ugroženosti. Tada počinje funkcionisati na manje racionalnom nivou. Mi ne radimo ništa da pokrenemo progres i stalno smo u ovom stanju. Umjesto dugoročnog planiranja, solidarnosti, osjećaja lične odgovornosti za društveno dobro, mogućnosti da razumijemo šta su dugoročne posljedice i radimo na tome da one budu pozitivne, bavimo se kratkoročnim stvarima, da obezbijedimo nešto za sebe – daj mi svega i daj mi sad – objašnjava profesorica Husremović.
Dodaje da kratkovidi i egoistični način razmišljanja, u kombinaciji s nepovjerenjem prema institucijama, stvara stanje u kojem se prirodno bogatstvo ne vidi kao zajednički resurs, kojeg treba čuvati za buduće generacije, već kao nešto što se može iskoristiti za trenutnu korist. Ipak, uočavamo da u uređenim evropskim društvima, pa i u dijelovima BiH gdje su kontrole intenzivnije, a kazne veće, imamo drugačije obrasce ponašanja.
– Tamo postoje disciplina, kontrola i sistem kažnjavanja. Koliko god mi mislili da smo izvan toga, ljudi funkcionišu na principu nagrađivanja i kažnjavanja. Ako imate jasne mjere koje ljude “opamete”, stanje je drugačije. Dakle, prvi korak jeste povećan stepen kontrole, ali za to moramo imati institucije koje nisu u regresiji. Vidite da i naše institucije razmišljaju na isti način. Resurse trošimo na isti način, dajemo ih u koncesije, zakupe, prodajemo, umjesto da shvatimo da imamo lokaciju koju nema niko na svijetu – ističe profesorica Husremović.
Kazne bezvrijedne bez prevencije
Kazne za nepropisno odlaganje otpada i bacanje smeća u prirodu regulirane su na entitetskim, kantonalnim i općinskim nivoima. Za fizička lica iznose od 500 do 2.000, a u slučaju ponavljanja prekršaja 3.000 do 5.000 KM. Kazne za pravna lica su od 5.000 do 15.000 KM, a odgovorna lica u firmama od 1.000 do 3.000 KM. U RS, u skladu sa Zakonom o upravljanju otpadom i komunalnim propisima pojedinci koji krše propise trebaju biti kažnjeni sa 100 do 1.000 KM, pravna lica od 500 do 7.000, u zavisnosti od težine prekršaja i do 10.000 KM, a samostalni preduzetnici sa 200 do 1.000 KM. Kalaba, međutim, smatra da se više isplati uložiti u preventivno djelovanje, jer sistem finansijskog kažnjavanja ne eliminira probleme, već ih čini dostupnim samo onima s dovoljno novca.
